zmajologija
17.08.2007., petak
Duša golubinja
Iznenadna sjena prene me sa stranice knjige. Sjedim u kuhinji za stolom i čitam. Golub sletio na policu na balkonu. Ustanem, zaplješćem dva tri puta rukama, ali ništa. Ne miče se. Udrem ga nježno dlanom da poleti, ali osjetim silan otpor kojim se ukopao u drvo police. Ni nakon dva guranja, ne odljepljuje se. Spustim ruke začuđena zamjetnim otporom tog malog tijela. Golubica je,. Tek sad je zagledam... mala, crna gradska golubica. Imam ih običaj zvati letećim štakorima. Ne volim ih, jer kopaju posvuda i prave silan nered po balkonima... seru mi pločice koje je teško oprati, raskopavaju tegle s cvijećem... najgore je što kopaju po smeću, a onda kao nije to ništa dolete do balkona i guguću i snesu jaja, danima u potaji, da ni ne znaš... grade gnijezda i u njih polažu po dva jaja najčešće, pa ako ih se riješim, golubica me opako obilazi i opako gleda još dugo, dugo i navraća svakodnevno po nekoliko puta dnevno... Sve to prolazi mi mislima dok gledam ovu malu golubicu koja mi pruža fizički otpor. Mili bože, nije valjda reinkarnacija nekog od onih jajeta što sam ih odnijela dolje u park da ih se riješim... a jaje mi se vratilo u liku ove golubice. Ništa, odoh svojim poslom. Zaboravljam je. Nekoliko je sati prošlo. Izlazim na balkon objesiti robu. Ugledam je, na istom mjestu, na isti način pandžama ukopanu u policu. Dok ja vješam robu, ona me gleda i ... plače. Ne vjerujem ušima. Osluškujem nije li to moj radio iz kuhinje? Ne, nije. Golubica tiho jeca. Razgovjetno čujem taj zvuk i nježno je pitam što ti je, reci mi što ti je? Ona jeca... Tjeskobno se vraćam u kuću. Noć je. Idem spavati. Ujutro, šokiram se... ona je još tu. Pomakla se tek jedan centimetar, tek toliko da siđe sa samoga ruba police i da se spusti na policu. Osluškujem je, otvaram balkon, prilazim robi i čujem je gdje je i opet zajecala. Ne smijem reći, ali srce mi se para. Što ću s njom? Kuham kavu, sjedam za stol.... iznenada... strahovit lepet krila, a ptičja pera lete balkonom, čuje se tupo ...tup... Istoga trenutka ugledam dva goluba, snažna i jaka kako su se okomila na malu golubicu i tek ih je moj snažan krik potjerao, a nju je životni nagon odbacio pet, šest centimetara unazad, toliko da je upala u procijep police i prozora i upala na policu niže... iznenada i kao u filmskom scenariju zaklonjena zavjesom iza koje ona doduše ništa ne vidi, ali ni nju više nitko i ništa ne vidi. Osim mene. A kad provirim kroz prozor, ona tiho ponovno plače. |
- 23:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #
0
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
zmajologija je ontologija .... valja nam biti da bismo znali znati da bismo osjećali (ili možda obratno...) osjećati da bismo umjeli |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||