Kamo ugurati Franju Tuđmana?!

petak, 25.08.2006.


Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke danas je od Gradskog poglavarstva Grada Zagreba, a osobito od gradonačelnika Milana Bandića zatražila da se Kaptol imenuje trgom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana te da mu se ispred Katedrale postavi spomenik.

francek



Ovo je peta po redu lokacija koja se namjerava prozvati trgom prvoga nam predsjednika, Trg maršala Tita, Rooseveltov trg, livada kod Republike Austrije, Trg burze, samo su neke od ideja za Tuđmanov trg. Svako malo prvi hrvatski predsjednik u Zagrebu dobiva spomenik, trg ili ulicu. Gotovo da je trećina Zagreba već bila predviđena za neko njegovo obilježje. Ali i nakon šest godina od smrti dr. Franje Tuđmana političari, obitelj Tuđman i urbanisti nikako da se dogovore koja bi lokacija mogla postati betonska ili travnata ploha za njegov spomenik. U tih šest godina Tuđmana se, što zbog urbanističkih vizija grada i drugih "razloga struke", a što iz kojekakvih "objektivnih razloga", već prošetalo od Rudolfovih vojarni i Mimare do Sopota. A kako "stručne rasprave" još traju, vjerojatno će se šetnja nastaviti. Osim, ako se doista ne ostvari obećanje gradonačelnika Bandića kako će na vertikali od Lisinskog do "Karingtonke" negdje ugurati Franceka.

Trgovi i ulice prvoga predsjednika postoje u cijeloj Hrvatskoj, osim u glavnome gradu Zagrebu. Upravo zbog toga priča poprima gorak okus, jer naprosto je neshvatljivo da Franjo Tuđman kao metafora hrvatske državne suverenosti nema svoj trg, ulicu ili spomenik u srcu te iste suverenosti, kojoj je on salio temelje.

Sa likom i djelom dr. Franje Tuđmana ne moramo se slagati da bi dokučili domet njegove bitnosti u novijoj hrvatskoj povijesti, ne moramo biti njegovi prijatelji, pristaše i štovatelji da dosegnemo tu razinu intelektualnog osjeta koji bi nam rekao tko što može zavrijediti, naime neupitno je zavrijeđuje li Franz The Great svoj trg u srcu Hrvatske! Tuđmanu se može uputiti stotinu zamjerki, zašto je nešto napravio ovako, a ne onako, zašto ovo, a ne ono. Ali činjenica jest da je pod njegovim vodstvom stvorena Hrvatska, i da je hrvatsku državu željela velika većina njezina pučanstva.

Republika Hrvatska je činjenica koja potire većinu mogućih zamjerki njezinom prvom predsjedniku. Nekima to može izgledati kao fetišizacija države, no ta država nije stvorena ni pučem, ni revolucijom, nego demokratskom voljom većine. Dr. Franjo Tuđman bio je spiritus movens te države i njezin prvi predsjednik, što su dva dovoljna razloga za spomenik u glavnom gradu. Zato spomenik Tuđmanu ne može biti prepušten jedino volji i energiji zagrebačkog gradonačelnika.

Kome je prije dvadesetak godina bilo i u peti da bi se u Zagrebu razmišljalo o spomeniku dr. Franji Tuđmanu? U to valjda nitko nije vjerovao, osim njega samog. Jednako tako, mnogi nisu vjerovali ni u njegove predizborne govore, što otvorene, što u aluziji, o "samostalnoj Hrvatskoj". Svi koji su si tepali da su politički realisti takvu su mogućnost smatrali neodgovornom budalaštinom "Titova generala".

Mislilo se da fantazira. Dok komunisti, zatečeni rušenjem Berlinskog zida i slutnjom kraha komunizma, a zastrašeni rastom Miloševićeva kulta i ikonografijom njegovih uspaljenika buncaju o "jugoslavenskoj sintezi", tek osnovane političke stranke udružene u Koaliciju narodnog sporazuma uvjerene su da je konfederalna Jugoslavija hrvatski povijesni i politički maksimum.

Koliko su "realisti" prije prvih slobodnih izbora bili realni, vidjelo se po tome što su "ispitivanja javnog mnijenja" predviđala pobjedu eks-komunista i Ivice Račana, očekivala "dobar rezultat" Koalicije predvođene političkim legendama, Savkom i Tripalom a trijumfirala je "stranka primitivaca", predvođena Tuđmanom. Pokazalo se da je Tuđman, za razliku od svojih poznatijih i omiljenijih političkih suparnika, imao političku viziju. Onase mnogima tada činila somnambulnom, političkim mjesečarenjem "starog čudaka". Ali on je očito bio uvjeren u svoju povijesnu misiju, da je upravo on taj koji će ostvariti viziju o samostalnoj hrvatskoj državi.

Svakim novim spomenom trga Franje Tuđmana u Zagrebu otvaraju se nove rasprave, lome se nova koplja, a na kraju cijele priče ne dogodi se ništa. Očigledno je da nedostaje političke volje koja bi sročila epilog tragikomedije, te je žalosno da je 6 godina nakon smrti obnovitelj hrvatske države ostao neuvršten u krug velikana koji zavrjeđuju štovanje svojih sugrađana, a bez daljnje političke odlučnosti i volje, agonija će se produžiti na idućih 6 godina, pa ćemo tako umjesto likovanja tobožjem trgu ili spomeniku Franje Tuđmana spasti na tu mizeriju da likujemo svakoj novoj šestoj godini spomena i otvaranja teme treba li Zagrebu trg prvoga predsjednika, što je moguće da i nije daleko od istine. Kada postoji politička volja, sve klizi i ide glatko. Ima li boljeg i svježijeg primjera od spomenika Nikoli Tesli? Da nije bilo političke volje, Teslin spomenik i dalje bi ostao u dvorištu Instituta Ruđera Boškovića. Bez te volje spomenik Tuđmanu ostat će pak prazna politička priča.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se