The Painted Veil se zove onaj film iz predhodnog posta.
Obavezno pogledati nekoliko puta.
Ako ste pojačanog senzibiliteta, papirnate maramice mogu biti priručno sredstvo, a ako vam je srce kameno, ne morate ni gledati.
Ja gruba?
Previše ledenih srdaca sam do sada upoznala, čudnih ljudi, koji općenito ne haju kako se osjeća duša koju dotaknu u prolazu.
Nevjerojatne su maske koje nose na licu, maske dragih vedrih ljudi, koje bi svatko poželio za prijatelja, a zapravo su emocionalne ruine.
Prije će skočiti s dvadesetog kata nego priznati svoju prazninu.
Mnogima sam već oprostila, protumačila ih sebi kao nesretna i strahovito prestrašena bića, koja ne mogu drugačije, koja moraju otimati tuđe, jer jednostavno nisu u stanju stvoriti svoje.
Daljnjim analizama tražim odgovore tko je tu zakazao, majka ili otac, možda oboje, i kada se to to dogodilo, u prvim danima života, ili kasnije...
Tu se negdje i umorim, pa odustanem.
Jer je nevažno.
Svakom svoje...
Meni je ipak uspjelo naučiti, da se tuđi život ne može živjeti, da se ne može oteti čak ni sjenka tuđeg života i zamisliti je svojom. Neizvedivo.
Bez obzira koliko duboko zaronimo, znamo da ćemo morati ubrzo van, po zrak.
Ali eto, neki ipak krenu uporno koračati tuđim tragom, ne znajući da je to nemoguće, i baš kao i disanje pod vodom... ne traje dugo.
Bude mi žao svake nesretne duše, ali nemam ih vremena više slušati...
Nemam vremena ni za sebe, a i kad imam, radim veoma neobične stvari.
Npr. odem s DsK u Cinestar na premijeru predobrog akcijskog filma koji završava riječima: and, wtf have you done with your life lately?
Akcijski film rađen po stripu, u kojem glumi slatki dečko i na kraju izgovara tako mudru misao.... gdje ćeš bolje u sparno ljetno predvečerje. Jedva sam se dala van iz kina, htjela sam još jedan đir.
Ali moja mi je pametna kći lijepo objasnila da to nije vrtuljak u lunaparku i da moramo van.
Ni u Casino me nije pustila
|