zmajologija
13.08.2007., ponedjeljak
moj prvi uron
Ja? Ja imam trideset godina – reče Ivan – a moja mama ima samo dvije godine više od Vas! To su riječi Ivanove, mog instruktora ronjenja. Ja u prvi mah ne znam da li da se iznenadim ili uvrijedim. No, svejedno... idem kući i osjećam se ponosno...ponosno...ponosno i sretno... sretno... sretno! Cijeli sam život željela pod more, nikad nisam našla dovoljno mogućnosti!¨A sad konačno – ronim.... Ne mogu vjerovati! Bila sam na deset, jedanaest, trinaest i na šesnaest metara dubine! JA?! Nisam ni peraje znala staviti. Jedva da sam znala što s maskom... pa ni to baš... No, toliko me privlačila mogućnost da MOGU roniti da sam konačno podlegla zovu divljine u sebi i zaronila.... Nije to nešto baš spektakularno bilo.... mislim to s mojim opremanjem, s mojim plićacima, s perajama i to... s prvim pokretima pod morem, mahala sam rukama kao da mi život o tome ovisi... a zapravo... jednom konusu nikakvi dodatni ekstremi nisu potrebni I na koncu krajeva, kad se sve u tebi smiri, kad posložiš svoju glavu i počešljaš svoje misli... tek tada nađeš se u jednom bestežinskom stanju, u jednom beskrajno ljupkom i mirnom lebdenju, a svijet oko tebe sam ti dolazi... igra se, mami te i uzbuđuje... beskrajno Na mom prvom uronu bila je jedna mala mala hobotnica... prčkala je nešto svojim kracima pod nekim travama... Dotakla sam je nježno prstom i ona je utekla, uvukla se u se i u svoju rupu. Onda je izvirila murinica, mala, mala.... glavinjala je sitnom glavicom iz svoje rupe. U prvi sam mah mislila da je ugor. Ali bila je to ipak kraljica... najopasnija riba Jadrana. Pozdravila sam je prstom a ona je nezainteresirano i dalje ostala glavinjati. Slatka je bila, tako mala i tako nepomična. Onda su bile morske zvijezde, pa morski krastavci. A bila su tu bome i četiri lancuna što ih je dan ranije jugo skinuo s konopa i usidrio na dnu mora. Nakon što sam položila pisani test od oko pedesetak pitanja (a štrebala sam knjigu o ronjenju pročitavši je čak tri puta) , znala sam da sam sad na konju. Imala sam beskrajno povjerenje u svog instruktora, a on je bio silno silno strpljiv i pažljiv. Ugađao mi je gdje je god mogao, a zahtijevao razne vježbe gdje je god trebalo. Ali vjerovala sam mu, znala sam da nema teorije da mi se nešto dogodi. Također, imala sam povjerenje u svoje zdravlje. I bila sam izuzetno motivirana... željela sam pod more, željela sam vidjeti taj svijet izbliza... Sedmi dan izašli smo brodom, na brodu 7-8 ronilaca i ja. Bože moj?!? Kako ću to? Gledala sam sve što su drugi radili. Većina ih je bila opuštena, s brojnim instrumentima na svojim odijelima, s podvodnim fotoaparatima... jedva sam disala, ali sam neprekidno od sebe odaginjala strah... rekoh u sebi... moj je instruktor sa mnom, meni se ništa ne može dogoditi.... A dogodilo mi se sve.... bila sam neke trenutke bijesna pod morem zbog opreme koja me maltretirala... olova su mi otpala odmah čim sam skočila u more, ponavljala sam izlaz – ulaz na brod, skidanje i stavljanje peraja, olova... opet skok u more; zatim mi je boca plesala na leđima kako je sama htjela... na koncu mi je otpala peraja.... Ima li još nešto Bože? Onda me moj pratitelj, nakon što je riješio sve te probleme, lagano mi dodirnuvši prste, poveo prema čaroliji... Bio je to ogroman brod koji se potopio s kobilicom prema gore (grčki teretni brod Vasillos T. građen u Osaki 1920. godine, duljine 104 metra, širine 15 m, potonuo na dubini od 55 metara; potonuo je 1939. g. 100 metara jugozapadno od rta Stupišće u Komiži na Visu), ... ta je kobilica na nekih 15 do 16 metara dubine... ronila sam na kolumbu tog nesretnog broda i dodirivala njegovo dno dlanovima; mislila sam u sebi kako mu dajem dio svoje pozitivne energije... napokon sam bila jedan kroz jedan; sve mi je bilo potaman i sjajno, osjećala sam taj brod kao živo biće; Ivan me pozvao da dođem do njegova ruba.... a tamo se rušilo tijelo broda još dodatnih tridesetak metara... lebdila sam na kobilici i začuđeno i s ogromnim oduševljenjem promatrala svijet riba i biljaka koji se tamo stvorio... u toj zavjetrini mora, stvorenoj silom prilika, zbog potopljena broda.... Sjetila sam se da je to isti onaj brod zbog kojeg je prošle godine podignuta panika na razini države jer je ispuštao naftu... Kasnije sam saznala da je nafta navodna izvađena... Zatim sam bila pozvana na još jednu gozbu očima... u procijep jednog grebena... kretala sam se vilinski lako ... uživala... Prvi put sam tad ugledala neobične stanovnike podmorja ... druge ronioce... kako rone u parovima, kako osvjetljuju hrid koja trenutačno mijenja boju iz neprozirno zelenomodre u jarko crvenu i jarko žutu i koji su me fotografirali pod morem .... Povratak na brod. Kad podignem glavu, ugledam prekrasno svijetloplavo i široko i prostrano. Vidim crno tijelo Ivanovo kako se diže prema površini. Bude mi žao da je sad to gotovo. Ono svijetloplavo kroz koje tako intenzivno prodiru zrake podnevnoga sunca... toliko je široko i toliko svijetlo da mi se čini rajem, mogla bih ovdje ostati... ali ... ali... moram biti svom instruktoru za petama... I evo me. Na skalini broda u nemirnom moru. Pa ti sad izađi... Za koji dan bit će mi pedesetpet godina. U srpnju 2007. |
- 22:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
0
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
zmajologija je ontologija .... valja nam biti da bismo znali znati da bismo osjećali (ili možda obratno...) osjećati da bismo umjeli |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||