Hrvati BiH, dijaspora ili ne?

subota, 29.07.2006.




Prije svega treba reći da je narod u BiH koji se naziva hrvatskim stvarno hrvatski narod, koji se nizom povijesnih činjenica našao iza granice Hrvatske i to u državi koja je "ničija zemlja", a na koju bi sva prava trebali polagati upravo Hrvati, čemu u prilog idu povijesne činjenice, no međutim, nitko ne ide u tom smjeru jer su okolnosti i uvjeti stvarnosti danas drugačiji i svi Hrvati u BiH to prihvaćaju i ne streme drugačijem, jer je činjenica da je uz hrvatski i srpski počeo postojati i bošnjački narod koji ne bi pristao na ništa drugo doli jedinstvenu Bosnu.

Kada sam spomenuo činjenicu da je tek nedavno počeo postojati bošnjački narod, što si uzimam za argumentirano pravo, mislio sam na činjenicu da je teza o genezi muslimana na području BiH, prema kojoj su muslimani BiH potomci Bogumila i sljedbenika Crkve Bosanske, za što ne postoje nikakvi znanstveni dokazi jer u biti ni ne mogu postojati, davno pala u vodu te je svojedobno za vrijeme rata poslužila samo kao instrument zbijanja redova u trenucima srpske agresije, ali neki i dalje ustraju u tom ja bih rekao propagandnom triku, mitu!

Dakle sada kada smo ustanovili homogenost hrvatskoga naroda koji se pod teretom povijesnih činjenica podijelio granicom, a iza te granice se nije asimilirao u neki drugi ili postao manjina, već je postao konstitutivan narod što dokazuje da i on polaže neka prava na tu zemlju, a ako prava polaže taj hrvatski narod u BiH polaže i hrvatski narod u Hrvatskoj, tj. Hrvatska i obratno jer smo već zaključili da je hrvatski narod jedan i nedjeljiv, čemu u prilog ide i činjenica da je svaki 5 stanovnik Hrvatske porijeklom iz BiH ili ima veze sa njom, ali se spletom okolnosti našao iza dviju granica, tj. ako je taj jedan narod podijelila granica nije ih podijelilo ništa drugo i dalje je to jedan narod te je zbog toga uloga Hrvatske u životu Hrvata BiH velika ili bi bar morala biti, te je najmanje što Hrvatska može pružiti Hrvatima u BiH, neka prava koja i zaslužuju prvenstveno zbog prethodno iznesenog!

Nasuprot tomu stoje oni zagovaratelji antiteze koji tvrde da to i je tako ali da sada ti Hrvati žive u drugoj državi te da Hrvatska nema veze sa tom državom na nikakvom nivou osim susjedskom, pa tako Hrvati iz BiH ni ne bi trebali imati prava u Hrvatskoj jer se radi o dvije zemlje. Ja kažem da bi tomu i bilo tako da su se Hrvati BiH našli u nekoj drugoj zemlji, poput npr. Bugarske koja je nacionalna država sa svim svojim jedinstvenim nacionalnim obilježjima jedinke, gdje bi onda ti Hrvati bili manjina, a ne u Bosni i Hercegovini koja je ustuknula pred raznim poslijeratnim pobjedničkim novim poretcima i povijesnim okolnostima, to je prva teza o povezanosti Hrvatske i Hrvata BiH, dok bi druga bila sljedeća:

Svi znamo kako je došlo do rata u Hrvatskoj, kako se odvijao, pod čijim inicijacijama izvana, a i iznutra, te pod kojim idejama, prije svega onim velikosrpkim, te je od bitnog značaja upravo ta ideja vođenja rata po velikosrpskoj ideji za ovu temu. Naime, nije se radilo o klasičnom ratu dviju zemalja gdje se ratuje za neko područje i na tom području, kao što se npr. sukobljavaju Indija i Pakistan za pokrajinu Kashmir, već se radilo o ratu u kojemu se pod stavkama ideje Velike Srbije rat vodio sa svih strana sa kojih se mogao voditi pa tako i iz Bosne i Hercegovne, od strane Srba, te je BiH bila bitan čimbenik u osvajanju Hrvatske, jer je tako Hrvatska bila dostupnija srpskom osvajanju, to se naravno prepoznalo i hrvatske vojne snage se položilo u BiH prije svega sa ciljem obrane Hrvatske, ali i zaštite građana BiH, što je kasnije okarakterizirano kao agresija Hrvatske na BiH od npr. Vesne Pusić, a tom logikom bi se moglo optužiti i BiH za agresiju na Hrvatsku jer su bosanski Srbi napadali Hrvatsku iz Bosne, ali o tome naravno nema ni govora jer zdrav razum je zdrav razum, te su bitnu ulogu u obrani Hrvatske odigrale te vojne snage i u BiH u čemu su najveći obol dali upravo Hrvati iz BiH, ali i sudjelovanjem u obrani Hrvatske diljem Hrvatske, dakle unutar Hrvatske gdje su se upravo ti Hrvati iz BiH istakli kao hrabri vođe i neprikosnoveni borci, kako na prvim linijama tako i u vodećim linijama vojnog i političkog vrha, a ako im to ne daje za pravo da se onda osjećaju dijelom jednog hrvatskog bića preko tih prava koja bi trebali dobiti, na kraju krajeva i Ustavom RH su im zajamčena, ne znam što su sve trebali napraviti kako bi dobili ono što po difoltu zaslužuju, te taj plemeniti i veliki obol Hrvata iz BiH koji su dali za Hrvatsku vjerujem neće nikada biti izigran u svrhu dnevno političkih previranja na hrvatskoj političkoj sceni, kako to pokušava SDP karakterizirajući taj napaćeni narod bosansko hrvatski i gledajući ga samo kao biračku masu, što je žalosno jer su oni puno više!

Još je važno napomenuti i financijski obol koji su dali Hrvati BiH u oživotvorenju stoljetnog sna svih Hrvata kao dio dijaspore, koja je poslije Irske najbrojnija zajednica nekog naroda van države matice, a čiji su pripadnici u većinskom broju opet ti jadni Hrvati Bosne i Hercegovine, na kraju krajeva od njih je sve i poteklo, oni su ona hrvatska iskra koja je očuvala hrvatstvo za vrijeme Jugoslavija, a i ranije za vrijeme monarhija, a dokaz tomu je da je glavni protivnik UDB-e bilo upravo hrvatsko iseljeništvo kao nositelj hrvatstva na koje se gledalo kao neprijatelja socijalizma i Jugoslavije, a time i VSrbije. A ako taj financijski obol ne možete sagledati sa nacionalnog aspekta, možda zbog ubijenog osjećaja domoljubja, pogledajte sa poslovnog, ulagačkog mehanizma u kojemu je jedna strana dala veliki novac i koja očekuje da se zbog toga samo cijeni, čak se ne traži ni profit, pa tko ne bi želio takvog poslovnog partnera koji ne traži ni profit, samo da ga se cijeni uvažava i poštuje, a to se može preko očuvanja povezanosti Hrvata BiH i RH.

To su nepobitne činjenice koje će vječno ostat spona između Hrvata Hrvatske i Bosne nam i Hercegovine i koje nikad nitko neće moći pobiti!




Hrvatski pravoslavci

petak, 28.07.2006.

U Hrvatsku je od vremena tursko-hrvatskih ratova u 16. st. doselio određeni broj pravoslavne populacije koja je apsolutno u najvećem dijelu bila vlaškog podrijetla odnosno radilo se o pravoslavnim Vlasima. Useljenici srpskog podrijetla imali su neznatan udio u useljeničkoj pravoslavnoj populaciji u Hrvatskoj. Dio pravoslavnih Vlaha je s vremenom kroatiziran odnosno postao je dijelom hrvatskog političkog naroda, bilo da su postali pripadnicima Grkokatoličke crkve, bilo da su ostali pripadnicima dvjema pravoslavnih Crkvi u Hrvatskoj, dalmatinske pravoslavne Crkve i pravoslavne Crkve koja je bila vezana za metropoliju u Srijemskim Karlovcima, zadužena za sjevernu Hrvatsku odnosno za Zagreb, Slavoniju i Srijem gdje je bilo pravoslavnih vjernika. Onaj dio pravoslavnih Vlaha koji je od njemačkog imperatora Habsburške Monarhije i titularnog kralja Hrvatske naseljen u “Vojnu krajinu”, koja je predstavljala teritorij izuzet iz političkog teritorija Hrvatske, nije kroatiziran nego je od strane imperatora i velikomađarskog režima huškan da se šovinistički odnosi prema hrvatskoj katoličkoj većini kako bi hrvatski narod ostao podijeljen, čime je stvoren instrument gušenja hrvatskog otpora mađarima.Za bana u Hrvatskoj imenovan je 1883. pouzdanik Beča Mađar Khuen Hedervary.


Károly Khuen-Héderváry
Više o Khuenu-Héderváryu

Zadaća mu je bila Hrvatsku držati upokorenom odskočnicom za austrijsko-njemački prodor na Iztok (Drang nach Osten) radi čega Beč hoće Srbiju pridobiti za sebe. Spletkaroškom politikom "podijeli pa vladaj", Khuen Hedervary će produbiti mržnju između hrvatskoga pučanstva. Kako bi što više skrhao Hrvate i dodvorio se svojim političkim saveznicima novopečenim mađaronima, Khuen Hedervary imenuje Srbe na visoke položaje, ozakonjuje u Hrvatskoj srbijansku zastavu, uvodi ćirilicu, otvara srpske škole, dopušta posrbljenje hrvatskoga pravopisa, pa od 1892. u službenu uporabu i u škole uvodi Vukov srpski fonologijski pravopis koji je mađaron Ivan Broz napisao po Khuenovoj narudžbi.

Nu, Broz je u njem ostavil tri i pol pravila iz hrvatskoga korienskoga pravopisa glede bistrine značenjskih razlika u nekih rieči. Valjda zbog ta 3 i pol pravila iz hrvatskoga korienskoga pravopisa i stoga što je to u poviesti hrvatskoga jezika bil prvi srbski i/ili srbijanski izgovorni (fonologijski) pravopis Vuka Karadžića tiskan u Hrvatskoj i to na latinici, Ivan Broz mu daje lažno ime: Hrvatski pravopis!




Srpska banka, osnovana 1895. godine u Zagrebu bila je "dobro osmišljen financijski projekt s neskrivenim nacionalističkim i separatističkim porukama"

Godine 1844. je ministar unutarnjih poslova kneževine Srbije Ilija Garašanin napisao nacionalni program Srbije, pod imenom “Načertanije” (“Plan Srbije za budućnost”), koji je postao službeni tajni program Srbije za obnovu Dušanova carstva ili za stvaranje “Velike Srbije”, i to na račun Makedonije, Crne Gore, BiH i Hrvatske.

Velikosrpski program “Načertanije” ostao je tajan do 1911. kada je objavljen, i kada je prva faza stvaranja “Velike Srbije” bila pred završetkom, naime, pripajanje (aneksija) Makedonije Kraljevini Srbiji, nakon Prvog balkanskog rata 1912. godine. Tajni program “Načertanije” izvođen je okruglo 70 godina, s manjim prekidima, sve dok 1918. nije stvorena “Velika Srbija” pod imenom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Za izvođenje velikosrpskog programa su srbijanski vladari izdvajali znatna novčana sredstva iz državnog proračuna Srbije. Tajna služba Srbije je u BiH i u Hrvatsku slala po zadatku svoje agente u vidu “učitelja”, koji su vršili propagandu među pravoslavnim popovima i prosvjetiteljima kako bi se preko popova posrbilo vlaško pučanstvo i kako bi se teritorij na kojemu žive posrbljeni Vlasi jednom pripojio “Velikoj Srbiji”. Pravoslavci u hrvatskim zemljama u to vrijeme nisu se osjećali Srbima, naprotiv, mnogi pravoslavni intelektualci postali su vatreni hrvatski nacionalisti koji su slijedili politiku Oca domovine Ante Starčevića, kojemu je majka bila pravoslavne vjere. Da se u unutarnje poslove hrvatskog naroda nisu miješali strani imperatori i tajni agenti Srbije, pravoslavci u Hrvatskoj bi na prijelazu iz 19. u 20. st. svi bili Hrvatima, te ne bi u 20. st. došlo do poznatih tragedija, kako za katolike, tako i za pravoslavce, kako za Srbe, tako i za Hrvate, s obzirom da su vlasti Srbije u dva navrata u 20. stoljeću, naime, u Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu, nahuškali srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj protiv hrvatske većine. Kako bi svoj cilj mogli lakše i brže ostvariti, obavještajna služba Kraljevine Srbije osnovala je u Hrvatskoj jednu političku stranku pod imenom Srpska samostalna stranka (SSS), koja je najednom počela tvrditi da predstavlja “Srbe” u Hrvatskoj, kojih u to vrijeme nije bilo, jer, da je u to vrijeme, dakle, u drugoj polovici 19. st. kojim slučajem bilo Srba u Hrvatskoj, Srpska samostalna stranka prelazila bi izborni prag za hrvatski Sabor. Da je samo polovica pravoslavaca u Hrvatskoj odnosno polovica od onih pravoslavaca koji su imali pravo glasa, glasovalo za SSS, ta bi srpska stranka imala zastupnike u hrvatskom parlamentu. No, SSS nije imala niti jednog jedinog zastupnika u hrvatskom Saboru sve dok se 1905. godine nije udružila s nekim hrvatskim strankama u “Hrvatsko-srpsku koaliciju”, koju je vodio bivši pravaš i hrvatski političar Franjo Supilo do 1909. godine, kada “iz političkih razloga” daje ostavku, nakon čega stvarni vođa Hrvatsko-srpske koalicije postaje Srbin Svetozar Pribićević, tajni agent zavjereničkog kralja Petra I Karađorđevića i srpske terorističke organizacije “Crna ruka” (“Ujedinjenje ili smrt”) iz Beograda, zajedno sa svojom braćom, od kojih je jedan brat osuđen godine 1909. na zagrebačkom veleizdajničkom procesu, zbog terorističke djelatnosti. Drugi Pribićevićev brat bio je zavjerenički oficir u vojsci Kraljevine Srbije, zadužen za nabavljanje eksplozivnih sredstava i oružja za terorističke akcije u Hrvatskoj tih godina. (Krunski svjedok na suđenju u Zagrebu bio je Srbijanac Đorđe Nastić koji je sudu predočio autentične dokumente srbijanskih organizacija koje su planirale i izvodile terorističke akcije.) Poznato je da je Hrvatsko-srpska koalicija, koja je u Prvom svjetskom ratu imala relativnu većinu u hrvatskom Saboru, priredila temelje za stvaranje Jugoslavije 1918. godine, stavljajući, kao dio samozvanog i prevratničkog “Narodnog vijeća”, hrvatski Sabor izvan zakona. Uglavnom, zavjerenička stranka SSS najednom je u Hrvatskoj, između ostalog, tražila ustavni status konstitutivne nacije za “Srbe” u Hrvatskoj, koji je srpskoj nacionalnoj manjini službeno dala Komunistička partija Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu, a s pravom ukinuo demokratski izabrani Sabor Republike Hrvatske 1990. godine.

Tamo gdje je pravoslavno svećenstvo iz Hrvatske bilo pod utjecajem velikosrbske propagande, pravoslavni Vlasi postajali su “Srbima”. Cilj ove zavjereničke akcije srbijanske tajne službe protiv hrvatskog naroda je bio teritorij na kojemu žive (pravoslavci) “Srbi” priklučiti Srbiji, kako bi se stvorila “Velika Srbija”. U vrijeme Nikole Tesle npr. Srpska pravoslavna crkva nije postojala u hrvatskim zemljama. SPC dolazi kao državna Crkva Srbije u Hrvatsku tek 1918. godine, i dekretom, preko noći, bez da se hrvatske pravoslavce uopće pitalo, pretvorila je hrvatske pravoslavce u Srbe, otimajući hrvatske pravoslavce od hrvatskog političkog naroda, i oduzimajući hrvatskim pravoslavcima njihove dvije pravoslavne Crkve (kao institucije). Bio je to jedinstveni primjer u povijesti do tada da se vjerničku skupinu iz jednog naroda prevelo u korpus drugog naroda. Ovaj obavještajni trik primjenjen je poslije i nad dijelom Crnogoraca, i to s istim ciljem, da se, naime, Crnu Goru prevede u sastav “Velike Srbije”.

Danas u Hrvatskoj svoje predstavništvo ima Crnogorska pravoslavna crkva, za koju bi SPC najradije htjela da uopće ne postoji, jer kvari ostvarenje nikad odbačenog plana o stvaranju “Velike Srbije”. Međutim, naglasak je na “predstavništvu”, a ne na postojanju državne crnogorske Crkve u Hrvatskoj. Međutim, državna Crkva Republike Srbije, Srpska pravoslavna crkva, koju iz državnog proračuna financira država Srbija, danas najnormalnije djeluje u Hrvatskoj, iako bi taj posao umjesto nje trebala obavljati Hrvatska pravoslavna crkva (HPC), koju je 1945. ukinuo komunistički diktator J.Broz Tito. S obzirom da je SPC bila instrument Miloševićeve velikosrpske politike i agresije, nije isključeno da SPC i u budućnosti bude opet bila protiv Hrvatske, kao potencijalna bomba na daljinsko upravljanje. Vrh SPC i neki popovi su 1990. pobunili Srbe u Hrvatskoj protiv hrvatske države.. Ako se u budućnosti opet bude našao kakav novi “vožd” poput Slobodana Miloševića, jao Hrvatskoj koja u svojim njedrima ima Srpsku pravoslavnu crkvu. I na kraju, ako netko uspije dokazati da je otac Nikole Tesle bio pop Srpske pravoslavne crkve u vrijeme kada mu se rodio sin Nikola, onda svjetski znanstvenik i hrvatski povjesničar dr. Ivo Pilar nije bio u pravu glede podrijetla hrvatskih pravoslavaca, kao što u tom slučaju i crnogorski istraživač povijesti Savić Marković Štedimlija, koji je 30 godina nakon Pilara potvrdio njegove navode, također nije bio u pravu. Međutim, to je isto kao kad bi se išlo dokazivati da na vrbi rađa grožđe.

Predsjedniče hvala vam što ste i ovaj put stali na branik hrvatske demokracije

četvrtak, 27.07.2006.

Dva oka dvije glave

Biljane Donje i Škabrnje su dva susjedna sela. Početkom domovinskog rata stanovnici jednog od njih počinili su jedan od najgnusnijih pokolja domovinskog rata nad stanovnicima drugoga. Nakon toga su iz toga sela sustavno tukli po Škabnji, Zemuniku i Zadru par godina.









Tijekom stanovite redarstveno-vojno-komunalne operacije junaci iz Biljana Donjih su izbjegli. Sad misle da su njihova junačka djela zaboravljena i vraćaju se. Stanovnici Škabrnje time baš i nisu oduševljeni, zamislite, neki od njih još se sjećaju poklanih majki, očeva i braće i djece. Kako samo mogu? Primitvno, jel? Naravno, nama kojima stanovnici Biljana Donjih nisu nikoga priklali, i nisu po nama tukli 4-5 godina, to sve djeluje strašno primitvno, ali, možda bi trebalo shvatiti i ove druge?

Iako zločinci imaju ime i prezime, u svijest ljudi, što zbog osobnih tragedija što zbog opće agresije iz toga mjesta na okolna hrvatska ušao je razdor koji moramo razumijeti, a svaka nit koja naftalinski pobuđuje sjećanje na pretrpljene događaje izaziva nemilicu, i zato budimo ljudi i shvatimo! Srbi u Hrvatskoj sami sebi su dali za pravo da kolju pod izlikom da je to nužno zlo koje je opravdano ustaškim zločinima od prije gotovo 60 i više godina, koji daju kredibilitet za ubojstvo(sic!). "Hrvati" su bacili kamen na srpsku kuću 10-ak godina nakon pretrpljenih stravičnih zločina, neka ih zato bude sramota! Netko će reći, kao što sam i sam rekao, zločin ima ime i prezime, no kažem da zločin može i ne imati ime i prezime, te i kao takav može izazvati gnjev, jer što znači ne ubiti, a podržati ubojstvo? A znamo šte se događa i sa znanim zločincima, od kojih neki sjede i u saboru, kao npr. gradonačelnik "oslobođenog" Vukovara.


Zločin sa imenom i prezimenom


Abolicija

Prije nekoliko godina na zadarskom području, točnije u Benkovcu predao se policiji Srbin koji se vratio iz Beograda. Priznao je da je bio pripadnik vojske SAO krajine i da je ubio vojnika HV-a. Usporedbom njegovog iskaza i iskaza suboraca tog poginulog Hrvatskog vojnika zaključilo se je da govori istinu. Na pitanje zašto se je predao odgovorio je: bolje mi je i u hrvatskom zatvoru nego na beogradskoj ulici.

Epilog: na njega je primjenjen zakon o aboliciji, dobio je sve hrvatske papire, među njima i putovnicu, te je danas negdje u zapadnoj europi slobodan čovjek.

Još uvijek mislite da trebam otići na policiju? Toliko o imenu i prezimenu zločina!


Zločin iz mržnje



Zadarska policija je privela četiri osobe s područja Zadarske županije zbog utemeljene sumnje da su bacali kamenje na obiteljske kuće u Biljanima Donjim kod Benkovca. Saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac izjavio je da je napad na kuće srpskih povratnika zločin iz mržnje, koji je posjetio Biljane Donje zajedno sa saborskim zastupnikom SDSS-a Ratkom Gajicom i predstavnikom OESS-a. Pupovac je o svemu razgovarao s premijerom Ivom Sanaderom, predsjednikom Mesićem i ministrom unutarnjih poslova Ivicom Kirinom. Biljane Donje posjetili su još predstavništvo Ureda Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR) u Hrvatskoj, potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, te predsjednik Stjepan Mesić, a kontaktiran je i srbijanski predsjednik Boris Tadić. Svi su najoštrije osudili izgred, a Željko Bajalica, predsjednik SDSS-a u Benkovcu, rekao je i da stanje nije tako crno kakvim se opisuje. Izgred se zbio 25. srpnja 2006.


Kultni rituali i pljuska hrvatskom nacionalnom biću



Također, 25. srpnja izbio je još jedan incident. U Ličkom Petrovom Selu, dvojica mladića srpske nacionalnosti, jedan slovenski državljanin (1989.) i srbijanski državljanin (1986.), koji se nalaze u posjetu rodbini sa mjesne škole skinuli su hrvatsku zastavu i hrvatski grb koje su namjeravali zapaliti na derbiju C.Zvezde i partizana, očito je riječ o kultnom ritualu. Danas se svakodnevno pale zastave na Bliskom i Srednjem istoku pred snimateljima televizije, a taj čin ništa ne utječe na zbivanja. Nitko zbog toga nije propao, pa tako neće ni Republika Hrvatska propasti zbog tih urođeničkih ispada. Međutim, palež zastave svakako je izraz stanovite patologije unutar određene nacionalne cjeline, pa je opasna sama po sebi ta bolesna pojava. Nositelji te bolesti žele podgristi tuđe nacionalno tkivo na isti način kako je bivalo 90-tih!

Najzanimljivije u priči jest da se ista htjela zataškat, naime novinari su o incidentu obaviješteni dva dana kasnije, zašto? Možda zbog ravnoteže koja se nije smjela dogoditi, jer izgred u Biljanima morao je zaslužiti svu medijsku i ostalu pozornost, fuj! Najprostije je neprihvatljivo koliko se napora čini za minimalizaciju ovog etničkog izgreda. Ovaj izgred neće biti komentiran od strane nijednog predstavnika vlasti, nijedne organizacije, a kamoli predsjednika države, incident neće biti medijski ni približno popraćen kao bačen kamen na "hrvatsku kuću srpske nacionalnosti", očito je to premali incident u odnosu na pan incident "Biljani", čija promocija naočigled poprima interese, kojih u ovom incidentu nema, nema interesa za zaštitu hrvatskog!


Bravo demokracijo



Neprihvatljivo je da u ovom slučaju predsjednik neće stati pred kamere, a problem je vjerojatno u višku alkohola, a manjku pameti, i reći da je to pljuvanje na hrvatsku politiku, na hrvatsku demokraciju, da je to pljuvanje na hrvatsku slobodu i na hrvatsku borbu za slobodu, da je to pljuvanje na one koji su nam tu slobodu i donjeli, neće se reći da je to šamar stanovnicima toga mjesta, šamar koji ima opravdanje jer, kao u davnim vremenima, taj šamar ima opravdanje jer je dan Hrvatima, a ako je to ta demokracija na koju se predsjednik poziva, izgred u Biljanima ima svako opravdanje, treba se ponoviti, te svi trebamo podržati pljuvanje na hrvatsku demokraciju, jer ona kao takva nije demokracija i zaslužuje osudu i svaki bačeni kamen ima opravdanja!Sram me je u kakvoj zemlji živim, odkad je Stipe Mesić predsjednik lijepe naše češće se sramim svoje zemlje nego ikad prije, sramim se zemlje gdje vladaju dvostruka mjerila, licemjerje i kojekakvi probitci na uštrb Hrvata, kao da su građani trećeg reda vlastite zemlje, kao da su ološ u vlastitoj zemlji!

Predsjedniče hvala vam što ste i ovaj put stali na branik hrvatske demokracije i što ne dozvoljavate da se pljuje na istu!


POSLIJERATNI TITOV LOGOR JASENOVAC

utorak, 25.07.2006.

Poslijeratni Titov Jasenovac 1945.-1947./48.



Jasenovac je bio logor oba totalitaristička režima: prvo ustaškog od 1941. do travnja 1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948. komunističkog. Tu nepobitnu povijesnu istinu prvi je, na temelju svojih početnih istraživanja, objavio 1989. dr. Franjo Tuđman u svojim Bespućima. Od tada traje bjesomučna hajka onih, koji - znajući vrlo dobro istinu pokušavaju zataškavanjem svojih zločina obmanjivati i dalje inozemstvo. Zato sada traže staviti prostor Jasenovca pod međunarodni protektorat, nadajući se da će tako uz pomoć međunarodne zajednice sakriti istinu, kao što im je to godinama uspijevalo s Ovčarom uz pomoć UNPROFOR-a.

Sljedećih nekoliko svjedočenja očevidaca i stradalnika Titovog Jasenovca bacaju dovoljno jasnu svjetlost što je i na čijoj je strani istina.

Slavko Bašić, tada četrnaestogodišnjak, vraćao se 1945. s Bleiburga u zarobljeničkoj koloni. Prošao je kroz mnoga sela, u nekima su prenoćili. Na jednom mjestu, sjeća se: "Zaustavili smo se, prošli kapiju i vidjeli natpis 'logor Jasenovac' ". A tamo: "Vidjeli smo strašan prizor: gomila leševa na nekoj čistini. Prepoznao sam učitelja koji je bio s nama prošle noći u štaglju". Bašić se sjeća da su prije toga u selu Rajiću videli filmske snimatelje koji su doveli neku ženu i ona je njima, zarobljenicima, pred kamerama dala mlijeka. Kad je snimanje bilo gotovo, satjerali su ih sve u štagalj. Te snimatelje doveo je čuveni Englez Fitzroy Maclean, Titov prijatelj i obožavatelj, te tako prikazao svijetu "humanost narodne vlasti!".

Stjepan Ereš proveo je u Jasenovcu u prolazu 10 dana. Masovna ubojstva nije vidio, ali svjedoči da je logor bio krcat zarobljenim domobranima, ustašama i civilima. Vidio je dva zarobljenika umrla od tifusa, ali mnogi su, kaže, nestali "u noći i magli".

Dragan Ercegović iz Krila Jasenice kod Omiša izdržavao je dvogodišnju robiju u logoru Sisak. Nije bio ni domobran ni ustaša, nego bivši partizan koji je pobjegao na Maltu i tamo stupio u Kraljevsku mornaricu Jugoslavije. Godine 1946., po njegovu sjećanju, kad su seljaci vea posijali kukuruz, sa još 500 drugih zatvorenika bio je poslan iz Siska na rad u Jasenovac "rušiti zidine bivšeg ustaškog logora". Ono što je tamo vidio dugo je čuvao u sebi, jer, kaže; "To nije bilo uputno govoriti". Jer: "Bili su prokopani na tom terenu jarci - kanali, oko metar i pol dubine s metar širine". U njima su bili: "Čovik do čovika i izgledali su da su ubijeni prije mjesec dana. Bili su, govorili smo, svježe mrtvi. U raznim odorama, i civilnim i vojnim". Procjenjuje da je u tim kanalima: "Mrtvih tjelesa bilo na stotine" i postalo mu je jasno: "Nisu ih mogli ubiti ustaše, nego partizani", jer rat je završio prije više od godinu dana. Ercegović se sjeća da su i u logoru Sisak masovno ubijali zatočenike, pa su logoraši morali: "Ustrijeljene logorskim mitraljezom bacati pod budnim okom partizana-čuvara niz kosinu i samo zatrpavati zemljom."

Dr. Ivo Paspa bio je u raznim logorima od 4. kolovoza 1945. do 4. kolovoza 1948. U lipnju 1946. s grupom logoraša prebačen je iz logora Sisak-Viktorovac u Jasenovac, gde su mjesec i pol dana rušili glavni zid i ciglanu bivšeg ustaškog logora. Godine 1997. on daje pismeno svjedočenje: "Posao je bio strahovito težak, ruke krvave od opeka, hrana nikakva, a postupak prema zatočenicima krajnje nečovječan, pojajprije zahvaljujući nekom komesaru Crnogorcu, koji je očito imao zadatak samo vikati i mučiti nas. Zapovjednik logora bio je pristojan potporučnik, imenom Mirko. Kako smo rušili južni dio zida na kojem su se viđele rupe od zrna, naišli smo na vrlo mekano i rahlo tlo, pa smo onim alatom koji smo imali pročačkali mekanu zemlju. Naišli smo na plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske, kao i tjelesa u odorama na koje su bile našivene željezničarske oznake. Kako je bilo ljeto, a tjelesa još neraspadnuta, smrad je bio nesnosan. Taj pojas rahle, još neslegnute zemlje, bio je širok pet do šest metara, ali o duljini ne mogu ništa sa sigurnošću kazati, jer nas je vea spomenuti gonitelj otjerao, zaprijetivši da ae nas sve pobiti kažemo li komu makar rijeć o onomu što smo videli. Nikad, međutim, nisam zaboravio grozomoran prizor iz jasenovačkog logora".

Matija Helman, šumarski inženjer, robijao je u Gradiški. U sačuvanom malom džepnom kalendaru vodio je svojevrsni dnevnik. S grupom logoraša prebačen je u lipnju 1946. na rad u jedan dio logora Jasenovac. O boravku tamo zapisao je:
"1. VI. 1946. Išli u Jasenovac za uređenje Konačišta.
2. VI. 1946. Kopanje poljskog zahoda. Uređenje privremenog štednjaka za kuhanje hrane. Čišćenje, priprema za gradnju krušne peći i donos materijala. Izvid u logoru - vanjski zidovi.
3. VI. Zidanje krušne peći i štednjaka, početak. Izmjena uske pruge i stojećih obodnih zidova bivšeg logora.
4. VI. Dovoz cigle i ilovače za gradnju peći i zidanje iste. Popravak rešetki na prozorima osuđeničke nastambe. Počelo sa sredenjem bunara.
5. VI. Dovoz materijala i zidanje peći.
6. VI. Zidanje peći, dovoz materijala i drva. Čišćenje i nasipavanje nastambe. Uređenje priručnog magazina i dolazak 20 ljudi (logoraši radnici iz Gradiške, op.a.).
7. VI. Zidanje, dovoz materijala, šute, uređenje dvorišta.
8. VI. Zidanje peći, dovoz materijala za nasipavanje stanova. Kopanje bunara. Sušenje i dovoz šaša i sječa vrba.
9. VI. Odlazak - Gradiška ".
Ing. Matija Helman umro je 1962. godine. Njegova obitelj čuva taj dnevnik kao najveću svetinju. Pokojni monsinjor Nikola Soldo iz Petrinje bio je politički zatvorenik u Staroj Gradiški punih petnaest godina - od 5. srpnja 1945., a njegov matičeni broj u toj robijašnici bio je l. Kao mladi svećenik određivan je na najteže radove u tom logoru, ali i izvan njega. On svjedoči: "Od svega je bilo najteže iskapanje oko 900 leševa 1946. Iskapali smo neke civile iz Zemuna: neki su imali u džepu i legitimaciju. Bilo je dosta i Roma za koje su pričali da su opljačkali Topolu (Bačku, op,a.) nakon što je iz nje izbjeglo stanovništvo (Mađari, op.a.) prije nego su je partizani osvojili. Iskopali smo i grupu njemačkih vojnika s Urlaubscheinima (dozvole za dopust, op.a.) u džepovima. Dr. Premru, profesor sudske medicine iz Zagreba, koji je stručno vodio cijelo iskapanje, bio je u neprilici kazati tko je i zašto poubijao te Nijemce. Bilo je proljeće, dosta toplo, i zadah truljenja ljudskih tijela bio je neopisiv. Leševi su bili povezani žicom, pa smo ih morali odvezivati da bismo ih moli iznijeti iz rovova". Spomenuti dr.Premru bivši je jasenovački logoraš (komunist, predratni), koji je tamo radio u upravi. Već 18. svibnja 1945., sada kao major JNA i stalni zaprisegnuti sudsko liječnički vještak, došao je u Jasenovac kao ćlan prvog povjerenstva Državne komisije za ratne zločine i na temelju svjedočenja prva četiri saslušana tada preživjela logoraša istoga dana potpisao zapisnik da je prema iskazu Milana Duzemljića utvrdeno: usmrćeno od strane ustaša 1,400.000 osoba. No, iz zapisnika tih saslušanja vidi se da to nije rekao Duzemlić, nego drugi svjedok - Mihajlo Marić!

I šezdesetih i osamdesetih godina Savez boraca i tko zna tko sve s njime nekoliko su puta naknadno istraživali na zemljištu Jasenovca: iskapanje grobnica, filmska snimanja, čak i snimanje iz zraka uz pomoć JNA. Rasčlambom (samo letimičnom) intervjua prof.dr.Srboljuba Živanovića s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, objavljenog tek u studenome 1989., nazire se djelić istine, uporno skrivane do danas: u Jasenovcu, tada već Titovom, ubijani su masovno Hrvati. Razumije se, dr.Živanović to ne kaže, no opis nalaza pri iskapanju grobnica 1963. i 1964. pažljivom čitatelju to potvrduje. Savez boraca tražio je da medicinski stručnjaci izvrše iskapanje (po nepuna tri mjeseca ljeti). Jedan od članova tog povjerenstva sastavljenog od antropologa bio je i Živanović. On priča: počeli su iskapanja, nalazili žrtve, no profesor ne kaže kako su znali gde baš trebaju kopati, niti koliko približno godina ti ostaci žrtava leže u zemlji. O svakom iskapanju vodili su dnevni zapisnik. I tako: “Nađen je veći broj predmeta koji su pripadali žrtvama i koji su bili nabacani preko žrtava posle njihovog bacanja u jamu". Zatim: "Velika količina predmeta pokazuje da su žrtve bile dovedene direktno do mosta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru. Na to posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd." A nađenih predmeta u iskapanim jamama bilo je mnogo: "Karakteristično je da je nađeno mnogo kišobrana, mnogo tekstila po čijem se tkanju vidi da predstavljaju narodnu radinost, uglavnom crne boje, šalovi pleteni od vune, dosta obuće - uglavnom dečje od broja 33 i manje. Mnogo flaša i opletenih balona, kašika, četkica za zube, emajliranih posuda različitih veličina i oblika - do šest litara, mnogo dugmeta i perli. Zapažen je narodni vez na tekstilu sa sitnim perlama različitih boja". Po nadenim predmetima Živanovia zaključuje: "Ostaci tekstila i stvari govore da se radilo o našem seoskom življu". Ono "naš živalj" za njega znači srpski živalj. No, etnografija ne poznaje kao ni laici, srpske narodne nošnje od crnog tekstila, vezene raznobojnim perlama, sa mnogo dugmadi na njima.

O antropološkim zapažanjima profesor kaže: "Na osnovu boje kose i oblika dlake može se zaključiti da se radi o populaciji koja je nosilac svetle komponente, najverovatnije slovenskog (slavenskog, op.a.) porekla. Znači u toj raci nije bilo Jevreja i Cigana". Treba li biti antropolog pa znati da Srbi po boji kose nisu baš "populacija svetle komponente"? Dr. Živanović kaže i ovo: "Tokom iskopavanja na jasenovačkom terenu članovi komisije su nalazili znatne količine zlatnog nakita i novca". Udubimo se u ovu izjavu: "nalazili" znači na nekoliko mjesta, a ne našli na jednom mjestu; zatim "znatne količine zlata" - ne znatnu količinu na jednom mjestu. Profesor nastavlja: "Članovi ekipe su sve zlatne predmete skupili i nakon završetka radova predali uz zapisnik SUBNOR-u Hrvatske". O sudbini tog zlata on zna samo ovo: "Nezvanično su mi rekli da je doneta odluka da se ponovo zakopa u Jasenovcu. Ako je to i urađeno, bilo bi dobro doznati koja je to komisija zakopala i gde". Vjerovati u to? Na molbu preko tiska Saveza antifašističkih boraca Hrvatske 1998. da se očituje gde je zapisnik, tko je potpisao prijam zlata, koliko ga je bilo i gde je ono uslijedio je do danas - potpuni muk. Zagrepčanin ing. Ivan Ruševljan opisuje povlačenje svoje vojne postrojbe 8. svibnja 1945. iz Zagreba prema Austriji: "Ispred nas desetkilometarska kolona civila, mahom Šokaca iz Srijema i Slavonije. Oko 600 kola s konjskom zapregom. U kolima u prosjeku dva unuka, snaša, baka i ded. U svakim kolima, reče mi jedan dida, bilo je najmanje 50 šokačkih dukata. To zlato su snaše o blagdanima pokazivale našiveno na svojim sveeanim haljinama, nazvanim zlatarama". Kod Dravograda kolona civila dijelom je masakrirana. Drugi dio, najvjerojatnije, upućen natrag na Križni put. Zlatnici su, razumije se, u tom zbjegu bili ušiveni u odeću, tkanina je istrunula, a zlato ostalo u jasenovačkoj zemlji. Koliko je bilo takvih kolona hrvatskih seljaka s opisanim nađenim stvarima koje su u Jasenovcu i drugim stratištima ubile Titove postrojbe? Dr. Živanović nastavlja "Mi smo svoje nalaze (zapisnike, op.a.) predali u Jugoslovenski arhiv. No, država je ocenila da široj javnosti ne bi trebalo da budu dostupni svi podaci". I do danas hrvatskim istraživačima nisu dostupni... Intervju dr. Živanovića objavljenje nekoliko mjeseci poslije izlaska knjige Bespuća dr. Franje Tuđmana. I on, kao i drugi u Srbiji, bune se: "Jednom su se ovakva istraživanja sprovodila i besmislica je tvrditi da pod njivama Jasenovca leži tek trideset-četrdeset hiljada žrtava". Te brojke naših stručnjaka odnose se samo na žrtve ustaškog logora. Ali za Titov Jasenovac tek treba istražiti i utvrditi koliko je tisuća i tisuća hrvatskih žrtava u njemu poubijano i pobacano u jame pod njegovim njivama. A za to trebaju godine. Neistinita je tvrdnja da su partizani u svibnju 1945. u Jasenovcu našli samo ruševine i zgarišta, jer su navodno ustaše sve razorili da bi sakrili istinu. Čak iz izjava nekih srpskih "stručnjaka" za Jasenovac može se nazrijeti istina: logorske zgrade i postrojenja bili su - uslijed savezničkog bombardiranja (uz žrtve) - dijelom oštećeni, no velikim dijelom sačuvani, a sustavno je sve uništeno tek pedesetih godina. Milan Bulajić, glavni "genocidolog", kaže: "U stvari, ustaški logor Jasenovac nije oslobođen. Četvrta brigada 21. srpske divizije 2. maja 1945. prije podne ušetala je bez otpora, ustaše su (ga) vea napustile". Ljudi u njemu nije bilo. U izvještaju Zemaljske komisije Hrvatske iz 1945. stoji i ovo: "22. travnja 1945. čitav dan i čitavu noć ustaše su bili zaposleni time da miniraju jednu tvorničku zgradu za drugom, radionicu za radionicom, skladište za skladištem, baraku za barakom i da tako izazivaju eksplozije i požare. Tako se čitav logor pretvorio u užarenu baklju, a njime je odzvanjao tutanj eksplozija".

No, Antun Miletić, pukovnik JNA, ravnatelj Vojnoistorijskog instituta u Beogradu piše 1987. godine: "Jedinice 21.. srpske udarne divizije postavile su obezbeđenje oko bivšeg logora. Posle izvršenog uviđaja maja 1945., odnosno nakon odlaska komisije, po elo je raščišćavanje logorsko; prostora, koje je trajalo sve do 1951."(!). Miletić nehotice odaje i ove istine: "Zašto nije sačuvan (sic!) odnosno obnovljen nijedan od logorskih objekata, odgovor se ne može dati ni do danas" (1987.!). Zatim: "Granik iznad Save koji je služio za ubijanje i bacanje logoraša u Savu, srušenje 1948.(!) godine. Logor je sravnjen sa zemljom i porastao u korov i šiblje. Tragajući za dokumentima tko je dao zeleno svetlo da se raščisti logor Jasenovac i sve (?) zaboravi, istima se za sada (1987., op. a.) nije moglo ući u trag". Podsjetimo se: od 2. svibnja 1945. do potpunog rušenja logora 1951. njime nisu upravljali ustaše... Invalid domobranski časnik Eduard Mikša jedan od samo 156 preživjelih zarobljenika ranjenika logora Prečko u Zagrebu 1945., kojih je bilo ukupno 13.672, svjedoći da su mu se nakon niza godina: "Javljali prijatelji iz logora Prečko koji su pukim slučajem preživjeli Jasenovac. Oni svjedoče da su kolone Križnog puta koje su se od Siska dolinom Save kretale prema istoku zemlje zaustavljali vojnici 21. srpske divizije u selima Plesnom, Krapju, i Drenovu Boku, Novskoj i drugde, a potom ih odvodili u Jasenovac, gde su pobijeni bez istrage i suda. Jednostavno su proglašavani 'ustašama' i ubijeni". Mnogi od posljednjih ustaških zatočenika Jasenovca stupili su 22./23. travnja 1945. poslije proboja (i povlačenja ustaša) u postrojbe 2l. srpske udarne divizije. Jedan od dvadesetak i više Židova iz nje, Jakov Avrama Kabiljo, pismeno svjedoči: "Sa partizanima sam bio u borbi od Banove Jaruge, 9. maja smo prošli kroz Zagreb i nastavili prema Sloveniji. 24.maja smo se vraćali kroz Zagreb, išli pješice (1) do Slavonskog Broda, nastavili put sve do Pirota "(1). Predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske mr. Ivan Fumić uporno ponavlja: "Povijest opovrgava tvrdnju o poratnim pogubljenjima u Jasenovcu". Slavko Goldstein kaže: "Tvrdnja da 'za razliku od drugih logora smrti 'logor Jasenovac 1945. nije bio zatvoren i da su ga nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti koristile u kaznene svrhe, naprosto nije istina". I dodaje: "Poslijeratni logor Jasenovac izmišljen je tek nedavno, premda o tome nema traga u dokumentima ni u svjedočenjima preživjelih logoraša". O strogo čuvanim tajnim službenim jugoslavenskim dokumentima o poslijeratnim u logorima zasada samo ovo: neki od njih stigli su, ipak, i do hrvatskih istraživača. A što se tiče tvrdnje o "nepostojanju traga u svjedočenjima preživjelih logoraša", treba istaknuti: ima preživjelih logoraša komunističkog Jasenovca, no za razliku od ustaškog logora nitko od njih nije pušten, nego su pobjegli, čak i iz jame, samo ranjeni, kao onaj jedan jedini branitelj iz Ovčare. I na koncu iskaz pred dva svjedoka jednog Hrvata preživjelog stravičnu egzekuciju u Titovom Jasenovcu. Po njegovu zahtjevu ostaje, zasada, samo NN, jer se boji za svuju obitelj. Naime, glavni naredbodavac te egzekucije, čije je ime svjedok naveo, živ je još, a bio je jedan od najviših dužnosnika Ozne, zatim Udbe u Jugoslaviji. Sredinom svibnja 1945. odveli su ga s grupom mještana iz kraja stradalog od četnika i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Imao je 16 godina. Putem kroz druga naselja partizani su sakupljali sve više ljudi i u Jasenovac, po prosudbi svjedoka, stiglo ih je tada oko pet tisuća. Zatvoreni u barake, pratili su odvođenje nekuda grupe po grupe, od kojih se nitko nije vraćao. Došao je red na njega. S grupom stigao je na obalu Save i ugledao rovove s ubijenima prije njih. Naređeno im je kopati jamu u koju će ih ubijene pobacati. Onima u vojnim odorama naređeno je skinuti se do donjeg rublja uz štravičnu ciničnu izjavu: "mrtve ćemo vas baciti u Savu i otplovit ćete do Beograda da se vidi kako su ustaše ubijali Srbe". Tako su i učinili. Naši znanstvenici su pomnim proučavanjem nekih fotografija, prikazivanih do danas kao dokumentaciju o ustaškim zločinima u Jasenovcu, otkrili, navedimo samo to, dugmad na domobranskim odorama. Preostali iz grupe pokošeni su strojnicama. Svjedok je pao, ali je bio samo ranjen. Noću se uspio izvući i, neprimijećen, krenuo svome mjestu. Usput su mu neki ljudi pomogli. Stigao je u svoj dom, ali jedan član obitelji, uplašen, odveo ga je u Oznu da se prijavi. Na naredbu: "Pričaj!" rekao¸je sve. Glavni koji ga je saslušavao bio je do jučer četnik, viđali su ga s kokardom na čelu. I tada mu je rečeno: "Ovo si rekao sada i nikada više nikomu ni riječi. Inače - nestat ćeš i ti i cijela obitelj." I šutio je do prije dvije godine. O Titovom logoru Jasenovac sakupljeno je već relativno dosta materijala, no još nije vrijeme da se sve objavi. Istraživanja se nastavljaju. Pred hrvatskom historiografijom, ali i politikom i diplomacijom stoji krajnje važna zadaća: uspješnim promicanjem istine upoznavati inozemstvo da se pod imenom logor Jasenovac ne podrazumijeva samo ustaški logor do 1945., nego i poslijeratni komunistički koncentracijski logor Titove Jugoslavije samo za Hrvate. Širenje te istine jedan je od prioriteta u razbijanju pedesetogodišnjeg mita o Jasenovcu kao jednom od dokaza "genocidnosti" hrvatskog naroda i "bezgriješnosti" svih ostalih, prije svega Titovih navodnih antifašista.





na početak:::...

Bleiburški pokolj

nedjelja, 23.07.2006.




Milan Basta u Prozoru kad je isti pao 1944:

"Braćo četnici! Hvala vama da ste pomogli na pobjedi nad Ustaškim okupatorom! Drug Tito vam prenosi svoje čestitke!"


Okupljeni četnici: "Živeo drug Tito!!!"


Basta: "Drugovi! Skinite sa svojih šinjela i šubara znakove maloletnog kralja Petra. Zvezde će da vam podeli drugarica Milinka Stanojković zadužena za političko vaspitanje. Živeo drug Tito!!!!"


Četnici i partizani, zagrljeni: "Živeo!!!"


(Iz knjige Milana Baste: "Rat je zavrshio sedam dana kasnije")



Spomen na Bleiburg je spomen na jedan od najgrozomornijih zločina u hrvatskoj povijesti, kad je u poratno doba, uz odobrenje jugoslavenskih vlasti i u skladu s običajima komunističke diktature, počinjen genocid nad tisućama bespomoćnih ljudi«, zadaća je povjesničara utvrditi punu istinu, a danas je još nepoznata istina o točnom broju i identitetu svih bleiburških žrtava.





Nemoguće je ukratko prikazati sva ta stradanja zarobljenog hrvatskog naroda i nemoguće je opisati sve domišljatosti velikosrpsko-komunističkog moloha u najnemilosrdnijoj i najmonstruoznijoj likvidaciji razoružanog hrvatskog pučanstva. Bleiburška tragedija i Križni putovi ne sastoje se samo u brojevima-to je tek jedna komponenta koja će s vremenom možda izaći na vidjelo. No, vrlo je vjerojatno da se precizni statistički podaci o umrlima nikada neće doznati. Kosti tisuće njih leže ispod proplanka na Kočevskom rogu, u masovnim grobnicama izvan Šentvida, uz putove smrti između Kranja i Vršca, ili ih pak svake godine otkopavaju austrijski plugovi na poljima oko Bleiburga i na mjestu sovjetskog prihvatnog logora u Grazu. U različitim prigodama i s različitom motivacijom, broj žrtava na Bleiburgu navodi se veoma različito. Bitno je, međutim, napomenuti da su procjene uglavnom iznosili političari i nestručne osobe koje je politika odabirala prema svojim interesima. Dosadašnje procjene, koje su pomoću čudnih matematičko-statističkih metoda navodili pojedini neškolovani demografi, govore o približno 300 000 smrtno stradalih stanovnika Hrvatske, ukupno, u Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću. Prema tim autorima, u tom se broju nalazi nešto više od 200 000 Hrvata. Naravno, svatko procjenjuje različito. U izvješću britanskih pilota, koji su sredinom svibnja 1945. nadlijetali sjeverozapadnu Sloveniju stoji podatak da se u kaotičnom pokretu prema austrijskoj granici približavalo više od pola milijuna vojnih i civilnih osoba. Prema izvješću jugoslavenskog Ministarstva unutarnjih poslova iz 1949. navodi se da je jugoslavenska vojska u završnim vojnim operacijama 1945. zarobila 341 000 neprijateljskih vojnika, a od toga broja 100 000 je poginulo ili ubijeno. U nepotpunom, pak, izvješću specijalnih postrojbi Korpusa narodne obrane Jugoslavije(KNOJ) govori se o ubojstvu, ranjavanju i zarobljavanju približno 116 000 ustaša, četnika i pripadnika drugih neprijateljskih grupacija. U različitoj literaturi broj stradalih se kreće uglavnom između 200 000 i 500 000 ljudi.

Višegodišnjim istraživanjem, prof. dr. Mate Šimundić je prikupio podatke: u Dravogradu je masakrirano između 50 000 i 70 000 ljudi, u Mariboru je iskopana grobnica u duljini od 3000 metara u kojoj je ubijeno između 40 000 i 70 000 ljudi, na Bleiburgu je ubijeno oko 30 000 ljudi, a na 'marševima smrti' stradalo je oko 125 000 ljudi. U taj broj ulaze ljudi stradali na putu, te oni koji su završili u 'manjim, usputnim' logorima. Prema njemu, nakon Drugog svjetskog rata, stradalo je ukupno između 245 000 i 295 000 ljudi.

Povijesna je istina kao beskonačnost: uvijek joj se približavaš, i što si joj bliže, preciznost je veća, ali nikada potpuna. Ipak, kad se jednom dovoljno približiš, možeš ustvrditi da nešto jest kako jest.


_________________________________________

Političko i vojno vodstvo NDH pokušalo se predati zapadnim saveznicima, da bi izbjegli pokolj od strane pobjedničkih komunističkih partizana. Kod Bleiburga, međutim, britanski general Patrick Scott nije prihvatio predaju generala Herenčića, nego je inzistirao da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik bio Danilo Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije.

Nakon predaje, vojnici i civili vraćeni su na područje Jugoslavije. Druge grupe HOS-a, slovenskih domobranaca i srpskih i crnogorskih četnika predavale su se na području Koruške tijekom prethodnih dana, te neke manje grupe nakon toga. Jugoslavenska armija je bila prisutna na području Koruške do 24. svibnja. Mnogi zarobljeni Hrati, Slovenci, Crnogorci i Srbi, koji su se ranije predali Britancima ili Amerikancima, bili su smješteni u zraboljeničkim logorima u Koruškoj ili u Italiji; većina njih predana je Jugoslaviji, tj. komunističkoj vlasti.

Slijedila je tortura i pokolj koji se intenivno nastavila slijedećih nekoliko mjeseci, kada su zarobljenici vođeni raznim putevime kroz cijelu Jugoslaviju i smještani u razne logore i zatvore, što je nazvano Križni put a u manjem, ali još uvijek značajnom obimu sve do 1948. godine. Samo manji broj zarobljenih ustaša i dužnosnika NDH izveden je pred prijeke sudove, a velika većina žrtava pobijena je bez ikakvog suda.

Za hrvatsku povijest i publicistiku danas zacijelo nema zamršenije i emocionalno obojenije teme od zbivanja na jugoslavensko-austrijskoj granici tijekom svibnja 1945. godine, kada su u tajnovitim okolnostima život izgubili stotine tisuća ljudi. Mnogi su pokušavali prodrijeti u duboko zakopanu tajnu, no nisu uspjeli jer su izvršitelji zločina nastojali obrisati svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti su obilježeni grobovi. I dan danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i ostale jezovite ostatke tih dana na liniji Slovenj Gradec - Dravograd - Bleiburg .

Premda je na samom Bleiburškom polju počinjeno manje ratnih zločina s obzirom na broj zločina koji su uslijedili kasnije, Bleiburg je bio posljednji plamen vjere i nade u spas, a danas je simbol stradavanja Hrvata.

Upravo su iz Bleiburga krenule kolone zarobljenih vojnika i civila na stravične marševe smrti. Ta stradanja bila su najteža za hrvatski narod. Mnogi su, probijajući se kroz Sloveniju, izginuli, zarobljeni, prisiljeni na predaju, dok je glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civilnog pučanstva 15. svibnja 1945. na polju u austrijskom gradiću Bleiburgu, posredništvom zapadnih sila, prisiljena na predaju, a potom prepuštena na milost i nemilost partizanskim jugoslavenskim postrojbama. Svi su oni, svrstani u zarobljeničke kolone, usmjereni u unutrašnjost komunističke «demokratske» Federativne Republike Jugoslavije, da bi odmah u Sloveniji bili izloženi pljačkanju, mučenju i ubijanju, o čemu svjedoče brojna svratišta od Maribora do Kočevja.

Preživjeli su dalje usmjereni kroz Hrvatsku i izvan nje, te je to stradavanje nastavljeno kroz druge oblike sve dok napokon nije uspostavljena suverena hrvatska država.

Izručivanja žrtvi kod Bleiburga jedna je od najbolje čuvanih tajni u modernoj povijesti, tajni o kojoj ni počinitelji nisu međusobno razgovarali. Nažalost, u čuvanju te tajne sudjelovale su i moćne sile svijeta koje su također željele prikriti zločin koji su počinili nad poraženim i razoružanim hrvatskim narodom.


Spisi i istraživanja

Danas postoji mnogo zapisa i knjiga o Bleiburgu, ali ipak još nedovoljno za utvrđivanje točnog broja žrtava, potpuno točnog raspleta događaja i ono što je najbitnije od svega pitanje motiva. Postoje nagađanja, ali ona nisu u potpunosti objašnjena. Također, svatko tko malo pomnije prouči zbivanja 1945. vidjet će da su se na prostoru Austrije dogodile 'dvije kobne pogreške' - izručivanje Kozaka, te istovremeno izručivanje Jugoslavena. Obje 'kobne pogreške' počinila je jedna osoba - Harold Macmillan- opunomoćeni ministar pri glavnom štabu savezničkih snaga (kasnije lord Stockton i premijer). Kako je moguće da je jedna osoba mogla slučajno počiniti te dvije kobne pogreške? Kako to da su izručivanja bila vezana za Staljina i Tita, koji su bili 'jako dobri prijatelji'? Kako to da su mnogi spisi nestali, a oni koji su sačuvani u londonskim, washingtonskim, ruskim i beogradskim arhivima nisu dostupni javnosti, čak i nakon 60 godina? Najznačajnija knjiga koja je dosad dala najcjelovitiju povijest događaja tijekom svibnja 1945. je Ministar i pokolji, (1986.) oko koje je podignuta ogromna prašina i koja je izazvala brojne reakcije. Ubrzo je knjiga zabranjena i povučena iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Autor knjige, grof Tolstoy, optužen je za klevetu te je u neobičnom i sumnjivom sudskom procesu, koji je bio zatvoren za javnost, osuđen na globu od milijun i pol funti, k tome još milijun funti za plaćanje sudskih troškova. Bila je to najveća, ikad izrečena kazna u Engleskoj, a vjerojatno i u cijelom svijetu.


Povijesne okolnosti

Sporazum na Jalti


U Jalti, na ukrajinskom poluotoku Krimu, 4. veljače sastali su se Staljin, Roosevelt i Churchill - vođe najvećih savezničkih država antihitlerovske koalicije. Trebalo se dogovoriti o završetku rata i novoj karti poslijeratnog svijeta. Osim o sudbini Njemačke i odluci da se svi raseljeni ljudi podrijetlom iz SSSR-a moraju vratiti kući na Jalti se dosta razgovaralo i o Jugoslaviji. Za Jugoslavenske subjekte je bila donešena izričita odluka da ne smiju biti predani Titovim partizanima - «čak ni ustaše»2 (o toj je odluci obaviješten i feldmaršal Alexander, glavni zapovjednik britanskih snaga u srednjoj Europi).

Staljin i Churchill su se dogovorili da na tom prostoru utjecaj zapada i istoka bude 50% : 50%. Staljin je, poznavajući prilike na terenu Jugoslavije, bio potpuno miran jer je znao da će Titov snažan komunistički pokret blokirati značajnija uplitanja Zapada na jugoistoku Europe. Saveznici su se dogovorili da se nova jugoslavenska vlada sastavi na osnovi sporazuma Tito-Šubašić, a da se poslije toga AVNOJ proširi uključivanjem članova bivše jugoslavenske skupštine koji se nisu ogriješili surađujući s neprijateljem. Na taj su način Saveznici htjeli ponovno oživiti svog 'balkanskog žandara' (Kraljevinu Jugoslaviju) kao i prije tridesetak godina kada su ga uspostavili kao predstražu za suzbijanje komunističke revolucije na Zapad. Da li je upravo to bio razlog zbog kojeg su Englezi svjesno dali poubijati veliki broj Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu?

Susret u Austriji

Početkom travnja 1945. savezničke armije započele su svoj konačan masovni napad na njemačke položaje u sjevernoj Italiji.

Feldmaršal Harold Alexander, vrhovni saveznički zapovjednik na Sredozemlju hrabrio je svoje armije "…potreban je samo jedan snažan udarac da ih (Nijemce) se zbriše zauvijek. Došao je tren da krenemo u posljednju bitku koja će dokrajčiti rat u Europi…"

Taj snažan udarac započeo je 9. travnja, kada je Osma armija generala Richarda McCeerya strahovito bombardirala utvrđene položaje njemačke Desete armije, čije je desno krilo dodirivalo Jadran.

General von Vietinghoff potpisao je 29. travnja predaju svih snaga pod svojim zapovjedništvom, a taj je sporazum stupio na snagu 2. svibnja. Nakon predaje poražena vojska bježi prema Austriji. Istodobno napreduju Sovjetske snage prema Beču i prijete da će preduhitriti Britance te prije njih stići u južnoaustrijsku pokrajinu Korušku.

Situaciju dodatno komplicira Tito koji je već ušao u Korušku. Ubrzo su se svi oni našli na Dravi, spremno očekujući sukobe.

Za taj dio Austrije bila je zadužena Osma armija na čijem se čelu nalazio general Sir Richard McCreery. Osma armija bila je sastavljena od dva korpusa: Trinaesti korpus bio je u blizini Titove vojske, a Peti korpus, na čelu s generalom Charlesom Keightleyem, okupirao je južnu Austriju preko jugoslavenske granice na sjeveru.


Bijeg jednog naroda

Činilo se da nema kraja narodnostima koje su se obraćale tražeći zaštitu. Taj dio Austrije, jedan od posljednjih koji je oslobođen, doista je postao prava gnojnica Europe. Bio je posljednje utočište ne samo nacističkih ratnih zločinaca nego i usporedivo bezazlenih naroda koji su bježali pred Rusima i Titom, nepoželjnih i progonjenih kamo god da su pošli. Svoju jedinu nadu u spas vidjeli su u Britancima i Amerikancima. Nastao je veliki problem: Kamo smjestiti toliko mnoštvo, a da budu odvojeni jedni od drugih, kako da ih razoružaju, kako ih nahraniti i smiriti njihove političke nesuglasice prije nego što se moglo pomisliti na repatrijaciju. Dok se rat u Jugoslaviji završavao, ljudi iz svih etničkih grupa u Jugoslaviji bježali su preko Karavanki i rijeke Drave pokušavajući se očajnički predati Britancima. Među njima je najviše bilo Hrvata. Ono što su oni tražili prvenstveno je bila zaštita od Titovih komunista. Iza jugoslavenskih borbenih linija događali su se neviđeni masakri i svi su oni, bez obzira na čijoj su se strani u ratu borili, očekivali kobnu sudbinu u slučaju uhićenja.


Dolazak u Bleiburg

Sjedište brigadira Scotta, oficira štaba 38. pješačke brigade, bilo je tada u Bleiburškom zamku, smještenom na brijegu koji dominira cijelim gradićem. Bleiburgom. Na jugu stoje planinski vrhovi Karavanki kao zupčasta prepreka između Austrije i Jugoslavije.

Bliže gradića nalazi se prostrano otvoreno polje omeđeno niskim šumovitim brežuljcima. Prema tom polju prilazilo je mnoštvo ljudi, njih sad znatno više od sto tisuća. Većinu tih ljudi činile su hrvatske trupe i civili, koji su kod Dravograda prešli granicu u nadi da će moći nastaviti dalje na zapad, do Klagenfurta. No, sad su im se na tom putu ispriječile trupe brigadira Scotta, dok su se brojčano jake skupine Titovih partizana raspršile po šumama i zauzele prijeteće, iako još ne i aktivne borbene položaje. Hrvatske su trupe bile naoružane, a britanski stav je bio nepoznat. Brigadir Scott bio je ozlojađen te mu je izgledalo neshvatljivo kako da već ionako iscrpljena Osma armija prihvati ovu marširajuću naciju, stoga je zatražio daljnje upute: »…Tražimo da Osma armija hitno odluči hoćemo li prihvatiti predaju tih snaga ili ćemo zahtijevati njihov povratak u Jugoslaviju…»4 Scott ubrzo dobiva odgovor i na temelju njega izdaje naredbu za izručenje Jugoslavena. Skupina viših hrvatskih generala krenula je u pratnji Britanaca na sastanak sa Scottom u bleiburški dvorac. Scott je u dvorcu primio i vođu partizanskih gonitelja, komesara Milana Bastu («odlučnog mladića u ranim dvadesetim godinama željnog borbe s loše naoružanim i demoraliziranim Hrvatima»5 - yprisjeća se Scott). Scott je uspio nagovoriti Bastu kako je najprihvatljivije da uvjeri Hrvate neka odlože oružje i dobrovoljno se predaju. Sljedeći je razgovor Scott vodio s nesretnim hrvatskim zapovjednikom, generalom Herenčićem, kojeg su Scott i Basta uspjeli zavesti i prisiliti da prihvati te jasne uvjete, premda su Britanci sumnjali da će se sve riješiti pravedno kako je i obećano. Basta je pregovore zaključio ovim riječima:»ZAHTJEVAMO BEZUVJETNU PREDAJU CIJELE VAŠE VOJSKE ZA JEDAN SAT. AKO PRIHVATITE, ŽENE I DJECA MOGU SE VRATITI SVOJIM KUĆAMA. VOJNICI I OFICIRI OSTAT ĆE RATNI ZAROBLJENICI, TE ĆEMO IH POVESTI U MARIBOR GDJE ĆE IM SE SUDITI. AKO NE PRIHVATITE TE UVJETE ZA PETNAEST MINUTA ZAPOČET ĆE OPĆI NAPAD I VI SE NEĆETE IMATI PRAVO POZIVATI NA INTERNACIONALNE KONVENCIJE CRVENOG KRIŽA.»6 Bitno je napomenuti kako su se pregovori u bleiburškom dvorcu odvijali samo usmeno. Nije vođen nikakav zapisnik niti je potpisan bilo kakav dokument .General Basta uvjerava brigadira Scotta da će se sa svima koji se vrate u Jugoslaviju postupati ljudski i da se Hrvati nemaju čega bojati. Herenčiću se ta objava ultimatuma činila ciničnom prijevarom. Shvativši da nema izbora ,Herenčić je kapitulirao. U 4:30,15.svibnja, Nezavisna Država Hrvatska prestala je postojati. U međuvremenu, na poljima prema jugu koja nisu vidljiva iz dvorca, velika masa ljudi nalazila se u stanju nevjerice, užasa i zbunjenosti. Opkoljeni partizanima, potencijalna hrvatska emigracija za 24 sata trebala je biti otpremljena natrag preko Drave. Prije negoli se to zbilo, dogodile su se strašne scene koje Hrvati nikad neće zaboraviti. Herenčić naređuje svojim trupama da bace oružje, zatim svoje ljude prepušta krvavoj sudbini, a za sebe nalazi lakši izlaz i ubija se.


Harold MacMillan

Britanci su upravo na tim pregovorima odlučili o sudbini hrvatske vojske i civila. Glavni krivci, međutim, nisu samo oni koji su se našli na licu mjesta. Prema istraživanju grofa Tolstoya, bitnu ulogu u provođenju odluke o izručenju odigrao je Harold Macmillan, tadašnji britanski ministar zadužen za Sredozemlje, kojeg je na to mjesto postavio Winston Churchill.

Tek kad je izbio drugi svjetski rat Macmillanu se pokazala prilika da pokaže svoje prave talente za organizaciju, diplomaciju i rukovođenje. Nakon što se pokazao sposobnim radom u Ministarstvu opskrbe Churchill ga je krajem 1942. neočekivano postavio na posve novo i izuzetno zahtjevno mjesto od ključne važnosti u vođenju rata-postao je opunomoćeni ministar pri glavnom štabu savezničkih snaga. Bio je odgovoran izravno generalu Eisenhoweru.Za Macmillana je služba opunomoćenog ministra predstavljala vrhunac njegovih ambicija («Najznačajniji trenutak moga života bio je dok sam upravljao nepreglednim mnoštvom savezničkih interesa na cijelom Sredozemlju. Družio sam se s kraljevima, feldmaršalima, premijerima, predsjednicima…»7).Kasnije će Macmillan postati i britanski premijer. Kako se bližilo proljeće opunomoćenog ministra sve je više zaokupljivao problem odnosa s novim režimom maršala Tita u Jugoslaviji. Četvrtog je svibnja zabilježio u svoj dnevnik da se «naglo razvija nova glavobolja-Jugoslavenske armije prodiru u Julijsku krajinu i Austriju-u žestokoj utrci s Osmom armijom»8. Prije bleiburške krize, britanske su snage tolerirale predaju manjih vojnih postrojbi, a britanski su stražari sprječavali bande partizana koji su tražili načina da se dokopaju Hrvata. No, od 15.svibnja nadalje, politika britanskog 5.korpusa prema zarobljenim Hrvatima drastično se promijenila. Politika poštivanja ratnih zakona pretvorila se u politiku suradnje i podrške komunističkom režimu. Trećeg tjedna svibnja 1945. odlučeno je da se svi Hrvati, koji su bili pod kontrolom Petog korpusa, predaju Titu. Što je dovelo do tako dramatične promjene? Zaokret je počeo 13. svibnja kada je Harold Macmillan iznenada stigao u Glavni stožer Petog korpusa. U to vrijeme Macmillan je bio politički savjetnik feldmaršala Alexandera, što mu je omogućavalo izravnu komunikaciju direktno s Uredom za vanjske poslove i predsjednikom vlade .Macmillan je 12.svibnja otputovao u sjeveroistočnu Italiju, u sjedište Osme armije, kako bi se s generalom McCreeryjem konzultirao o sve lošijim odnosima s Titom. Namjera mu je, navodno, bila obavijestiti McCreeryja o političkoj situaciji, te od stručnjaka na licu mjesta dobiti vojnu procjenu situacije. U tom trenutku nastaje preokret u Macmillanovu planu. Umjesto da je, kao što je bilo predviđeno, otputovao u Napulj, on iznenada avionom dolazi u Austriju. Tamo je proveo dva sata u razgovoru s Keightleyem i suradnicima. Taj susret poznat je pod nazivom Klagenfurtska zavjera.Što se dogodilo na tom sastanku, može se zaključiti samo iz događaja koji su uslijedili, budući da Macmillan nikada nije otkrio razloge iznenadne promjene plana glede puta, kao ni teme diskusija koje su vođene s Petim korpusom. Prije Macmillanova dolaska zapisi ukazuju da Peti korpus nije imao ni namjeru, ni želju bilo koga predati. Potom se međutim dogodio radikalan preokret. Po povratku u Napulj 14.svibnja Macmillan je uspio uvjeriti Alexanderovog izvršnog administrativnog časnika generala Robertsona da izda zapovijed o repatrijaciji Jugoslavenskih subjekata jugoslavenskim a Kozake sovjetskim komunistima. Ovakav plan je zahtijevao i opsežnu obmanu savezničkog zapovjedništva. Odluka o prisilnoj repatrijaciji bila je politička odluka. Macmillan je bio iskusan politički savjetnik War Officea(Britansko ministarstvo rata),te čovjek u izravnom dodiru s premijerom, kabinetom i Foreign Officeom(Britansko ministarstvo vanjskih poslova). Njegov ugled bio je golem i nije bilo vjerojatno da će ga kakav general na bojištu dovesti u pitanje kada je tako očito da je riječ o stvarima unutar njegova ministarskog djelokruga. Macmillan je stoga savjetovao Keightleyu da izruči sve Kozake i Jugoslavenske subjekte. Pozvao je McCreerya kako bi podržao Keightleyev(odnosno svoj) zahtjev, svojim se autoritetom, potom, poslužio da od generala Robertsona, koji je bio glavni administrativni oficir AFHQ-a(Glavni štab savezničkih snaga),izvuče naredbu kojom je odobreno izručenje, a Macmillan je to namjerno i vješto krio od Foreign Officea.


Strategija prijevare

Kasno te noći 14. svibnja američki politički savjetnik Alexander Kirk poslao je svom Ministarstvu u Washington izvještaj sljedećeg sadržaja:»Danas popodne je general Robertson, izvršni administrativni časnik Glavnog stožera savezničkih snaga, zatražio od nas da se suglasimo s tekstom brzojava zapovjedniku Osme armije, kojom se ovlašćuje maršalu Tolbuhinu predati 28.000 Kozaka, uključujući žene i djecu, kao i velik broj disidenata-pripadnika jugoslavenskih postrojbi jugoslavenskim partizanima. Generalu Robertsonu je ministar Macmillan preporučio da tako postupi..Mi smo odgovorili da ne možemo dati suglasnost dok se ne obratimo našoj vladi. Izvršni časnik je izrazio nezadovoljstvo jer se nismo suglasili s njim, te je dodao da je suočen s teškim administrativnim problemom, stotinama tisuća ratnih zarobljenika, te se trenutno ne može zamarati tko bi bio ubijen ako se preda Rusima ili partizanima. Izjavio je da će on telegram poslati bez obzira na naše neslaganje. Stoga bi mišljenje Ministarstva o ovom pitanju bilo poželjni.»10 Međutim, Kirk nije znao da je tog popodneva (14. svibnja) u 14:30 Robertson već odaslao zapovijed (FX 75383) Petom korpusu, odnosno Keightleyu da se 'Rusi' tj. Kozaci što hitnije predaju Staljinovim snagama. Robertson je zapovijed zaključio uputom:»Sve ljudstvo za koje je utvrđena jugoslavenska nacionalnost, a koje je služilo u njemačkim snagama, treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama.»11Kopije zapovijedi poslane su šefu Glavnog stožera ,generalu Morganu, koji je upravo krenuo na dužu misiju u sjevernu Italiju i Austriju. Značajno je da ni jedna kopija nije poslana Kirku, što znači da je cijela akcija provedena bez američkog pristanka. Ta je zapovijed služila kao temelj časnicima Petog korpusa za izvršenje repatrijacije zarobljenika i izbjeglica, koje su se provodile tijekom cijele druge polovice svibnja. Čudna je, ali izgleda neosporna ,činjenica da sam Alexander nije znao za postojanje Robertsonove zapovijedi sve do 21.svibnja. Međutim,16.svibnja,pogrešno vjerujući da su se Hrvati predali Osmoj armiji, Alexander ih nudi Titu:»Komandant savezničkih postrojbi u Austriji javlja da se oko 200 000 Jugoslavena koji su služili u njemačkim snagama predalo Titu u ruke. Željeli bismo odmah vratiti te ljude snagama maršala Tita, pa bi smo zamolili maršala da ih prihvati i ugovori s 5.korpusom najbolji način da se izvrši primopredaja na austrijskoj granici, južno od Klagenfurta i da ih vrati u Jugoslaviju»12No,već su ti Jugoslaveni za koje je Alexander mislio da su se dobrovoljno predali, bili već dan prije izručeni Titu.

Kao što znamo, Kirk je iznio svoje neslaganje s Robertsonovim, odnosno Macmillanovim prijedlogom da se zarobljenici predaju Titu stoga mu State Department zapovijeda da uloži službeni protest AFHQ-u,16.svibnja.Od Glavnog je stožera, Alexander tražio daljnje upute i pomoć pri «konačnom raščišćavanju prenatrpanog ljudstva u južnoj Austriji. Hitno tražimo uputstva za konačno razmještanje Jugoslavena i Kozaka. Ako bi ih se vratilo u zemlju podrijetla ,bilo bi fatalno za njihovo zdravlje…» 13

Ministarstva vanjskih poslova Amerike i Velike Britanije suglasila su se da je najbolje da postrojbe koje se žele predati britanskim i američkim snagama budu razoružane i poslane u logore u sjevernoj Italiji u kojima će biti podvrgnuti ispitivanjima. Sukladno tom stavu, upravo je sam Alexander 17.svibnja izdao zapovijed, poznata još pod nazivom 'Distone zapovijed' kojom se nalaže smještanje četnika i drugih jugoslavenskih zarobljenika i 'disidenata' iz Austrije u kampove u sjevernoj Italiji, kod Distonea, naravno ukoliko se oni ne žele sami predati 'svojim' vlastima, tj. Titu. Kirk je smatrao da je sada sve riješeno i da je sve u skladu s odlukama, te da ne postoji mogućnost repatrijacije bjegunaca. Stoga on 18.svibnja javlja američkom Ministarstvu vanjskih poslova da je Alexander izdao zapovijed koja je zamijenila Robertsonovu, te da jugoslavenski zarobljenici više nisu ugroženi. No, američki politički savjetnik je prevaren i ostavljen u uvjerenju da je Alexanderova zapovijed stavila van snage Robertsonovu .Tek nakon dva mjeseca Kirk će otkriti da su on i Alexander bili žrtve prijevare koju su izvršili njihovi suradnici.

Kako? Kad je Robertson primio kopiju od Alexandera 17.svibnja,shvatio je da Alexander nije znao za postojanje prijašnje naredbe. Robertson ga nije na to upozorio već je odlučio sudjelovati u Macmillanovoj prijevari. Izručivanja su počela 15.svibnja i za njih nije znao nitko osim Macmillana, Robertsona, Keightleya i onih koji su bili na licu mjesta, primjerice Scott koji je smatrao da je zapovijed stigla od vrha AFHQ-a. Jedan od ove trojice, pretpostavlja se da je to bio Macmillan, budući da je bio Alexanderov savjetnik, lažno je dojavio da su se Hrvati predali Titu, stoga kako bi se brže otklonila kriza, Alexander je pitao Tita želi li te ljude. To je poslužilo Macmillanu i Robertsonu da okrive Alexandera da je dogovorio predaju, budući da su spisi njihovih tajnih pregovora uništeni ili ih nikada nisu ni napisali, te predali vrhovnom zapovjedništvu.

U međuvremenu, Aldington(brigadir Toby Low-sposoban načelnik štaba i Keightleyev pomoćnik) na osnovi zapovijedi generala Robertsona, izdaje zapovijed o izručivanju «svih jugoslavenskih nacionalista»14, pazeći da primjerak ne padne u ruke višeg zapovjedništva. Pritom nije mario za civile koji su bili brojniji nego vojnici. General McCreery, pak, savjetuje Keightleyu da ne stupa u nikakav pismeni dogovor s jugoslavenskim zapovjednicima.

Unatoč vrlo jasnim odredbama, Aldington 19. svibnja potpisuje ugovor s jugoslavenskim pukovnikom Ivanovićem, kojim se Peti korpus obvezuje predati sve Jugoslavene u tom području Titovim snagama. U međuvremenu se provode masovni pokolji Hrvata, a oni koji tek stižu upućeni su Šestom odredu. Šesti odred specijalnih snaga je bila mala i visoko specijalizirana jedinica čiji je zadatak bio da ispunjava osjetljive zadatke koji su bili nepoznati regularnoj vojnoj liniji zapovijedanja .Drugim riječima, to je bila tajna specijalna jedinica. Jedinica je bila stacionirana na austrijsko-jugoslavenskoj granici. Ona je osigurala da regularne britanske snage ništa ne doznaju o pokoljima pri transportu. O čemu se zapravo radilo? Umjesto u Italiju, zarobljenici su se slali Titovim trupama koje su potom preuzele 'pošiljku'.Šesti odred trebao se pobrinuti da zarobljenici 'sigurno' stignu u Titove ruke i da zavaraju regularne britanske snage.Za transport, kao i za sporazum s Ivanovićem bio je zadužen brigadir Toby Low, odnosno lord Aldington.


Otkirvanje dvostruke zavjere

Kada je 21. svibnja general McCreery zatražio objašnjenje je li Robertsonova zapovijed u skladu s politikom Glavnog stožera, feldmaršal Alexander po prvi puta doznaje za njezino postojanje. Time postaje jasno tko je bio 'glavni krivac' ove dobro osmišljene prijevare: Macmillan,koji je izuzetno dobro surađivao s Robertsonom. Zajednički su donijeli zapovijed koja je poslana Petom korpusu, naređujući izručivanje jugoslavenskih zatvorenika Titovim partizanima, što je bilo u direktnoj suprotnosti s politikom saveznika. Macmillan je ponukao Keightleya da preda jugoslavenske izbjeglice Titu (i Kozake Staljinu),usprkos tome što su upute koje je dobio od vlada Britanije i Sjedinjenih Država izričito zabranjivale takve akcije, stoga je akciju valjalo tajiti ne samo pred samim vladama i vrhovnim savezničkim zapovjednikom, već i pred britanskim trupama na licu mjesta, primjerice brigadiru Scottu, koje bi mogle prigovarati zbog očigledne nezakonitosti i nečovječnosti onoga što je planirano. Premda je Macmillan kasnije tvrdio kako mu je Alexander naložio da izda zapovijed koju je Keightley bio više nego spreman izvršiti, pokazalo se da su obje tvrdnje lažne. Alexanderova zapovijed od 17. svibnja umalo je dovela u opasnost cijelu urotu, čiji je uspjeh ovisio o Robertsonovoj zapovijedi. Alexander se dosljedno protivio planiranim akcijama, a Keightley je prigovarao njihovu provođenju dok ga Macmillan nije nadvladao pomoću svog autoriteta, opunomoćenog ministra. Robertson i Macmillan zajedno su ismijali humanost feldmaršala Alexandera.

Posrijedi je međutim dvostruka zavjera-ona koja je bila na djelu u vrijeme događanja ,i kojoj je cilj bio spriječiti sudionike(Britance, Kozake i Jugoslavene) u uviđanju skrivene prirode operacije. Druga i pažljivije vođena na djelu je čak do danas, a to se zaključuje o tajanstvenim nedostatcima 'osjetljivih' spisa, primjerice nestanak čitavog arhiva Macmillanova ureda u Glavnom štabu savezničkih snaga(AFHQ),koji bi uvelike pomogao shvaćanju čitave zbrke. Također nema nikakvih podataka o razlozima za neočekivan let u Klagenfurt. Ne postoje nikakve bilješke o razgovoru s Keightleyem i McCreeryjem, nikakva svjedočanstva o izvještaju koji je podnio Alexanderu nakon povratka u Napulj. U njegovim dnevnicima nema ni spomena o porukama upućenim generalu Robertsonu 14.svibnja. Kirk je tek u kolovozu saznao da je bio prevaren. 14. kolovoza o tome je izvijestio State Department optužujući britanskog ministra Harolda Macmillana za izdaju i masakr.


Dolazak Feldmarsala

Operacije repatrijacija koje su krajem svibnja i početkom lipnja stotine tisuća Kozaka i Jugoslavena poslale u smrt, provođene su u uvjetima krajnje užurbanosti i tajnosti. Trupe na terenu ubrzo su počele pokazivati negodovanje zbog nevojničkog zadatka i počela su postavljati opasna pitanja o glasinama o pokoljima s one strane jugoslavenske granice. Koliko bi još vremena moglo proći prije no što ta neugodna i opasna pitanja dopru do feldmaršala Alexandera? Brzina je bila izuzetno važna ukoliko je Macmillan želio provesti svoju nakanu.

U Klagenfurtu se 1. lipnja doznalo da će vrhovni saveznički zapovjednik Alexander doći u obilazak područja Korpusa. Posjet je bio predviđen za ponedjeljak, 4.lipnja.Tako je i bilo. Alexander u rano popodne pristiže u Viktring. Svuda oko njega nalazile su se gomile seljanki i njihove djece, očiju prikovanih za čovjeka koji je sam imao moć da im spasi život ili da ih osudi na mučeničku smrt. Nakon kratkog formalnog susreta Alexander se upoznaje sa slovenskim doktorom Mersolom koji je objasnio Alexanderu kako ih «britanske trupe prisilno vraćaju natrag, gdje ih titoisti ubijaju bez suđenja»15.Očigledno pogođen tom spoznajom, feldmaršal mu je odgovorio:»…šteta je što nisam prije doznao za to. Žao mi je što se sada ništa ne može učiniti.»16 Međutim, što se tiče preživjelih civila Alexander je pružio čvrsta jamstva za njihovu sigurnost:»Što se mene tiče, možete ovdje ostati. Molim vas, budite sigurni da ćemo pomoći vama i vašim ljudima.»17Te je večeri Alexander izdao i pismenu naredbu: Nova vojna politika koja se tiče jugoslavenskih vojnika.

1.Nijedan Jugoslaven neće biti vraćen u Jugoslaviju ili predan jugoslavenskim trupama protiv svoje volje.

2.Prema Jugoslavenima koji su se borili protiv Tita postupat će se kao prema trupama koje su se predale; bit će poslane u viktrinški logor. Čekaju se daljnje upute.

3.Sve će se ljudstvo smatrati raseljenim osobama koje su stigle preko Italije.

4.Nikakvih evakuacija iz Viktringa, DDN(do daljnje naredbe).

Nikada se neće doznati u kojoj je mjeri, i o čemu, naslućivao ili bio obaviješten prije svog dolaska u Viktring. Jedan vojnik iz logora u Viktringu vrlo je jasno opisao način na koji je on doživio feldmaršala i njegov dolazak:»U ono vrijeme nikako nisam mogao razumjeti zašto je došao…Htio je provjeriti- vidjeti vlastitim očima… Prema onome čega se sjećam, te vijesti o prisilnim repatrijacijama nisu mu bile nove. Iskreno govoreći, rekao bih da je Alexander savršeno dobro znao što se zbiva, ali nije želio otkriti što zna. Nije se ponašao kao netko tko je iznenađen-on nije došao u naš logor, u Viktring, ne znajući što se zbiva, uvjeren sam u to…Možete li uopće zamisliti da Alexander, na svome položaju, posjećuje maleni logor poput našeg?»18 Slijedećeg dana, 5. lipnja Alexander se sastao s brigadirom Scottom, koji je tri tjedna prije naveo Hrvate da se predaju Titu. Alexander je razgovor zaključio riječima kako čak ni on, vrhovni saveznički zapovjednik, nije mogao spriječiti ono što se događalo prethodnog tjedna. Političari su mu uzeli stvari iz ruku i organizirali čitavu tu 'prljavštinu'. Koliko je Alexander zapravo znao, teško je reći, no on je za masakre koji su se dogodili do 17. svibnja,kada ih je on 'prekinuo',preuzeo kompletnu odgovornost iako je sam bio prevaren. Glavni krivci, Robertson, Aldington i najveći krivac Macmillan nikada nisu preuzeli odgovornost. Štoviše tijekom vršenja visokih dužnosti premijera i ministra vanjskih poslova, Macmillan se doista potrudio kako bi sakrio bilo kakav podatak koji bi pomogao otkrivanju istine.


Pitanje motiva

Titovi najbliži suradnici nisu mogli shvatiti da je inicijativa za izručenje izbjeglih Hrvata došla upravo s britanske strane. Pomutnja koja je vladala u Koruškoj i Sloveniji u svakom je trenutku mogla izbiti iskru sukoba između partizana i britanskih snaga. Takav bi sukob ako bi potrajao, neizbježno uključio antikomunističke vojne snage koje su se ondje nalazile. Kao što je poznato Tito je bio u dobrim odnosima sa Staljinom. U svibnju 1945. komunistička Jugoslavija bila je potpuno lojalan član sovjetskog bloka, podređena Staljinovim interesima. Često se zaboravlja da je rat u Hrvatskoj završio tek 15. svibnja uz pomoć Crvene armije. U onom djelu Jugoslavije koji je privremeno zauzela Crvena armija stanovništvo je bilo izloženo pustošenju. Jedini je Đilas tome ozbiljno prigovarao, dok je Tito nedjelotvorno šutio suočen sa sovjetskim odbijanjem. Sovjeti su stoga 1945. imali potpunu kontrolu nad zemljom. 'Istinski vladar Jugoslavije' bio je surov i ohol generalmajor Kiselov iz sovjetske vojne misije, koji je drsko nadglasavao samog Tita u najsitnijim pitanjima jugoslavenske unutrašnje politike. Tijekom razdoblja od četvrt stoljeća sovjetska je vlast razvila najsavršeniji aparat za policijski nadzor nad svojim građanima koji je svijet ikada vidio. Ta stručnost dana je i Titu na raspolaganje, koji se stalno pribojavao pobune ili ubojstava. Izgleda da je Tito, usprkos svojoj izuzetnoj darovitosti nadahnjujućeg vojskovođe, osobno bio kukavica. Đilas je zapazio da je «upadljivo izbjegavao opasnosti»19 i to pripisivao «urođenom oprezu»20 i realističkoj potrebi da se sačuva za sveopću dobrobit. Staljin ,čiji je vlastiti tjelesni kukavičluk po svoj prilici nesporan, imao je nepogrešiv instinkt za iskorištavanje ljudskih slabosti, te je dobro znao upotrijebiti Titove nedostatke. Tito je sa zahvalnošću prihvaćao ne samo Staljinove savjete, već i praktičnije mjere sigurnosti. Naglašavajući nužnost postojanja djelotvorne sigurnosne policije, Staljin je mogao osigurati da je i sam izravno nadgleda. Jugoslavenski obavještajni oficiri školovani su u MGB-ovim školama u Moskvi. Neposredno nakon oslobođenja Beograda u studenom 1944. Staljin je poslao general majora Dmitrija Šadrina da organizira jaku Titovu tjelesnu stražu. Tito je silno bio zahvalan Šadrinu, te ga je obasipao raznoraznim potpisanim fotografijama i vrijednim darovima. Vrlo je moguće da su sovjetske snage sigurnosti NKVD(kasnije KGB) zajedno s Britancima organizirali repatrijacije. Čak su izumili i novu metodu ubijanja i prikrivanja zločina. Naravno, i sam Tito je, prateći sovjetske trendove, koristio njihove metode. Prilikom pokolja na Kočevju Tito je kasnije sadio stabla jednako kao što su to učinili i sovjeti u Katynu.

Bilo je to vrijeme kada je Sovjetski Savez u Britaniji i Sjedinjenim Državama imao mnogo pomagača na visokim mjestima kako su to otkrili 'špijunski skandali' koji su uslijedili. U pokret su stavljane visoke mreže, postavljane su klopke. Sam se ministar državne sigurnosti Merkulov pohvalio u Lubjanki u prvom tjednu lipnja 1945.godine,pokazujući svoju iznimnu darovitost za izmiješane metafore:»…uzeli smo uzde u vlastite ruke. Njima nije drago što smo ih matirali, i sada su prisiljeni plesati na našu melodiju, kao posljednji pijun na ploči.»21Osim toga Staljin se pokazao kao potpuni pobjednik u najvećem ratu u povijesti. Nakon golemih gubitaka i poniženja iz 1941. i 1942.,Crvena je armija zaustavila Nijemce kod Staljingrada, a ubrzo je oslobodila i čitavu istočnu Europu, te je u jednoj od najkrvavijih bitaka konačno i Berlin pao u ruke Žukovljevih trupa. Staljin je na vrhuncu snage i njegova je golema vojska od nekih sedam milijuna vojnika bila sposobna da smrvi sve pod sobom i zato je Merkulov bio u potpunom pravu kada je izjavio da su velike sile prisiljene plesati na njihovu melodiju.

Sudbine Kozaka i Jugoslavena su potpuno povezane i naredbu za njihovo izručenje dala je jedna te ista osoba-Harold Macmillan. No, važno je imati na umu da Jugoslaveni, za razliku od Kozaka, nisu raspolagali nikakvim ekvivalentom Jaltskog sporazuma o ratnim zarobljenicima. Štoviše, dogovoreno je da se ni jedan jugoslavenski građanin ne smije izručiti protiv svoje volje. Moguće je da su Jugoslaveni znali da je saveznička politika do kraja travnja zabranila sve prisilne repatrijacije njihovih građana. I oni, kao i Sovjeti, redovito su primali tekstove američkih i britanskih diplomatskih spisa od nepoznatog izvora u State Departmentu, a pouzdani izvori tvrde da su komunistički simpatizeri u britanskoj ambasadi u Beogradu odavali tajne komunističkim vlastima. Odnekuda je morao doći pritisak koji je natjerao Macmillana da preuzme izvanredan rizik tajnog uvođenja politike za koju je znao da je protivna onoj njegove vlade. Titovi, pak, najbliži suradnici nisu mogli vjerovati da je inicijativa za izručenje izbjeglih Hrvata došla s britanske strane. Kao ni generali Štemenko i Tolbuhin sa sovjetske strane čini se da svi skupa nisu bili upoznati s osjetljivim vidovima pregovora koji su vođeni u to vrijeme. Jedino je objašnjenje te anomalije koje se nudi da su Sovjeti postavili taj zahtjev u ime svoga štićenika. Ako je tako, zacijelo je putem NKVD-a ili SMERŠ-a zahtjev za Kozacima združen s tajnim pritiskom da se uključe i Jugoslaveni. Kriza koja je tada bila u punom zamahu u Koruškoj i Julijskoj krajini predstavljala je vrhunski prioritet među Staljinovim strateškim preokupacijama. Od Baltika do Jadrana nekadašnji su saveznici stajali oči u oči uzduž privremene demarkacijske linije. Širile su se neugodne slutnje, ali samo je na južnom kraju postojala istinska zebnja da će iz lokalnih razlika buknuti rat .Da li je izručivanje bila odbojna, ali nužna potreba da se umiri moćni saveznik koji se brzo pretvorio u prijetećeg protivnika? Staljin je u Titovo ime zatražio izručenje stotina tisuća ljudi. Suočen s nedvojbenom savezničkom politikom zadržavanja svih tih ljudi kao legitimnih emigranata, sovjetski diktator se za pomoć obratio svojim službama sigurnosti koje su imale mnogo pomagača na visokim mjestima u Britaniji i Americi. Sve do 13.svibnja nije se postavljalo pitanje izručivanja, sve do Macmillanova leta u Klagenfurt u posjet generalu Keightleyu. Poslije se politika dramatično promijenila. Keightley je zatajio pred svojim pretpostavljenima sovjetski zahtjev za izručenje Kozaka, budući da bi on otkrio kako se na istaknutim mjestima tog dokumenta nalaze imena carističkih emigranata. Macmillan je na putu potvrdio tu lažnu verziju događaja generalu McCreeryju ,a Foreign Officeu nije niti spomenuo politiku prisilnih repatrijacija koje je nametnuo Keightleyu. U svom je dnevniku vješto sročio zapis da bi otklonio moguće buduće sumnje da je mogao odigrati neku ulogu u organiziranju izručenja koje je proveo Keightley. Na najvišoj razini AFHQ-a 'netko' je uništavao, skrivao ili hotimično krivo tumačio važne zapovijedi. U divizijske i brigadne zapovjedi ubacivani su lažni uvjeti za razvrstavanje zatvorenika da bi zavaralo vrhovno zapovjedništvo-McCreery i Alexander. Poduzete su pažljivo promišljene mjere opreza da bi se osiguralo izručenje ljudi koje su Sovjeti najviše željeli. U slučaju Jugoslavena, Alexanderova zapovijed od 17.svibnja bila je zanemarena, a upute od 23.svibnja koje su je potvrđivale osujećene. Jedna je tajna jedinice, Šesti odred specijalnih snaga, bila stacionirana na austrijsko-jugoslavenskoj granici kako bi osigurala da britanske regularne snage ništa ne doznaju o pokoljima. Te su operacije nastavljene, unatoč izrazitoj odbojnosti britanskih trupa koje su u njima morale sudjelovati, sve dok Alexander nije otkrio što se događa i konačno ih zaustavio 4. lipnja.Otada je Macmillan tvrdio da je Alexander, a ne on odgovoran za masakre što su se dogodili. Podaci ukazuju na to da je Harold Macmillan uz pomoć još par ljudi, omogućio Staljinu i Titu da ostvare svoje ciljeve. Staljin i Tito su s druge strane uložili znatan napor kako bi osigurali da nijedna žrtva ne preživi i ne ispriča kompromitirajuću priču. Macmillanovi motivi ostaju tajanstveni i možda nikada neće biti otkriveni. Objašnjenja su nedosljedna i neprimjerena. Spisima se neovlašteno rukovalo, uništavalo ih se. Ono što najviše uznemiruje možda se ne tiče pozadine opunomoćenog ministra Macmillana u svibnju 1945., već onoga što je uslijedilo. Može se pretpostaviti da je čitavim tijekom Macmillanova službovanja kao ministra obrane, ministra vanjskih poslova i premijera, NKVD dobro poznavao cijelu priču, za otkrivanje koje je Zapadu trebalo više od četrdeset godina.

9.STATUS PREDANIH HRVATA PREMA MEĐUNARODNOM ZAKONU

U zapovijedi generala Robertsona, na koju lord Aldington računa za opravdanje svoje uloge u repatrijaciji Hrvata i ljudi druge nacionalnosti u svibnju 1945., napisano je bilo sljedeće:»Svi predani vojnici jugoslavenske nacionalnosti, koji su služili njemačku vojsku, trebaju se razoružati i predati jugoslavenskim četama»22. Priznata interpretacija Ženevske konvencije je da uniforma određuje nacionalnu pripadnost. Ako su Hrvati smatrani pripadnicima njemačke vojske, onda su trebali biti i tretirani kao njemački ratni zarobljenici. U stvari, Aldington nije pokušao saznati državnu pripadnost ili status nijedne ruske i jugoslavenske zarobljene čete, već ih je sve dao likvidirati. Za vrijeme suđenja 1989. u Londonu, lord Aldington i njegov suradnik iz 5. korpusa, 1945., brigadir Tryon-Wilson, branili su se Tyron-Wilsonovom tvrdnjom da su ubijeni civili bili tretirani kao simpatizeri tadašnje hrvatske vojske. Namjera te tvrdnje je bila opravdati uključenje civila među hrvatske vojnike koji su bili izručeni Titovim četama, iako civili nisu bili spomenuti u zapovijedi koju je navodno 5. korpus izvršio. Iako je taj plan Aldingtonu služio za ostvarenje cilja u to vrijeme, u stvarnosti samo je pogoršao prekršaj međunarodnog prava. Članak 81. u Ženevskoj konvenciji 1929. g. govori o tome da civili koji su simpatizeri određene vojske imaju pravo biti tretirani kao ratni zarobljenici.


Zaključak

Opraštati je ljudski, žrtvovati se je ljudski, patiti je ljudski, ali i pamtiti je ljudski. Hrvati su mali narod, jedan slab faktor kako vojni tako gospodarski i geostrateški da bi se borili za nečiju ideologiju. Nije im ni do fašizma ni do komunizma. Njima je jedino do uspostave slobodne Hrvatske u kojoj će se poštivati hrvatska kultura i posebnosti. Komunisti i fašisti prevarili su, izdali hrvatski narod, s lažnom propagandom antifašizma ili antikomunizma krijući svoj komunizam pod antifašizmom, a njihovi ostaci koji se danas kriju pod maskama antifašizma i antikomunizma zajednički su se udružili da sruše hrvatsku državu uz zluradi osmjeh i podršku iz inozemstva onih, koji nastupaju pod imenom»kozmopolitskih liberala»,a koji su svi zajedno samo spašavali Srbiju u njenom genocidnom zločinu nad Hrvatima. Neosporna je povijesna istina da su za bleiburšku tragediju krive sile pobjednice, ponajprije Englezi, jer su izručivanjem Hrvata htjeli osigurati dalju nepovijesnu egzistenciju Jugoslaviju kao njihova satelita i žandra na Balkanu, pa i hrvatski boljševici, jer su pripadnike svoga naroda zajedno s četnicima masakrirali kako bi sebi osigurali kvislinšku upravu u neslobodnoj Hrvatskoj. Dokazi jasno navode na to da do tragedije nije došlo usred zbrke ili zbog previda što je u onim okolnostima bilo lako zamislivo, već da je ona u cijelosti bila vrlo pažljivo pripremljena i izvedena te je predstavljala namjerno kršenje naređenja. Posljedica toga je, da je Hrvatska postala ponovno plijenom Srbije. Uspjelo im je uz pomoć hrvatskih komunista na čelu s Josipom Brozom Titom izvršiti genocid nad hrvatskim narodom, a sve je počelo od Bleiburga,15.svibnja 1945. i nastavilo se u nadolazećim godinama, sve do uspostave samostalne i neovisne Hrvatske. Hrvatsku su neprestano devastirali, Hrvate progonili i zatvarali. Tako je Hrvatska bila najveći zatvor Europe. Velik dio Hrvata otjeran je u svijet kao 'gastarbeiteri'. Žrtve Bleiburga nisu bile žrtve rata, nego žrtve titoističke diktature, nastavak komunističke likvidacije, žrtve engleskih brigadira koji su izručili goloruke ljude komunističkim zvijerima u najvećoj bleiburškoj klaonici znajući što će s njima biti.






«Što se tiče izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje-to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše države. Ta manjina neće više nikada gledati naše divne planine, naša procvjetana polja. A ukoliko bi se to ipak dogodilo, trajalo bi samo kratko vrijeme.»

Titov govor u Ljubljani,26.svibnja,1945.
Ivan Ott, Ukradeno djetinjstvo,str.333







na početak:::...

Podjela Bosne i Hercegovine

subota, 22.07.2006.



Podijeljana BiH danas

Proziva se ljude, pribija ih se na križ jer su htjeli podijeliti Bosnu, što su tobože kovali planove o podjeli Bosne, marginalizira ih se zbog nečega što u biti nisu napravili (njihova tobožja podjela nikad nije objelodanjena i ostvarena), pa zar je to gore od stvarnosti, uviđate li apsurd, jer Bosna je danas podijeljena, a one koje se optužuje za to, to nisu uradili, adresa je druga!

Bosna je danas podijeljena na srpski i muslimanski dio, tko je kriv za to! Zašto se te djeljitelje Bosne ne proziva, zašto se proziva one koji su Bosnu djelili samo na papiru, što na kraju krajeva nikad nije niti dokazanao, niti postoje autentični podaci o tome.

Što to može biti veće, gore od same današnje podjeljenosti Bosne, htjenje podjele koje nikad ni nije provedeno(sic!), kojeg li apsurda!Što to i tko to može i ima obraza u prvi plan staviti nečije tobožje htjenje dijeljenja Bosne ispred drugih djeljitelja Bosne, zašto je to htjenje djeljenja Bosne gore od onog dijeljenja Amerike, Britanije i Rusije, zašto je to htjenje dijeljenja gore od ostvarenog htjenja djeljenja! Uviđate li razliku između htjenja dijeljenja i ostvarenog htjenja dijeljenja Bosne, a akteri htjenja i ostvarenja nisu isti, a ipak su ovi prvi krivlji!Jer, Bosna je podjeljena na srpski i muslimanski dio, zar je to manje važno od onoga što je netko htio i što se nije ostvarilo, ponavljam.. kojeg li apsurda!

Pred Haškim sudom (ICTY) sudi se bivšem premijeru HR HB Prliću, ministru obrane Bruni Stojiću, zapovjednicima HVO-a generalima Milivoju Petkoviću i Slobodanu Praljku, zapovjedniku Vojne policije HVO-a Valentinu Čoriću i upravitelju zatvora HVO-a Berislavu Pušiću, ali posredno i hrvatskoj politici prema BiH početkom 1990-ih, optuženi su i njezini tadašnji glavni protagonisti. Optuženi su Franjo Tuđman, Gojko Sušak, ali i sadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, koji je u tom razdoblju obnašao visoke funkcije, kao i cijela hrvatska Vlada.



Slobodan Praljak je jedan od optuženih bosanskih Hrvata


Glavnina je krivnje za zločine počinjene u kampanji etničkog čišćenja Herceg Bosne 1993./94. pripisana Tuđmanu i njegovoj politici podjele BiH te dosezanju granica Banovine Hrvatske iz 1939., tretirajući šestoricu optuženih kao izvršitelje politike koju su diktirale vlasti u Zagrebu.

G. Praljka i ostale se tereti za organizaciju zločinačkog poduhvata sa ciljem pripojenja HB Hrvatskoj, dakle oni su meritum optužnice, a ne dr. Franjo Tuđman i tadašnji hrvatski vojni vrh, već se oni posredno i sporadično spominju kada se načelno govori o podjeli Bosne!

No, tu podjelu Bosne upravo na početku suđenja opovrgnuo je gen. Praljak. Održao multimedijsko povijesno predavanje da pokaže o čemu se tu u stvari radi, tko polaže kakva prava i sl., te je vrlo jednostavnim argumentima opovrgnuo tu tezu o podjeli Bosne, točnije o htjenju dr. Franje Tuđmana da se obnovi Banovina Hrvatska o kojoj je on kao povijesničar puno pisao, a što se uzelo kao zla namjera, naime Slobodan Praljak iznio je podatke koji idu u prilog činjenici da nitko zdrave pameti ne bi bio za Banovinu Hrvatsku, za što se optužuje pokojnog Tuđmana, jer bi to značilo da se Hrvatska odriče puno većeg teritorija nego što bi ga dobila u BiH, a logika stvari nalaže da se onda ne bi radilo o nikakvom polakomljenju Tuđmana već o lošem strateškom potezu, gdje se u biti gubi dio teritorija, a zar je to stvarno bilo u interesu u najtežim trenutcima za Hrvatsku opstojnost!



Banovina Hrvatska


Nadalje, iznešena je teza kako je BiH u biti agresor na Hrvatsku, jer trećina hrvatskog teritorija bila je okupirana sa područja BiH, a da to može stajat kao takovo potvrđuje i činjenica da se predsjdnik Alija Izetbegović kao predsjednik samostalnog subjekta nije ogradio od JNA koja je već zdušno napadala Hrvatsku sa područja BiH, te je logično da je izvršena agresija BiH na Hrvatsku, neformalno!

Zatim, bitno je razumijeti uzroke i povode nastanka Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Naime ona je nastala kao odgovor na eskaliranu srpsku agresiju po Bosni i osnutak muslimanske Patriotske lige, čime su se Muslimani organizirali dajući do znanja da žele biti jedan od glavnih samostalnih subjekata borbe za Bosnu, čime je izravno u opasnost dovedena opstojnost Hrvata u BiH u tim trenucima, ali i u povijesnim razmjerima! Dakle to nije bila nikakva hrvatska zemlja po uzoru na "srpske zemlje", gdje se stvarala neka Velika država, već samo na odgovor na pritisak Srba i Muslimana, gdje su se Hrvati zadnji organizirali u vidu Hrvatske zajednice Herceg Bosne.

A koliki se pritisak već Muslimana spremao jasno se da iščitati iz već svima poznatog ekscesa, dakle za one koji ne znaju: Alija Izetbegović je bio zarobljen od strane Srba, te u telef. razgovoru prenosi svoje ovlasti na Ejupa Ganića, izuzevši iz vida sustav funkcioniranja, dakle svoje ovlasti prenosi zaobilazeći Ustav BiH što je po svojoj prirodi državni udar, jer njegove ovlasti trebao je pruzeti Hrvat Kljujić, ali njegova greška je bila očita! Bio je Hrvat.To dovoljno govori o usmjerenju Muslimana, predvođenih Alijom. Signal nije mogao biti jasniji! A u tim trenucima zar su Hrvati trebali svoje živote i opstojnost prepustiti raljama koje su prijetile sa dviju strana, naravno da ne i zato je osnovana zajednica Herceg Bosna.

Hrvatsku se posredno optužuje da je htjela podijeliti Bosnu, točnije Tuđman koji je
sve dogovarao u Karađorđevu sa Miloševićem! No nakon tih Karađorđevo susreta o kojima ne postoje nikakvi relevantni dokumentni ili najbanalniji zapisi, ili dokumenti o tobožjoj komisiji koja je oformljena s ciljem organizacije podjele, dogodilo se sve najgore za samu Hrvatsku! Pa zar je prioritet Tuđmanu bila Bosna pored stanja u Hrvatskoj, zdravi razum to neće nikad prihvatiti. Kako su mogli postić konsenzus oko Bosne, a oko Hrvatske koja je bila prioritet to nije bilo moguće.

Činjenicu koja u ide samo u prilog razbijanju mita o podjeli Bosne od strane Hrvatske, je da je referendum za BiH izravno bio potican od samoga predsjednika Tuđmana, prije svega diplomatski, ali i potičući narod da se izjasne za jedinstvenu BiH! A zar bi netko razbijao i dijelio državu istovremeno, mislim da se to kosi jedno s drugim te da se otkriva istina u kojoj je riječ o običnoj podmetačini!

Činjenice koje također idu u prilog jesu da Hrvatska nikada ne bi učinila ono što je učinila u korist Muslimanskoga naroda: od zbrinjavanja ranjenika, izbjeglica do pomaganja BiH da sudjeluje na olimpijskim Igrama u Barceloni i na mediteranskim igrama i to na teret hrvatskih poreznih obveznika, te postoji masa različith primjera, sa različitih aspekata života, od kulture i sporta pa do naoružavanja same ArmijeBiH i u najljućim borbama a HVO-om.

Nigdje u povijesti nije pronađen taj slučaj da je jedna zemlja toliko pomagala drugu da bi ju istodobno željela etnički očistit i podijelit!





na početak:::...

Smrt Komunizmu i sloboda narodu I !

petak, 21.07.2006.





Šesnaest godina nakon pada Berlinskoga zida i domino rušenja komunističkih sustava u Europi, 25. siječnja 2006. Skupština Vijeća Europe donijela je Rezoluciju o osudi zločina komunističkih totalitarnih režima. Da je žrtvama komunizma kasno, ogledom na brzu osudu nacionalsocijalizma, razumljivo je, ali treba imati na umu uvjete u kojima se događao obračun s jednima i sada s drugima. Žrtvama se ne mogu pobrisati patnje i ostale posljedice trauma, niti se nevine milijune pobijenih ljudi, da parafraziramo Đilasa – koji su morali umrijeti da bi mogao živjeti i zaživjeti komunizam - može oživjeti.



Komunistički zločini u Ukrajini 1919

Najbitnije od svega je smisao Rezolucije, koja sigurno nije posljednje slovo osude toga zla 20. stoljeća, a to je da se ta zločinačka ideologija postavi na pravo mjesto i u buduće onemogući oživljavanje ove i ovakve ideologije.

Istina, oni kojima ovakva Rezolucija ne odgovara bili bi najsretniji da uopće nije donešena i naglašavaju što od Nacrta preporuke nije prošlo, pa tako stvaraju privid da Rezolucija uopće nije uspjela. Oni namjerno ne objavljuju prihvaćeni tekst Rezolucije, jer ona za njih predstavlja zid srama, pred koji ih se može staviti ako su bili pripadnici takve ideologije ili ju brane. Na Skupštini je bio prijedlog Rezolucije i Nacrt preporuke. Prijedlog Rezolucije nije ni jednoga trenutka bio u pitanju, a Nacrt preporuke u većini članaka je amandmanima još i poboljšan. Predviđeno je bilo da sjednica traje do 19 sati a otegla se dulje, pa kad se u 19:40 završila rasprava o amandmanima na Nacrt prijedloga i mnogi članci na nj amandmanima poboljšani, a takozvana ljevica doživjela neuspjeh, Skupština više nije imala kvorum. Napustili ju gnjevni drugovi i naivni zapadnjački simpatizeri. Tako je zbog nedostatka potrebne dvotrećinske većine Sjednica zatvorena u 19:40.



Genocid Pol Pota u Kambodži

Komunistička praksa je uništila ideju

Ima i argumenata da Rezolucija ne obvezuje države. Istina, ona nije međudržavni ugovor, ali ni najraširenije prihvaćena izjava o ljudskim pravima na svijetu ‘Opća deklaracija o ljudskim pravima’, koju je dana 10. prosinca 1948.g. jednoglasno prihvatio UN (iako se osam država suzdržalo od glasovanja), nije dokument koji zakonski obvezuje države, pa tko se usudi danas djelovati protiv nje svrstava se na negativnu stranu. Tu je snaga ove Rezolucije o osudi komunizma, a to su dobro razumjeli komunisti i lažni socijaldemokrati. Da, radi se o osudi komunizma, jer tko može danas reći da je nacionalsocijalistička ideja dobra a da su samo plinske komore pogrješke? Ako je komunizam pobio 100 milijuna ljudi a stotine milijuna izmučio tko se može pozivati na Komunistički manifest iz 1848. i tvrditi da je komunizam politički pokret, kojemu je cilj društvo u kom je “sloboda svakog pojedinca preduvjet za slobodu svih”, kako je napisano u manifestu, te da se zbog toga ta lijepa ideja ne može osuditi. Kao da je manifest pisan za ostvarenja nekog drugog komunizma. Komunistička praksa je, pobivši milijune ljudi, razstrojivši društvenu zajednicu, uništivši kulturu, gospodarstvo i ekologiju, donijevši glad i ropstvo, eksperimentalno dokazala da ideja kao takva ne valja, a ako još čini zločine onda jest zločinačka, uništila i Manifest i sve što je na tom ideološkom planu učinjeno.


Mao Ce-Tung

Zbog zamagljenog izvještavanja naših medija, a da bi naši čitatelji imali pravi uvid što Rezolucija sadrži objavljujemo Rezoluciju u cijelosti.


Skupština Vijeća Europe

Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima

Rezolucija 1481 (2006)1


1. Parlamentarna skupština poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama uklanjanja naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava.

2. Totalitarne komunističke režime, koji su u prošlom stoljeću vladali Srednjom i Istočnom Europom, a koji su još uvijek na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, karakteriziraju, bez izuzetka, teška kršenja ljudskih prava. Ta su kršenja različita, ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, a uključuju pojedinačna i kolektivna ubojstva i egzekucije, smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropski rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progon zbog nacionalne ili vjerske pripadnosti, kršenje slobode svijesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te nedostatak političkog pluralizma.



Lenjin, 1. svibanj 1919.

3. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata. Interpretacija obaju načela ozakonila je “eliminiranjem” ljudi, koji su smatrani štetnima za izgradnju novoga društva i, kao takvi, neprijateljima totalitarnih komunističkih režima. Ogroman broj žrtava u svakoj od tih zemalja bili su njezini vlastiti državljani. To se osobito odnosi na narode bivšeg SSSR-a, gdje je broj žrtava bio mnogo veći nego kod drugih naroda.

4. Skupština priznaje da su neke europske komunističke stranke, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, doprinijele postizanju demokracije.

5. Nakon pada totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi, nije u svim slučajevima uslijedila međunarodna istraga njihovih zločina. Štoviše, međunarodna zajednica nije sudila počiniteljima tih zločina, kao što je učinila s užasnim zločinima nacional-socijalizma (nacizma).

6. Zbog toga je svijest javnosti o zločinima totalitarnih komunističkih režima jako slaba. Komunističke stranke su legalne i aktivne u nekim zemljama, čak i ako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su u prošlosti počinili totalitarni komunistički režimi.

7. Skupština je uvjerena da je svijest o povijesti jedan od preduvjeta izbjegavanja sličnih zločina u budućnosti. Nadalje, moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice o prošlosti može biti referenca za njihove buduće postupke.

8. Štoviše, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji.

9. Totalitarni komunistički režimi još su uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta, a zločini se nastavljaju. Viđenja nacionalnih interesa ne smiju spriječiti zemlje da na odgovarajući način kritiziraju sadašnje totalitarne komunističke režime. Skupština odlučno osuđuje sva ta kršenja ljudskih prava.


Macelj - stratište Hrvata

10. Dosadašnje rasprave i osude na državnoj razini u nekim državama članicama Vijeća Europe ne mogu osloboditi međunarodnu zajednicu od obveze zauzimanja jasnog stava o zločinima totalitarnih komunističkih režima. Ono ima moralnu obvezu to učiniti bez ikakvog daljnjeg odlaganja.

11. Vijeće Europe ima dobru poziciju za takvu raspravu na međunarodnoj razini. Sve bivše europske komunističke zemlje, osim Bjelorusije, sada su njegove članice, a zaštita ljudskih prava i vladavina prava osnovne su vrijednosti za koje se zalaže.

12. Zboga toga, Parlamentarna skupština odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina.

13. Nadalje, ona poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.

14. Skupština vjeruje da će ovaj jasan stav međunarodne zajednice utrti put daljnem pomirenju. Nadalje, on bi trebao potaknuti povjesničare širom svijeta da nastave istraživanje, čiji je cilj utvrđiti i objektivno verificirati ono što se dogodilo.



Josip Broz Tito

Kako i tko je prihvaćao, a tko branio Rezoluciju vidljivo je iz dijelova (zbog veličine objavljujemo tek bitnije dijelove) fonograma 5. sjednice PACE na kojoj je donešena Rezolucija o osudi komunističkih zločina.

U ime Odbora za politička pitanja izvješće podnosi g. Göran Lindblad (Švedska): Ovo je izvješće zakašnjelo i vrijeme je da Vijeće Europe osudi zločine komunističkih režima. U Odboru za politička pitanja imali smo mnoge rasprave, uključujući i duge sastanke u studenom i prosincu. Na sastanku u prosincu, niti jedan član odbora nije glasovao protiv izvješća – neki su članovi glasovali protiv amandmana, ali na kraju sastanka, izvješće je usvojeno.

Većina je članova vjerojatno pročitala “Tri čovjeka u čamcu”, to je humoristična knjiga. Finski je pisac napisao knjigu o dvojici dječaka u čamcu, čiji je naslov “Jedrilicom do Sibira”. U svibnju 1946, dvojica finskih dječaka jedrili su od Finske do Stockholma, ali nešto nije bilo u redu s kompasom.


Karl Marx Stadt 1971.

Našli su se u blizini sovjetske mornaričke baze Porkala. Uhićeni su i poslani u Lenjingrad na inscenirano suđenje, te su osuđeni na tri godine Sibira zbog pogrješke u navigaciji. Jedva su preživjeli i skoro su umrlo od gladi. Nakon odslužene tri godine mislili su da će ih osloboditi i poslati kući, ali ne – morali su ostati još više od četiri godine na radu u kolhozu. Bili su slobodni, na neki način, u Sovjetskom Savezu, ali nisu mogli ići kući. To je komunizam – pojedinac nema prava i vrijednosti. Da smo sada u komunističkom režimu, ova se debata ne bi mogla održati. Teško da bi bilo ikakvih debata, jer bi svi morali vjerovati u isto.

Imam knjigu Natana Sharanskoga, koji je bio židovski disident u Sovjestkom Savezu i koji je napisao mnoge knjige. Ova je objavljena prije dvije godine – a naslov joj je “Slučaj za demokraciju: moć slobode u nadvladavanju tiranije i terora”. To je vrlo važna knjiga i preporučam je. G. Sharansky piše o društvu straha. Komunističke države bile su društva straha, a postoje i druga društva straha, uključujući fundamentalističke režime. U društvu straha, ljudi se ne mogu izražavati i ne žele se izražavati jer će za to biti kažnjeni. Oni zato čine ono što Sharansky zove dvostrukim mišljenjem. Većina stanovništva razmišlja dvostruko. Vladari čine manjinu, a oni koji to odbijaju, ili disidenti, čine drugu manjinu. To znači da ispitivanje mišljenja u komunističkom društvu ne će, zbog straha, dati čist rezultat. Isto će se dogoditi kada bi se održali izbori ili referendum.


Staljin

G. Sharansky usko je surađivao s Andrejem Saharovim, prvim i najpoznatijim disidentom u SSSR-u. G. Sharansky bio je židovski disident. To je važno, jer je nakon rata 1967. između Izraela i arapskih susjeda pojačana kampanja protiv židovskog stanovništva u SSSR-u. Kao rezultat toga, otpor je bio jači nego prije.

Vidimo isto to danas u komunističkoj Kini, gdje je režim vrlo strog prema svima koji misle drugačije. Kineski režim jako loše postupa s Falun Gongom i nekim religijskim denominacijama. Vidimo da će se tamo isto dogoditi s mnogim disidentima u opoziciji. To je dobro, jer se mogu kladiti u 100 eura da će kineski komunistički režim nestati unutar pet godina. Ima diplomata prebjega, a istu smo stvar vidjeli u SSSR-u. Mnogi napuštaju komunističku partiju, a isto se događalo prije pada željezne zavjese u SSSR-a.

Nedostatak međunarodne osude može se djelomice objasniti činjenicom da su mnogi političari bili bliski prijatelji s komunistima iz raznih zemalja. Vjerujem da sada postoji goruća potreba za osudom, jednom i zauvijek. Tri su razloga za to. Prvi je razlog opća percepcija. Svakome bi trebalo biti jasno da su zločini počinjeni u ime komunizma za osudu, bez iznimke. Drugo, sve dok su žrtve komunističkih režima i njihovi rođaci živi, postoji šansa da im se da moralna satisfakcija. Želim vam reći da u ovom izvješću nismo raspravljali o ekonomskoj naknadi, već o moralnoj za sve one koji su patili i još uvijek pate pod komunističkim režimima.


Pakt Ribbentrop-Molotov

I zadnje, ali ne manje bitno, ljude treba podsjetiti da su komunistički režimi još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta. Moramo imati ovu debatu kako bismo se pobrinuli da Europa ne ponovi pogrješke koje je jednom napravila.

Koministički režimi mogu se definirati brojnim obilježjima, uključujući vladavinu jedne, masovne stranke. Čovjek smije činiti i misliti samo ono što stranka misli, i predan je jednoj ideologiji. Moć je koncentrirana u maloj skupini vođa, koji dobro žive, ali ostatak ljudi nije bitan – pojedinac ne vrijedi ništa. Nema prava na udruživanje a sloboda ne postoji. Ti režimi obično imaju vrlo veliku policijsku silu za držanje javnosti pod nadzorom. Oni imaju monopol na masovnu komunikaciju i nacionaliziraju gospodarstvo.

Kina je tu izuzetak. Ona kombinira najgore iz kapitalističkog društva s najgorim iz komunističkog. Ima komunističko društvo bez slobode izražavanja i nema zakone ili propise za zaštitu pojedinca, u kombinaciji sa sirovim kapitalizmom. To mora da je pakao na zemlji. Međutim, uvjeren sam da će se Vijeće Europe, jednom zauvijek, zauzeti za ljude koji su patili pod tim strašnim diktaturama.





na početak:::...

Smrt komunizmu i sloboda narodu II !




Pad komunističkih režima u Srednjim i Istočnim Europskim zemljama u ranim devedesetima dvadesetog stoljeća podižu mnoge rasprave s gledišta političkih i pravnih aspekata djelovanja te zločina počinjenih u ime komunističke ideologije. Odgovornost kršitelja i njihov mogući sudski progon postali su upitni. U svim bivšim komunističkim zemljama na ovu temu su održane nacionalne rasprave te su u nekoliko država podržani i posebni zakoni „dekomunizacije“ odnosno lustracije. U svim razmotrenim zemljama, ovo je pitanje uzeto u obzir kao dio širokog procesa rušenja bivšeg sistema i prelaska na demokraciju. Ono je bilo shvaćeno kao unutarnje pitanje, a vodstvo međunarodne zajednice, posebno od strane Vijeća Europe bilo je usredotočeno na sprječavanje mogućih kršenja ljudskih prava. U tom pogledu, izrađena su dva izvješća Parlamentarnog Saziva u djelokrugu mjera rušenja komunističkih totalitarnih režima od strane Gospodina Espersen-a te Gospodina Severin-a u ime zajednice Pravnih Poslova i Ljudskih Prava u 1995 i 1996, (prethodni se odnosi na Zajednicu nakon debate u Sazivu, a kasniji je rezultirao usvajanju Rezolucije 1096) (1996). Do sada, međutim, niti Vijeće Europe niti bilo koja druga međunarodna međuvladina organizacija nije preuzela dužnost općeg vrednovanja komunističkih pravila, ozbiljnih rasprava u oblasti zločina počinjenih u njihovo ime te njihovog javnog osuđenja. Uistinu, kako god bilo teško razumjeti, do sada nije bilo nikakvih ozbiljnih, dubokih rasprava što se tiče ideologije koja je bila sama srž jako rasprostranjenog terora, masovnog kršenja ljudskih prava, smrti mnogih milijuna, i nepovoljnih okolnosti mnogih narodnosti. Nasuprot još jednom totalitarnom režimu 20. stoljeća, zvanim nacizam, koji je bio podvrgnut istraživanju, međunarodno osuđen te gdje su zločinci izvedeni pred sud, slični zločini počinjeni u ime komunizma nisu bili niti istraživani, niti su primili ikakva međunarodna osuđenja. Odsutnost međunarodne osude može se djelomično objasniti postojanjem zemalja čija su pravila još uvijek osnovana na komunističkoj ideologiji. Želja za održavanjem dobrih odnosa sa nekima od njih može spriječiti određene političare da imaju posla sa ovim subjektom. Nadalje, mnogi političari koji su još i danas djelatni, na jedan način podržavaju bivše komunističke režime. Zbog očitih razloga, oni ne prihvaćaju suočavati se sa pitanjem odgovornosti. U mnogim Europskim zemljama postoje mnoge komunističke stranke koje još nisu izričito osudile zločine komunizma. Konačno, različiti elementi komunističke ideologije, poput jednakosti društvene pravde, još uvijek zavode mnoge političare koji se boje da je osuđenje komunističkih zločina jednako osuđenju komunističke ideologije. Međutim, izvjestitelj ima mišljenje da postoji hitna potreba za javnom raspravom što se tiče zločina komunizma i njihovog osuđenja na međunarodnoj razini. To se više ne smije odgađati zbog nekoliko razloga. Kao prvo, zbog dobrobiti općeg shvaćanja, treba biti jasno da svi zločini, uključujući one počinjene u ime ideologije veličanja najpoštovanijih ideala poput jednakosti i pravde, trebaju biti osuđeni, i u ovom načelu ne postoji iznimka. Ovo je osobito važno za mlade naraštaje koje nemaju osobnog iskustva sa komunističkim pravilima. Jasno stajalište međunarodne zajednice što se tiče prošlosti može biti korisno iskustvo za njihovo buduće djelovanje. Izgleda da je jedna vrsta nostalgije prema komunizmu još uvijek živa u nekim zemljama. To stvara opasnost od toga da komunisti preuzmu vlast u jednoj od zemalja. Ovaj izvještaj trebao bi pridonijeti javnoj svijesti same povijesti ove ideologije. Drugo, dok god su žrtve komunističkog režima ili njihove obitelji još uvijek žive, nije kasno moralno im udovoljiti za njihove patnje.
Konačno, komunistički režimi su još uvijek djelatni u nekim zemljama svijeta, a zločini počinjeni u ime komunističke ideologije nastavljaju se činiti. Prema mom mišljenju, Vijeće Europe, organizacija koja brani ljudska prava, nema pravo ostati neodlučno i nema pravo šutjeti, čak i ako se radi o zemljama koje nisu članice Vijeća Europe. Međunarodna osuda će dati veći kredibilitet i argumente unutarnjoj oporbi u sastavu ovih zemalja i može pridonijeti nekim pozitivnim razvojima. Ovo je najmanje što Europa, kolijevka komunističke ideologije, može napraviti za ove države. Treba naglasiti da u ovom izvješću ne postoji dvojba što se tiče razmatranja bilo kakve financijske odštete za žrtve komunističkih zločina, a jedina odšteta koja je preporučljiva je ona moralne prirode.
Petnaesta obljetnica pada komunističkih vlada u mnogim Europskim zemljama pruža lijepu priliku za takav čin. Vijeće Europe je dobro postavljeno da provede ovaj postupak zato što gotovo pola njegovih država članica ima iskustvo u komunističkim vladama.
U okosnici pripreme za ovaj izvještaj, Odbor je organizirao raspravu sa sudjelovanjem istaknutih ličnosti, čije je vještačenje na ovu temu znatno pridonijelo pripremi sadašnjeg izvještaja. (Vidi Program Rasprave u Dodatku 1). Također sam iznio nalaze istražnog povjerenstva posjeta Bugarskoj (16. svibanj 2005), Latviji (3. lipanj 2005) i Rusiji (16-17 lipanj 2005) (Vidi priložene Programe posjeta u Dodatku 2-4). Htio bih se zahvaliti nacionalnim parlamentarnim delegacijama ovih zemalja za njihovu pomoć u pripremi ovih posjeta.


Želio bih naglasiti kako ovaj izvještaj nije ni u kom slučaju stvoren da predstavlja iscrpni materijal što se tiče komunističkih zločina. Povijesna istraživanja trebaju biti prepuštena povijesničarima, a čak i danas postoji povelik broj literature na ovu temu, koju sam koristio kod izrade ovog izvještaja. Ovaj izvještaj je stvoren kao politički nalaz o zločinima komunizma.


OPĆI OSVRT NA KOMUNISTIČKE REŽIME

Komunistički režimi, prema ovom izvješću, mogu se odrediti kroz mnoge značajke, uključujući posebice pravilo jedine - masovno stranački odlučne, barem u pogledu usmene razine - komunističke ideologije. Snaga je usredotočena u maloj skupini vođa stranaka koji nisu odgovorni ili izuzeti od pravila zakona. Stranka kontrolira državu do te mjere da je granica između njih oboje nejasna. Nadalje, ona širi svoj nadzor kroz pučanstvo u svakom pogledu svakodnevnog života do besprimjerne razine.
Pravo na udruživanje je nepostojeće, politički pluralizam je ukinut, kao i bilo kakva opozicija, a svi pokušaji neovisne samo-organizacije teško su kažnjivi. U drugu ruku, masovna borbena pokretnost kroz stranku ili njihove sekundarne odnosno sljedbeničke organizacije se potiču, a ponekad i sile. S ciljem jačanja svog nadzora kroz javni djelokrug i sprječavanja bilo kakve djelatnosti izvan svog nadzora, takvi komunistički režimi šire policijske snage do besprimjerne razine, uspostavljaju mrežu izvjestitelja (doušnika) i potiču potkazivanje. Veličina policijskih formacija i broja tajnih izvjestitelja su varirale u različitim vremenima i zemljama, ali su uvijek nadmašivala brojeve istih u bilo kojoj demokratskoj zemlji. Načini masovnog priopćavanja bili su monopolizirani i/ili nadzirani od strane države. Stroga je preventivna prismotra bila prihvaćena kao pravilo. Posljedično tome, prava na obavijesti bila su kršena, a sloboda medija nije postojala.
Nacionalizacija ekonomije je trajna osobina komunističkog režima te proizlazi direktno iz ideologije ukidanja privatnih vlasništva i osobnih ekonomskih aktivnosti. Kao posljedica toga, građani su mnogo ranjiviji u državi koja je monopolistički poslodavac i jedini izvor prihoda.


Komunistički režimi su trajali preko 80 godina u zemlji u kojoj su prvotno postojali, i to u Rusiji koja je kasnije preimenovana u Sovjetski Savez. U ostalim Europskim zemljama to je trajalo oko 45 godina. Izvan Europe, komunističke stranke su na vlasti više od 50 godina u Kini, Sjevernoj Koreji i Vijetnamu, više od 40 godina na Kubi i 30 u Laosu. Komunistički režimi su vladali kroz neko vrijeme u raznim Afričkim, Azijskim i Južnoameričkim državama, pod tadašnjim Sovjetskim utjecajem. Više od dvadeset zemalja na četiri kontinenata mogu se označiti kao komunističke odnosno kao one pod komunističkim režimom kroz određeno vrijeme. Osim Sovjetskog Saveza, i njegovih šest Europskih sljedbenika, na popisu se nalaze još i: Afganistan, Albanija, Angola, Benin, Kambodža, Kina, Kongo, Kuba, Etiopia, Sjeverna Koreja, Laos, Mongolia, Mozambik, Vijetnam, Južni Jemen i Jugoslavija. Broj stanovništva koji je živio pod komunističkim režimom iznosio je iznad 1 milijarde prije 1989 godine. Dugovječnost i zemljopisno širenje, podrazumijevale su različitosti i preinake u djelovanju komunističkih režima u različitim zemljama, kulturama i vremenima. Komunistički režim se razvijao, proizlazeći iz unutarnje dinamike, odnosno nastajući kao odgovor međunarodnim prilikama. Vrlo je teško usporediti komunistička pravila u Rusiji u 1930., Mađarskoj u 1980., ili Poljskoj u 1980.


Međutim, unatoč različitosti, mogu se jasno utvrditi zajedničke značajke povijesnog komunističkog režima od bilo koje države, kulture i vremena. Jedna od najočitijih obilježja je sramotno kršenje ljudskih prava.


ZLODJELA KOMUNIZMA

Komunistički režimi bili su obilježeni kao masovna kršenja ljudskih prava od samoga početka. S ciljem da se postigne i održi snaga, komunistički režimi su otišli daleko iznad pojedinačnih ubojstava i lokalnih pokolja te su na taj način upotpunili zločin unutar vladajućeg sistema. Istina je da je nekoliko godina nakon uspostavljanja režima u većini Europskih zemalja i nakon desetaka godina u Sovjetskom Savezu i Kini teror izgubio malo svoje početne snage. Međutim, „sjećanje na teror“ je odigralo veliku ulogu na društva, i snažna prijetnja je zamijenila prave okrutnosti. Nadalje, ako trebam podsjetiti, režimi su se služili terorom, a kao dokaz imamo Čehoslovačku u 1968, Poljsku u 1971, 1976 i 1981 ili Kinu u 1989. Ovo pravilo se odnosi na sve povijesne i sadašnje komunističke režime bez obzira na njihove zemlje. Prema obazrivim procjenama (točni podaci nisu dostupni), broj ljudi ubijenih od strane komunističkh režima dijeli se na zemlje ili regije kao što je navedeno:



- Sovjetski Savez: 20 milijuna žrtava

- Kina: 65 milijuna

- Vijetnam: 1 milijun

- Sjeverna Koreja: 2 milijuna

- Kambodža: 2 milijuna

- Istočna Europa: 1 milijun

- Latinska Amerika: 150.000

- Afrika: 1,7 milijun

- Afganistan: 1,5 milijuna



Ove brojke uključuju različitost situacija: pojedinačna i skupna smaknuća, smrti u koncentracionim logorima, žrtve izgladnjivanja i progonstva.



Ove brojke navedene iznad su dokumentirane, i ukoliko predstavljaju samo procjene, to je zato što postoji dokazan razlog za sumnju da bi trebale biti mnogo veće. Nažalost, zaštićen pristup arhivama, posebice u Rusiji, ne omogućava nam pravilnu potvrdu točnosti ovih brojeva. Važan element komunističkih zločina bila je represija usmjerena protiv čitavih skupina nevinih ljudi čiji je jedini „zločin“ bio taj da su bili članovi tih skupina. Na ovaj način, u ime ideologije, režimi su ubijali na desetke milijuna bogatih seljaka (kulak-a), plemića, bourgeois-ara, Kozaka, Ukrajinaca te ostalih skupina ljudi.
Ovi zločini su izravni rezultati teorije klasne borbe koji su nametali potrebu za „eliminacijom“ ljudi koji nisu bili smatrani korisnima zamisli novoga društva. Velik broj žrtava bili su rodoljubi. U kasnim dvadesetima, u Sovjetskom Savezu, GPU (bivša Czeka) uspostavila je slijedeće norme: svaki distrikt imao je obvezu izručiti fiksan broj „grupnih neprijatelja“. Brojke su bile određene od strane središnje (glavne) komunističke stranke. Na taj način, lokalne vlasti su morale uhititi, izručiti i smaknuti određen broj ljudi; a ukoliko u tome ne bi uspjeli, tada su oni sami bili predmet progona.
U izrazima brojeva žrtvi, popis najvažnijih komunističkih zločina uključuje slijedeće:
- pojedinačna i skupna smaknuća ljudi za koje se smatralo da su bili politička oporba, sa ili bez arbitražnog sudskog procesa, krvave represije (suzbijanja) manifestacija i štrajkova, ubijanje talaca i zatvorenika rata u Rusiji u 1918-1922. Nedostatak pristupa arhivama (te također nedostatak bilo kakve dokumentacije o brojnim smaknućima) čini nemoguće iskazati prave brojke, ali broj žrtava je u desecima tisuća.



- izgladnjivanje otprilike 5 milijuna ljudi kao posljedica obespravljivanja, posebice u Ukrajini u 1921-1923. Izgladnjivanje je korišteno kao političko oružje od strane nekoliko komunističkih režima, ne samo u Sovjetskom Savezu.



- istrebljivanje između 300.000 i 500.000 Kozaka između 1919 i 1920



- izginuće desetaka tisuća ljudi u koncentracionim logorima. Ovdje ponovno, nedostatak pristupa arhivama čini istraživanje nemogućim.



- 690.000 ljudi svojevoljno (od strane vlasti) osuđeno na smrt i smaknuto kao rezultat „čišćenja“ u komunističkoj stranci od 1937-1938. Na tisuće drugih deportirano, odnosno smješteno u kampove. Ukupno, između 1. listopada 1936. i 1. studenog 1938., otprilike 1.565.000 ljudi bilo je uhićeno, i od toga 668.305 bilo je smaknuto. Prema mnogim istraživačima, ove brojke su podcijenjene i trebale bi biti potvrđene kada sve arhive postanu dostupne.



- masovno ubijeno otprilike 30.000 „kulak-a“ (bogatog seljaštva) za vrijeme prisilne kolektivizacije od 1929.-1933. Daljnjih 2 milijuna bilo je deportirano između 1930.-1932.

- na tisuće običnih ljudi u Sovjetskim Savezu bilo je optuženo za povezivanje s „neprijateljima“ i smaknuto u razdoblju prije drugog svjetskog rata. Na primjer, u 1937., oko 144.000 ljudi bilo je uhićeno te od toga 110.000 bilo je smaknuto nakon što su bili optuženi za dodir s Poljskim građanima koji su živjeli u Sovjetskom Savezu. Također u 1937., 42.000 ljudi bilo je smaknuto kao razlog veza sa Njemačkim radnicima u Sovjetskom Savezu.



- 6 milijuna Ukrajinaca izgladnjelo je do smrti uslijed sporne državne politike od 1932.-1933.

- ubojstva i protjerivanje stotine tisuća Poljaka, Ukrajinaca, Litvanaca, Latvijaca, Estonaca, Moldavaca i stanovnika Besarabije od 1939.-1941. i od 1944.-1945.;

- progonstvo Volga Germana u 1941, Crimean Tartara u 1943, Čečena i Ingush-a u 1944;

- progonstvo i istrebljenje jedne četvrtine populacije Kambodže od 1975.-1978.;

- milijuni žrtava kriminalne politike Mao Zedong-a u Kini i Kim Ir Sen-a u Sjevernoj Koreji. Ovdje ponovno, nedostatak obavijesti ne dopušta precizne podatke;

- brojne žrtve u ostalim dijelovima svijeta, Africi, Aziji, i Latinskoj Americi, u zemljama koje sebe nazivaju komunističkima te se pozivaju na komunističku ideologiju.

- Ovaj popis nije u nikom slučaju konačan. Ne postoji doslovno niti jedna zemlja ili područje pod komunističkim režimom koja ne bi mogla ustanoviti svoj popis patnji.



Koncentracioni logori osnovani od strane prvog komunističkog režima, rano u rujnu 1918. postali su jedni od najsramotnijih simbola komunističkih režima. U 1921, već je postojalo 107 kampova koji su imali preko 50.000 zatočenih. Jako velika stopa smrtnosti u ovim logorima može se potvrditi situacijom u Kronstadt Kampu: od 6.500 zatočenika, koji su došli u kamp u ožujku 1921., samo 1500 je ostalo živo godinu kasnije.
U 1940., broj zatočenika iznosio je 2.350.000, a nalazili su se u 53 koncentracijska kompleksa, 425 specijalne naseobine, 50 naseobina za maloljetnike i 90 kuća za novorođenčad.


Kroz 1940., bilo je otprilike 2,5 milijuna zatočenika u kampovima u to vrijeme. S obzirom na veliku stopu smrtnosti, to je značilo da je prava brojka ljudi koji su bili smješteni u kampovima bila mnogo veća. Ukupno, između 15 i 20 milijuna ljudi sprovedeno je kroz kampove između 1930 i 1953. Koncentracijski logori su također bili osnovani u ostalim komunističkim režimima, osobito u Kini, Sjevernoj Koreji, Kambodži i Vijetnamu.
Najezda Sovjetske Vojske na nekoliko zemalja tijekom Drugog Svjetskog Rata bila je sistematično popraćena masovnim terorom, uhićenjima, deportacijama te ubojstvima. Među najzahvaćenijim državama bile su Poljska (procjena oko 440.000 žrtava u 1939., uključujući ubojstva Poljskih časnika rata u Katyn-u u 1940) Estonija (175.000 žrtava uključujući ubojstva 800 časnika što je 17,5% u odnosu na ukupno stanovništvo), Litva, Latvija (119.000 žrtava), Besarabija i Sjeverna Bukovina. Protjerivanje čitavih naroda bila su uobičajena politička mjera osobito tijekom Drugog Svjetskog Rata. Od 1940.-41., oko 330.000 Poljskih građana koji su živjeli u područjima zauzetih od strane Sovjetske Vojske su bili protjerani u Istočni Sovjetski Savez, uglavnom u Kazahstan. 900.000 Nijemaca iz regije Volga bilo je deportirano u jesen 1941; 93.000 Kalmouk-a deportirano je u prosincu 1943; 180.000 Crimean Tartar-a bilo je deportirano u 1944. Popis ne bi bio potpun bez spominjanja Latvijaca, Litvanaca, Estonaca, Grka, Bugara, Armenaca iz Crime-e, Mešketskih Turaka, i Kurda iz Caucasus-a. Progoni su također utjecali na političke protivnike. Od 1920., politički protivnici u Rusiji su bili prognani na Otoke Solovki. U 1927, logor koji je bio sagrađen u Solovki sadržavao je 13.000 zatočenika i 48 različitih nacionalnosti. Najsnažniji zločini komunističkih režima poput masovnih ubojstava i genocida, mučenja, ropstva, i ostalih oblika masovnog te fizičkog terora su nastavljena u Sovjetskom Savezu, te u manjem obliku u ostalim Europskim državama, sve do Staljinove smrti. Od sredine 1950.-ih godina, teror se u Europskim komunističkim državama znatno smanjio, ali je nastavljeno selektivno proganjanje različitih skupina i pojedinaca. Ono uključuje policijski nadzor, uhićenja, zatvaranja, novčane kazne, prisilne psihijatrijske tretmane, različita ograničenja slobode pokreta, diskriminaciju na poslu često rezultirana bijedom i stručnom isključenju, javno poniženje i klevetu. Poslije-Staljinski Europski komunistički režimi su koristili širenje straha potencijalnih progona koji su bili itekako dobro prisutni u kolektivnom pamćenju pučanstva. Dugoročno, međutim, sjećanje na prošlosti užasa je postepeno slabilo imajući slabiji utjecaj na mlade naraštaje.


Međutim, čak i kroz ova relativno mirna razdoblja, komunistički režimi su bili u stanju pribjeći masovnom nasilju ukoliko je to bilo potrebno, kao što je to bio primjer u Mađarskoj 1956., Čehoslovačkoj 1968., ili Poljskoj 1956., 1967., 1970. i 1981. Pad komunističkog režima u Sovjetskom Savezu i ostalim Europskim zemljama je olakšao pristup određenim arhivama koje svjedoče komunističkim zločinima. Prije 1990.-e, ovi podaci bili su potpuno nedostupni. Dokumenti koji mogu biti nađeni ovdje, čine važan izvor obavijesti o načinu vladanja i odlučivanja te čine kompletnim povijesno znanje o djelovanju komunističkih sistema.


ZAKLJUČCI

Izgleda da je potvrđeno kako kriminalni opseg komunističkih režima nije bio rezultat okolnosti, nego više posljedica spornih politika sastavljenih od strane osnivača takvih režima čak i prije nego što su stupili na vlast. Povijesni komunistički vođe nikada nisu sakrivali svoje ciljeve koji su bili samo diktatura proletarijata, odbacivanja političkih protivnika te skupina naroda nepodudarnih sa novim modelom društva.
Komunistička ideologija, bilo gdje i bilo kada primjenjena, bilo ona u Europi ili negdje drugdje, uvijek je rezultirala s vršenjem masovnog terora, zločinima te velikim brojem kršenja ljudskih prava. Kada analiziramo posljedice uvođenja ove ideologije, ne smijemo ignorirati sličnosti sa posljedicama uvođenja druge ideologije 20. stoljeća zvanog nacizam. Iako su oba neprijateljska, oba režima dijele velik broj zajedničkih obilježja.
Međutim, pošto kriminalni i osudivi karakter Nacističke ideologije te režima nije bio sporan, najmanje polovicu stoljeća, i kako su njegovi vođe te mnogi zločinci bili smatrani odgovornima, komunistička ideologija i režimi nisu nailazili na međusobno usporedivo djelovanje. Zločini su rijetko bili predmet zakonitog progona, a mnogi zločinci nisu bili izvedeni pred sud pravde. Komunističke stranke su još uvijek djelatne u nekim zemljama te se čak nisu niti otklonile od prošlosti kada su podupirale i surađivale sa kriminalnim komunističkim režimima. Komunistički simboli se otvoreno koriste, a javna svijest o komunističkim zločinima je vrlo slaba. Ovo je naročito očito kada dolazi do usporedbe slabog znanja o nacističkim zločinima. Odgoj mladih naraštaja u mnogim zemljama nažalost nije u stanju nadopuniti ove praznine. Politički i ekonomski interes određenih zemalja utječe na snagu kritike prema nekim još uvijek djelatnim komunističkim režimima. To je naročito vidljivo kod slučaja Kine. Kao izvjestitelj, mišljenja sam da ne bi smjelo biti daljnjeg odgađanja u osuđivanju komunističke ideologije i režima na međunarodnoj razini. Ovo bi trebalo biti apsolvirano s obiju strana – od strane Saziva na parlamentarnoj razini te od strane Zajednica Ministara na međuvladinoj razini. Osobno, ne dijelim mišljenje pozicije svojih kolega da bi trebala postojati jasna razlika između ideologije i prakse. Kasniji proizlazi iz bivšeg i prijašnjeg, odnosno kasnije početne dobre namjere bivaju prezuzete od strane totalitarnog jednostranačkog sistema te njegove zloupotrebne prirode. Treba biti jasno, međutim, da su ovo zločini počinjeni u ime komunističke ideologije koja je bila osuđena, te da nisu zločini počinjeni od strane pojedine zemlje. Rusi su bili prve i najmnogobrojnije žrtve komunističke ideologije. U svakoj zemlji gdje su komunisti preuzeli vlast, zločini su bili usporedivi. Ovaj izvještaj će, nadamo se pridonijeti daljnjem pomirenju osnovanom na povijesnim činjenicama i razumijevanju.


Saziv bi trebao predložiti Zajednici Ministara uspostavljanje zajednice koja će iznositi obuhvatne istrage u domeni komunističkih režima članicama zemalja Vijeća Europe. Istovremeno, zemlje članice koje još to nisu učinile, moraju se požurivati za osnivanje takvih zajednica na nacionalnoj razini. Od ovih zajednica se očekuje da blisko surađuju sa zajednicom Vijeća Europe. Krajnji cilj rada Vijeća Europe i nacionalnih zajednica je taj da se donesu činjenice, i predlože određene mjere ciljane na donošenje pravde te odštete, kao i odavanje počasti za sjećanje na žrtve. Potreban uvjet za uspjeh rada zajednica je pristup arhivama, posebice u Rusiji. Na taj način, postojeće zakonodavstvo u zemljama uzetima u obzir, osobito u Rusiji trebalo bi udovoljiti preporuci Zajednice Ministara (2000) 13 prema Europskoj politici pristupu arhivama; Posljednje, ali ne i najnevažnije, Zajednica Ministara bi trebala započeti promicanje svijesti zločina komunizma u zemljama članica Vijeća Europe. Ovo treba uključivati reviziju školskih udžbenika. Vijeće Europe zemalja članica bi trebalo potaknuti da to obavlja na nacionalnoj razini.

________________________________________________

Treba istaknuti da su hrvatski narod i svi građani RH bili velikom žrtvom komunističkoga nasilja koje se provodilo tijekom svih 45 godina komunističke vladavine.

Opće je poznato da su stotine tisuća Hrvata i Hrvatica i drugih građana RH u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji bili nemilosrdno bez sudskih odluka nakon završetka Drugoga svjetskoga rata od 15. svibnja 1945. naovamo, na ovim prostorima, masovno ubijani. Također je komunistički sustav ukinuo bilo kakvu slobodu osobe i svih oblika njegova gospodarskog, socijalnog, intelektualnog, umjetničkog, kulturnog i političkog djelovanja i udruživanja nečlanovima komunističke partije. Kao što znamo, najveći pothvat zapadne civilizacije i kršćanske religije bio je stvoriti sve strateške i pravno-političke preduvjete da svaka osoba bude slobodna i da može na odgovarajući način slobodno odlučivati o svojoj sudbini, privrjeđivanju, intelektualnom, kulturno-umjetničkom i moralnom djelovanju i udruživanju. Bez takve slobode svake osobe i ustavno-pravnog, medijskog i ukupnog okvira u kojemu se ta sloboda može izgrađivati, ostvarivati i djelovati, nemoguće je zamisliti stvaralaštvo, dinamiku i plodonosan razvitak bilo kojeg društva, nacije, države i dobrovoljnih asocijacija u koje se mogu udruživati pojedinci, različiti gospodarski i drugi subjekti, nacije i države.

Jugoslavenski je, a unutar njega i hrvatski-komunistički sustav bio ustrojbeno tako postavljen, kreiran i profiliran da građanin nije imao slobodu razvijanja svoje osobe u svim bitnim i konkretnim orijentacijama i odlukama na osnovi koje svaki pojedinac izgrađuje svoj osobni, obiteljski, gospodarski i politički život. Takoder je sve učinjeno, kako rafiniranim, tako i himbenim metodama da hrvatski narod ne može slobodno demokratskim i nekontroliranim putem odlučivati o izgradnji svoga hrvatskoga društva i njegove samostalne, cjelovite, pravedne i prosperitetne države Hrvatske. Zbog svega toga hrvatski narod je imao vrlo teške posljedice ovakve zajedničke komunističke države Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u kojoj je on bio porobljen, nasiljem i zatvorom proganjan i pljačkan od nedemokratski izabrane hrvatske i jugoslavenske okupatske vlasti koje su sve držale u svojim rukama.

U Hrvatskoj se iz tzv. liberalnih demokratskih krugova svaka ideja o istraživanju i formuliranju stavova o represivnom komunističkom sustavu, proglašava natražnom idejom što je neprihvatljivo za svaku pojedinačnu osobu i udrugu u kojoj ona djeluje. Držimo nedopustivim da se svaka hrvatska demokratska, slobodarska, stvaralačka i izvorna ideja, koja brani slobodu, identitet i nezavisnost hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske, proglašava fašistoidnom.

________________________________________________

O Titovom ratnom putu najbolje svjedoče partizanski dokumenti poput proglasa KPJ iz 1941. pod naslovom: "Za što se bore partizani u Bosni i Hercegovini" (Original preveden sa srpskog na hrvatski jezik.) Ovaj dokument predstavlja Titovu boljševičku Oktobarsku revoluciju protiv demokracije. U proglasu Tito brani barbarski režim Sovjetskog Saveza od "invazije fašističkih barbara" i poziva sve "opljačkane narode", ne samo na "uništenje fašističke oružane sile", nego i na "obračun i uništenje svakog člana pete kolone", na "pljenidbu cjelokupne imovine kako bi se ostvarila "narodna demokracija i istinski narodni oblik vladavine" nakon rata kako "nikada više ne bi došlo do rata" i kako bi "narodi živjeli zajedno u bratstvu". Kako su narodi živjeli u bratstvu i kako je izgledala "narodna demokracija" vidjelo se na primjerima u Mađarskoj 1956. kada su tenkovi sovjetskih komunista gazili mađarski narod, ili 1968. kada je taj isti "tenkovski komunizam" pregazio volju češkog i slovačkog naroda za slobodom od totalitarnog komunizma. U propagandi u Lenjinovom stilu su jugokomunisti u proglasu čak upozorili "jugoslavenske narode" u Bosni i Hercegovini, koje nazivaju "bosanskim seljacima i radnicima", da se moraju sami boriti za "oslobođenje od fašizma", a "najmanje iščekivati da budu oslobođeni od neke imperijalističke sile" kao na pr. Velike Britanije. Titovi partizani su dakle već na početku rata bili uvjereni da pobjeda antihitlerovske Savezničke koalicije Velike Britanije i Sovjetskog Saveza u Europi znači u biti pobjedu komunizma. Takvo shvaćanje je među jugokomunistima zato bilo jako izraženo, što su komunističke partije iz 37 zemalja svijeta 1920. na II kongresu Komunističke internacionale (Kominterna) u Moskvi bespogovorno prihvatile Lenjinov program "21 točka" o "Svjetskoj revoluciji". Zlo u liku i djelu Vladimira Iljiča Lenjina i Oktobarske revolucije trebalo je po zamisli boljševika zavladati svijetom još za Lenjinova života, ali zbog oružane intervencije Zapada 1918. u Sovjetskom Savezu je plan o izvozu revolucije odgođen. Moskva je Oktobarsku revoluciju počela ponovo izvoziti u svijet za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako je i bilo, s obzirom kako je nakon 1945. pola Europe bilo zarobljeno u totalitarnom komunizmu.


Zločini po Partijskim naputcima

Nadalje se u partizanskom proglasu spominje kako "radničke mase" neće dozvoliti "povratak na kapitalizam" koji da "je doveo do fašizma". Povijesna istina je, međutim, da je komunizam uzrok pojavi fašizma, a kapitalizam bez socijalne pravde (liberalizam) je uzrok pojavi komunizma. Vodstvo Titove komunističke partije usred rata upozorava da (zapadni) "kapitalisti rade skriveno protiv sovjetske Rusije, protiv partizana i komunističke partije" KPJ, koja da vodi "narodni ustanak". U isto vrijeme dok Titova propaganda napada britanske antifašističke saveznike, i optužuje ih da su protiv "NOB", britanski saveznici opskrbljuju komunističku Titovu vojsku oružjem. Partizansko vodstvo priznaje u proglasu da je htjelo "iskrenu suradnju sa četnicima i zajedničku borbu, drugarsko zajedništvo(...)" Na kraju se u partizanskoj propagandi laži i poluistina spominje i jedna povijesna činjenična istina, da se jugokomunistička Prva proleterska brigada sastojala isključivo od srpskih i crnogorskih partizana, "koji" da "nisu protiv četnika(...)Svi se oni bore paralelno sa Crvenom armijom, sa slavnom vojskom sovjetskih radnika i seljaka koja će jedinstveno i samostalno svim narodima Jugoslavije donijeti oslobođenje(...)Neki nisu svjesni da se jedino sa sovjetskom Rusijom može osigurati budućnost (...)" Partizanski list "Hercegovac", kojega su uređivali srpski partizani, piše o (...)"borbi protiv okupatora, ustaša i pete kolone, i izdajnika i krvnika /jugoslavenskih/ naroda - četnika"(...) Spominjanjem oružane borbe protiv pete kolone partizani priznaju napade na seosko katoličko i muslimansko stanovništvo po istočnoj Bosni od strane Druge partizanske proleterske brigade. U službenim partizanskim priopćenjima se čak i priznaju partizanski zločini. Partizanske novine objavile su 1. svibnja 1942. godine slijedeće: "Dana 16. travnja su partizanske snage napale ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila cijeli dan po ulicama mjesta kao i na obroncima brežuljaka okolo /mjesta/. Sve zgrade u kojima su se nalazili okupatori su zapaljene. Partizani su sa otvorenog herojski jurišali na kuće, pod najtežom neprijateljskom vatrom se penjali na krovove kako bi ih zapalili benzinskim flašama. (...) Titovi ratni zločini započeli su Partijskim naputcima prilikom inspekcije komunističkog ustanka od 22. lipnja 1941. od strane predstavnika "rukovodstva" politbiroa CK KPJ u Hrvatskoj krajem srpnja 1941. godine, kada Edvard Kardelj šalje izvješće Titu u kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio rukovodstvo CK KPH o pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I taktika sabotaže, II gerilska taktika oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki jugokomunistički funkcioner traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju "izazvati represalije... u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih sela, teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije." (To je isti zločinački stav kakav je 1917. imao Lenjin.) Terorističke akcije postavljanja bombi, kao na pr. u zagrebačku glavnu poštu u Jurišićevoj ulici, miniranje željezničke pruge Zagreb-Zemun, ili pokolj 130 hrvatskih seljaka 2. kolovoza 1941. u sjeverozapadnim bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče i drugi teroristički napadi doveli su početkom 1942. do prve konkretne gerilske akcije kada je partizanska II proleterska brigada napala i zauzela grad Rogaticu u istočnoj Bosni nakon čega je 500 stanovnika Rogatice pred "narodnom vlašću" izbjeglo u Foču. Druga velika konkretna oružana akcija Titovih snaga uslijedila je u noći sa 15. na 16. svibanj 1942. kada su srpski partizani sa Kozare napali opkoljeni grad Prijedor u sjeverozapadnoj Bosni. Nakon što je grad pao u partizanske ruke (partizani bi rekli da je grad "oslobođen") uslijedio je teror protiv civilnog stanovništva:
Četiri masovne grobnice i dvije rezervne

U nepunih mjesec dana okupacije je partizanski režim ubio 229 građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila, i to na način da su hapšeni i pritvoreni u zatvoru policijske stanice u Prijedoru. Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni tribunal i redom osuđeni na smrt. Partizani su "osuđenike" strijeljali do smrti kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, 3 km od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice. Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića, oslobodio Prijedor, nakon čega je sudsko-medicinsko povjerenstvo iz Zagreba izvršilo iskapanje 4 masovne grobnice i forenzički obradilo sve žrtve imenom i prezimenom. Istražitelji su naišli i na dvije pripremljene prazne masovne grobnice koje bi bile popunjene da "peta kolona" nije prekinula partizanski teror u Prijedoru. O partizanskim ratnim zločinima svjedočili su preživjele žrtve, poput načelnika policijske stanice u Prijedoru, g. Hakije Jusufagića, koji je bio pao u partizansko zarobljeništvo u kojemu je čekao smrtonosno suđenje, i preživjeli civil, Alija Jahić (23 godine star). Zarobljeni počinitelji-svjedoci bile su slijedeće partizanke: Mira Cikotić (30 god.), rođena Pralica iz Bosanske Dubice i udata za prijeratnog predsjednika općinskog suda u Prijedoru, Božu Cikotu, čija je supruga dakle bila članica revolucionarnog suda za vrijeme partizanske okupacije. Zatim, partizanka Mara Došen (45) iz Sanskog Mosta, i Jela Rodić (23) iz Čirkin-polja koja je u svom selu sudjelovala u strijeljanju zarobljenika. Komandant partizana s Kozare bio je izvjesni "Šoša", a njegov vrhovni komandant bio je Josip Broz Tito. Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 građana, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je po izjavama svjedoka sličila groblju. U siječnju 1943. je Titov režim, nakon što su partizani iz "udarne" XIII proleterske brigade "Rade Končar" zauzeli mjesto Sošice na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt osudio i do smrti strijeljao 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade depešom obavijestila svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. (Jedan od trojice potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike Hrvatske.) I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navesti ćemo i za tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran maršal Tito:

Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli su 15. studenog 1943. godine (dva tjedna pred komunističku skupštinu AVNOJ i obnovu Jugoslavije), srpska 6. lička brigada i Bosanski korpus, sveukupno 10 tisuća jugoslavenskih partizana nasuprot 2,5 tisuće hrvatskih branitelja u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, Zagrebačkoj pukovniji, Travničkoj posadnoj bojni i Kupreškoj bojni. Napad je počeo ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova koje su fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima. Juriš je odbijen, a gubici na hrvatskoj strani iznosili su 34 mrtva i 120 ranjenih branitelja. Dana 4. siječnja 1944. je crveni maršal od zapadnih anglo-američkih Saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od ustaških vojnika nije nitko poginuo). Tijekom 1944. se Travnik nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su su partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je osvojen 22. listopada. Izginula je većina hrvatskih branitelja, među njima i zapovjednik obrane, pukovnik Bona Bunić, zvan "Vitez Zrinski od Travnika". Zajedno s njim je poginulo 30 časnika Hrvatskih oružanih snaga NDH. Hrvatski bojovnici su iz stroja izbacili oko 4 tisuće jugoslavenskih partizana. Dan nakon pobjede i "oslobođenja" Travnika uslijedila je partizanska osveta: "Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije", kako su partizani nakon Avnoja od 29. "novembra" 1943. godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše (vojnike Ustaške vojnice) su partizani skinuli do gola i zaklali. Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada 1944. su Titovi partizani ubili oko 800 građana Travnika i nešto zarobljenih hrvatskih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali. Dana 8. siječnja 1945. godine su hrvatske snage oslobodile Travnik od krvave okupacije jugoslavenskih partizana, da bi Travnik 22. veljače 1945. opet pao u kandže crvenih fašista. Za vrijeme ponovnog osvajanja Travnika od strane partizana je taj stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio. Partizanski "oslobodioci" su 22.2.1945. maltretirali profesore i učenike isusovačke gimnazije u Travniku, ubili njih 13, a također su ubili 11 civila i dva zarobljena časnika hrvatske vojske. Politička policija KPJ (Ozna) izdala je nakon druge okupacije Travnika slijedeće javno priopćenje: "Opće je poznato da je travnička gimnazija u staroj Jugoslaviji bila rasadnik ustaštva i odgojitelj omladine ustaštvu." 26.6.1946. okružni sud u Sarajevu izvršio je po nalogu jugokomunista konfiskaciju imovine Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku (presuda br. 487/46). Optužba je bila zbog "kaznenih djela protiv naroda i države", čl. 3 točka 6 i 9 kaznenog zakona Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Posljednja lažna propaganda jugokomunističkog režima protiv Isusovaca u Bosni objavljena je u sarajevskom političkom dnevniku "Oslobođenje" 31.1.1989. na str. 15 iz pera Đure Kozarca.
Demaskirani tzv. "Narodno-oslobodilački pokret" i "NOB"

Gospodin Joško Radica dao je u dokumentiranoj knjizi "Sve naše Dakse - hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade" (Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.) prikaz lažnog Titovog antifašizma, analizirajući na osnovi partizanskih dokumenata tzv. "Narodno-oslobodilačke odbore" (NOO). Partizanska "civilna" vlast u obliku odbora NOO je osnivala KPJ (i KPH) na tzv. "oslobođenoj teritoriji" gdje su primjenjivani revolucionarni tzv. Fočanski propisi. U odbore NOO je Partija "kooptirala" članove komunističke partije i izvanstranačke osobe. Kako bi prikrila nadmoćni broj članova KP u NOO, Partija je zabranila objavljivanje popisa NOO u kojima je bila zavedena i stranačka pripadnost. "Narodno-oslobodilački odbori" su vršili vlast, ali praktički u ime komunističke partije, tako da se ne može govoriti o narodno-oslobodilačkim odborima, pogotovo ne stoga što su ti odbori organizirali i revolucionarne sudove na kojemu su sudili pripadnicima hrvatskog naroda. Time definitivno otpada oznaka partizanskog pokreta NOP kao antifašističkog pokreta, a tzv. Narodno-oslobodilačka borba" (NOB) nije bila borba za oslobođenje hrvatskog naroda nego borba za nasilni dolazak jugokomunista na vlast i borba protiv "klasnog neprijatelja".
Trg maršala Tita - trg jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina

Vrhunac ratnih zločina partizana ("Bleiburg" i marševi smrti na Križnom putu 1945.) ne treba ovom prilikom posebno isticati, osim da je Titova Jugoslavenska armija u Mariboru 1945. likvidirala 50 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, čime je to mjesto zločina, nažalost, najveće mjesto zločina u Europi. Međutim, javnosti manje poznati povijesni detalj je mjesto partizanskog ratnog zločina u Maceljskoj šumi kraj Krapine gdje je 60 pripadnika vojne Ozne, svi redom partizani hrvatske nacionalnosti iz Krapine, strijeljalo do smrti i poklalo 12 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, 650 hrvatskih radnika i članova njihovih obitelji (žene i djeca) iz Slavonije, koji su se u svibnju 1945. vraćali sa privremenog rada iz vichyjevske Francuske i slučajno se zatekli na mjestu zločina, zatim, strijeljana skupina zarobljenih njemačkih vojnika, i strijeljanje do smrti 20 svećenika i franjevaca Zagrebačke nadbiskupije. (Kardinal Kuharić služio je 9. lipnja 1991. u Macelju misu zadušnicu za žrtve jugokomunizma.) Komandant tri jugoslavenska koncentracijska logora kraj Krapine (logori u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretje, u Oroslavju i Đurmancu) i zapovjedni izvršitelj egzekucija u Maceljskoj šumi, koji je svaku kolonu od po 100 zarobljenika osobno pratio do mjesta egzekucije, nikada nije odgovarao za ratne zločine i dan danas živi u Zagrebu, na slobodi, i uživa privilegije i sve blagodati naše Republike za koju je u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. život dalo otprilike onoliko hrvatskih branitelja koliko je Titova Ozna pobila u mjesecima svibnju i lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi i u Mirkovcu. Neposredni pretpostavljeni šefovi komandanta vojne Ozne u Krapini 1945. bili su šef Ozne za Hrvatsku, Ivan Krajačić "Stevo", šef Ozne za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, i glavni komandant "Vrhovnog štaba", maršal Josip Broz Tito. I na samom kraju je pitanje za naše vlasti o uklanjanju Trga maršala Tita u Zagrebu, i drugdje u Hrvatskoj, suvišno odnosno to je stvar političke kulture da se promijeni ime tog trga, a važnije od promjene komunističkih imena trgova i zakonsko uklanjanje partizanskih spomenika je suština da Republika Hrvatska prestane službeno voditi Josipa Broza Tita kao predstavnika antifašizma, a ako gore spomenuti razlozi nisu dovoljni, onda slijedi izbor političkih ubojstava i smrtonosnih atentata koje je Tito počinio: ubojstvo ratnog sekretara KPH, Andrije Hebranga u beogradskom zatvoru Glavnjača, trovanje do smrti Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, zatim, izručenje tiraninu Staljinu generalnog sekretara mađarske komunističke partije i reformiranog komunistu Imru Nagya, koji je za vrijeme mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije 1956. potražio politički azil u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti, a nakon izručenja je strijeljan do smrti, i na kraju, zapovijed o ubojstvu hrvatskog demokrate Bruna Bušića, kojega je po Titovu nalogu ubila 1977. u Parizu jugoslavenska Udba.

Vlasti Repubublike Hrvatske moraju odvojiti žito od kukolja odnosno antifašizam od jugokomunizma (titoizma), i suditi partizanskim ratnim zločincima, jer je to spiritus movens demokracije i vladavine prava u pravnoj državi Hrvatskoj, što će dovesti do katarze odnosno otrežnjenja od zabluda titoizma odnosno socijalizma ili totalitarnog komunizma. A pošto se naše vlasti pozivaju na papu Ivana Pavla II Karola Woytilu, blago preminuo u Gospodinu, evo što je prijatelj Hrvatske rekao i poručio našim vlastima za vrijeme svog 100. pastoralnog i državničkog putovanja: "U ovoj zemlji, jednako kao i u nekim susjednim zemljama, još uvijek su nazočni bolni tragovi nedavne prošlosti. Neka se oni koji imaju vlast na građanskom i vjerskom području ne umaraju liječiti rane uzrokovane okrutnim ratom i uklanjati posljedice totalitarnog sustava, što je previše vremena nastojao nametnuti ideologiju suprotnu čovjeku i njegovu dostojanstvu" (Ivan Pavao II, Hrvatska, 2003.) /Goran Jurišić, ovlašteni zastupnik Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma/

Izvori:
- "Trinaesta proleterska u Narodnooslobodilačkoj borbi", Zagreb, 1957.
- "Srednja Bosna - Ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941. - 1950. /1992. - 1995.", profesor mr. sc. Vjenceslav Topalović, Zagreb, 2001.
- "Sve naše Dakse - hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade", Joško Radica, Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.
- "Greueltaten und Verwüstungen der Aufrührer im Unabhängigen Staat Kroatien", Hrvatski bibliografski institut u Zagrebu, 1942





na početak:::...

Ukrućena palica svjetskog policajca

četvrtak, 20.07.2006.




Većina analitičara navještala je da će "svjetski policajac" djelovati po pitanju Irana čak i ranije, prije konkretne trenutne Iranske krize! Kako smo vidjeli u ranijim djelovanjima "svjetskog policajca" po svijetu i u ovom slučaju postavlja se pitanje da li je obogaćivanje urana stvarno kamen spoticanja ili štogod drugo, naime SAD danas zarađuje na "oružju za masovno uništenje" čitaj nafti i time regulira kretanja svjetske ekonomije, što je posrijedi sa Iranom vidjet ćemo kada svijet uzdrma novo poskupljenje barela, no međutim Iran je nešto tvrđi orah od Iraqa, a prvi na meti im je Izrael kao SAD-ova satelit država, a kako će se to onda odrazit na Palestinsko pitanje..?..hoće li to pokrenut novu lavinu ratova na BIstoku?!

Tako sam napisao to 02.05.06. godine.



Do kada?

Sukob na Bliskom Istoku sve više eskalira. Izraelske postrojbe napale su položaje Hisbollaha u Libanonu nakon što su vojnici te arapske milicije oteli dva izraelska vojnika, što je očito dovoljan razlog da Izrael krene u rat protiv Libanona. Nezahvalno je govoriti čiji, i koliko života više vrijedi, ali u ovom slučaju jasno je da dva oteta izraelska vojnika vrijede više od svake neizraelske civilne žrtve, više od svake prolivene neizraelske kapi krvi i više od svakog novog rata koji sa sobom donosi stotine mrtvih. Što bi bilo tek da su oteta četvorica izraelskih vojnika.


Ruševine u Libanonu

Što je to na strani Izraela, a da ga se ne osuđuje za nova krvoprolića, štoviše Izrael je branjen od strane zapada i za Izrael se traži opravdanje za pokretanje ratova, a najveća briga Busha proizlazi iz činjenice da bi napadi mogli oslabiti libanonsku vlast i otežati razvoj njihova demokratskog pokreta! Na strani Izraela jest židovsko-američki krupni kapital, koji daje pravo Izraelu da bude tobožja svijetla točka Bliskog istoka, svijetla točka demokracije te regije! Izrael i demokracija, eh! Jer Amerika ima veliki plan za Bliski istok, plan uspostavljanja demokracije u toj regiji!


Demokrata i svetac-Bush Đorđe

Svjetski policajac Bush Đorđe palicom udara u stol na sam spomen ugroženosti demokracije širom svijeta, ali ne zaboravite da je Busheva demokracija selektivna, on se zalaže za uspostavljanje demokracije tamo gdje bi američki interes mogao biti ugrožen.


Američki interes

Njegova glavna teza u sređivanju demokracije jest da je nedostatak demokracije na Bliskom istoku glavni uzročnik političke nestabilnosti u regiji. Po toj teoriji siromašne, ponižene i obespravljene mase u arapskom svijetu su lišene mogućnosti da poprave svoj položaj i izraze svoje interese na miran i legitiman način, te kao takvi postaju lak plijen islamističkih radikala. Ukoliko se bliskoistočnim narodima dozvole da uživaju blagodati liberalne demokracije, oni će iskoristiti tu priliku kako bi odabrali mir, budućnost i napredak umjesto rata, prošlosti i zaostalosti.

Bush je s tom doktrinom nastojao opravdati svoje ratne pustolovine u Afganistanu i Iraku, te je promjena režima u tim državama, odnosno činjenica da su tamošnji građani po prvi put imali prilike izabrati vlast s kakvim-takvim demokratskim legitimetom, korištena kao argument u prilogu ostanku američkih snaga na tim područjima, no pravi razlog je drugi, riječ je o interesu!

Američki plan-demokratski put Bliskog istoka izjalovio se više puta; u Iraku umjesto liberalnih svjetovnih demokrata koji će desetljećima zahvaljivati Washingtonu što ih je spasio zlotvora Sadama, vlast je preuzela labava koalicija zakrvljenih vjerskih i etničkih frakcija, od kojih ona najvažnija ? šijiti ? svog glavnog dobročinitelja vidi u Iranu, u tom istom Iranu je, pak, put prema liberalno-demokratskoj utopiji zaustavljen kada je na jeftine populističke "štoseve" predsjedničke izbore dobio ultrakonzervativac Ahmadinejad, a još veća pljuska zagovornicima teze da demokracija sama po sebi donosi mir došla je iz Palestine, gdje je na izborima pobijedio "Hamas" ? stranka koju većina europskih vlada drži terorističkom organizacijom, i koja za cilj ima potpuno uništenje Izraela, time su palestinski birači odlučili da od mirovnog procesa nema ništa, a Izrael dobio najbolji mogući izgovor da svoje probleme s Palestincima rješava isključivo oružanim putem, te je demokracija, čini se, ovaj put iznevjerila i sam Izrael. Na tamošnjim izborima je za premijera izabran Ehud Olmert, bivši gradonačelnik Jeruzalema koji, za razliku od većine izraelskih državnika starije generacije, nema praktičnog vojnog iskustva, ali, po svemu sudeći, ni državničkih osobina koje su krasile neke njegove prethodnike. Zato je i posljednja kriza eskalirala daleko više nego što su strahovali i najveći pesimisti i zato je Bliski istok, a s njime i ostatak svijeta, danas daleko bliže provaliji sveopćeg rata nego što je to ikada bio slučaj.

Žalosna priča o demokratskom blagoslovu za bliskoistočno krvoproliće je samo još jedan u nizu primjera kako je svijet previše složeno mjesto da bi se na njega mogle primjenjivati jednostavne ideološke formule. A neke od ranijih primjera su i stanovnici ovih prostora imali prilike osjetiti na svojoj koži.

Bushova "neoconska" teorija je jedno, a praksa nešto drugo, i ovih dana upravo imamo prilike vidjeti kako je ista ona demokracija koja je trebala biti dio rješenja postala dio bliskoistočnog problema.

Dva oteta izraelska vojnika nisu razlog zveckanju oružja na Bliskom istoku, a to zna i G8. Sastanak na vrhu država-članica grupe G8 će se održati u St. Petersburgu. Sudionici sanktpeterburškog sastanka su isto tako svjesni da su kaplar Shalit, "Hamas" i "Hezbollah" samo povod za nešto šire sređivanje računa, a deblji kraj nikad neće izvući Izrael, izraelsko bombardiranje nikad neće postati ratni zločin!



Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju upada.





na početak:::...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se