O l u j a nad olujama

subota, 05.08.2006.



Ima li optužnica staklene noge, i general se vraća kući?

Neki kažu da optužnica protiv generala Gotovine stoji na staklenim nogama, neki spominju kratke noge, a neki pak negiraju postojanje njenih nogu. Kažu da optužnica pada ili čak već leži na leđima. Pretpostavljam da je prvi potez obrane udarac u klimave «noge» optužnice.

Nešto se čudno ocrtava iz «podatka» da je general Gotovina optužen za događanja u trajanju 103 dana umjesto za 4 dana koliko je doista sudjelovao u «Oluji» i bio fizički prisutan (u optužnici) takozvanoj «regiji Krajina». Iako 96% vremenskog perioda koji se spominje u individualnoj optužnici protiv generala Ante Gotovine on uopće i nije bio fizički prisutan u takozvanoj «regiji Krajini», to nije smetalo tužiteljstvo da ga optuži i za period proveden na bračnom putovanju i za period proveden u drugoj državi.

Smatram da je za generala Gotovinu povoljnije da se nije dogodilo objedinjavanje optužnice za hrvatske generale u svezi sa «Olujom». To će razvući proces i stvoriti konfuziju koji se podatci odnose na tih njegovih nekoliko dana «Oluje», a koji na višak iz optužnice. Već sada je 96% perioda na koji se optužnica odnosi glede generala Gotovine bespredmetno i neodrživo.

Da nije riječ o optužnici protiv hrvatskog generala rekao bih da je takova optužnica smiješna, a njen autor blago rečeno duhovit. To je ipak manje smiješno od optužbi da se general nalazio u Hrvatskoj i Hercegovini, ili da su ga skrivali Franjevci, ili potraga za generalom u Vatikanu. Danas je sve to postalo vrlo smiješno i govori o vjerodostojnosti takovih optužbi. Srećom autor svih tih optužbi je isti.

Budući da je general Gotovina u oslobodilačkoj operaciji «Oluja» sektor jug sudjelovao od 04. 08.1995. do 08.08.1995. na teret prema zapovjednoj odgovornosti mu se može staviti samo ta 4 dana i teretiti ga za slijedeća kršenja ljudskih prava:

Knin, 05.08. 1995. Na putu za bolnicu leševi mrtvih vojnika su izvađeni iz vreća; njihova tijela su bila prethodno oskrnavljena.

Drniš – Knin, 06.08.1995. Četiri leša u civilu nađena su duž ceste Korenica, 06.08.1995.

Vojnici HV su ušli u «CZEBAT HQ» i na silu oteli dva bivša srpska vojnika u civilu koji su potražili utočište u tom kompleksu kao raseljena lica.


«Činjenica» jest da su vojnici HV, kako se tvrdi u tekstu «oteli», a ja bih to rekao drugačije, dva bivša srpska vojnika, zapravo, valjda dezertera, koji su se presvukli u civilnu odjeću, međutim takovi se zarobljenici ne mogu smatrati niti civilima, a niti vojnicima. Kada je riječ o pobunjenicima ili teroristima diskutabilno je tko je civil, a tko vojnik. Pogotovo ukoliko često mijenjaju garderobu i presvlače se.

Pitam se što je tu general Ante Gotovina morao i mogao učiniti ta četiri dana kao zapovjednik HV sektora jug? Upravo ono što morao i mogao brigadni general Alain Forrand komandant UN za sektor jug. Dakle ništa. Jesu li obojica i suodgovorni ukoliko su nešto mogli a nisu učinili? Po zapovjednoj odgovornosti. General je Gotovina imao i pametnijeg posla od brojanja mrtvaca i granata. I na njega se pucalo iz 300 «krajinskih» tenkova. Od kuda im?

Što su snage UN činile da se zaštite ljudska prava Srba ako već ništa nisu učinili glede potpunog i «cementiranog» etničkog čišćenja Hrvata nekoliko godina ranije? Postavlja li se tu pitanje zapovjedne odgovornosti? Ako se ne postavlja treba se postaviti! Neću ni spominjati zapovjednu odgovornost UN-a glede Srebrenice, Vukovara, Sarajeva...

Ipak je i istinoljubivi Savo Štrbac dao potvrdu ovome što pišem citirajući na stranicama «Veritasa» gospodina Roberta Fiska « Istorija zahtijeva od svijeta da se prisjeti kako su Srbi palili kuće svojih susjeda Hrvata kada su proglasili svoju nezavisnost od Hrvatske 1991. te istjerali Hrvate koji su živjeli u Krajini sa identičnom namjerom; da bi ih spriječili da se vrate.....»
Upravo to je izgovorio i general Alain Forrand zapovjednik UN za sektor jug: «Vlada silna mržnja među tim ljudima, jer Srbi su 1991. godine isto ovo učinili Hrvatima, a sad se Hrvati svete». Identično govore no sve to se odnosi na period nakon 8.08.1995. i nakon završetka «Oluje», dakle i nakon što je general Gotovina napustio područje takozvane «regije Krajine».

Glede neospornog etničkog čišćenja koje su 1991. počinili Srbi nad svima koji nisu u takozvanoj Krajini bili “Božanski narod” ne treba trošiti riječi. Bilo je to zločinački planirano etničko čišćenje uz svjesnu ili nesvjesnu pripomoć demokratskog svijeta. Hrvati su protjerani bez ikakve imovine i sa najlonom u rukama, a Srbi su odvozili sve što su pri evakuaciji mogli ukrcati na svoja vozila, danima. Ako je evakuacija bila ranije pripremljena, a bila je, onda nije riječ o zločinačkom pothvatu i planiranom etničkom čišćenju, nego o evakuaciji koju je naredio «predsjednik RSK», Milan Martić.

Iako je legalno izabrani predsjednik njihove domovine Hrvatske Dr. Franjo Tuđman pozivao hrvatske Srbe koji nisu okrvarili svoje ruke da ne napuštaju svoje domove oni su poslušali naputak svog «predsjednika» Milana Martića, i postupili točno u skladu sa ranije pripremljenim planom evakuacije.

Neki svjedoče da su unatoč velikoj tajnosti operacije «Oluja» Srbi u takozvanoj RSK danima samo čekali naputak «predsjednika Milana Martića», a poneki već bili spremni za evakuaciju nekoliko dana ranije. Scenarij i igrokaz. Valjda UN nešto zna o tome pa će moći posvjedočiti je li se radilo o planiranoj evakuaciji ili etničkom čišćenju. Jesu li i Srbi stigli uzeti samo najlonsku vrećicu kao protjerani Hrvati ili su stvari bile već ukrcane na prekrcana vozila prije početka zapovjeđene evakuacije.

Temeljem svoje izjave iz ožujka 1996. kao svjedok tužiteljstva biti će pozvan kao ključni svjedok optužbe kanadski general Andrew Leslie koji je granatiranje Knina 4. i 5. kolovoza 1995. okarakterizirao kao namjeran pokušaj ubojstava, ranjavanja ili etničkog čišćenja nenaoružanih civila. Takovo svjedočenje temelj je optužnice za «zločinački poduhvat». Nevjerojatna je izjava kanadskog generala da je na Knin palo 30.000 granata dok u isto vrijeme General Alain Forrand, UN zapovjednik, sektora "jug" svjedoči da u samoj ratnoj operaciji gotovo da nije bilo razaranja, osim kuća blizu linije razdvajanja pa čak ni u Kninu, na koji je palo oko 2.000 granata, bilo je minimalne štete. 2000 granata bitno je drugačije od 30.000 granata koje je «izbrojio» kanadski general Andrew Leslie. Netko tu lažno svjedoči.

Međutim, s vremenom svjedočenja dvojice Kanadskih generala postajala su sve sličnija, dakle, nekim čudom i Alain Forand i Andrew Leslie sada svjedoče isto. Neki izvori tvrde da je na Knin palo više od 1500 projektila, Alain Forand je u filmu “Oluja nad Krajinom” tvrdio da ih je bilo 2000 ali sada tvrdi da je riječ o 3000. Broj se povećava kao da još padaju projektili na Knin. Čak je jedan Kanađanin prihvatio tezu drugoga kako Hrvati i nisu sami planirali ovakvu uspješnu akciju jer su za to nesposobni. Navodno su pomogli Amerikanci ali njihova imena se ne spominju niti na sudu niti u Haaškoj optužnici za “zločinački poduhvat”.Je li gospodi Clint Williamson-u i William Fenrick-u svjedočenje Kanadskih časnika djelovalo baš potpuno uvjerljivo? Čak je izrečeno i : “They were not capable of detached analysis...”, a Williamson je nazvao granatiranje Knina minornim incidentom. Kanađani su složni.Također i Žarko Puhovski, Hrvatski helsinški odbor, potvrđuje istu tezu o planiranoj evakuaciji riječima: "Razlog zbog kojega je to bilo moguće tako brzo završiti leži u tomu što druga strana, dakle takozvana Republika Srpska Krajina nije bila pripravna za borbu, odnosno bila je pripravna za evakuaciju već nekoliko dana ranije." Žarko Puhovski nije čovjek koji bi za Hrvatsku i zbog Hrvatske lagao. Uostalom, postoji dokument.

Je li to bila evakuacija ili je bilo etničko čišćenje?

I sada bi neki izjednačavali krivnju i bavili se računanjem. Pa da se pozabavimo matematikom. Dakle, ukupno 15970 poginulih i nestalih na hrvatskoj strani. Ukupno 6222 poginulih i nestalih iz «Krajine»

Na jednog poginulog sa srpske strane dolaze dva i pol poginula na hrvatskoj strani. Glede pokazatelja činjenja zločina nad civilnim stanovništvom dovoljno govori podatak što je broj svih poginulih sa srpske "krajinske" strane (6222), dakle, ukupno srpskih civila i vojnika «Krajine» manji od broja poginulih hrvatskih civila (6605). Bez hrvatskih vojnika. Dakle više je poginulo i ubijeno hrvatskih civila nego što je ukupan broj svih stradalih u «Krajini». Na jednog poginulog «Krajinskog» civila dolaze skoro tri hrvatska civila. Vidljivo je tko je planirao i uspješno ubijao civile, ali i tko je bio dobro naoružan. Tko nije imao embargo na oružje.

Kada bi u Hrvatskoj oni kojima je posao sakupljane arhivske građe predano radili svoj posao možda Savo Štrbac i ne bi danas bio u poziciji prikladnoj za prikupljanja dokumenata i suradnju sa Carlom del Ponte. A niti Gotovina u Haagu. Možda bi se znalo da li je točno ono što je na Brijunskom sastanku doista govorio admiral Davor Domazet, i je li to lažno pripisano u transkriptima generalu Gotovini. Znalo bi se je su li transkripti, dakle, nevjerodostojni i falsificirani ili su onakvi kakvima ih je potvrdila hrvatska državna vlast. Postoji srećom i audio zapis pa ćemo ipak saznati istinu.

Ako je tužiteljstvo već zanemarilo logiku i analitičko razmišljanje sigurno nije smjelo zanemariti da će i obrana dovesti svoje svjedoke. Zanemarilo se da se tehnologija razvija i da postoje i američki sateliti, oči i uši svijeta. Sve se vidi i sve zna. Svaka «istina» ima i lice i naličje. Jedino glupost i zloća to nemaju. Glupost i zloća nemaju obraza. Sve će to, ako Bog da pravde, pasti na glavu po stepenicama. Siguran sam da glavna tužiteljica, iz iskustva, neće zanemariti gravitaciju.

Uostalom, smatram da optužnicu treba srušiti!!!


Hrvatska «Oluja» trajala je 4 dana, Karlina 103


Pobjednička vojska

Oslobodilačka akcija Hrvatske Vojske poznatija kao "Oluja" počela je 4. kolovoza 1995. u 4 sata poslije ponoći. Hrvatskoj vojsci i policiji do pobjede i oslobođenja okupiranog teritorija Republike Hrvatske trebalo je samo četiri dana.

Već oko podneva sljedećeg dana 5. kolovoza 1995, objavljena je vijest da su hrvatske jedinice ušle u Knin, a zauzeta su i okolna mjesta - Vrlika, Kijevo, Drniš, Žitnić, Benkovac, Gračac, Lovinac, Ljubovo, ali i Plaški, Primišlje i Hrvatska Dubica.

Ako se dobro sjećam, u svojoj nemoći neki drugi Srbi odgovaraju raketnim napadima na civilne ciljeve i to iz Bosne na Županju, iz istočne Slavonije na Osijek, Vinkovce, Nuštar, s Korduna na Karlovac, a iz istočne Hercegovine na dubrovačko područje. Imaju li zločinci, bez obzira na naciju, svoj genetski kod?

6. kolovoza 1995. hrvatske snage susrele su se s Hrvatskim vijećem obrane i Petim korpusom Armije BiH na granici BiH. Takozvana protuustavna tvorevina Krajina je definitivno poražena. Poražena je Velika Srbija i njen genocidni plan baziran na etničkom čišćenju svih «ne-Srba». Oslobođeni su Petrinja, Slunj, Kostajnica, Plitvička jezera, Obrovac... Snage takozvane Vojske takozvane RSK, terorističke samoproglašene paradržave na državnom teritoriju međunarodno priznate Republike Hrvatske, su u rasulu od prvog dana «Oluje».

7. kolovoza 1995. zapravo posljednjeg dana "Oluje" pali su i Turanj i Tušilović, pa Vojnić i Topusko, Gornji i Donji Lapac... U 18.00 sati hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak objavio je da je akcija "Oluja" završena s vojnog aspekta. Hrvatske snage su izašle na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske.

Hrvatska zastava na kninskoj tvrđavi simbolično je označila kraj četverogodišnje srpske okupacije takozvane SAO Krajine i ekspanzionističkog sna o velikoj Srbiji. 'Oluja' je trajala 84 sata, a zbog učinkovitosti, brzine i primijenjene taktike ocijenili su je stručnjaci kao briljantnu vojnu akciju. Pravo je čudo sto danas neki iz Haaga tvrde da je trajala 2472 sata, ili 103 dana.

Doktor Franjo Tuđman pozvao je sve one čije ruke nisu krvave da ostanu na svojim ognjištima: "Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu prema hrvatskom Ustavu i ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih promatrača. "
Unatoč tome i terorističke jedinice, takozvani vojnici ili civilni teroristi pod oružjem takozvane RSK, ali i nedužni civili u skladu sa odlukom o evakuaciji svog samozvanog predsjednika Milana Martića napuštaju svoje domove, oglušivši se na pozive njihovog legalnog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

O odluci Milana Martića o općoj evakuaciji postoji pisani dokument datiran 4.08.1995. dakle danom kada je i započela «Oluja». Nisu bili spremni boriti se ali su pripremili evakuaciju. Dakle, pokušaj pripisivanja etničkog čišćenja i povreda međunarodnog prava na teret hrvatskom generalu Gotovini je apsurd. Budalaština o udruženom zločinačkom poduhvatu.


Dokument koji potvrđuje da je evakuacija svih civila odluka Milana Martića.

General Alain Forrand, UN zapovjednik, sektora "jug", također to potvrđuje i kaže: "Teško je razumjeti zašto je RSK nije pružala snažniji otpor, posebno s obzirom na to da je teren išao u korist odbrani. Hrvati su uspjeli zaobići s boka srpske snage u jugoistočnom dijelu ovog sektora. Na još mnogo mjesta mogao se pružiti otpor, ali do toga nije došlo. Također, s vojnog stanovišta me iznenađuje to što nije bilo dubine odbrane, druge i treće linije odbrane. Drugi faktor brzog sloma bio je i taj što su vrlo rano, još 4. kolovoza popodne, (Srbi) odlučili evakuirati civile iz Knina i okolnih mjesta. Kad je to objavljeno, svi su počeli bježati, pa i vojnici." (dakle već 4.08.1995. počela je evakuacija, a ne etničko čišćenje. op. D.B.)



U filmu «Oluja nad Krajinom» kanadski general Forrand govori o minimalnim razaranjima da bi kasnije promijenio mišljenje i optužio Hrvatsku za pretjerano granatiranje baš kao i njegov kolega Andrew Leslie

General Alain Forrand, UN zapovjednik, sektora "jug" također svjedoči: "To se sve odvija na vrlo uznemiravajući način. U samoj ratnoj operaciji gotovo da nije bilo razaranja, osim kuća blizu linije razdvajanja. Čak i u Kninu, na koji je palo oko 2.000 granata, bilo je minimalne štete. Kuće koje vidite najvećim djelom su zapalile i opljačkale hrvatske jedinice. To se događa i danas, gotovo mjesec dana nakon okončanja borbi.

Žarko Puhovski, Hrvatski helsinški odbor potvrđuje istu tezu o planiranoj evakuaciji: "Razlog zbog kojega je to bilo moguće tako brzo završiti leži u tomu što druga strana, dakle takozvana Republika Srpska Krajina nije bila pripravna za borbu, odnosno bila je pripravna za evakuaciju već nekoliko dana ranije." (Dakle, znali su sve unatoč tajnosti operacije i pripremili se za «evakuaciju». op. D.B.)

Sam proces planirane evakuacije, kasnije zlurado i drsko nazvan etničkim čišćenjem pomogla je hrvatska vojska time što je ogladnjele i žedne srpske civile opskrbila hranom i pićem, što je vidljivo u filmu «Oluja nad Krajinom» gdje jedan časnik Hrvatske vojske kaže: "Opskrbljujemo negdje blizu tisuću ljudi, ima ih strašno velika kolona, dečki rade od jutra u 7 sati. Dosta je vruće, dijeli se dosta hrane, ne znamo ni....


"Opskrbljujemo negdje blizu tisuću ljudi, ima ih strašno velika kolona, dečki rade od jutra u 7 sati.

Nelson Garcia, komesar UN CIVPOL tvrdi: "Kad se pokolj dogodio 28. septembra, hrvatska policija počela je sa redovom istragom 29. septembra, a mi smo to saznali 2. oktobra." (Dakle, i prije nego što je UN saznao hrvatske su vlasti ažurno započele istragu, što je vrlo korektno, ali u to vrijeme general Gotovina nije bio ni blizu ovom području pa čak ni u Republici Hrvatskoj op. D.B.)

Zločini koji su počinjeni nisu bili ratni zločini već zločini počinjeni u ratu iz koristoljublja i iz osvete. Protjerani Hrvati, koje je teroristička klika RSK protjerala i opljačkala 1991. nisu zaboravili tko ih je iz RSK protjerao niti tko je oduzeo njihovu imovinu. Mislili su da imaju pravo vratiti istom mjerom. Takvi zločini nisu niti planirani niti naređeni pa je počinitelj odnosno zločinac osobno odgovoran za činjenje zločina. Osuđujem takav postupak. Na zločine terorističke RSK nije se smjelo uzvratiti istom mjerom, pljačkom i osvetom.



General Alain Forrand, UN zapovjednik, sektor "jug" kaže: U uvjetima kada više nemaju kuće, jer su im spaljene, kada više nemaju stoke, niti od čega živjeti, jer je ljetina spaljena, što im je preostalo? Vlada silna mržnja među tim ljudima, jer Srbi su 1991. godine isto ovo učinili Hrvatima, a sad se Hrvati svete. Kakav je to život koji mogu očekivati? (Već se zaboravlja planirani plan evakuacije op. D.B.)

Ivan Zvonimir Čičak, Hrvatski helsinški odbor također ukazuje na bezumnost osvete: "Sjetimo se kako je to počelo '90. i '91. Srbi su govorili – osvetiti ćemo se za zločine iz '41. pa su onda počeli masovni pokolji nevinog civilnog stanovništva i tako dalje. Onda, dakako su došli ovi naši dečki koji su rekli - e, sad ćemo se mi osvetit, ne znam, za '45. pa onda za '91. E, sad taj lanac stalno ide, pa '95. svetiti ćemo se za '91., pa sad se pitam kad će taj lanac prestati i hoćemo li stalno razmišljati na nivou kolektivne krvne osvete ili na nivou individualne odgovornosti za ono što je počinjeno."


Hrvatski civili srpske nacionalnosti 1991. iskazuju želju za suživotom

Krivnju treba individualizirati. Zločinac je samo zločinac i on nema naciju. Hrvatske vlasti ne negiraju da je bilo zločina počinjenih u ratu, ali tvrde da su ih počinile otpadničke grupe koje nisu bile organizirane niti ovlaštene za poduzimanje takvih neljudskih akcija. Zločini koji su se dogodili poslije operacije "Oluja" su se dogodili i ne možemo ih zanemariti, ali oni ne poništavaju legitimnost vojne akcije. Te zločine treba ispitati, osuditi i sankcionirati, bio je stav hrvatskih vlasti.

Samo obrambeni je rat opravdan, ali činjenje zločina ni tada nije opravdano. Stranu, koja je bila gurnuta u rat, koji nije htjela rat, koja je bila nenaoružana i koja je djelovala samo na teritoriju vlastite države i isključivo u samoobrani od terorista i strane «armije» - ne može se optužiti za genocid. Onu se drugu stranu može smatrati teroristima i/ili ratnim zločincima koji su prekršili i međunarodno pravo ali i Ustav međunarodno priznate Republike Hrvatske. Dakako, i takove treba sankcionirati i nitko ih nema pravo amnestirati i abolirati. Ratni zločin i genocid ne zastarijeva,

Nažalost u ovom je nesretnom ratu stradalo mnogo civila. Hrvatskih dakako mnogo više jer se teroristi RSK nisu baš nužno morali pridržavati međunarodnih konvencija. Naročito se toga nisu morali pridržavati civilni puškomitraljezci.


Civilni puškomitraljezac na kojeg se primjenjuje međunarodno pravo?

General Gotovina je bio profesionalac, hrvatski vojni zapovjednik operacije Oluja koji je na svom području vojnički porazio vojsku takozvane RSK i omogućio uspostavu hrvatske civilne vlasti. Već 8. kolovoza izdao je zapovijed za aktivnu obranu i povukao elitne postrojbe. Tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak 9. kolovoza objavio da je operacija okončana pobjedom i oslobađanjem okupiranih područja.

General Gotovina ne može biti odgovoran za zločine koji su se desili nakon tog datuma, jer je od 9. do 16. kolovoza bio na bračnom putovanju, koje mu je odobrio osobno predsjednik Franjo Tuđman, a nakon toga bio je zapovjednik u Bosni i Hercegovini i radio na slamanju zločinaca Karadžića i Mladića čije vojničko umijeće i čast pamtimo po Srebrenici, a da nije bilo generala Gotovine pamtili bi ih i po Bihaću.

Dakle, nije tada general Gotovina ni bio u takozvanoj Krajini, niti u optužnici spomenutoj (takozvanijoj) «regiji Krajini» kako se to čudo naziva u haaškoj optužnici.

Time navodi iz optužnice protiv generala Gotovine padaju «po stepenicama» kao i «roditelj» takove optužnice. Citiram tu i takvu umotvornu optužnicu: “Između 4. kolovoza 1995. i 15. studenog 1995, Ante Gotovina je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugim sudionicima udruženog zločinačkog pothvata, planirao, poticao, naređivao, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje progona srpskog stanovništva u južnom dijelu regije Krajina.»

Neću opet ulaziti u to što znači «regija Krajina» u optužnici, smatrajmo to nepoznavanjem činjenica i zemljopisa, ali ako general Gotovina nije niti bio u Hrvatskoj nakon 9. kolovoza 1995. doista je neshvatljivo da ga se može optuživati za razdoblje do 15 studenog. Suludo. Je li mogao nekakvom magijom biti na dva različita mjesta istodobno? Zapravo i nije suludo nakon što su se neke «žrtve» spominjane u prvoj optužnici protiv generala Gotovine, a navedene su kao mučki ubijeni Srbi, nakon izvjesnog vremena pojavile – žive i zdrave. Žrtve su uskrsnule. Mirakul. Znam samo za dva takova slučaja u povijesti svijeta. Jedan je Isus Krist, a drugi je spomenuto čudotvorstvo glavne haaške tužiteljice uz pomoć Svetog Save ili možda Save Štrbca.
Dakako, poznavajući činjenice, nije nimalo čudno da je gospođa del Ponte izmijenila povijest i za svoje potrebe optužbe protiv Ante Gotovine produžila trajanje «Oluje» do 15. studenog 1995. iako je «Oluja» završila 7. kolovoza ili najkasnije 8. kolovoza 1995.

Ponavljam, već 9. kolovoza je general Gotovina otišao na bračno putovanje, a nakon toga bio je u Bosni i Hercegovini. Nemam riječi. Čita li tamo tko uopće optužnice? Također je gospođa del Ponte proširila svoju nadležnost i na političke strukture i vlasti republike Hrvatske, a što nije bilo zamišljeno kao njena kompetencija po Vijeću Sigurnosti Ujedinjenih Naroda kada je osnivalo Haaški tribunal. Nakon proširenja njene nadležnosti i na hrvatske novinare doista ostajem bez riječi. Pitam se zbog čega taj sud nije osnovala Generalna skupština, a trebala je upravo ona? Samo Bog zna.

I na kraju jednostavno ne mogu ne osvrnuti se na tvrdnje gospođe glavne tužiteljice kako je general Gotovina u Hrvatskoj ili Hercegovini, kako ga skrivaju Franjevci pa čak je i Papa, čini mi se, bio pomalo sumnjiv. Carla del Ponte nije vjerovala Hrvatskoj, ni prijatelju Mesiću ni partneru Sanaderu kada su tvrdili da general Gotovina nije u Hrvatskoj. Pitam se je li kao katolkinja vjerovala Papi.
Kao katolik i kao Hrvat i ja sam se osjećao uvrijeđen da moje državne pa uvjetno rečeno i crkvene autoritete netko proglašava lašcima. Kako li je tek njima bilo? A netko drugi bi se trebao sramiti. Bojim se da se netko ružno poigrao i s nama i sa Carlom del Ponte i sa Ujedinjenim Narodima.
Netko je gadno pogriješio pa je u duhu katoličkog morala, trebao se svima već ispričati. Mrs. ili Mr. mistake?

Rekao bih, što se Hrvatska više klanja više joj se vide gače. Mudante. A kako Hrvati i Hrvatice već nose svoje “gače na prosjačkom štapu” još bolje nam se ono sve dolje, vidi. Jesmo li sada napokon postali često spominjani pouzdani prijatelji i partneri Europe?

Iskreno vjerujem u nevinost generala Ante Gotovine. Iskreno vjerujem u pravdu gospodina Boga. Nakon ovoga što sam napisao nisam se spreman očitovati da li vjerujem u tužiteljstvo međunarodnog Haaškog tribunala, ali vjerujem da će razum nadvladati pa zato i vjerujem u povlačenje optužnice i/ili konačnu oslobađajuću presudu hrvatskog heroja domovinskog oslobodilačkog rata- generala Ante Gotovine.


Istinska laž ili lažljiva istina?

Nešto se čudno ocrtava iz «podatka» da je «Oluja» trajala 103 dana umjesto 4 dana te da je general Gotovina optužen za događanja u trajanju 103 dana umjesto za 4 dana koliko je doista sudjelovao u «Oluji». Iako 96% vremenskog perioda koji se spominje u individualnoj optužnici protiv generala Ante Gotovine on uopće i nije bio fizički prisutan u takozvanoj «regiji Krajini», ali to nije smetalo tužiteljstvo da ga optuži. Pa ni termin iz optužnice «regija Krajina» nije baš po mom ukusu, a još je manje ukusno kada ubijeni ljudi čudesno ožive, ili kad se bivšeg vojnog zapovjednika smatra odgovornim za vrijeme koje je proveo na bračnom putovanje ili u nekoj potpuno drugoj državi. U laži su kratke noge rekao je drug Sloba na haaškom tribunalu na opće zaprepaštenje svih prisutnih.
Bilo je to krajnje neumjesno obzirom na okolnosti pa mi nemojte zamjeriti sličan bezobrazluk. U laži su kratke noge stara je narodna poslovica.

Neki kažu da optužnica protiv generala Gotovine stoji na staklenim nogama, neki spominju kratke noge, a neki pak negiraju postojanje njenih nogu. Kažu da optužnica već leži na leđima. Vjerujem da će i u slučaju da optužnica stoji na staklenim ili pak na kratkim nogama u oba slučaja završiti kako govore oni treći. Daj nam je Bože što prije - na leđima. Daj Bože da se (optužnica) sruši na leđa - mrtva. Bože, samo nam daj istinu.

Situaciju znatno komplicira brdo «informacija» o generalu Anti Gotovini koje su se proširile cijelim svijetom, međutim takove neprovjerene teze niti jedan nepristran sud ne uzima u obzir. Sud presuđuje temeljem dokaza pa sam siguran da će i Međunarodni sud biti objektivan, te da neće podleći pritisku svjetskih ulica. Činjenica je da «image» koji je o generalu stvorila ulica svjetskih metropola ima svoju «težinu» pritiska na sud, ali vjerujem u profesionalnost suda. Iako bi tužiteljstvo trebalo dokazati okrivljeniku krivnju uvjeren sam, sudeći po nepreciznosti optužnice, da će okrivljenik morati dokazati svoju nevinost te da će u tome i uspjeti. Pretpostavljam da je prvi potez obrane udarac u «noge» optužnice.

Ako se optužnice protiv hrvatskih generala ne objedine u jednu, što bi u kontekstu «zločinačkog pothvata» bilo moguće, a intencija već postoji, situacija za generala Gotovinu mogla bi biti jednostavnija. Objedinjena optužnica komplicira stvar. Sada je 96% perioda na koji se optužnica odnosi bespredmetno i neodrživo. Suludo. Da nije riječ o optužnici protiv hrvatskog generala rekao bih da je takova optužnica i meni kao laiku smiješna, a njen autor blago rečeno duhovit. Kažem duhovit, a ne produhovljen.
Budući da je general Gotovina u oslobodilačkoj operaciji «Oluja» sektor jug sudjelovao od 04. 08.1995. do 08.08.1995. na teret prema zapovjednoj odgovornosti mu se može staviti 4 dana (a ostatak od 99 dana je višak od kojeg glava boli) i teretiti ga za slijedeća kršenja ljudskih prava, barem prema onome što se tvrdi na web stranicama «Veritasa» i poznatog istinoljubca Save Štrbca:

Knin, 05.08. 1995. Na putu za bolnicu leševi mrtvih vojnika su izvađeni iz vreća; njihova tijela su bila prethodno oskrnavljena.

Drniš – Knin, 06.08.1995. Četiri leša u civilu nađena su duž ceste

Korenica, 06.08.1995. Vojnici HV su ušli u CZEBAT HQ i na silu oteli dva bivša srpska vojnika u civilu koji su potražili utočište u tom kompleksu kao raseljena lica


Sva ostala tamo navedena kršenja ljudskih prava i zlodjela dogodila su se u vrijeme dok general Gotovina uopće nije bio prisutan u takozvanoj Krajini, niti je obnašao dužnost zapovjednika. Zna se tko je zapovjednik kada je muškarac, pa makar on bio i general, na bračnom putovanju. Žena.
Ali neću o tome kako se određene persone ne bi dosjetile podići optužnicu u kontekstu «zločinačkog bračnog poduhvata». Zar bi to Vas začudilo? Čude li vas «zločinački novinari»?


Međutim iz navoda «Veritasa» se ne vidi tko je ubio spomenuta ali neimenovana četiri civila koji su nađeni duž ceste niti koje su nacionalnosti bili perverzni bolesnici koji su vadili mrtve neimenovane vojnike iz vreća, dok su bili na putu za bolnicu, niti tko ih je vozio u bolnicu, a niti to tko je pokojnike pohranio u vreće. Pa čak ni tko ih je ubio. Tko zna, možda su ih samo željeli identificirati? «Činjenica» jest da su vojnici HV, kako se tvrdi u tekstu «oteli», a ja bih to rekao drugačije, dva bivša srpska vojnika, zapravo, valjda dezertera, koji su se presvukli u civilnu odjeću, međutim takovi se zarobljenici ne mogu smatrati niti civilima, a niti vojnicima, jer su oni možda ili dezerteri ili prikriveni špijuni, pa ne mogu niti uživati prava koja se daju međunarodnim konvencijama. Kada je riječ o pobunjenicima ili teroristima diskutabilno je tko je civil a tko vojnik. Pogotovo ukoliko se presvlače u «civilku» kao ona dvojica «civila» koji su se sakrili u «CZEBAT HQ». A i vidjeli smo filmove sa naoružanim civilima koje su sami snimali.

Pitam se što je tu general Gotovina morao i mogao učiniti kao zapovjednik sektora jug? Pitam se što je brigadni general Alain Forrand komandant UN za sektor jug morao i mogao učiniti? Također ništa. Jesu li to obojica generala uopće mogli što spriječiti? Jesu li obojica i suodgovorni ukoliko su nešto mogli a nisu učinili? Po zapovjednoj odgovornosti.

Pitam se što je UN radio dok se u takozvanoj RSK vršilo etničko čišćenje ono malo preostalih Hrvata? Jesu li sa pobunjenicima, civilima i paravojnicima, pili «brlju» i jeli svinjetinu? Jesu li radili ono što su morali i za što su imali mandat ili su pomagali u etničkom čišćenju i transportiranju opljačkanih Hrvata iz takozvane Krajine? Ljudska prava? Jesu li pokapali ubijene civile koje su morali kao moralni ljudi zaštititi? Kao ljudski ljudi. Što su snage UN činile da se zaštite ljudska prava Srba ako već ništa nisu učinili za Hrvate? Postavlja li se tu pitanje zapovjedne odgovornosti? Ako se ne postavlja treba se postaviti! Neću spominjati zapovjednu odgovornost glede Srebrenice, da ne kažem Vukovara, ali ta gospoda iz UN nisu bili tamo da broje mrtvace niti su bili tamo na bračnom putovanju, niti da se izležavaju. Povjereni zadatak kao vojnici nisu obavili i zbog toga je netko odgovoran. Lopov je onaj koji krade kao i onaj koji mu pridržava ljestve, također je narodna uzrečica kao i Slobin «teorem kratkih nogu». Kao ljudska bića također nisu obavili što su trebali ali za to će, odgovarati pred Gospodinom i svojom savješću, ukoliko je imaju.

Ipak je i istinoljubivi Savo Štrbac dao potvrdu ovome što pišem citirajući na stranicama «Veritasa» gospodina Roberta Fiska « Istorija zahtijeva od svijeta da se prisjeti kako su Srbi palili kuće svojih susjeda Hrvata kada su proglasili svoju nezavisnost od Hrvatske 1991. te istjerali Hrvate koji su živjeli u Krajini sa identičnom namjerom; da bi ih spriječili da se vrate.....»
Opravo to je izgovorio i general Alain Forrand zapovjednik UN za sektor jug: «Vlada silna mržnja među tim ljudima, jer Srbi su 1991. godine isto ovo učinili Hrvatima, a sad se Hrvati svete». Identično govore. A osveta je zlo koje je nemoguće kontrolirati i vrlo teško zaustaviti.


Pa dobro, ako netko baš ne želi individualizirati krivnju onda zapovjedna odgovornost i za Hrvate i za RSK i za UN-a pa i NATO. Za sve jednako. Zločin nema nacionalnosti. Zločinac također nema nacije. Ako svi pred pravom i pravdom nisu jednaki, pred Bogom jesu.
Glede etničkog čišćenja koje su 1991. počinili Srbi nad svima koji nisu u takozvanoj Krajini bili “Božanski narod” ne treba trošiti riječi. Bilo je to etničko čišćenje uz svjesnu ili nesvjesnu pripomoć demokratskog svijeta. Da li su Hrvati uopće činili etničko čišćenje, koje im se pripisuje, u takozvanoj “regiji Krajina” može se učiniti upitnim. Bez obzira na pristup problemu razlika je bila vidljiva, Hrvati su protjerani bez ikakve imovine i sa najlonom u rukama,, a Srbi su odvozili sve što su pri evakuaciji mogli ukrcati na svoja vozila, danima. Navodno su oni glavni i bolje informirani spremni samo čekali «predsjednički» znak za pokret. U oba slučaja učinjeno je zlo i neću ga dijeliti na manje i veće zlo, samo konstatiram. U osnovi zlo je zlo, a iz zla se rađa zlo.
Želim skrenuti pažnju da vjerodostojan svjedok jest onaj koji je nešto vidio svojim očima, a ne onaj koji je nešto čuo ili načuo od nekoga koga niti ne poznaje. Ili od više takovih «svjedoka» iz iste interesne grupe. Koji prepričava što je čuo nije svjedok nego baba. Samo izvorni svjedok može svjedočiti istinu, dakako ukoliko govori istinu. Tajni svjedoci i zaštićeni svjedoci bez imena i prezimena u meni bude sumnju. Svjedočanstvo su i dokumenti pa čak i onda kada dokumentiraju da su navodno ubijeni oni ljudi koji su kasnije pronađeni živi. Pogrješke su moguće. Rekao bi drug Slobo, pretpostavljam poznatiji kao «individualni proizvođač salate», opet ono svoje o kratkim nogama. A nešto govori i poziv drugu Slobi da šalje salate.
Milicajac Milan Martić predsjednik fantomske države u međunarodno priznatoj državi Hrvatskoj naredio je 4.08.1995. u 16.45 sati kako slijedi, citiram:

1. Da se pristupi planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva iz opština Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac.
2. Evakuaciju sprovoditi prema pripremljenim planovima pravcima koji izvode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu.
3. Za evakuaciju zatražiti pomoć od komande UNPROFOR Sektor "Jug" sa sjedištem u Kninu.


Iako je legalno izabrani predsjednik njihove domovine Hrvatske Dr. Franjo Tuđman pozivao hrvatske Srbe koji nisu okrvarili svoje ruke da ne napuštaju svoje domove oni su poslušali naputak «predsjednika» kojeg su oni priznavali, Milana Martića, i postupili točno u skladu sa ranije pripremljenim planom. Poziv predsjednika Tuđmana emitirale su sve radio postaje svakog sata ali nisu ga poslušali. Tada još nisu znali da su prevareni i iskorišteni. Neki ni danas ne žele znati.I njihov «vojvoda» Šešelj, poznat po granici Virovitica, Karlovac, Ogulin Karlobag, skrenuo im je pažnju da i ako njihova «Krajina» padne, Hrvati sigurno neće doći kod njega u Beograd. Pametnom dovoljno. Nekome nikad.

Neki svjedoče da su unatoč velikoj tajnosti operacije «Oluja» Srbi u takozvanoj RSK danima čekali naputak «predsjednika Milana Martića», a spremni za evakuaciju nekoliko dana ranije. Valjda UN nešto zna o tome pa će moći posvjedočiti je li se radilo o planiranoj evakuaciji ili etničkom čišćenju. Jesu li stigli uzeti samo najlonsku vrećicu ili su stvari bile već ukrcane u vozila prije «Oluje». Ja to ne znam ali oni (UN) su bili tamo i sigurno znaju istinu. Neću opet o drugu Slobi i kratkim nogama.

Doduše, Martićev termin za borbu «nesposobno stanovništvo» u praksi se ubrzo pokazao da se ne odnosi samo na civile već i na takozvanu vojsku srpske paradržave na okupiranom hrvatskom teritoriju iako su imali više od 30000 «vojnika», oko 300 tenkova, 425 topova i minobacača, 170 oklopnih transportera i 230 protuzračnih oruđa..... Bijeg, bacanje oružja i presvlačenje u «civilke». Malo vojnik malo civil. Neki spominju i dječje prstiće u gusjenicama srpskih tenkova. Nije li zločin pregaziti svoje civile? Koristiti njih i njihova vozila kao ljudski štit tenkovima? Pa i nije ako od straha nisi pri sebi. Ako nisi normalan. Pa i nije ako si zločinac.


Iako su vozila izbjeglica pregažena gusjenicama srpskih tenkova optužuje se hrvatska avijacija. Kao da avioni imaju gusjenice. Srbi su kukavički koristili srpske izbjeglice kao «ljudski štit» protivno međunarodnom pravu.


Vozila pregažena avionskim gusjenicama?

DOWNLOAD <-> Snimak HRT iz Oluje na kojem se vidi pregažena srpska izbjeglička kolona koju su pregazili tenkovi tzv. Vojske Krajine u paničnom bijegu prema BiH.

Vjerojatno će i za to biti krivi hrvatski generali. Za sve poginule i nestale u pod tenkovskim gusjenicama u smrvljenim automobilima.


Planiranje svih «evakuacija» činili su isti stratezi

Da li su 1991. i Hrvati imali plan za svoju evakuaciju pripremljen ranije ili je nesumnjivo riječ o etničkom čišćenju uz pripomoć demokratskih snaga svijeta? Hrvati 1991. nisu imali plan svoje evakuacije ali je već pripremljen plan «evakuacije» Hrvata i drugih «nesrba» postojao i također je vrlo uspješno izveden. Samo su Hrvati «zaboravili» u najlon vrećici ponesti iz «Krajine» svu svoju imovinu.

Dakle, ni ja ne bih čekao da se vrati netko koga sam, uvjetno rečeno, ja protjerao iz njegove kuće sa najlonom u rukama i opljačkao njegovu imovinu i srušio njegovu kuću. Znao bih da se na dobro vrača dobrim, a na zlo zlom. Ljudska bića bez obzira na nacionalnost imaju nažalost svoju tamnu stranu koju je teško nadvladati - osvetoljubiva su bića. Oko za oko, zub za zub. Nisu ni Hrvati drugačiji, bolji i savršeniji. Ne opravdavam ali razumijem. Jedino ne razumijem zašto se neki vesele kada drugima izbijaju zube, a cvile kao prebiti štenci kada se to i njima dogodi. Zašto ne vrijede isti kriteriji pa se ne čini drugima ono što se ne želi doživjeti. Zašto svaka žrtva nije žrtva i zašto svaki zločinac nije zločinac bez obzira na naciju? Ni moral nema nacionalnost.


Međunarodno pravo?

U akciji «Oluja» iz izvješća Hrvatske Vlade iz veljače 1996. vidi se da je ukupno 911 osoba, srpskih paravojnika i nedužnih civila, poginulo. Doista mnogo. Ova brojka uključuje, govori vladino izvješće, relativno visoko učešće civila jer su se neprijateljske vojne jedinice, suprotno odredbama međunarodnog prava izmiješale sa civilnom populacijom, koristeći ih kao ljudski štit .....
Da li poštivanje ratnog prava isključuje obvezu poštivanja za paravojne iterorističke formacije? Da, ali se u tom slučaju ni na paravojsku i terorističke jedinice također međunarodno pravo ne primjenjuje. Terorizam je globalni problem. Sjetimo se kako je u Londonu policija ubila nedužnog imigranta u kojeg je samo posumnjala da je terorist. Prvo su ga ubili i pucali mu u glavu sa više metaka, a onda su ga pitali tko on zapravo jest. Ubili ga na pravdi Boga. Europski standardi? Ja bas i ne bih u Europu ako će tada i u Hrvatskoj vrijediti takovi «standardi».

Oslobodilačka je akcija «Oluja» bazirana na Sporazumu sa BiH po kojem je trebalo razbiti opsadu Bihaća, u to vrijeme sigurnosnu zonu, a smišljena je da se ne ponovi Srebrenica. Zločinački poduhvat bijesnih pasa u Srebrenici i to pred očima novog svjetskog demokratskog poretka, pred očima UN, NATO-a, svih naših prijatelja i partnera. Najviše je srpsku stranu uznemirila izjava hrvatske ministrice Ljerke Mintas Hodak na sastanku sa UN Komisijom za ljudska prava u Geneve 1997. Citiram: « Hrvatske vojne akcije u Zapadnoj Slavoniji i kasnije u Krajini nazvane Bljesak i Oluja su u stvari humanitarne akcije....».

Doista zvuči neprimjereno ukoliko se smetne sa uma neviđen zločin u povijesti novog vijeka koji su počinili Srbi u Srebrenici. Kažem Srbi iako zločinci nemaju nacionalnost i sramota su svoje nacije. Da nije navodni i sličan zločin planiran za Bihać, Hrvatska vojska možda nikada ne bi uspjela izvesti «Oluju» bez da joj se vojnički suprotstavi NATO. Čak je pod prijetnjom napada zaustavljen prodor Hrvata i Bošnjaka prema Banja Luci. Bili su to interesi od «višeg značaja». Valjda pravde. Zločin u Bihaću je spriječen, a niti jedan vojnik međunarodnih snaga nije poginuo. Da zločin u Srebrenici nije počinjen uvjeren sam da bi RSK, država u državi opstala, jer je takvo stanje priznavala i podržavala međunarodna zajednica godinama. Zbog toga nemojmo nikada zaboraviti da nismo samo mi pomogli osloboditi Bošnjake nego je, uvjetno rečeno, i krv Srebrenice pomogla osloboditi Hrvatsku.

Tek nakon tog Srebreničkog zločina nad zločinima, Hrvatskoj je svijet prešutno dozvolio obraniti i osloboditi svoj državni teritorij kako bi se spriječio zločinački pothvat u Bihaću.
Nažalost, neke nacije imaju kratko pamćenje kada se radi o vlastitim zločinima pa i onim životinjskim zločinima u Srebrenici, Vukovaru...... Možda «Oluja» nije bila baš prava humanitarna akcija ali je bila nužna da se oslobodi suverena država Hrvatska i spasi tisuće života u Bihaću, kojega je «štitio» UN baš kao i Srebrenicu. Gdje je tu bila zapovjedna odgovornost? Ljudi moji, o čemu mi govorimo?


Najsigurnija nesigurnost Srebrenice

Za UN kao da je to bila obična vojna vježba, živi ljudi kao olovni vojnici iz priče, a gdje oni vježbaju tu trava ne raste. Krv do koljena. Da, tu trava ne raste iako ne znamo zašto.

U Srebrenici je doista bilo u praksi «druže Slobo šalji nam salate, bit će mesa.....», ali za snage UN, dužnosnike UN, NATO-a, nema zapovjedne odgovornosti za smrt tisuća civila koja su u zaštićenoj zoni trebali štititi. Možda NATO i UN nisu imali resurse za njihovu obranu? Kako u BIH tako ni u Hrvatskoj.

Logično, sud nije ni zamišljen da bude nadležan za političke organizacije, vlade, a još manje za slobodu Štampe i medija. Sud je osnovan radi sankcioniranja zločina i zločinaca. Nije doduše jasno je li to bio međunarodni sukob pa sud može suditi i za počinjene ratne zločine ili je to bio sukob Hrvatske sa pobunjenicima ili teroristima pa se radi o zločinima počinjenih u ratu, građanskom ratu. U kontekstu ratne štete postavlja se pitanje što je to bilo. U kontekstu 300 «Krajinskih» tenkova ispada potpuno suprotno. Imam puno pitanja na koje nemam odgovore. Bojim se da nitko nema te odgovore. Čak si postavljam pitanje legalnosti suda iako ga i sam priznajem i poštujem.

Poštujem ga jer vjerujem u profesionalnost suda, istinu i pravdu. Tužiteljstvo razumijem jer je njihova dužnost prikupiti dokaze za optužnice bez obzira na krivnju i dokazati da je optuženik kriv. Njihov posao nije utvrđivanje istine i pravde. Utvrđivanje istine i pravde je posao suca. Njegova procjena vjerodostojnosti dokaza optužbe i vjerodostojnosti obrane kriterij je presude.
Iako nisam zbog subjektivnih razloga sklon tužiteljstvu, u pravo, pravdu i haaški sud bez zadrške vjerujem.

I na kraju postavljam se u poziciju hrvatskog generala Ante Gotovine, čovjeka koji je mnogo dao svojoj domovini Hrvatskoj i pitam se kako bih ja postupio da sam bio na njegovom mjestu. Da li bih bježao od Haaga i hrvatskih vlasti? Bih. Nakon Blaškićevih 45 godina, bih. Ne bih na njegovom mjestu vjerovao sudu. Nakon Srebrenice, bih. Ne bih na njegovom mjestu vjerovao svijetu, Europi, Americi, Ujedinjenim Narodima.... Nakon prihvaćanja optužnice za «zločinački poduhvat» i transkripata, bježao bih. Ne bih na njegovom mjestu vjerovao ni Hrvatskoj vlasti. Bježao bih. Sumnjao bih na njegovom mjestu sve. Bio bih paranoičan i u svima gledao udbaše i izdajice. Bježao bih i ja dokle god bih mogao da sam na njegovom mjestu.

I sada bi neki izjednačavali krivnju i bavili se matematikom. Kriv je onaj koji te pogodi praćkom koliko i onaj tko te pogodi «Zoljom». Da, na početku su neki imali praćke, a neki tenkove. Sada ispada da je onaj s praćkom napao tenk i tako je rat počeo. Pa da se pozabavimo matematikom, koliko je tko praćki i tenkova imao pojma nemam ali znam prebrojiti mrtvace.

8147 poginulih hrvatskih branitelja
6605 poginulih hrvatskih civila
1218 nestalih hrvatskih branitelja i civila

Dakle ukupno 15970 poginulih i nestalih na hrvatskoj strani
Ukupno 6222 poginulih i nestalih iz «Krajine»



Ukratko rečeno na jednog poginulog sa srpske strane dolaze dva i pol poginula na hrvatskoj strani. Glede pokazatelja činjenja zločina nad civilnim stanovništvom dovoljno govori podatak sto je broj svih poginulih sa srpske "krajinske" strane (6222), ukupno srpskih civila i vojnika «Krajine» manji od broja poginulih hrvatskih civila (6605). Dakle više je poginulo i ubijeno hrvatskih civila nego što je ukupan broj svih stradalih, i vojnika i civila takozvane «Krajine». Zar to uopće treba komentirati? I budali je jasno tko je tko upravo po broju poginulih civila sa hrvatske strane.


Radi usporedbe navesti ću i podatke «Veritasa» pa citiram:

“Veritas je do sada (februar 2004. godine) verifikovao 6.780 poginulih i nestalih lica sa područja RH i bivše RSK, uglavnom srpske nacionalnosti (jedan manji broj su drugih nacionalnosti, a živjeli su ili ratovali sa Srbima u RSK). Među njima je:

2.344 (35%) civila,
4.142 (61%) vojnika,
182 (3%) policajaca i
92 (1%) nepoznatog statusa”.


Postoji neka razlika u statistici, ali u oči upada drugi podatak sa iste web stranice «Veritasa» koji ja ne mogu razumjeti, pa citiram:
“Najviše ih je poginulo / nestalo u toku 1991. godine (2.442) i u toku 1995. godine (2.394). Gledajući po regijama najviše ih je poginulo / nestalo u sjevernoj Dalmaciji (1.632), zatim slijedi Banija (1.216) i Lika (1.155). Od 1992. do 1995. godine za vrijeme dok je RSK bila pod zaštitom UN-a (UNPA) poginulih i nestalih je 4.277”.
Tu nešto malo «kašljuca» glede Savine matematike i statistike koje bi trebale i za «Veritas» biti egzaktne znanosti. Čini mi se da su neki poginuli i dva puta, ili još vjerojatnije da su neki poginuli naknadno oživjeli. Možda je zbrka nastala zbog toga što su neki presvlačili vojničke odore i oblačili civilna odijela pa su dvaput prebrojani. Neka mi svi oproste zbog ovoga što sam napisao i što sam na trenutak postao demagog (poput nekih) iako prezirem demagogiju i demagoge. Bez poznavanja istine i zadovoljenja pravde nikada problem nećemo objektivno riješiti. Uz demagoge i demagogiju ostati će mržnja, osveta i nepravda.
Najbolje se osjeća pravda kada se nepravda osjeti metodom «vlastite kože». Dok ne zaboli nema razumijevanja za tuđu bol. Još jednom molim da mi oproste svi oni koje sam ovim odlomkom namjerno povrijedio.

Koristim priliku da se zahvalim bivšem dužnosniku takozvane Republike Srpske Krajine, od kojeg sam mnogo naučio, a sadašnjem uvaženom suradniku Međunarodnog suda u Haagu na marljivom prikupljanju dokumenata u svrhu spoznaje istine. Tako i mi Hrvati ponešto saznamo i pročitamo između redova. Ja sam, eto, naučio da smrt nije kraj i da se može oživjeti. Sada barem u potpunosti razumijem autora i one prve optužnice protiv generala Gotovine.

Uopće nije važno čini li sve to gospodin Savo Štrbac iz rodoljubnih ili financijskih razloga ali je činjenica da to čini pedantno i marljivo. Nemam njegovu «imovinsku karticu» ali poštujem i njegovu marljivost i domoljublje. Kada bi i Hrvatska imala svog marljivog i domoljubnog, a hrvatskog Savu Štrbca ili bi barem oni kojima je posao sakupljane takove arhivske građe toliko predano radili svoj posao možda Savo Štrbac i ne bi danas bio u poziciji prikladnoj za prikupljanja dokumenata. Možda bi se znalo da li je točno ono što je na Brijunskom sastanku doista govorio admiral Davor Domazet, kako i sam tvrdi admiral Lošo, lažno pripisano u transkriptima generalu Anti Gotovini. Znalo bi se, a to je lako za ustanoviti, je su li transkripti, dakle nevjerodostojni i falsificirani ili su onakvi kakvima ih je potvrdila hrvatska državna vlast. Griješiti je ljudski, a tko radi griješi. Ljudski je i priznati pogrješku.

Možda onda ne bi na hrvatskim sudovima svjedočili pravomoćno osuđeni ili optuženi pripadnici neprijateljske vojske i paravojske RSK i nakon toga se nesmetano vračali u drugu državu, možda tada ne bi u službene posjete uz sve počasti dolazili oni koji su rušili Vukovar i možda ne bi iz Australije hrvatskim ministricama rugao «kapetan Dragan», možda ni Ante Gotovina ne bi bio u Haagu i mnogo što bi možda bilo drugačije. Možda bi gospoda Dragan i Savo bili već sankcionirani?


Kapetan Dragan i Savo

Možda bi i Hrvatska bila drugačija zemlja. Možda bi bila bolja. Možda bi i hrvatski Srbi osjećali Hrvatsku kao svoju domovinu. Možda bi je i neki Hrvati više osjećali kao majku, a manje kao maćehu. Ali znala bi se prava istina ma kakova ona bila. Prava Božja istina. Istina i ljudskost je pola puta do rješenja svih problema. Možda nekome ne odgovara da se sazna cijela istina? Ja više cijenim ružnu istinu od lijepe laži. Nažalost, nema više čak ni lijepih laži, mi živimo u svijetu ružne laži. Jedina je i sigurna istina, da danas u sve pa i u istinu sumnjamo, ali sam uvjeren da je Ante Gotovina vojnik profesionalac i vjerujem da je u skladu sa kodeksom časti i postupao.

U Haagu se osim hrvatskih generala brani i Republika Hrvatska optužena za «zločinački poduhvat». U Hagu se brani cjelovitost države Hrvatske, jer optužba za «zločinački poduhvat» dovodi u pitanje legalnost oslobodilačke akcije «Oluja» kao i legalnost oslobađanja i priključenja okupiranih područja Hrvatskoj. Ukoliko državna vlast ne želi podupirati obranu hrvatskih generala onda ne želi ni podupirati Legalnost i legitimitet hrvatske države koju je dužna braniti. Ukoliko oni koji posjeduju dokumente i filmove uskrate te dokumente i filmove obrani hrvatskih generala, a tako i obrani hrvatske države mogu biti sigurni da će poput njihove HTV pretplate i njima osobno jednom doći račun na naplatu. Kad tad.







na početak:::...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se