Mislim, bar redak, dva, nema smisla ovako... Prolaze dani, siječanj na izmaku, jedan jedini post i to – rođendanski.
Kao i sa svakog početka siječnja zaveže me lagana panika, kako će taj mjesec trajati jako dugo, a ja opet ništa neću stići, kako se te poslovne godine zatvaraju teško i komplicirano i kako sam lijepo mogla ostati u svom poslu i biti smirena i bezbrižna, skroz zadovoljna i neopterećena. Što postavlja novo pitanje, zar sam sada sve suprotno? Uglavnom jesam.
Što ću poduzeti? Kad saznam – javim i objavim.
Za sada samo male, kratke odluke. Koliko kratke? Evo, danas je subota, u Rijeci kiša.
Biram spori ritam: prašina se i onako vidjeti neće, ni roba se neće sušiti, a za ručak ću nešto sasvim jednostavno. Ako taj spori ritam ima moć usporiti i to moćno vrijeme, tim bolje.
Dakle, šuštanje novina i stranica neke nove knjige, (javim koje), jer upravo dovršavam ovu:
Rijetko mi se koja tako zalijepi za nos. Bude mi žao što nismo u stanju, (ili mogućnosti, jer svi kukamo da ništa ne stižemo) nas par, tu što se znamo, oformiti jedan klubić knjižni, pa da možemo poslije bar sat-dva, uz nekakv liker i kolačić pričati o tome koliko nas pročitano mijenja, pomiče zaustavljeno, raspamećuje, ushićuje, rastužuje ili ostavlja ravnodušnima.
(Ta me razmišljanja uvijek vrate na onu rečenicu iz nekog vica – a, mogli ste!)
Subota, usporeno, pozdrav veljači...
dodatak jedan, izvučen iz konteksta - za Vidru
You Have Placed A Chill In My Heart
... don't cut me down
when I'm talking to you
'cause I'm much too tall
to feel that small...
System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)
Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)
Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti
Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos
skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama
odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje