Smrt Komunizmu i sloboda narodu I !

Šesnaest godina nakon pada Berlinskoga zida i domino rušenja komunističkih sustava u Europi, 25. siječnja 2006. Skupština Vijeća Europe donijela je Rezoluciju o osudi zločina komunističkih totalitarnih režima. Da je žrtvama komunizma kasno, ogledom na brzu osudu nacionalsocijalizma, razumljivo je, ali treba imati na umu uvjete u kojima se događao obračun s jednima i sada s drugima. Žrtvama se ne mogu pobrisati patnje i ostale posljedice trauma, niti se nevine milijune pobijenih ljudi, da parafraziramo Đilasa – koji su morali umrijeti da bi mogao živjeti i zaživjeti komunizam - može oživjeti.



Komunistički zločini u Ukrajini 1919

Najbitnije od svega je smisao Rezolucije, koja sigurno nije posljednje slovo osude toga zla 20. stoljeća, a to je da se ta zločinačka ideologija postavi na pravo mjesto i u buduće onemogući oživljavanje ove i ovakve ideologije.

Istina, oni kojima ovakva Rezolucija ne odgovara bili bi najsretniji da uopće nije donešena i naglašavaju što od Nacrta preporuke nije prošlo, pa tako stvaraju privid da Rezolucija uopće nije uspjela. Oni namjerno ne objavljuju prihvaćeni tekst Rezolucije, jer ona za njih predstavlja zid srama, pred koji ih se može staviti ako su bili pripadnici takve ideologije ili ju brane. Na Skupštini je bio prijedlog Rezolucije i Nacrt preporuke. Prijedlog Rezolucije nije ni jednoga trenutka bio u pitanju, a Nacrt preporuke u većini članaka je amandmanima još i poboljšan. Predviđeno je bilo da sjednica traje do 19 sati a otegla se dulje, pa kad se u 19:40 završila rasprava o amandmanima na Nacrt prijedloga i mnogi članci na nj amandmanima poboljšani, a takozvana ljevica doživjela neuspjeh, Skupština više nije imala kvorum. Napustili ju gnjevni drugovi i naivni zapadnjački simpatizeri. Tako je zbog nedostatka potrebne dvotrećinske većine Sjednica zatvorena u 19:40.



Genocid Pol Pota u Kambodži

Komunistička praksa je uništila ideju

Ima i argumenata da Rezolucija ne obvezuje države. Istina, ona nije međudržavni ugovor, ali ni najraširenije prihvaćena izjava o ljudskim pravima na svijetu ‘Opća deklaracija o ljudskim pravima’, koju je dana 10. prosinca 1948.g. jednoglasno prihvatio UN (iako se osam država suzdržalo od glasovanja), nije dokument koji zakonski obvezuje države, pa tko se usudi danas djelovati protiv nje svrstava se na negativnu stranu. Tu je snaga ove Rezolucije o osudi komunizma, a to su dobro razumjeli komunisti i lažni socijaldemokrati. Da, radi se o osudi komunizma, jer tko može danas reći da je nacionalsocijalistička ideja dobra a da su samo plinske komore pogrješke? Ako je komunizam pobio 100 milijuna ljudi a stotine milijuna izmučio tko se može pozivati na Komunistički manifest iz 1848. i tvrditi da je komunizam politički pokret, kojemu je cilj društvo u kom je “sloboda svakog pojedinca preduvjet za slobodu svih”, kako je napisano u manifestu, te da se zbog toga ta lijepa ideja ne može osuditi. Kao da je manifest pisan za ostvarenja nekog drugog komunizma. Komunistička praksa je, pobivši milijune ljudi, razstrojivši društvenu zajednicu, uništivši kulturu, gospodarstvo i ekologiju, donijevši glad i ropstvo, eksperimentalno dokazala da ideja kao takva ne valja, a ako još čini zločine onda jest zločinačka, uništila i Manifest i sve što je na tom ideološkom planu učinjeno.


Mao Ce-Tung

Zbog zamagljenog izvještavanja naših medija, a da bi naši čitatelji imali pravi uvid što Rezolucija sadrži objavljujemo Rezoluciju u cijelosti.


Skupština Vijeća Europe

Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima

Rezolucija 1481 (2006)1

1. Parlamentarna skupština poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama uklanjanja naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava.

2. Totalitarne komunističke režime, koji su u prošlom stoljeću vladali Srednjom i Istočnom Europom, a koji su još uvijek na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, karakteriziraju, bez izuzetka, teška kršenja ljudskih prava. Ta su kršenja različita, ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, a uključuju pojedinačna i kolektivna ubojstva i egzekucije, smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropski rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progon zbog nacionalne ili vjerske pripadnosti, kršenje slobode svijesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te nedostatak političkog pluralizma.



Lenjin, 1. svibanj 1919.

3. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata. Interpretacija obaju načela ozakonila je “eliminiranjem” ljudi, koji su smatrani štetnima za izgradnju novoga društva i, kao takvi, neprijateljima totalitarnih komunističkih režima. Ogroman broj žrtava u svakoj od tih zemalja bili su njezini vlastiti državljani. To se osobito odnosi na narode bivšeg SSSR-a, gdje je broj žrtava bio mnogo veći nego kod drugih naroda.

4. Skupština priznaje da su neke europske komunističke stranke, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, doprinijele postizanju demokracije.

5. Nakon pada totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi, nije u svim slučajevima uslijedila međunarodna istraga njihovih zločina. Štoviše, međunarodna zajednica nije sudila počiniteljima tih zločina, kao što je učinila s užasnim zločinima nacional-socijalizma (nacizma).

6. Zbog toga je svijest javnosti o zločinima totalitarnih komunističkih režima jako slaba. Komunističke stranke su legalne i aktivne u nekim zemljama, čak i ako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su u prošlosti počinili totalitarni komunistički režimi.

7. Skupština je uvjerena da je svijest o povijesti jedan od preduvjeta izbjegavanja sličnih zločina u budućnosti. Nadalje, moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice o prošlosti može biti referenca za njihove buduće postupke.

8. Štoviše, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji.

9. Totalitarni komunistički režimi još su uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta, a zločini se nastavljaju. Viđenja nacionalnih interesa ne smiju spriječiti zemlje da na odgovarajući način kritiziraju sadašnje totalitarne komunističke režime. Skupština odlučno osuđuje sva ta kršenja ljudskih prava.


Macelj - stratište Hrvata

10. Dosadašnje rasprave i osude na državnoj razini u nekim državama članicama Vijeća Europe ne mogu osloboditi međunarodnu zajednicu od obveze zauzimanja jasnog stava o zločinima totalitarnih komunističkih režima. Ono ima moralnu obvezu to učiniti bez ikakvog daljnjeg odlaganja.

11. Vijeće Europe ima dobru poziciju za takvu raspravu na međunarodnoj razini. Sve bivše europske komunističke zemlje, osim Bjelorusije, sada su njegove članice, a zaštita ljudskih prava i vladavina prava osnovne su vrijednosti za koje se zalaže.

12. Zboga toga, Parlamentarna skupština odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina.

13. Nadalje, ona poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.

14. Skupština vjeruje da će ovaj jasan stav međunarodne zajednice utrti put daljnem pomirenju. Nadalje, on bi trebao potaknuti povjesničare širom svijeta da nastave istraživanje, čiji je cilj utvrđiti i objektivno verificirati ono što se dogodilo.



Josip Broz Tito

Kako i tko je prihvaćao, a tko branio Rezoluciju vidljivo je iz dijelova (zbog veličine objavljujemo tek bitnije dijelove) fonograma 5. sjednice PACE na kojoj je donešena Rezolucija o osudi komunističkih zločina.

U ime Odbora za politička pitanja izvješće podnosi g. Göran Lindblad (Švedska): Ovo je izvješće zakašnjelo i vrijeme je da Vijeće Europe osudi zločine komunističkih režima. U Odboru za politička pitanja imali smo mnoge rasprave, uključujući i duge sastanke u studenom i prosincu. Na sastanku u prosincu, niti jedan član odbora nije glasovao protiv izvješća – neki su članovi glasovali protiv amandmana, ali na kraju sastanka, izvješće je usvojeno.

Većina je članova vjerojatno pročitala “Tri čovjeka u čamcu”, to je humoristična knjiga. Finski je pisac napisao knjigu o dvojici dječaka u čamcu, čiji je naslov “Jedrilicom do Sibira”. U svibnju 1946, dvojica finskih dječaka jedrili su od Finske do Stockholma, ali nešto nije bilo u redu s kompasom.


Karl Marx Stadt 1971.

Našli su se u blizini sovjetske mornaričke baze Porkala. Uhićeni su i poslani u Lenjingrad na inscenirano suđenje, te su osuđeni na tri godine Sibira zbog pogrješke u navigaciji. Jedva su preživjeli i skoro su umrlo od gladi. Nakon odslužene tri godine mislili su da će ih osloboditi i poslati kući, ali ne – morali su ostati još više od četiri godine na radu u kolhozu. Bili su slobodni, na neki način, u Sovjetskom Savezu, ali nisu mogli ići kući. To je komunizam – pojedinac nema prava i vrijednosti. Da smo sada u komunističkom režimu, ova se debata ne bi mogla održati. Teško da bi bilo ikakvih debata, jer bi svi morali vjerovati u isto.

Imam knjigu Natana Sharanskoga, koji je bio židovski disident u Sovjestkom Savezu i koji je napisao mnoge knjige. Ova je objavljena prije dvije godine – a naslov joj je “Slučaj za demokraciju: moć slobode u nadvladavanju tiranije i terora”. To je vrlo važna knjiga i preporučam je. G. Sharansky piše o društvu straha. Komunističke države bile su društva straha, a postoje i druga društva straha, uključujući fundamentalističke režime. U društvu straha, ljudi se ne mogu izražavati i ne žele se izražavati jer će za to biti kažnjeni. Oni zato čine ono što Sharansky zove dvostrukim mišljenjem. Većina stanovništva razmišlja dvostruko. Vladari čine manjinu, a oni koji to odbijaju, ili disidenti, čine drugu manjinu. To znači da ispitivanje mišljenja u komunističkom društvu ne će, zbog straha, dati čist rezultat. Isto će se dogoditi kada bi se održali izbori ili referendum.


Staljin

G. Sharansky usko je surađivao s Andrejem Saharovim, prvim i najpoznatijim disidentom u SSSR-u. G. Sharansky bio je židovski disident. To je važno, jer je nakon rata 1967. između Izraela i arapskih susjeda pojačana kampanja protiv židovskog stanovništva u SSSR-u. Kao rezultat toga, otpor je bio jači nego prije.

Vidimo isto to danas u komunističkoj Kini, gdje je režim vrlo strog prema svima koji misle drugačije. Kineski režim jako loše postupa s Falun Gongom i nekim religijskim denominacijama. Vidimo da će se tamo isto dogoditi s mnogim disidentima u opoziciji. To je dobro, jer se mogu kladiti u 100 eura da će kineski komunistički režim nestati unutar pet godina. Ima diplomata prebjega, a istu smo stvar vidjeli u SSSR-u. Mnogi napuštaju komunističku partiju, a isto se događalo prije pada željezne zavjese u SSSR-a.

Nedostatak međunarodne osude može se djelomice objasniti činjenicom da su mnogi političari bili bliski prijatelji s komunistima iz raznih zemalja. Vjerujem da sada postoji goruća potreba za osudom, jednom i zauvijek. Tri su razloga za to. Prvi je razlog opća percepcija. Svakome bi trebalo biti jasno da su zločini počinjeni u ime komunizma za osudu, bez iznimke. Drugo, sve dok su žrtve komunističkih režima i njihovi rođaci živi, postoji šansa da im se da moralna satisfakcija. Želim vam reći da u ovom izvješću nismo raspravljali o ekonomskoj naknadi, već o moralnoj za sve one koji su patili i još uvijek pate pod komunističkim režimima.


Pakt Ribbentrop-Molotov

I zadnje, ali ne manje bitno, ljude treba podsjetiti da su komunistički režimi još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta. Moramo imati ovu debatu kako bismo se pobrinuli da Europa ne ponovi pogrješke koje je jednom napravila.

Koministički režimi mogu se definirati brojnim obilježjima, uključujući vladavinu jedne, masovne stranke. Čovjek smije činiti i misliti samo ono što stranka misli, i predan je jednoj ideologiji. Moć je koncentrirana u maloj skupini vođa, koji dobro žive, ali ostatak ljudi nije bitan – pojedinac ne vrijedi ništa. Nema prava na udruživanje a sloboda ne postoji. Ti režimi obično imaju vrlo veliku policijsku silu za držanje javnosti pod nadzorom. Oni imaju monopol na masovnu komunikaciju i nacionaliziraju gospodarstvo.

Kina je tu izuzetak. Ona kombinira najgore iz kapitalističkog društva s najgorim iz komunističkog. Ima komunističko društvo bez slobode izražavanja i nema zakone ili propise za zaštitu pojedinca, u kombinaciji sa sirovim kapitalizmom. To mora da je pakao na zemlji. Međutim, uvjeren sam da će se Vijeće Europe, jednom zauvijek, zauzeti za ljude koji su patili pod tim strašnim diktaturama.





na početak:::...