Smrt komunizmu i sloboda narodu II !

Pad komunističkih režima u Srednjim i Istočnim Europskim zemljama u ranim devedesetima dvadesetog stoljeća podižu mnoge rasprave s gledišta političkih i pravnih aspekata djelovanja te zločina počinjenih u ime komunističke ideologije. Odgovornost kršitelja i njihov mogući sudski progon postali su upitni. U svim bivšim komunističkim zemljama na ovu temu su održane nacionalne rasprave te su u nekoliko država podržani i posebni zakoni „dekomunizacije“ odnosno lustracije. U svim razmotrenim zemljama, ovo je pitanje uzeto u obzir kao dio širokog procesa rušenja bivšeg sistema i prelaska na demokraciju. Ono je bilo shvaćeno kao unutarnje pitanje, a vodstvo međunarodne zajednice, posebno od strane Vijeća Europe bilo je usredotočeno na sprječavanje mogućih kršenja ljudskih prava. U tom pogledu, izrađena su dva izvješća Parlamentarnog Saziva u djelokrugu mjera rušenja komunističkih totalitarnih režima od strane Gospodina Espersen-a te Gospodina Severin-a u ime zajednice Pravnih Poslova i Ljudskih Prava u 1995 i 1996, (prethodni se odnosi na Zajednicu nakon debate u Sazivu, a kasniji je rezultirao usvajanju Rezolucije 1096) (1996). Do sada, međutim, niti Vijeće Europe niti bilo koja druga međunarodna međuvladina organizacija nije preuzela dužnost općeg vrednovanja komunističkih pravila, ozbiljnih rasprava u oblasti zločina počinjenih u njihovo ime te njihovog javnog osuđenja. Uistinu, kako god bilo teško razumjeti, do sada nije bilo nikakvih ozbiljnih, dubokih rasprava što se tiče ideologije koja je bila sama srž jako rasprostranjenog terora, masovnog kršenja ljudskih prava, smrti mnogih milijuna, i nepovoljnih okolnosti mnogih narodnosti. Nasuprot još jednom totalitarnom režimu 20. stoljeća, zvanim nacizam, koji je bio podvrgnut istraživanju, međunarodno osuđen te gdje su zločinci izvedeni pred sud, slični zločini počinjeni u ime komunizma nisu bili niti istraživani, niti su primili ikakva međunarodna osuđenja. Odsutnost međunarodne osude može se djelomično objasniti postojanjem zemalja čija su pravila još uvijek osnovana na komunističkoj ideologiji. Želja za održavanjem dobrih odnosa sa nekima od njih može spriječiti određene političare da imaju posla sa ovim subjektom. Nadalje, mnogi političari koji su još i danas djelatni, na jedan način podržavaju bivše komunističke režime. Zbog očitih razloga, oni ne prihvaćaju suočavati se sa pitanjem odgovornosti. U mnogim Europskim zemljama postoje mnoge komunističke stranke koje još nisu izričito osudile zločine komunizma. Konačno, različiti elementi komunističke ideologije, poput jednakosti društvene pravde, još uvijek zavode mnoge političare koji se boje da je osuđenje komunističkih zločina jednako osuđenju komunističke ideologije. Međutim, izvjestitelj ima mišljenje da postoji hitna potreba za javnom raspravom što se tiče zločina komunizma i njihovog osuđenja na međunarodnoj razini. To se više ne smije odgađati zbog nekoliko razloga. Kao prvo, zbog dobrobiti općeg shvaćanja, treba biti jasno da svi zločini, uključujući one počinjene u ime ideologije veličanja najpoštovanijih ideala poput jednakosti i pravde, trebaju biti osuđeni, i u ovom načelu ne postoji iznimka. Ovo je osobito važno za mlade naraštaje koje nemaju osobnog iskustva sa komunističkim pravilima. Jasno stajalište međunarodne zajednice što se tiče prošlosti može biti korisno iskustvo za njihovo buduće djelovanje. Izgleda da je jedna vrsta nostalgije prema komunizmu još uvijek živa u nekim zemljama. To stvara opasnost od toga da komunisti preuzmu vlast u jednoj od zemalja. Ovaj izvještaj trebao bi pridonijeti javnoj svijesti same povijesti ove ideologije. Drugo, dok god su žrtve komunističkog režima ili njihove obitelji još uvijek žive, nije kasno moralno im udovoljiti za njihove patnje.
Konačno, komunistički režimi su još uvijek djelatni u nekim zemljama svijeta, a zločini počinjeni u ime komunističke ideologije nastavljaju se činiti. Prema mom mišljenju, Vijeće Europe, organizacija koja brani ljudska prava, nema pravo ostati neodlučno i nema pravo šutjeti, čak i ako se radi o zemljama koje nisu članice Vijeća Europe. Međunarodna osuda će dati veći kredibilitet i argumente unutarnjoj oporbi u sastavu ovih zemalja i može pridonijeti nekim pozitivnim razvojima. Ovo je najmanje što Europa, kolijevka komunističke ideologije, može napraviti za ove države. Treba naglasiti da u ovom izvješću ne postoji dvojba što se tiče razmatranja bilo kakve financijske odštete za žrtve komunističkih zločina, a jedina odšteta koja je preporučljiva je ona moralne prirode.
Petnaesta obljetnica pada komunističkih vlada u mnogim Europskim zemljama pruža lijepu priliku za takav čin. Vijeće Europe je dobro postavljeno da provede ovaj postupak zato što gotovo pola njegovih država članica ima iskustvo u komunističkim vladama.
U okosnici pripreme za ovaj izvještaj, Odbor je organizirao raspravu sa sudjelovanjem istaknutih ličnosti, čije je vještačenje na ovu temu znatno pridonijelo pripremi sadašnjeg izvještaja. (Vidi Program Rasprave u Dodatku 1). Također sam iznio nalaze istražnog povjerenstva posjeta Bugarskoj (16. svibanj 2005), Latviji (3. lipanj 2005) i Rusiji (16-17 lipanj 2005) (Vidi priložene Programe posjeta u Dodatku 2-4). Htio bih se zahvaliti nacionalnim parlamentarnim delegacijama ovih zemalja za njihovu pomoć u pripremi ovih posjeta.


Želio bih naglasiti kako ovaj izvještaj nije ni u kom slučaju stvoren da predstavlja iscrpni materijal što se tiče komunističkih zločina. Povijesna istraživanja trebaju biti prepuštena povijesničarima, a čak i danas postoji povelik broj literature na ovu temu, koju sam koristio kod izrade ovog izvještaja. Ovaj izvještaj je stvoren kao politički nalaz o zločinima komunizma.


OPĆI OSVRT NA KOMUNISTIČKE REŽIME

Komunistički režimi, prema ovom izvješću, mogu se odrediti kroz mnoge značajke, uključujući posebice pravilo jedine - masovno stranački odlučne, barem u pogledu usmene razine - komunističke ideologije. Snaga je usredotočena u maloj skupini vođa stranaka koji nisu odgovorni ili izuzeti od pravila zakona. Stranka kontrolira državu do te mjere da je granica između njih oboje nejasna. Nadalje, ona širi svoj nadzor kroz pučanstvo u svakom pogledu svakodnevnog života do besprimjerne razine.
Pravo na udruživanje je nepostojeće, politički pluralizam je ukinut, kao i bilo kakva opozicija, a svi pokušaji neovisne samo-organizacije teško su kažnjivi. U drugu ruku, masovna borbena pokretnost kroz stranku ili njihove sekundarne odnosno sljedbeničke organizacije se potiču, a ponekad i sile. S ciljem jačanja svog nadzora kroz javni djelokrug i sprječavanja bilo kakve djelatnosti izvan svog nadzora, takvi komunistički režimi šire policijske snage do besprimjerne razine, uspostavljaju mrežu izvjestitelja (doušnika) i potiču potkazivanje. Veličina policijskih formacija i broja tajnih izvjestitelja su varirale u različitim vremenima i zemljama, ali su uvijek nadmašivala brojeve istih u bilo kojoj demokratskoj zemlji. Načini masovnog priopćavanja bili su monopolizirani i/ili nadzirani od strane države. Stroga je preventivna prismotra bila prihvaćena kao pravilo. Posljedično tome, prava na obavijesti bila su kršena, a sloboda medija nije postojala.
Nacionalizacija ekonomije je trajna osobina komunističkog režima te proizlazi direktno iz ideologije ukidanja privatnih vlasništva i osobnih ekonomskih aktivnosti. Kao posljedica toga, građani su mnogo ranjiviji u državi koja je monopolistički poslodavac i jedini izvor prihoda.


Komunistički režimi su trajali preko 80 godina u zemlji u kojoj su prvotno postojali, i to u Rusiji koja je kasnije preimenovana u Sovjetski Savez. U ostalim Europskim zemljama to je trajalo oko 45 godina. Izvan Europe, komunističke stranke su na vlasti više od 50 godina u Kini, Sjevernoj Koreji i Vijetnamu, više od 40 godina na Kubi i 30 u Laosu. Komunistički režimi su vladali kroz neko vrijeme u raznim Afričkim, Azijskim i Južnoameričkim državama, pod tadašnjim Sovjetskim utjecajem. Više od dvadeset zemalja na četiri kontinenata mogu se označiti kao komunističke odnosno kao one pod komunističkim režimom kroz određeno vrijeme. Osim Sovjetskog Saveza, i njegovih šest Europskih sljedbenika, na popisu se nalaze još i: Afganistan, Albanija, Angola, Benin, Kambodža, Kina, Kongo, Kuba, Etiopia, Sjeverna Koreja, Laos, Mongolia, Mozambik, Vijetnam, Južni Jemen i Jugoslavija. Broj stanovništva koji je živio pod komunističkim režimom iznosio je iznad 1 milijarde prije 1989 godine. Dugovječnost i zemljopisno širenje, podrazumijevale su različitosti i preinake u djelovanju komunističkih režima u različitim zemljama, kulturama i vremenima. Komunistički režim se razvijao, proizlazeći iz unutarnje dinamike, odnosno nastajući kao odgovor međunarodnim prilikama. Vrlo je teško usporediti komunistička pravila u Rusiji u 1930., Mađarskoj u 1980., ili Poljskoj u 1980.


Međutim, unatoč različitosti, mogu se jasno utvrditi zajedničke značajke povijesnog komunističkog režima od bilo koje države, kulture i vremena. Jedna od najočitijih obilježja je sramotno kršenje ljudskih prava.


ZLODJELA KOMUNIZMA

Komunistički režimi bili su obilježeni kao masovna kršenja ljudskih prava od samoga početka. S ciljem da se postigne i održi snaga, komunistički režimi su otišli daleko iznad pojedinačnih ubojstava i lokalnih pokolja te su na taj način upotpunili zločin unutar vladajućeg sistema. Istina je da je nekoliko godina nakon uspostavljanja režima u većini Europskih zemalja i nakon desetaka godina u Sovjetskom Savezu i Kini teror izgubio malo svoje početne snage. Međutim, „sjećanje na teror“ je odigralo veliku ulogu na društva, i snažna prijetnja je zamijenila prave okrutnosti. Nadalje, ako trebam podsjetiti, režimi su se služili terorom, a kao dokaz imamo Čehoslovačku u 1968, Poljsku u 1971, 1976 i 1981 ili Kinu u 1989. Ovo pravilo se odnosi na sve povijesne i sadašnje komunističke režime bez obzira na njihove zemlje. Prema obazrivim procjenama (točni podaci nisu dostupni), broj ljudi ubijenih od strane komunističkh režima dijeli se na zemlje ili regije kao što je navedeno:



- Sovjetski Savez: 20 milijuna žrtava

- Kina: 65 milijuna

- Vijetnam: 1 milijun

- Sjeverna Koreja: 2 milijuna

- Kambodža: 2 milijuna

- Istočna Europa: 1 milijun

- Latinska Amerika: 150.000

- Afrika: 1,7 milijun

- Afganistan: 1,5 milijuna



Ove brojke uključuju različitost situacija: pojedinačna i skupna smaknuća, smrti u koncentracionim logorima, žrtve izgladnjivanja i progonstva.



Ove brojke navedene iznad su dokumentirane, i ukoliko predstavljaju samo procjene, to je zato što postoji dokazan razlog za sumnju da bi trebale biti mnogo veće. Nažalost, zaštićen pristup arhivama, posebice u Rusiji, ne omogućava nam pravilnu potvrdu točnosti ovih brojeva. Važan element komunističkih zločina bila je represija usmjerena protiv čitavih skupina nevinih ljudi čiji je jedini „zločin“ bio taj da su bili članovi tih skupina. Na ovaj način, u ime ideologije, režimi su ubijali na desetke milijuna bogatih seljaka (kulak-a), plemića, bourgeois-ara, Kozaka, Ukrajinaca te ostalih skupina ljudi.
Ovi zločini su izravni rezultati teorije klasne borbe koji su nametali potrebu za „eliminacijom“ ljudi koji nisu bili smatrani korisnima zamisli novoga društva. Velik broj žrtava bili su rodoljubi. U kasnim dvadesetima, u Sovjetskom Savezu, GPU (bivša Czeka) uspostavila je slijedeće norme: svaki distrikt imao je obvezu izručiti fiksan broj „grupnih neprijatelja“. Brojke su bile određene od strane središnje (glavne) komunističke stranke. Na taj način, lokalne vlasti su morale uhititi, izručiti i smaknuti određen broj ljudi; a ukoliko u tome ne bi uspjeli, tada su oni sami bili predmet progona.
U izrazima brojeva žrtvi, popis najvažnijih komunističkih zločina uključuje slijedeće:
- pojedinačna i skupna smaknuća ljudi za koje se smatralo da su bili politička oporba, sa ili bez arbitražnog sudskog procesa, krvave represije (suzbijanja) manifestacija i štrajkova, ubijanje talaca i zatvorenika rata u Rusiji u 1918-1922. Nedostatak pristupa arhivama (te također nedostatak bilo kakve dokumentacije o brojnim smaknućima) čini nemoguće iskazati prave brojke, ali broj žrtava je u desecima tisuća.



- izgladnjivanje otprilike 5 milijuna ljudi kao posljedica obespravljivanja, posebice u Ukrajini u 1921-1923. Izgladnjivanje je korišteno kao političko oružje od strane nekoliko komunističkih režima, ne samo u Sovjetskom Savezu.



- istrebljivanje između 300.000 i 500.000 Kozaka između 1919 i 1920



- izginuće desetaka tisuća ljudi u koncentracionim logorima. Ovdje ponovno, nedostatak pristupa arhivama čini istraživanje nemogućim.



- 690.000 ljudi svojevoljno (od strane vlasti) osuđeno na smrt i smaknuto kao rezultat „čišćenja“ u komunističkoj stranci od 1937-1938. Na tisuće drugih deportirano, odnosno smješteno u kampove. Ukupno, između 1. listopada 1936. i 1. studenog 1938., otprilike 1.565.000 ljudi bilo je uhićeno, i od toga 668.305 bilo je smaknuto. Prema mnogim istraživačima, ove brojke su podcijenjene i trebale bi biti potvrđene kada sve arhive postanu dostupne.



- masovno ubijeno otprilike 30.000 „kulak-a“ (bogatog seljaštva) za vrijeme prisilne kolektivizacije od 1929.-1933. Daljnjih 2 milijuna bilo je deportirano između 1930.-1932.

- na tisuće običnih ljudi u Sovjetskim Savezu bilo je optuženo za povezivanje s „neprijateljima“ i smaknuto u razdoblju prije drugog svjetskog rata. Na primjer, u 1937., oko 144.000 ljudi bilo je uhićeno te od toga 110.000 bilo je smaknuto nakon što su bili optuženi za dodir s Poljskim građanima koji su živjeli u Sovjetskom Savezu. Također u 1937., 42.000 ljudi bilo je smaknuto kao razlog veza sa Njemačkim radnicima u Sovjetskom Savezu.



- 6 milijuna Ukrajinaca izgladnjelo je do smrti uslijed sporne državne politike od 1932.-1933.

- ubojstva i protjerivanje stotine tisuća Poljaka, Ukrajinaca, Litvanaca, Latvijaca, Estonaca, Moldavaca i stanovnika Besarabije od 1939.-1941. i od 1944.-1945.;

- progonstvo Volga Germana u 1941, Crimean Tartara u 1943, Čečena i Ingush-a u 1944;

- progonstvo i istrebljenje jedne četvrtine populacije Kambodže od 1975.-1978.;

- milijuni žrtava kriminalne politike Mao Zedong-a u Kini i Kim Ir Sen-a u Sjevernoj Koreji. Ovdje ponovno, nedostatak obavijesti ne dopušta precizne podatke;

- brojne žrtve u ostalim dijelovima svijeta, Africi, Aziji, i Latinskoj Americi, u zemljama koje sebe nazivaju komunističkima te se pozivaju na komunističku ideologiju.

- Ovaj popis nije u nikom slučaju konačan. Ne postoji doslovno niti jedna zemlja ili područje pod komunističkim režimom koja ne bi mogla ustanoviti svoj popis patnji.



Koncentracioni logori osnovani od strane prvog komunističkog režima, rano u rujnu 1918. postali su jedni od najsramotnijih simbola komunističkih režima. U 1921, već je postojalo 107 kampova koji su imali preko 50.000 zatočenih. Jako velika stopa smrtnosti u ovim logorima može se potvrditi situacijom u Kronstadt Kampu: od 6.500 zatočenika, koji su došli u kamp u ožujku 1921., samo 1500 je ostalo živo godinu kasnije.
U 1940., broj zatočenika iznosio je 2.350.000, a nalazili su se u 53 koncentracijska kompleksa, 425 specijalne naseobine, 50 naseobina za maloljetnike i 90 kuća za novorođenčad.


Kroz 1940., bilo je otprilike 2,5 milijuna zatočenika u kampovima u to vrijeme. S obzirom na veliku stopu smrtnosti, to je značilo da je prava brojka ljudi koji su bili smješteni u kampovima bila mnogo veća. Ukupno, između 15 i 20 milijuna ljudi sprovedeno je kroz kampove između 1930 i 1953. Koncentracijski logori su također bili osnovani u ostalim komunističkim režimima, osobito u Kini, Sjevernoj Koreji, Kambodži i Vijetnamu.
Najezda Sovjetske Vojske na nekoliko zemalja tijekom Drugog Svjetskog Rata bila je sistematično popraćena masovnim terorom, uhićenjima, deportacijama te ubojstvima. Među najzahvaćenijim državama bile su Poljska (procjena oko 440.000 žrtava u 1939., uključujući ubojstva Poljskih časnika rata u Katyn-u u 1940) Estonija (175.000 žrtava uključujući ubojstva 800 časnika što je 17,5% u odnosu na ukupno stanovništvo), Litva, Latvija (119.000 žrtava), Besarabija i Sjeverna Bukovina. Protjerivanje čitavih naroda bila su uobičajena politička mjera osobito tijekom Drugog Svjetskog Rata. Od 1940.-41., oko 330.000 Poljskih građana koji su živjeli u područjima zauzetih od strane Sovjetske Vojske su bili protjerani u Istočni Sovjetski Savez, uglavnom u Kazahstan. 900.000 Nijemaca iz regije Volga bilo je deportirano u jesen 1941; 93.000 Kalmouk-a deportirano je u prosincu 1943; 180.000 Crimean Tartar-a bilo je deportirano u 1944. Popis ne bi bio potpun bez spominjanja Latvijaca, Litvanaca, Estonaca, Grka, Bugara, Armenaca iz Crime-e, Mešketskih Turaka, i Kurda iz Caucasus-a. Progoni su također utjecali na političke protivnike. Od 1920., politički protivnici u Rusiji su bili prognani na Otoke Solovki. U 1927, logor koji je bio sagrađen u Solovki sadržavao je 13.000 zatočenika i 48 različitih nacionalnosti. Najsnažniji zločini komunističkih režima poput masovnih ubojstava i genocida, mučenja, ropstva, i ostalih oblika masovnog te fizičkog terora su nastavljena u Sovjetskom Savezu, te u manjem obliku u ostalim Europskim državama, sve do Staljinove smrti. Od sredine 1950.-ih godina, teror se u Europskim komunističkim državama znatno smanjio, ali je nastavljeno selektivno proganjanje različitih skupina i pojedinaca. Ono uključuje policijski nadzor, uhićenja, zatvaranja, novčane kazne, prisilne psihijatrijske tretmane, različita ograničenja slobode pokreta, diskriminaciju na poslu često rezultirana bijedom i stručnom isključenju, javno poniženje i klevetu. Poslije-Staljinski Europski komunistički režimi su koristili širenje straha potencijalnih progona koji su bili itekako dobro prisutni u kolektivnom pamćenju pučanstva. Dugoročno, međutim, sjećanje na prošlosti užasa je postepeno slabilo imajući slabiji utjecaj na mlade naraštaje.


Međutim, čak i kroz ova relativno mirna razdoblja, komunistički režimi su bili u stanju pribjeći masovnom nasilju ukoliko je to bilo potrebno, kao što je to bio primjer u Mađarskoj 1956., Čehoslovačkoj 1968., ili Poljskoj 1956., 1967., 1970. i 1981. Pad komunističkog režima u Sovjetskom Savezu i ostalim Europskim zemljama je olakšao pristup određenim arhivama koje svjedoče komunističkim zločinima. Prije 1990.-e, ovi podaci bili su potpuno nedostupni. Dokumenti koji mogu biti nađeni ovdje, čine važan izvor obavijesti o načinu vladanja i odlučivanja te čine kompletnim povijesno znanje o djelovanju komunističkih sistema.


ZAKLJUČCI

Izgleda da je potvrđeno kako kriminalni opseg komunističkih režima nije bio rezultat okolnosti, nego više posljedica spornih politika sastavljenih od strane osnivača takvih režima čak i prije nego što su stupili na vlast. Povijesni komunistički vođe nikada nisu sakrivali svoje ciljeve koji su bili samo diktatura proletarijata, odbacivanja političkih protivnika te skupina naroda nepodudarnih sa novim modelom društva.
Komunistička ideologija, bilo gdje i bilo kada primjenjena, bilo ona u Europi ili negdje drugdje, uvijek je rezultirala s vršenjem masovnog terora, zločinima te velikim brojem kršenja ljudskih prava. Kada analiziramo posljedice uvođenja ove ideologije, ne smijemo ignorirati sličnosti sa posljedicama uvođenja druge ideologije 20. stoljeća zvanog nacizam. Iako su oba neprijateljska, oba režima dijele velik broj zajedničkih obilježja.
Međutim, pošto kriminalni i osudivi karakter Nacističke ideologije te režima nije bio sporan, najmanje polovicu stoljeća, i kako su njegovi vođe te mnogi zločinci bili smatrani odgovornima, komunistička ideologija i režimi nisu nailazili na međusobno usporedivo djelovanje. Zločini su rijetko bili predmet zakonitog progona, a mnogi zločinci nisu bili izvedeni pred sud pravde. Komunističke stranke su još uvijek djelatne u nekim zemljama te se čak nisu niti otklonile od prošlosti kada su podupirale i surađivale sa kriminalnim komunističkim režimima. Komunistički simboli se otvoreno koriste, a javna svijest o komunističkim zločinima je vrlo slaba. Ovo je naročito očito kada dolazi do usporedbe slabog znanja o nacističkim zločinima. Odgoj mladih naraštaja u mnogim zemljama nažalost nije u stanju nadopuniti ove praznine. Politički i ekonomski interes određenih zemalja utječe na snagu kritike prema nekim još uvijek djelatnim komunističkim režimima. To je naročito vidljivo kod slučaja Kine. Kao izvjestitelj, mišljenja sam da ne bi smjelo biti daljnjeg odgađanja u osuđivanju komunističke ideologije i režima na međunarodnoj razini. Ovo bi trebalo biti apsolvirano s obiju strana – od strane Saziva na parlamentarnoj razini te od strane Zajednica Ministara na međuvladinoj razini. Osobno, ne dijelim mišljenje pozicije svojih kolega da bi trebala postojati jasna razlika između ideologije i prakse. Kasniji proizlazi iz bivšeg i prijašnjeg, odnosno kasnije početne dobre namjere bivaju prezuzete od strane totalitarnog jednostranačkog sistema te njegove zloupotrebne prirode. Treba biti jasno, međutim, da su ovo zločini počinjeni u ime komunističke ideologije koja je bila osuđena, te da nisu zločini počinjeni od strane pojedine zemlje. Rusi su bili prve i najmnogobrojnije žrtve komunističke ideologije. U svakoj zemlji gdje su komunisti preuzeli vlast, zločini su bili usporedivi. Ovaj izvještaj će, nadamo se pridonijeti daljnjem pomirenju osnovanom na povijesnim činjenicama i razumijevanju.


Saziv bi trebao predložiti Zajednici Ministara uspostavljanje zajednice koja će iznositi obuhvatne istrage u domeni komunističkih režima članicama zemalja Vijeća Europe. Istovremeno, zemlje članice koje još to nisu učinile, moraju se požurivati za osnivanje takvih zajednica na nacionalnoj razini. Od ovih zajednica se očekuje da blisko surađuju sa zajednicom Vijeća Europe. Krajnji cilj rada Vijeća Europe i nacionalnih zajednica je taj da se donesu činjenice, i predlože određene mjere ciljane na donošenje pravde te odštete, kao i odavanje počasti za sjećanje na žrtve. Potreban uvjet za uspjeh rada zajednica je pristup arhivama, posebice u Rusiji. Na taj način, postojeće zakonodavstvo u zemljama uzetima u obzir, osobito u Rusiji trebalo bi udovoljiti preporuci Zajednice Ministara (2000) 13 prema Europskoj politici pristupu arhivama; Posljednje, ali ne i najnevažnije, Zajednica Ministara bi trebala započeti promicanje svijesti zločina komunizma u zemljama članica Vijeća Europe. Ovo treba uključivati reviziju školskih udžbenika. Vijeće Europe zemalja članica bi trebalo potaknuti da to obavlja na nacionalnoj razini.

________________________________________________

Treba istaknuti da su hrvatski narod i svi građani RH bili velikom žrtvom komunističkoga nasilja koje se provodilo tijekom svih 45 godina komunističke vladavine.

Opće je poznato da su stotine tisuća Hrvata i Hrvatica i drugih građana RH u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji bili nemilosrdno bez sudskih odluka nakon završetka Drugoga svjetskoga rata od 15. svibnja 1945. naovamo, na ovim prostorima, masovno ubijani. Također je komunistički sustav ukinuo bilo kakvu slobodu osobe i svih oblika njegova gospodarskog, socijalnog, intelektualnog, umjetničkog, kulturnog i političkog djelovanja i udruživanja nečlanovima komunističke partije. Kao što znamo, najveći pothvat zapadne civilizacije i kršćanske religije bio je stvoriti sve strateške i pravno-političke preduvjete da svaka osoba bude slobodna i da može na odgovarajući način slobodno odlučivati o svojoj sudbini, privrjeđivanju, intelektualnom, kulturno-umjetničkom i moralnom djelovanju i udruživanju. Bez takve slobode svake osobe i ustavno-pravnog, medijskog i ukupnog okvira u kojemu se ta sloboda može izgrađivati, ostvarivati i djelovati, nemoguće je zamisliti stvaralaštvo, dinamiku i plodonosan razvitak bilo kojeg društva, nacije, države i dobrovoljnih asocijacija u koje se mogu udruživati pojedinci, različiti gospodarski i drugi subjekti, nacije i države.

Jugoslavenski je, a unutar njega i hrvatski-komunistički sustav bio ustrojbeno tako postavljen, kreiran i profiliran da građanin nije imao slobodu razvijanja svoje osobe u svim bitnim i konkretnim orijentacijama i odlukama na osnovi koje svaki pojedinac izgrađuje svoj osobni, obiteljski, gospodarski i politički život. Takoder je sve učinjeno, kako rafiniranim, tako i himbenim metodama da hrvatski narod ne može slobodno demokratskim i nekontroliranim putem odlučivati o izgradnji svoga hrvatskoga društva i njegove samostalne, cjelovite, pravedne i prosperitetne države Hrvatske. Zbog svega toga hrvatski narod je imao vrlo teške posljedice ovakve zajedničke komunističke države Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u kojoj je on bio porobljen, nasiljem i zatvorom proganjan i pljačkan od nedemokratski izabrane hrvatske i jugoslavenske okupatske vlasti koje su sve držale u svojim rukama.

U Hrvatskoj se iz tzv. liberalnih demokratskih krugova svaka ideja o istraživanju i formuliranju stavova o represivnom komunističkom sustavu, proglašava natražnom idejom što je neprihvatljivo za svaku pojedinačnu osobu i udrugu u kojoj ona djeluje. Držimo nedopustivim da se svaka hrvatska demokratska, slobodarska, stvaralačka i izvorna ideja, koja brani slobodu, identitet i nezavisnost hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske, proglašava fašistoidnom.

________________________________________________

O Titovom ratnom putu najbolje svjedoče partizanski dokumenti poput proglasa KPJ iz 1941. pod naslovom: "Za što se bore partizani u Bosni i Hercegovini" (Original preveden sa srpskog na hrvatski jezik.) Ovaj dokument predstavlja Titovu boljševičku Oktobarsku revoluciju protiv demokracije. U proglasu Tito brani barbarski režim Sovjetskog Saveza od "invazije fašističkih barbara" i poziva sve "opljačkane narode", ne samo na "uništenje fašističke oružane sile", nego i na "obračun i uništenje svakog člana pete kolone", na "pljenidbu cjelokupne imovine kako bi se ostvarila "narodna demokracija i istinski narodni oblik vladavine" nakon rata kako "nikada više ne bi došlo do rata" i kako bi "narodi živjeli zajedno u bratstvu". Kako su narodi živjeli u bratstvu i kako je izgledala "narodna demokracija" vidjelo se na primjerima u Mađarskoj 1956. kada su tenkovi sovjetskih komunista gazili mađarski narod, ili 1968. kada je taj isti "tenkovski komunizam" pregazio volju češkog i slovačkog naroda za slobodom od totalitarnog komunizma. U propagandi u Lenjinovom stilu su jugokomunisti u proglasu čak upozorili "jugoslavenske narode" u Bosni i Hercegovini, koje nazivaju "bosanskim seljacima i radnicima", da se moraju sami boriti za "oslobođenje od fašizma", a "najmanje iščekivati da budu oslobođeni od neke imperijalističke sile" kao na pr. Velike Britanije. Titovi partizani su dakle već na početku rata bili uvjereni da pobjeda antihitlerovske Savezničke koalicije Velike Britanije i Sovjetskog Saveza u Europi znači u biti pobjedu komunizma. Takvo shvaćanje je među jugokomunistima zato bilo jako izraženo, što su komunističke partije iz 37 zemalja svijeta 1920. na II kongresu Komunističke internacionale (Kominterna) u Moskvi bespogovorno prihvatile Lenjinov program "21 točka" o "Svjetskoj revoluciji". Zlo u liku i djelu Vladimira Iljiča Lenjina i Oktobarske revolucije trebalo je po zamisli boljševika zavladati svijetom još za Lenjinova života, ali zbog oružane intervencije Zapada 1918. u Sovjetskom Savezu je plan o izvozu revolucije odgođen. Moskva je Oktobarsku revoluciju počela ponovo izvoziti u svijet za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako je i bilo, s obzirom kako je nakon 1945. pola Europe bilo zarobljeno u totalitarnom komunizmu.


Zločini po Partijskim naputcima

Nadalje se u partizanskom proglasu spominje kako "radničke mase" neće dozvoliti "povratak na kapitalizam" koji da "je doveo do fašizma". Povijesna istina je, međutim, da je komunizam uzrok pojavi fašizma, a kapitalizam bez socijalne pravde (liberalizam) je uzrok pojavi komunizma. Vodstvo Titove komunističke partije usred rata upozorava da (zapadni) "kapitalisti rade skriveno protiv sovjetske Rusije, protiv partizana i komunističke partije" KPJ, koja da vodi "narodni ustanak". U isto vrijeme dok Titova propaganda napada britanske antifašističke saveznike, i optužuje ih da su protiv "NOB", britanski saveznici opskrbljuju komunističku Titovu vojsku oružjem. Partizansko vodstvo priznaje u proglasu da je htjelo "iskrenu suradnju sa četnicima i zajedničku borbu, drugarsko zajedništvo(...)" Na kraju se u partizanskoj propagandi laži i poluistina spominje i jedna povijesna činjenična istina, da se jugokomunistička Prva proleterska brigada sastojala isključivo od srpskih i crnogorskih partizana, "koji" da "nisu protiv četnika(...)Svi se oni bore paralelno sa Crvenom armijom, sa slavnom vojskom sovjetskih radnika i seljaka koja će jedinstveno i samostalno svim narodima Jugoslavije donijeti oslobođenje(...)Neki nisu svjesni da se jedino sa sovjetskom Rusijom može osigurati budućnost (...)" Partizanski list "Hercegovac", kojega su uređivali srpski partizani, piše o (...)"borbi protiv okupatora, ustaša i pete kolone, i izdajnika i krvnika /jugoslavenskih/ naroda - četnika"(...) Spominjanjem oružane borbe protiv pete kolone partizani priznaju napade na seosko katoličko i muslimansko stanovništvo po istočnoj Bosni od strane Druge partizanske proleterske brigade. U službenim partizanskim priopćenjima se čak i priznaju partizanski zločini. Partizanske novine objavile su 1. svibnja 1942. godine slijedeće: "Dana 16. travnja su partizanske snage napale ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila cijeli dan po ulicama mjesta kao i na obroncima brežuljaka okolo /mjesta/. Sve zgrade u kojima su se nalazili okupatori su zapaljene. Partizani su sa otvorenog herojski jurišali na kuće, pod najtežom neprijateljskom vatrom se penjali na krovove kako bi ih zapalili benzinskim flašama. (...) Titovi ratni zločini započeli su Partijskim naputcima prilikom inspekcije komunističkog ustanka od 22. lipnja 1941. od strane predstavnika "rukovodstva" politbiroa CK KPJ u Hrvatskoj krajem srpnja 1941. godine, kada Edvard Kardelj šalje izvješće Titu u kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio rukovodstvo CK KPH o pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I taktika sabotaže, II gerilska taktika oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki jugokomunistički funkcioner traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju "izazvati represalije... u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih sela, teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije." (To je isti zločinački stav kakav je 1917. imao Lenjin.) Terorističke akcije postavljanja bombi, kao na pr. u zagrebačku glavnu poštu u Jurišićevoj ulici, miniranje željezničke pruge Zagreb-Zemun, ili pokolj 130 hrvatskih seljaka 2. kolovoza 1941. u sjeverozapadnim bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče i drugi teroristički napadi doveli su početkom 1942. do prve konkretne gerilske akcije kada je partizanska II proleterska brigada napala i zauzela grad Rogaticu u istočnoj Bosni nakon čega je 500 stanovnika Rogatice pred "narodnom vlašću" izbjeglo u Foču. Druga velika konkretna oružana akcija Titovih snaga uslijedila je u noći sa 15. na 16. svibanj 1942. kada su srpski partizani sa Kozare napali opkoljeni grad Prijedor u sjeverozapadnoj Bosni. Nakon što je grad pao u partizanske ruke (partizani bi rekli da je grad "oslobođen") uslijedio je teror protiv civilnog stanovništva:
Četiri masovne grobnice i dvije rezervne

U nepunih mjesec dana okupacije je partizanski režim ubio 229 građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila, i to na način da su hapšeni i pritvoreni u zatvoru policijske stanice u Prijedoru. Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni tribunal i redom osuđeni na smrt. Partizani su "osuđenike" strijeljali do smrti kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, 3 km od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice. Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića, oslobodio Prijedor, nakon čega je sudsko-medicinsko povjerenstvo iz Zagreba izvršilo iskapanje 4 masovne grobnice i forenzički obradilo sve žrtve imenom i prezimenom. Istražitelji su naišli i na dvije pripremljene prazne masovne grobnice koje bi bile popunjene da "peta kolona" nije prekinula partizanski teror u Prijedoru. O partizanskim ratnim zločinima svjedočili su preživjele žrtve, poput načelnika policijske stanice u Prijedoru, g. Hakije Jusufagića, koji je bio pao u partizansko zarobljeništvo u kojemu je čekao smrtonosno suđenje, i preživjeli civil, Alija Jahić (23 godine star). Zarobljeni počinitelji-svjedoci bile su slijedeće partizanke: Mira Cikotić (30 god.), rođena Pralica iz Bosanske Dubice i udata za prijeratnog predsjednika općinskog suda u Prijedoru, Božu Cikotu, čija je supruga dakle bila članica revolucionarnog suda za vrijeme partizanske okupacije. Zatim, partizanka Mara Došen (45) iz Sanskog Mosta, i Jela Rodić (23) iz Čirkin-polja koja je u svom selu sudjelovala u strijeljanju zarobljenika. Komandant partizana s Kozare bio je izvjesni "Šoša", a njegov vrhovni komandant bio je Josip Broz Tito. Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 građana, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je po izjavama svjedoka sličila groblju. U siječnju 1943. je Titov režim, nakon što su partizani iz "udarne" XIII proleterske brigade "Rade Končar" zauzeli mjesto Sošice na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt osudio i do smrti strijeljao 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade depešom obavijestila svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. (Jedan od trojice potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike Hrvatske.) I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navesti ćemo i za tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran maršal Tito:

Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli su 15. studenog 1943. godine (dva tjedna pred komunističku skupštinu AVNOJ i obnovu Jugoslavije), srpska 6. lička brigada i Bosanski korpus, sveukupno 10 tisuća jugoslavenskih partizana nasuprot 2,5 tisuće hrvatskih branitelja u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, Zagrebačkoj pukovniji, Travničkoj posadnoj bojni i Kupreškoj bojni. Napad je počeo ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova koje su fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima. Juriš je odbijen, a gubici na hrvatskoj strani iznosili su 34 mrtva i 120 ranjenih branitelja. Dana 4. siječnja 1944. je crveni maršal od zapadnih anglo-američkih Saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od ustaških vojnika nije nitko poginuo). Tijekom 1944. se Travnik nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su su partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je osvojen 22. listopada. Izginula je većina hrvatskih branitelja, među njima i zapovjednik obrane, pukovnik Bona Bunić, zvan "Vitez Zrinski od Travnika". Zajedno s njim je poginulo 30 časnika Hrvatskih oružanih snaga NDH. Hrvatski bojovnici su iz stroja izbacili oko 4 tisuće jugoslavenskih partizana. Dan nakon pobjede i "oslobođenja" Travnika uslijedila je partizanska osveta: "Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije", kako su partizani nakon Avnoja od 29. "novembra" 1943. godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše (vojnike Ustaške vojnice) su partizani skinuli do gola i zaklali. Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada 1944. su Titovi partizani ubili oko 800 građana Travnika i nešto zarobljenih hrvatskih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali. Dana 8. siječnja 1945. godine su hrvatske snage oslobodile Travnik od krvave okupacije jugoslavenskih partizana, da bi Travnik 22. veljače 1945. opet pao u kandže crvenih fašista. Za vrijeme ponovnog osvajanja Travnika od strane partizana je taj stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio. Partizanski "oslobodioci" su 22.2.1945. maltretirali profesore i učenike isusovačke gimnazije u Travniku, ubili njih 13, a također su ubili 11 civila i dva zarobljena časnika hrvatske vojske. Politička policija KPJ (Ozna) izdala je nakon druge okupacije Travnika slijedeće javno priopćenje: "Opće je poznato da je travnička gimnazija u staroj Jugoslaviji bila rasadnik ustaštva i odgojitelj omladine ustaštvu." 26.6.1946. okružni sud u Sarajevu izvršio je po nalogu jugokomunista konfiskaciju imovine Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku (presuda br. 487/46). Optužba je bila zbog "kaznenih djela protiv naroda i države", čl. 3 točka 6 i 9 kaznenog zakona Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Posljednja lažna propaganda jugokomunističkog režima protiv Isusovaca u Bosni objavljena je u sarajevskom političkom dnevniku "Oslobođenje" 31.1.1989. na str. 15 iz pera Đure Kozarca.
Demaskirani tzv. "Narodno-oslobodilački pokret" i "NOB"

Gospodin Joško Radica dao je u dokumentiranoj knjizi "Sve naše Dakse - hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade" (Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.) prikaz lažnog Titovog antifašizma, analizirajući na osnovi partizanskih dokumenata tzv. "Narodno-oslobodilačke odbore" (NOO). Partizanska "civilna" vlast u obliku odbora NOO je osnivala KPJ (i KPH) na tzv. "oslobođenoj teritoriji" gdje su primjenjivani revolucionarni tzv. Fočanski propisi. U odbore NOO je Partija "kooptirala" članove komunističke partije i izvanstranačke osobe. Kako bi prikrila nadmoćni broj članova KP u NOO, Partija je zabranila objavljivanje popisa NOO u kojima je bila zavedena i stranačka pripadnost. "Narodno-oslobodilački odbori" su vršili vlast, ali praktički u ime komunističke partije, tako da se ne može govoriti o narodno-oslobodilačkim odborima, pogotovo ne stoga što su ti odbori organizirali i revolucionarne sudove na kojemu su sudili pripadnicima hrvatskog naroda. Time definitivno otpada oznaka partizanskog pokreta NOP kao antifašističkog pokreta, a tzv. Narodno-oslobodilačka borba" (NOB) nije bila borba za oslobođenje hrvatskog naroda nego borba za nasilni dolazak jugokomunista na vlast i borba protiv "klasnog neprijatelja".
Trg maršala Tita - trg jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina

Vrhunac ratnih zločina partizana ("Bleiburg" i marševi smrti na Križnom putu 1945.) ne treba ovom prilikom posebno isticati, osim da je Titova Jugoslavenska armija u Mariboru 1945. likvidirala 50 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, čime je to mjesto zločina, nažalost, najveće mjesto zločina u Europi. Međutim, javnosti manje poznati povijesni detalj je mjesto partizanskog ratnog zločina u Maceljskoj šumi kraj Krapine gdje je 60 pripadnika vojne Ozne, svi redom partizani hrvatske nacionalnosti iz Krapine, strijeljalo do smrti i poklalo 12 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, 650 hrvatskih radnika i članova njihovih obitelji (žene i djeca) iz Slavonije, koji su se u svibnju 1945. vraćali sa privremenog rada iz vichyjevske Francuske i slučajno se zatekli na mjestu zločina, zatim, strijeljana skupina zarobljenih njemačkih vojnika, i strijeljanje do smrti 20 svećenika i franjevaca Zagrebačke nadbiskupije. (Kardinal Kuharić služio je 9. lipnja 1991. u Macelju misu zadušnicu za žrtve jugokomunizma.) Komandant tri jugoslavenska koncentracijska logora kraj Krapine (logori u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretje, u Oroslavju i Đurmancu) i zapovjedni izvršitelj egzekucija u Maceljskoj šumi, koji je svaku kolonu od po 100 zarobljenika osobno pratio do mjesta egzekucije, nikada nije odgovarao za ratne zločine i dan danas živi u Zagrebu, na slobodi, i uživa privilegije i sve blagodati naše Republike za koju je u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. život dalo otprilike onoliko hrvatskih branitelja koliko je Titova Ozna pobila u mjesecima svibnju i lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi i u Mirkovcu. Neposredni pretpostavljeni šefovi komandanta vojne Ozne u Krapini 1945. bili su šef Ozne za Hrvatsku, Ivan Krajačić "Stevo", šef Ozne za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, i glavni komandant "Vrhovnog štaba", maršal Josip Broz Tito. I na samom kraju je pitanje za naše vlasti o uklanjanju Trga maršala Tita u Zagrebu, i drugdje u Hrvatskoj, suvišno odnosno to je stvar političke kulture da se promijeni ime tog trga, a važnije od promjene komunističkih imena trgova i zakonsko uklanjanje partizanskih spomenika je suština da Republika Hrvatska prestane službeno voditi Josipa Broza Tita kao predstavnika antifašizma, a ako gore spomenuti razlozi nisu dovoljni, onda slijedi izbor političkih ubojstava i smrtonosnih atentata koje je Tito počinio: ubojstvo ratnog sekretara KPH, Andrije Hebranga u beogradskom zatvoru Glavnjača, trovanje do smrti Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, zatim, izručenje tiraninu Staljinu generalnog sekretara mađarske komunističke partije i reformiranog komunistu Imru Nagya, koji je za vrijeme mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije 1956. potražio politički azil u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti, a nakon izručenja je strijeljan do smrti, i na kraju, zapovijed o ubojstvu hrvatskog demokrate Bruna Bušića, kojega je po Titovu nalogu ubila 1977. u Parizu jugoslavenska Udba.

Vlasti Repubublike Hrvatske moraju odvojiti žito od kukolja odnosno antifašizam od jugokomunizma (titoizma), i suditi partizanskim ratnim zločincima, jer je to spiritus movens demokracije i vladavine prava u pravnoj državi Hrvatskoj, što će dovesti do katarze odnosno otrežnjenja od zabluda titoizma odnosno socijalizma ili totalitarnog komunizma. A pošto se naše vlasti pozivaju na papu Ivana Pavla II Karola Woytilu, blago preminuo u Gospodinu, evo što je prijatelj Hrvatske rekao i poručio našim vlastima za vrijeme svog 100. pastoralnog i državničkog putovanja: "U ovoj zemlji, jednako kao i u nekim susjednim zemljama, još uvijek su nazočni bolni tragovi nedavne prošlosti. Neka se oni koji imaju vlast na građanskom i vjerskom području ne umaraju liječiti rane uzrokovane okrutnim ratom i uklanjati posljedice totalitarnog sustava, što je previše vremena nastojao nametnuti ideologiju suprotnu čovjeku i njegovu dostojanstvu" (Ivan Pavao II, Hrvatska, 2003.) /Goran Jurišić, ovlašteni zastupnik Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma/

Izvori:
- "Trinaesta proleterska u Narodnooslobodilačkoj borbi", Zagreb, 1957.
- "Srednja Bosna - Ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941. - 1950. /1992. - 1995.", profesor mr. sc. Vjenceslav Topalović, Zagreb, 2001.
- "Sve naše Dakse - hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade", Joško Radica, Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.
- "Greueltaten und Verwüstungen der Aufrührer im Unabhängigen Staat Kroatien", Hrvatski bibliografski institut u Zagrebu, 1942




na početak:::...