Neki čudni dani.
Nema me nigdje, a posvuda sam. Razni ljudi nalijeću na mene prvi, drugi, pa i treći put, i onda se čudimo raznim podudarnostima, u potrazi za smislom.
I opet, opet nitko nema vremena!
A da vrijeme prolazi, to znamo.
Evo me, uhvatila se tastature, ne da bi radila (analizirala, popisivala, kalkulirala i rekapitulirala), već da bi se – opustila.
Idemo vidjeti koliko je to moguće.
(U ovaj čudan čas, dok Sunce izlazi nad mojim gradom.)
Je li vam se dogodilo da ste se u nekom trenutku svog života našli na nekom mjestu, usred nečega ili pred nečim, ugledali ili dotaknuli nešto... i shvatili...
I da je spoznaja odjeknula u vašem umu kao snažna eksplozija.
Da uopće niste to što jeste, već ste nešto sasvim drugo, a nemate snage boriti se sa pomirenjem da ćete to nešto što jeste ipak biti cijeli život, a ono drugo ostaje tek tiha zaludjela čežnja, bez obzira na snagu spoznajne eksplozije?
Koliko toga vremena treba još proći, da nestanu ožiljci koji ostaju nakon odbacivanja svih zavoja koji su držali šavove na okupu, da se ne bi raspali.
Puno pričam u toj opciji onoga što jesam, tumačim ljudima, podučavam o sprezi aktivnosti svakodnevnog života i ograničenja koja nameće stanje prouzročeno bolesti.
(A duboko ne vjerujem u nikakva ograničenja, jer znam da si svako ograničenje nametnemo sami, pa kako sad... ali to je već druga i poprilično opsežna tema.)
Zastanem ponekad u tim tumačenjima, prekine me onaj šum daleke povijesti, minulih stoljeća i tisuće neogovorenih pitanja, i uvijek ista želja – doznati... kako i zašto i gdje, koliko i točno kada!
Još lani, pročitavši Wellmanovu Teodoru, izgubila sam se u potrazi za što više podataka o njihovom vremenu i ostacima njihovog vremena. Stavila sam si u zadatak svakako posjetiti Istambul, samo zato da bih pronašla Konstantinopolis.
Promjeni čitavog mentalnog sklopa ponekad prethodi samo jedna rečenica. Ljudi odlaze u Rim vidjeti Sikstinsku kapelu, otprilike znajući što ih tamo može dočekati, a tu, u malim gradovima Istre, ostajemo nijemi pred neočekivanom ljepotom freskama oslikanih crkvica i kapela ... (nisam točno citirala, ali prenijela sam bit)
Ja nisam samo zanijemila, suze su same krenule.
Ljepotu i ushićenost, potpunu zanesenost, ubrzo zamijeni tuga i bijes što su nam djeca prikraćena za tu važnu spoznaju.
Općenito, nemaju pojma o povjesti svoga kraja.
Bilo kojeg profesora povijesti ili hrvatskog jezika upitala bih: jeste li bili u Roču?
Ne u konobi, već u crkvi sv. Antuna pustinjaka?
Ako već jeste, zašto tamo ne povedete i djecu?
Ne trebaju silne organizacije, agencije, autobusi. Dovoljno je par automobila i voljnih roditelja, jer i njima će dobro doći.
Moja vrla generacija također o povijesti svoga kraja zna poražavajuće malo, nismo mi ništa bolji. Nas su vodili u Zelenu lagunu u Poreč, tri dana samo vozili bicikle, nismo vidjeli ništa.
Ili, osam dana putevima revolucije gdje smo vidjeli silne monumente, ali nas nisu naučili da se u XII stoljeću u Istri pisalo glagoljicom. A mogli su nas odvesti i pokazati nam.
Jer nema ni najmanjeg razloga da bi se, pred bilo kim iz te velike Europe, osjetili manje vrijedni.
U našim su kostima i genima daleko vrijednije priče!
Pola sata vožnje autom da biste se u to uvjerili, da bi vidjeli i dodirnuli.
Zapravo sam pripremila tekst o tom glagoljaškom đaku iz Roča koji je ispisao cijelu glagoljsku abecedu urezavši je u posvetni križ, ali eto što se dogodi kad se opustim, izađe stranica teksta, a još ništa nisam rekla.
Crkva je sagrađena u XII stoljeću i iz Trsta je došao biskup da je posveti. Tamo gdje je palcem umočenim u sveto ulje označavao zidove znakom križa, kasnije su naslikali velike križeve u krugovima oslikane crvenom bojom, da ostane trajna uspomena.
Glagoljaši su oštricom urezivali svoje zapise i grafite, a taj je đak urezao glagoljsku abecedu, što nam i danas nakon minulih stoljeća pokazuje što je u ondašnjem glagoljskom pismu bio standard.
Obična đačka vježba iz onog vremena ušla je u znanost pod imenom Ročki glagoljski abecedarij.
Branko Fučić: Terra incognita
Na moje pitanje-koji je luđak ovo blago išao prekrivati vapnom, dobila sam i odgovor. Da nisu tada vapnom prekrivali freske, jer im ih je već dosadilo gledati, danas mi ne bi vidjeli ništa od toga.
(I akademik Branko Fučić ne bi nikad napisao remek djelo Glagoljski natpisi.
Njegova Terra incognita trebalo bi biti obavezno štivo, ako ne u osnovnoj, onda makar u srednjoj školi.)
Ni puni sat od Rijeke.
U Roču možete vidjeti još puno više od ovoga. Turistička zajednica je otvorena cijeli dan, tamo vas čekaju dvije krasne djevojke, koje znaju sve o tome, otvorit će vam mnoga vrata masivnim ključevima, na vama je samo da uđete i dodirnete spoznaju.
Jer, na ovim fotografijama ne vidite ništa, morate prići sasvim blizu.
Uživam pretjerujući u svom oduševljenju.
Pođite danas!
(Sažetak: neopisivo patetično predočena emotivna razlika između premještanja njenog kreveta u sobu do moje i selidbe u drugi grad.)
photo by D'stric (Subotina-Buzet)
Boje... rapsodija do eksplozije
Vodoravni redovi i poneki okomiti antagonizam
koji ne dopušta dosadu horizontu
Tišinu potjera zvuk poprečne letve koja
posloži i potvrdi, ono što je mogao biti nered
da su se niti krivo provukle.
Ali nisu.
Mislila sam
sjećat ću se svog prvog studentskog dana u Zagrebu,
gnjavit ću ih već ponovljenim pričama, bez milosti, molit će me da zašutim.
Ali nije bilo tako.
Dolazila su mi neka druga sjećanja
neke druge niti, koje su se tada provlačile usredotočeno.
Te takve se ne zaboravljaju čak ni u borbi s vremenom, koje ionako prebrzo prođe.
Uspomene traže zlatne niti poveznice..
Koliko se raspravljalo s prijateljicama
mladim mamama iz onih vremena... kako i koliko je važan trenutak kada svoju malu princezu
prebacuješ iz sigurnog dječjeg krevetića koji stoji kraj tvog uzglavlja,
u veliki krevet u dječjoj sobi.
Kako će to podnijeti? Hoće li kliznuti, jer nema ogradice,
(stavljali su se jastuci na pod, nakon što je usnula, i skupljali prije nego se probudi, da ni ne zna da su bili tamo...),
hoće li se probuditi, prestrašena, jer je sama u sobi? Hoće li još pamtiti svoj krevetić kraj mame, za par mjeseci kada stigne braco, i zahtijevati ga natrag?
Poprečna letva
gusto tkanje
vrijeme
Ostavi ključ u vratima s unutrašnje strane, ne otvaraj nikome, neka zvone.
Spusti si te rolete prije nego ideš spavati, ova vrata možeš ostaviti pritvorena...
Ne spremaj tu deku, trebat će ti.
Hoćeš da ostanem?
Jedno je ostaviti svoju malu princezu u sobi do tvoje.
Ostaviti kćer studenticu samu u stanu u drugom gradu, različita je priča.
Došlo mi je da bacim jedan jastuk na pod, onako, u prolazu... da joj se nađe, ako klizne...
Zlatne niti poveznice.
Čvrstog tkanja i prekrasne rapsodije boja.
Poprečna letva, još jednom
Ništa više neće biti isto.
....
a još prije nekoliko dana nastojale smo dokučiti
da li je onaj što je uklesao glagoljicom
godinu otkrića Amerike
u zidinu crkve u Roču
mogao uopće pretpostaviti
koliko će taj njegov grafit trajati
i što će značiti svakome od nas
System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)
Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)
Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti
Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos
skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama
odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje