Hrvatski pravoslavci

petak, 28.07.2006.

U Hrvatsku je od vremena tursko-hrvatskih ratova u 16. st. doselio određeni broj pravoslavne populacije koja je apsolutno u najvećem dijelu bila vlaškog podrijetla odnosno radilo se o pravoslavnim Vlasima. Useljenici srpskog podrijetla imali su neznatan udio u useljeničkoj pravoslavnoj populaciji u Hrvatskoj. Dio pravoslavnih Vlaha je s vremenom kroatiziran odnosno postao je dijelom hrvatskog političkog naroda, bilo da su postali pripadnicima Grkokatoličke crkve, bilo da su ostali pripadnicima dvjema pravoslavnih Crkvi u Hrvatskoj, dalmatinske pravoslavne Crkve i pravoslavne Crkve koja je bila vezana za metropoliju u Srijemskim Karlovcima, zadužena za sjevernu Hrvatsku odnosno za Zagreb, Slavoniju i Srijem gdje je bilo pravoslavnih vjernika. Onaj dio pravoslavnih Vlaha koji je od njemačkog imperatora Habsburške Monarhije i titularnog kralja Hrvatske naseljen u “Vojnu krajinu”, koja je predstavljala teritorij izuzet iz političkog teritorija Hrvatske, nije kroatiziran nego je od strane imperatora i velikomađarskog režima huškan da se šovinistički odnosi prema hrvatskoj katoličkoj većini kako bi hrvatski narod ostao podijeljen, čime je stvoren instrument gušenja hrvatskog otpora mađarima.Za bana u Hrvatskoj imenovan je 1883. pouzdanik Beča Mađar Khuen Hedervary.


Károly Khuen-Héderváry
Više o Khuenu-Héderváryu

Zadaća mu je bila Hrvatsku držati upokorenom odskočnicom za austrijsko-njemački prodor na Iztok (Drang nach Osten) radi čega Beč hoće Srbiju pridobiti za sebe. Spletkaroškom politikom "podijeli pa vladaj", Khuen Hedervary će produbiti mržnju između hrvatskoga pučanstva. Kako bi što više skrhao Hrvate i dodvorio se svojim političkim saveznicima novopečenim mađaronima, Khuen Hedervary imenuje Srbe na visoke položaje, ozakonjuje u Hrvatskoj srbijansku zastavu, uvodi ćirilicu, otvara srpske škole, dopušta posrbljenje hrvatskoga pravopisa, pa od 1892. u službenu uporabu i u škole uvodi Vukov srpski fonologijski pravopis koji je mađaron Ivan Broz napisao po Khuenovoj narudžbi.

Nu, Broz je u njem ostavil tri i pol pravila iz hrvatskoga korienskoga pravopisa glede bistrine značenjskih razlika u nekih rieči. Valjda zbog ta 3 i pol pravila iz hrvatskoga korienskoga pravopisa i stoga što je to u poviesti hrvatskoga jezika bil prvi srbski i/ili srbijanski izgovorni (fonologijski) pravopis Vuka Karadžića tiskan u Hrvatskoj i to na latinici, Ivan Broz mu daje lažno ime: Hrvatski pravopis!




Srpska banka, osnovana 1895. godine u Zagrebu bila je "dobro osmišljen financijski projekt s neskrivenim nacionalističkim i separatističkim porukama"

Godine 1844. je ministar unutarnjih poslova kneževine Srbije Ilija Garašanin napisao nacionalni program Srbije, pod imenom “Načertanije” (“Plan Srbije za budućnost”), koji je postao službeni tajni program Srbije za obnovu Dušanova carstva ili za stvaranje “Velike Srbije”, i to na račun Makedonije, Crne Gore, BiH i Hrvatske.

Velikosrpski program “Načertanije” ostao je tajan do 1911. kada je objavljen, i kada je prva faza stvaranja “Velike Srbije” bila pred završetkom, naime, pripajanje (aneksija) Makedonije Kraljevini Srbiji, nakon Prvog balkanskog rata 1912. godine. Tajni program “Načertanije” izvođen je okruglo 70 godina, s manjim prekidima, sve dok 1918. nije stvorena “Velika Srbija” pod imenom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Za izvođenje velikosrpskog programa su srbijanski vladari izdvajali znatna novčana sredstva iz državnog proračuna Srbije. Tajna služba Srbije je u BiH i u Hrvatsku slala po zadatku svoje agente u vidu “učitelja”, koji su vršili propagandu među pravoslavnim popovima i prosvjetiteljima kako bi se preko popova posrbilo vlaško pučanstvo i kako bi se teritorij na kojemu žive posrbljeni Vlasi jednom pripojio “Velikoj Srbiji”. Pravoslavci u hrvatskim zemljama u to vrijeme nisu se osjećali Srbima, naprotiv, mnogi pravoslavni intelektualci postali su vatreni hrvatski nacionalisti koji su slijedili politiku Oca domovine Ante Starčevića, kojemu je majka bila pravoslavne vjere. Da se u unutarnje poslove hrvatskog naroda nisu miješali strani imperatori i tajni agenti Srbije, pravoslavci u Hrvatskoj bi na prijelazu iz 19. u 20. st. svi bili Hrvatima, te ne bi u 20. st. došlo do poznatih tragedija, kako za katolike, tako i za pravoslavce, kako za Srbe, tako i za Hrvate, s obzirom da su vlasti Srbije u dva navrata u 20. stoljeću, naime, u Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu, nahuškali srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj protiv hrvatske većine. Kako bi svoj cilj mogli lakše i brže ostvariti, obavještajna služba Kraljevine Srbije osnovala je u Hrvatskoj jednu političku stranku pod imenom Srpska samostalna stranka (SSS), koja je najednom počela tvrditi da predstavlja “Srbe” u Hrvatskoj, kojih u to vrijeme nije bilo, jer, da je u to vrijeme, dakle, u drugoj polovici 19. st. kojim slučajem bilo Srba u Hrvatskoj, Srpska samostalna stranka prelazila bi izborni prag za hrvatski Sabor. Da je samo polovica pravoslavaca u Hrvatskoj odnosno polovica od onih pravoslavaca koji su imali pravo glasa, glasovalo za SSS, ta bi srpska stranka imala zastupnike u hrvatskom parlamentu. No, SSS nije imala niti jednog jedinog zastupnika u hrvatskom Saboru sve dok se 1905. godine nije udružila s nekim hrvatskim strankama u “Hrvatsko-srpsku koaliciju”, koju je vodio bivši pravaš i hrvatski političar Franjo Supilo do 1909. godine, kada “iz političkih razloga” daje ostavku, nakon čega stvarni vođa Hrvatsko-srpske koalicije postaje Srbin Svetozar Pribićević, tajni agent zavjereničkog kralja Petra I Karađorđevića i srpske terorističke organizacije “Crna ruka” (“Ujedinjenje ili smrt”) iz Beograda, zajedno sa svojom braćom, od kojih je jedan brat osuđen godine 1909. na zagrebačkom veleizdajničkom procesu, zbog terorističke djelatnosti. Drugi Pribićevićev brat bio je zavjerenički oficir u vojsci Kraljevine Srbije, zadužen za nabavljanje eksplozivnih sredstava i oružja za terorističke akcije u Hrvatskoj tih godina. (Krunski svjedok na suđenju u Zagrebu bio je Srbijanac Đorđe Nastić koji je sudu predočio autentične dokumente srbijanskih organizacija koje su planirale i izvodile terorističke akcije.) Poznato je da je Hrvatsko-srpska koalicija, koja je u Prvom svjetskom ratu imala relativnu većinu u hrvatskom Saboru, priredila temelje za stvaranje Jugoslavije 1918. godine, stavljajući, kao dio samozvanog i prevratničkog “Narodnog vijeća”, hrvatski Sabor izvan zakona. Uglavnom, zavjerenička stranka SSS najednom je u Hrvatskoj, između ostalog, tražila ustavni status konstitutivne nacije za “Srbe” u Hrvatskoj, koji je srpskoj nacionalnoj manjini službeno dala Komunistička partija Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu, a s pravom ukinuo demokratski izabrani Sabor Republike Hrvatske 1990. godine.

Tamo gdje je pravoslavno svećenstvo iz Hrvatske bilo pod utjecajem velikosrbske propagande, pravoslavni Vlasi postajali su “Srbima”. Cilj ove zavjereničke akcije srbijanske tajne službe protiv hrvatskog naroda je bio teritorij na kojemu žive (pravoslavci) “Srbi” priklučiti Srbiji, kako bi se stvorila “Velika Srbija”. U vrijeme Nikole Tesle npr. Srpska pravoslavna crkva nije postojala u hrvatskim zemljama. SPC dolazi kao državna Crkva Srbije u Hrvatsku tek 1918. godine, i dekretom, preko noći, bez da se hrvatske pravoslavce uopće pitalo, pretvorila je hrvatske pravoslavce u Srbe, otimajući hrvatske pravoslavce od hrvatskog političkog naroda, i oduzimajući hrvatskim pravoslavcima njihove dvije pravoslavne Crkve (kao institucije). Bio je to jedinstveni primjer u povijesti do tada da se vjerničku skupinu iz jednog naroda prevelo u korpus drugog naroda. Ovaj obavještajni trik primjenjen je poslije i nad dijelom Crnogoraca, i to s istim ciljem, da se, naime, Crnu Goru prevede u sastav “Velike Srbije”.

Danas u Hrvatskoj svoje predstavništvo ima Crnogorska pravoslavna crkva, za koju bi SPC najradije htjela da uopće ne postoji, jer kvari ostvarenje nikad odbačenog plana o stvaranju “Velike Srbije”. Međutim, naglasak je na “predstavništvu”, a ne na postojanju državne crnogorske Crkve u Hrvatskoj. Međutim, državna Crkva Republike Srbije, Srpska pravoslavna crkva, koju iz državnog proračuna financira država Srbija, danas najnormalnije djeluje u Hrvatskoj, iako bi taj posao umjesto nje trebala obavljati Hrvatska pravoslavna crkva (HPC), koju je 1945. ukinuo komunistički diktator J.Broz Tito. S obzirom da je SPC bila instrument Miloševićeve velikosrpske politike i agresije, nije isključeno da SPC i u budućnosti bude opet bila protiv Hrvatske, kao potencijalna bomba na daljinsko upravljanje. Vrh SPC i neki popovi su 1990. pobunili Srbe u Hrvatskoj protiv hrvatske države.. Ako se u budućnosti opet bude našao kakav novi “vožd” poput Slobodana Miloševića, jao Hrvatskoj koja u svojim njedrima ima Srpsku pravoslavnu crkvu. I na kraju, ako netko uspije dokazati da je otac Nikole Tesle bio pop Srpske pravoslavne crkve u vrijeme kada mu se rodio sin Nikola, onda svjetski znanstvenik i hrvatski povjesničar dr. Ivo Pilar nije bio u pravu glede podrijetla hrvatskih pravoslavaca, kao što u tom slučaju i crnogorski istraživač povijesti Savić Marković Štedimlija, koji je 30 godina nakon Pilara potvrdio njegove navode, također nije bio u pravu. Međutim, to je isto kao kad bi se išlo dokazivati da na vrbi rađa grožđe.