Riječ struke: Veličina, uzroci i posljedice iseljavanja/izbjega Srba iz Hrvatske

srijeda, 30.08.2006.

Prema rezultatima popisa stanovništva, u Hrvatskoj je 2001. godine živjela 201.631 osoba koje su se izjasnile da pripadaju srpskoj etničkoj skupini. [1] U odnosu na posljednji popis stanovništva prije srbijanske oružane agresije (1991.), broj Srba u Hrvatskoj je značajno smanjen [2] - apsolutno za 380.032 stanovnika i relativno za 65,3%, dok je njihov udjel u ukupnom stanovništvu Hrvatske smanjen s 12,2% na 4,5%. [3] Neprijeporno je da je riječ o vrlo velikom demografskom regresu srpske etničke skupine u Hrvatskoj, koji ima znakovite i složene uzroke. Pad broja i udjela Srba u Hrvatskoj ponajviše je posljedica njihova kontinuiranog iseljavanja iz Hrvatske u ratnom i poratnom razdoblju (1991.-1997.), pri čemu valja naglasiti da ratni kontekst, premda dominirajući, ipak nije jedinim razlogom njihova pojačanog odlaska iz zemlje.

Ratne i druge migracije Srba iz Hrvatske proteklih su godina (ne)opravdano zaokupljivale hrvatsku i međunarodnu javnost. Vrlo rijetko se toj problematici prilazilo objektivno, stručno i argumentirano. Znatno češće se pitanje odlaska Srba iz Hrvatske analiziralo i koristilo u dnevno-političke svrhe, pri čemu određeni akteri na hrvatskoj političkoj sceni, kao i dio međunarodne zajednice, personificirane u Tužiteljstvu Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, pokušavaju hrvatskoj državi, tj. tadašnjem hrvatskom državno-političkom i vojnom vodstvu, nametnuti i dokazati krivnju da je tijekom Domovinskog rata, a napose tijekom oslobađanja okupiranih područja 1995. godine ("Bljesak", "Oluja") organizirala i provela etničko čišćenje Srba iz Hrvatske.

Pod etničkim se čišćenjem podrazumijeva protjerivanje određenog stanovništva i njegovo skupno preseljavanje koje ima za cilj promijeniti etničke strukture okupiranih područja. Etničko je čišćenje oblik genocidne politike, odnosno zločina protiv čovječanstva, kojega pravno, zakonodavno i sudski valoriziraju odgovarajuće Konvencije OUN-a, zakoni pojedinih zemalja, kao i djelovanje Međunarodnoga suda za ratne zločine u Den Haagu. S obzirom da je - kao što ćemo kasnije vidjeti - daleko najveći broj iseljenih/izbjeglih Srba tijekom rata otišao s onih područja Republike Hrvatske koja su bila okupirana i - što je osobito važno - prije njihova oslobađanja, odnosno prije dolaska i konstituiranja hrvatske državne vlasti, njihov egzodus nikako ne možemo smatrati posljedicom politike etničkoga čišćenja. Dublje razmatranje uzroka odlaska Srba iz Hrvatske ukazat će i na razloge iseljavanja koje nemaju izravne veze s ratnim zbivanjima.

Pri vrednovanju uzroka i veličine srpskog iseljeničkog/izbjegličkog kontingenta iz Hrvatske valja nam pokušati odgovoriti na nekoliko bitnih pitanja - Koliko je Srba od 1991. godine pa do oslobođenja živjelo na bivšim okupiranim područjima Republike Hrvatske? - Jesu li Srbi iselili s okupiranih područja Hrvatske prije ili poslije oslobodilačkih akcija "Bljesak" i "Oluja" te o kojemu se broju iseljenih/izbjeglih osoba radi? - Što je bilo s preostalim srpskim stanovništvom? Je li ono "protjerano" iz tzv. Republike Srpske Krajine (u nastavku tzv. RSK) u kolovozu 1995., kada je Hrvatska vojska počela oslobađati dotad okupirani teritorij? - Otkud tvrdnja dijela međunarodne zajednice, posebno glavne haaške tužiteljice Del Ponte, da je državni vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom "etnički očistio" Srbe iz tzv. RSK? Postoje li za tu tvrdnju relevantni dokazi? Je li ona potkrijepljena demografskim podacima? - Što se uopće želi postići tako teškim optužbama na račun hrvatske državne politike iz vremena osamostaljenja i oslobađanja? Imaju li te optužbe za cilj izjednačavanje odgovornosti Zagreba i Beograda za rat? Odgovore na ta pitanja pokušat ćemo sažeto dati u ovome prilogu.

* * *

Vrlo je teško posve egzaktno odgovoriti na pitanje - koliko je Srba živjelo na okupiranim područjima Hrvatske od 1991. godine do njihova oslobađanja. Naime, precizan odgovor bi podrazumijevao postojanje barem neke evidencije (popisa) o broju stanovnika na tim područjima tijekom rata kao i točne evidencije o prisilnim i drugim ratom induciranim migracijama stanovništva s toga područja. Međutim, kako tih evidencija/popisa nema, ili su nam još uvijek nedostupni, broj stanovnika koji su živjeli na okupiranim područjima tijekom rata i okupacije nije nam poznat te ga moramo procijeniti. Procjena je tim teža što su u tih nekoliko godina bila snažna i brojna prisilna i druga migracijska gibanja stanovništva, tako da se demografska slika bivših okupiranih područja Hrvatske iz dana u dan mijenjala. Jedino je srpska okupacijska paravlast u Baranji 1992. godine organizirala "popis" stanovništva, čiji su rezultati javno objavljeni. [4]

Nakon što su srbijanske agresorske snage okupirale četvrtinu hrvatskoga teritorija uslijedilo je masovno etničko čišćenje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva, koje je privremeni ili trajni smještaj pronašlo na tada slobodnim područjima Hrvatske ili u inozemstvu. Kretanje i podrijetlo prognanika u Hrvatskoj relativno je sustavno i detaljno vodio hrvatski Ured za prognanike i izbjeglice. Koncem 1991. godine u prognaničkom statusu se nalazilo približno 550.000 osoba, uglavnom Hrvata. Njima valja pridružiti i oko 150.000 osoba koje su nakon protjerivanja privremeni smještaj našle u inozemstvu, najviše u Mađarskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Austriji, Švedskoj..., pa i u dalekoj Australiji ili Novom Zelandu. Međutim, ratna i druga migracija srpskog stanovništva ostala je izvan evidencijskoga dohvata odgovarajućih hrvatskih statističkih službi. Demografi su se tako u svojim istraživanjima morali oslanjati na evidencije UNHCR-a, koje su često puta bile necjelovite te na podatke koju su javnosti prezentirali srbijanski i crnogorski uredi za "izbjeglice". Ti su podatci - premda katkad nevjerodostojni i manjkavi - ipak mogli poslužiti u ocjeni, kako veličine srpskog iseljeničkog/izbjegličkog kontingenta iz Hrvatske, tako i u procjeni koliko je stanovnika na bivšim okupiranim područjima živjelo do oslobođenja nakon što su etničkim čišćenjem protjerani bili Hrvati i veliki dio drugog nesrpskog stanovništva.

Iznijeli smo već podatak da je 1991. godine u Hrvatskoj popisano 581.663 stanovnika srpske etničke pripadnosti. Od toga broja, 211.065 stanovnika ili 36,3% je živjelo u tada potpuno okupiranim bivšim općinama Hrvatske (npr. Knin, Benkovac, Obrovac, Donji Lapac, Vukovar, Gračac, Titova Korenica...). Daljnjih 177.724 osoba srpske etničke pripadnosti (30,6% Srba Hrvatske) je živjelo u tada djelomično okupiranim bivšim općinama u Hrvatskoj (npr. Karlovac, Zadar, Šibenik, Sisak, Vinkovci, Gospić, Osijek...). Konačno, 30.591 Srbin je živio u bivšim hrvatskim općinama koje su bile oslobođene do konca 1991. godine (Daruvar, Grubišno Polje, Slatina...). Dakle, na ratom zahvaćenim područjima Hrvatske živjelo je prije rata približno 420.000 Srba ili oko 72% njihova ukupnoga broja. Početkom 1992. godine pod okupacijom se nalazilo 1.074 naselja u Republici Hrvatskoj. U njima je, prema popisu 1991. godine, živjelo 287.830 Srba ili 49,5% svih Srba u Hrvatskoj. Od navedenih 1.074 naselja, Srbi su apsolutnu ili relativnu većinu imali u 708 naselja. [5] Može se pretpostaviti da je na bivšim okupiranim područjima Hrvatske do njihova oslobođenja, uglavnom u svibnju i kolovozu 1995. godine, živjelo približno 200.000 osoba srpske etničke pripadnosti. Pritom, dakako, valja voditi računa o barem dvije stvari. Prvo, broj Srba koji je živio na tada okupiranim područjima Hrvatske iz godine u godinu je značajno oscilirao, tj. smanjivao se. I drugo, još uvijek ne raspolažemo podatcima o vitalnim događanjima (rađanjima i umiranjima) na bivšim okupiranim područjima (osim za prognanike), tako da niti iz kuta reprodukcije stanovništva ne možemo pratiti stvarno kretanje srpskog stanovništva na tim područjima tijekom rata, tj. do njihova potpunoga oslobađanja ili mirne reintegracije (hrvatsko Podunavlje). Također, treba voditi dijelom i računa o tome da je određeni broj Srba napustio slobodna područja Hrvatske i naselio se u tzv. RSK. S obzirom na kompleksnost unutarnjih i vanjskih migracija srpskog stanovništva tijekom rata, potonju brojku ne možemo do kraja smatrati pouzdanom ili točnom, ali u smislu njezine orijentacijske reprezentativnosti ona ima svoje ilustrativno utemeljenje.

* * *

U nedostatku hrvatskih izvora o veličini i strukturi srpskog iseljeničkog/izbjegličkog kontingenta iz Hrvatske, pri analizi ratnih i drugih migracija hrvatskih Srba još uvijek se moramo oslanjati na - ne uvijek precizne i vjerodostojne izvore - poput UNHCR-a ili srbijansko-crnogorskih ureda za "izbeglice". Na temelju dostupnih - kako - tako - vjerodostojnih izvora, može se uočiti nekoliko bitnih značajki srpskoga ratnog iseljavanja ili izbjega iz Hrvatske.

U svojemu Census of Refugees and other war-affected persons in the federal Republic of Yugoslavia iz 1996. godine, UNHCR je naveo nekoliko različitih podataka o broju Srba iz Hrvatske smještenih u Srbiji i Crnoj Gori. Tako u Annexu III., u tablici 2. toga Izvješća, UNHCR iznosi brojku od 336.881 izbjeglice iz Hrvatske prema bivšim općinama prijeratnog prebivališta. Znakovito je istaknuti da su u tu brojku uključene čak 22.192 osobe (6,6%) za koje je prijeratna općina prebivališta u Hrvatskoj bila nepoznata! Da su se u toj brojci zapravo vjerojatno "krili" iseljeni/izbjegli hrvatski Srbi u Bosni i Hercegovini, na određeni način neizravno potvrđuju i srpski izvori. Naime, kontroverzni Savo Štrbac u Pogovoru knjige jugoslavenskoga časnika Stanka Nišića - Hrvatska oluja i srpske seobe (2002.) - između ostalog - piše: "Po izvještaju UNHCR (Visokog komesarijata za izbjeglice UN) iz 1996. godine, izbjeglih Srba iz Hrvatske bilo je oko 300 000 u SRJ i oko 30 000 u RS." [6]

Usporedimo li podatke navedene u toj tablici s podatcima o etničkoj strukturi stanovništva Hrvatske iz 1991. godine prema bivšim općinama uočavamo nekoliko izrazitih odstupanja i nepodudarnosti, koje zapravo ozbiljno dovode u pitanje objektivnost i točnost svih drugih iskazanih podataka. Naime, iz bivših općina Gračac, Knin, Lastovo, Titova Korenica, Vis i Vojnić, registrirano je više izbjeglih Srba (66.305 osoba) nego ih je u tim općinama živjelo prema popisu 1991. godine (62.362). S obzirom na demografske gubitke srpskog stanovništva zbog rata te - ionako - niskih stopa nataliteta nije opravdano vjerovati da bi se populacijska masa Srba koji su napustili Hrvatsku u "izbjeglištvu" povećala, pače, razumnije bi uslijed povećanog ratnog i mirnodopskog mortaliteta bilo govoriti o njihovom daljnjem smanjenju.

U poglavlju I., tablicama 3. i 5. UNHCR-ovog Izvješća nalaze se podatci o broju registriranih i neregistriranih izbjeglica iz Hrvatske u Jugoslaviji, prema području i vremenu izbjega te etničkoj strukturi. Prema tim podatcima u Jugoslaviji se sredinom 1996. godine nalazilo ukupno 297.543 izbjegle osobe - od čega 281.642 osobe (94,7%) srpske etničke pripadnosti.

Kontinuiranost iseljavanja/izbjega Srba iz Hrvatske tijekom cijelog ratnog razdoblja, uz veličinu iseljeničkog/izbjegličkog kontingenta, svakako je jedno od najvažnijih obilježja demografskog regresa hrvatskih Srba. Potonje potvrđuje i naprijed navedeni UNHCR-ov popis, ali i neki povijesni izvori, odnosno do sada objavljena literatura koja se cjelovito ili parcijalno doticala te problematike. Prema UNHCR-u, od 297.543 izbjegle osobe iz Hrvatske, 12% je hrvatsku državu napustilo 1991. godine, 8,4% 1992., 3,4% 1993., 2,3% 1994., 69,1% 1995. te 3,8% tijekom prve polovice 1996. godine. Iz područja Hrvatske koja su bila pod zaštitom UN-a, a radilo se uglavnom o područjima koja su Srbi okupirali tijekom rata (izuzetak je samo dio zapadne Slavonije koji je ušao u UNPA-zone premda je bio oslobođen do konca 1991. godine), u Jugoslaviji se nalazilo ukupno 259.431 izbjegla osoba (87,2% svih izbjeglih). Od toga broja Hrvatsku je tijekom 1991. godine napustilo 10,1%, 1992. 6,6%, 1993. 2,6%, 1994. 1,8%, 1995. 73,9% i 3,9% tijekom prve polovice 1996. godine. Drugim riječima, više od petine (21,1%) ukupnog stanovništva koje je do sredine 1996. godine napustilo bivša okupirana područja Hrvatske, iselilo je u vrijeme postojanja tzv. RSK, dakle, prije oslobodilačkih akcija "Bljesak" i "Oluja". Osim toga, gotovo 90% iseljenih/izbjeglih Srba u iseljeništvo/izbjeglištvo otišlo je iz bivših UNPA područja, koja su se - sa izuzetkom zapadne Slavonije - zapravo tijekom cijelog rata nalazila "de facto" pod upravom srpske paravlasti.

Kontinuiranost iseljavanja Srba iz Hrvatske potvrđuju i pisani iskazi neposrednih svjedoka tih događaja. Tako srpski general i član "Glavnog štaba Vojske RSK-a", Milisav Sekulić u svojoj knjizi Knin je pao u Beogradu (2000.) izrijekom tvrdi da su "u maju i junu 1992. godine (...) počela bekstva prema Srbiji, ponajviše mladića u najboljim godinama (...)." [7] Sekulić dalje navodi da je tadašnji prvi čovjek tzv. Srpske Vojske Krajine, general Mile Novaković, već 1993. godine pokušao spriječiti odlazak stanovništva iz tzv. RSK u Saveznu Republiku Jugoslaviju, a sve zbog beznađa i socijalne nesigurnosti. Navodi kako se imenovani general "borio protiv ratnog profiterstva, predlagao formiranje prijekih vojnih sudova u korpusima, insistirao na kažnjavanju profitera, suprotstavljao se Milanu Martiću, kad god je uzimao pod zaštitu pojedince koji su bili nosioci kriminala i šverca, ukazivao na beznađe i socijalnu nesigurnost u RSK, što je dovodilo do preseljenja stanovništva u SRJ." [8] O općem stanju u vojsci pisao je general Sekulić opisujući brojna dezerterstva, opijanja, samoranjavanja, samoubojstva i otklanjanje vojne obuke koji su u razdoblju između "Bljeska" i "Oluje" postali svakodnevna pojava. [9] Sekulić također navodi da je "bilo više nego očito da su događaji u Zapadnoj Slavoniji deprimirajuće uticali na narod i vlast Obrovca... Čelnici opštine tvrde da je 60% građana spakovalo kofere za bežaniju." [10]

Opće nezadovoljstvo stanovnika tzv. RSK bilo je popraćeno i izjavama čelnih ljudi kako političara tako i vjerskih vođa koje izjave su ulijevale i pojačavale strah od dolaska Hrvata, čime je još više potenciran brz i nezaustavljiv odlazak s ovih prostora. Tako je nakon "Bljeska" episkop dalmatinski Srpske pravoslavne crkve Longin izjavio da će, ukoliko "Hrvatska vojska napadne Krajinu", on sam pozvati narod i "savjetovati ljudima neka napuste Republiku Srpsku Krajinu". [11]

Iz raspoloživih podataka vidljivo je da je općoj psihozi i panici koji su prethodili samoj "Oluji", pogodovala i činjenica da su obitelji vodećih političara u tzv. RSK napustile ovo područje dosta prije početka same vojno-redarstvene akcije. Tako je, između ostalih, obitelj Milana Babića, tadašnjeg "predsjednika Vlade" tzv. RSK, Knin napustila četiri tjedna prije početka "Oluje". Da su "predsjednik" tzv. Milan Martić i rukovodstvo pobjegli shvatio je i časnik mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Kninu Anrew Leslie. On je izjavio da nigdje nije mogao naći ni Martića ni Babića. "Nakon što su s njima pokušali stupiti u kontakt, shvatili su da su oni jednostavno otišli, a da su ostavili jednog ostarijeg pukovnika i jednog starog kapetana da ih zamole da im pomognu u evakuaciji civila". Istaknuo je da je u trenutku ulaska hrvatske vojske Knin bio napušten. [12]

Florence Hartmann, sadašnja glasnogovornica Tužiteljstva u Den Haagu, u svojoj knjizi - Milošević, dijagonala laufera, zaključuje: "Svaki izbeglica mogao je potvrditi da je stanovništvo bežalo na poziv svog rukovodstva, svaki vojnik mogao je svedočiti o namernom povlačenju srpskih vojnika, o nepristizanju noćnih smena na frontove sa kojih su dezertirali oficiri, o organizovanom povlačenju teškog naoružanja. Ukratko, o svesno planiranom napuštanju Krajine." [13]

Važno je, također, istaknuti da je približno 20.000 Srba napustilo svoje domove (uglavnom u zapadnoj Slavoniji), ali ne i Hrvatsku, jer su se za vrijeme okupacije naselili u hrvatsko Podunavlje. Osim toga, dio srpskog stanovništva napustio je Hrvatsku i u okviru ekonomskih emigracijskih struja, u kojima je - možemo procijeniti - sudjelovalo između 180 i 190.000 stanovnika Hrvatske, ponajviše, ali ne i jedino Hrvata.

Prema službenim podatcima nadležnih institucija u Srbiji i Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini, već u prosincu 1991. godine u tim dvjema državama bilo je registrirano oko 36.000 iseljenih/izbjeglih Srba iz Hrvatske. [14] Do prosinca 1994. godine - prema istom izvoru - broj iseljenih/izbjeglih Srba se povećao na približno 80.000. Kontinuiranost odlaska Srba iz Hrvatske vrlo zorno pokazuju i podatci o broju izbjeglica u Srbiji iz Hrvatske koje je - na temelju rezultata popisa stanovništva u Srbiji iz 2002. godine - nedavno objavilo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Srbije i Crne Gore. [15] Prema navedenom izvoru, u Srbiji su se 2002. godine nalazile još 220.164 izbjegle osobe iz Hrvatske, uglavnom srpske etničke pripadnosti. Od toga broja, 16,0% izbjeglica Hrvatsku je napustilo 1991. godine, 8,2% 1992., 4,2% 1993., 2,7% 1994., 53,4% 1995. te 14,5% 1996. godine i kasnije.

Činjenica jest - bez obzira koji izvor podataka koristili - da je većina iseljenih/izbjeglih Srba Hrvatsku napustila tijekom 1995. godine, napose u kolovozu. Međutim, važno je odrediti točne vremenske okvire njihova odlaska. To nije posve jednostavan zadatak, ali nam niz izvora - dokumenata, dostupne povijesne građe i do sada objavljene literature o tim zbivanjima, bitno olakšava tu zadaću. Pritom su nam od osobite koristi svjedočanstva sa srpske strane. Jedno od njih je i - već spomenuta - knjiga srpskog generala, člana "Glavnog štaba Vojske RSK-a", Milisava Sekulića (Knin je pao u Beogradu). U toj se knjizi - između ostalog - nalaze podrobni opisi unaprijed pripremljenih planova za evakuaciju srpskog stanovništva. Osim toga, knjiga eksplicite donosi - već više puta javno isticanu - odluku "Vrhovnog savjeta odbrane Republike Srpske Krajine“ od 4. kolovoza 1995. godine, kojom se "zbog preventivnih i bezbjednosnih razloga organizuje evakuacija civilnog stanovništva Sjeverne Dalmacije i južnog dijela Like... i to prema pripremljenim planovima." Premda nije izrijekom rečeno, odluka se odnosila na cijeli prostor zapadnog dijela tzv. RSK (dakle, na sjevernu Dalmaciju, Liku, Banovinu i Kordun). Navedena odluka je donesena, dakle, 4. kolovoza i to u popodnevnim satima. U priopćenju za javnost, objavljenom istog dana u 20:00 sati, vodstvo tzv. RSK objasnilo je razloge zbog kojih je donijelo takvu odluku: a) "...kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo od eventualnih daljnjih napada hrvatske artiljerije" i, b) "...kako bi srpski borci, koji drže linije odbrane, bili rasterećeni brige za svoje porodice." [16] Provedba odluke o evakuaciji započela je odmah, što znači da se najveći dio srpskog stanovništva koje je tada živjelo u tzv. RSK iselio prije dolaska postrojbi Hrvatske vojske. Ne treba zanemariti činjenicu da je dio srpskog stanovništva tih dana napustio Hrvatsku iz straha. Strah je uobičajeni pratitelj rata. Međutim, neosporno je da je srpska paravlast na bivšim okupiranim područjima davno prije oslobađanja pravila planove o evakuaciji stanovništva te da je samu evakuaciju pokrenula već prvi dan "Oluje". Stoga ne može biti govora o etničkom čišćenju. Pritom, dakako, niti jedan objektivan znanstvenik ne može negirati činjenicu da je tijekom prošloga desetljeća srpska etnička zajednica u Hrvatskoj doživjela golem demografski regres, što će ostaviti dubokoga traga na razvoj te zajednice u narednim razdobljima. Međutim, tumačiti taj regres navodnom politikom etničkoga čišćenja ili zločinačkim pothvatom kojega su planirale i provele hrvatske političke i vojne strukture, teza je koja nema svoja demografska, pa niti politička uporišta. Nije na ovome mjestu zgorega ponoviti da je hrvatska vlast tijekom oslobađanja bivših okupiranih područja - koristeći tada moguća sredstva javnog priopćavanja - pozivala Srbe da ne napuštaju Hrvatsku. Važno je naglasiti još jednu činjenicu koja se u analizama uglavnom zaboravlja. Dio kontingenta iseljenih/izbjeglih Srba iz Hrvatske čine časnici ondašnje JNA srpske etničke pripadnosti, čiji odlazak iz Hrvatske nikako ne možemo smatrati iseljavanjem, a još manje klasičnim izbjeglištvom.

Bjelodano je, dakle, da je odlazak Srba iz Hrvatske bio dobro planiran, organiziran i gotovo temeljito proveden, ali ne od strane hrvatske države, nego od strane srpskih upravljačkih struktura, kako u tadašnjoj tzv. RSK, tako i u samoj Srbiji. Nismo daleko od istine ako ustvrdimo da je srpski iseljenički/izbjeglički kontingent iz Hrvatske trebao demografski "osvježiti" prilično narušenu srpsku populacijsku masu u samoj Srbiji, naročito na Kosovu. O problemima niskog nataliteta Srba te potrebe demografskog jačanja srpskog etničkog korpusa u Srbiji, nekoliko godina prije samog rata su već pisali istaknuti srpski demografi.

* * *

Uzroci srpskog iseljavanja iz Hrvatske nisu bili isključivo ratne prirode (strah od neposredne ratne opasnosti, bijeg od mobilizacije, psihološki rat...), iako su oni u određenoj mjeri ipak dominirali. Značajni poticajni čimbenik iseljavanja su bili i gospodarsko-socijalni razlozi, tako da je iseljavanje Srba iz Hrvatske od 1991. godine bio kontinuirani proces, djelomično u skladu s etničkim smjerom migracija u vrijeme druge Jugoslavije, pri čemu je postojala snažna tendencija migriranja naroda prema svojim matičnim državama (npr. Hrvata iz Bosne i Hercegovine i Srbije prema Hrvatskoj, Srba iz Hrvatske i BiH prema Srbiji itd.). Upravo je bivša okupirana područja Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije i prije rata karakterizirala ukupna nerazvijenosti, izrazita gospodarska pasivnost i zaostalost, koja je još više pojačana i naglašena bila ratom i općom društvenom i političkom nesigurnošću. Ti su prostori unutar hrvatske države, uz hrvatske otoke i neke dijelove središnje Hrvatske, i prije srbijanske oružane agresije bili izraziti depopulacijski krajevi, iz kojih se iseljavalo već desetljećima. I to ne samo Srbi, nego i Hrvati. Ipak, najznačajniji poticajni čimbenik kontinuiranom odlasku Srba iz Hrvatske od 1991. godine je neprihvaćanje realnosti postojanja samostalne i neovisne hrvatske države, koju (veći) dio srpskog stanovništva nije želio i protiv koje se ustrajno borio tijekom nekoliko ratnih godina. Političko-vojni slom tzv. RSK-a pokrenuo je veliki iseljenički/izbjeglički val, jer je najvećem broju sudionika u tome valu mogućnost života u neovisnoj hrvatskoj državi bila posve neprihvatljiva.

Nema nikakve sumnje da je jedan od ciljeva optužbi kako je hrvatska vlast osmislila i provela etničko čišćenje srpskog stanovništva zapravo izjednačavanje, kako odgovornosti - simplificirano rečeno Zagreba i Beograda - za raspad Jugoslavije, tako i krivnje za počinjene zločine. Pojedinci iz redova hrvatske vojske ili civili, doduše, počinili su neke neprimjerene radnje (od kojih bismo neke možda i mogli nazvati ratnim zločinom) prema pojedincima iz redova srpske etničke zajednice u Hrvatskoj. Međutim, stavljati tu činjenicu u rang hrvatske državne politike, pa onda istu izjednačiti sa srpskom državnom politikom koja je planirala, pripremila i povela oružanu agresiju na Hrvatsku, organizirala sustav koncentracijskih logora u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na okupiranim dijelovima Hrvatske, naredila i provela masakr nad vukovarskim ranjenicima te etnički očistila od Hrvata okupirana područja, svojevrstan je pravni "zločin" nad istinom, što vjerojatno ima dublju političku pozadinu. Naime, Hrvatska se nalazi na pragu tzv. europskih integracija, i uđe li ona u te integracijske procese oslabljena optužbama, a možda i presudama, da je njezin državni vrh planirao i pokrenuo sustavne ratne zločine nad srpskim stanovništvom, biti će lakše njome manipulirati, današnja će hrvatska vlast biti prisiljena na veće kompromiserstvo u pregovorima, a u dugoročnom se smislu uvijek Hrvatskoj može nametnuti uteg oko vrata da je država nastala na zločinu. Osim toga, tko može jamčiti bilo kojem hrvatskom građaninu, pripadniku Hrvatske vojske ili policije, odnosno političaru ili zastupniku u Hrvatskom saboru iz 1990-ih godina, da samo zbog svojega sudjelovanja u političkom, društvenom i javnom životu Hrvatske u tom razdoblju, neće biti optužen da je ratni zločinac.

[1] Izvor: Popis stanovništva 2001., DZSRH, Zagreb, 2002. (www.dzs.hr)
[2] Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Hrvatskoj je živjelo 581.663 osobe koje su se izjasnile Srbima. (Izvor: Popis stanovništva 1991., Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Dokumentacija 881, RZSRH, Zagreb, 1992.)
[3] Zbog promijenjene metodologije popisa ne postoji mogućnost potpune komparativne analize rezultata popisa 1991. i 2001. godine. Stoga navedeni pokazatelji - premda se temelje na službenim rezultatima popisa stanovništva - umnogome imaju samo orijentacijsku reprezentativnost.
[4] Detaljnije vidjeti u: Živić, D. (2003.): Prognano stanovništvo iz hrvatskoga Podunavlja i problemi njegova povratka (1991.-2001.), u: Hrvatski geografski glasnik, Vol. 65, Br. 1, 63-81.
[5] Prema: Šterc, S. i Pokos, N. (1993.): Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, u: Društvena istraživanja, God. 2, Br. 2-3 (4-5).
[6] Nišić, S. (2002.): Hrvatska oluja i srpske seobe, Knjiga-komerc, Beograd, 273. (izvornik na ćirilici).
[7] Sekulić, M. (2000.): Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlag, Bad Vilbel, 28.
[8] Milisav Sekulić, Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlag, Bad Vilbel (SR Njemačka), 2000., str. 131.
[9] Milisav Sekulić, Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlag, Bad Vilbel (SR Njemačka), 2000., str. 52., 73.-74.
[10] Milisav Sekulić, Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlag, Bad Vilbel (SR Njemačka), 2000, str. 149.
[11] IKA, II od 29. 06. 1995. godine str. 4., Teške optužbe kninskog episkopa, Glas Koncila, XXXV od 02. 07. 1995. godine, 27, str. 3.
[12] Laura Silber, Allan Little, Yugoslavia, Death of a Nation, Penguin books, SAD, 1996, str. 358.
[13] Florence Hartmann, Milošević, dijagonala laufera, Dan Graf, Beograd (SR Jugoslavija), 2001.
[14] Prema: Izvješće o povratku prognanika i izbjeglica u Republici Hrvatskoj od 2000-2003: Povrat imovine, stambeno zbrinjavanje, obnova, Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Zagreb, listopad 2003.
[15] Izvor: Izbeglički korpus u Srbiji prema podacima popisa stanovništva 2002., Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Srbije i Crne Gore, Beograd, 2004.
[16] Milisav Sekulić, Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlag, Bad Vilbel (SR Njemačka), 2000., str. 179.



Dr. sc. Dražen Živić
znanstveni suradnik
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb