|
U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
ponedjeljak, 17.09.2007.
Tragom nepoznatog
A nego što ćeš nego me slikati, zašto misliš da stojim tu cijeli dan?
Ovo bi bilo u slobodnom hrvatskom prijevodu, jer mi, koji po porijeklu dolazimo iz centralnih dijelova Istre, ne razumijemo baš sve što Buzećani pričaju. Njihov dijalekt je nadasve specifičan, poput kajkavskog čakavskog.
Neopisivo melodiozan, kao i bilo koji drugi dijalekt u Istri.
Istru nećete naći u popularnim konobama po malim mjestima, gdje se fino jede.
Treba ući duboko u taj grad, potražiti domaće ljude.
Kojih je, na moju veliku žalost, sve manje i manje.
Kovrčava je već napisala iz kojih se sve razloga treba uputiti druge godine na Subotinu u Buzet, tako da mi ne ostaje puno za dodati, osim možda još koju mrvicu čarobnih trenutaka...
Nakon duge i urnebesne jurnjave, ovi su tati ipak uhvaćeni i pospremljeni na sigurno mjesto!
Dobar je osjećaj znati da su oni što su vam uzeli nešto iz džepa, prepoznati i - kažnjeni!
Ajmo reći, makar snose posljedice svojih postupaka.
Ovi dečki odglumiše povijest, u zamjenu za malo smijeha...
Čuvate li još svoje stare pisaće mašine? Negdje na vrh ormara, ili možda u podrumu, kao ja na primjer.
Možda će ta moja i vaše dugo neupotrebljavane mašine jednom biti raritet, kao što je ova to danas.
Tjera na razmišljanje kako vrijeme brzo prolazi i što se sve promijenilo već i za našega života.
Sa svojih punih 30 nisam znala ni upaliti kompjuter, a danas ga znam i popraviti.
(Ovo je već pretenciozno, ali ima istine u tome)
Toliko je još snimljenih fotografija, da je zaista teško odabrati, a ni ugođaj se ne može prenijeti samo riječima i slikom.
Treba hodati, gledati, slušati, mirisati, pjevati...
... zaviriti, ali s poštovanjem.
I na kraju dana, jedan dio ovog čarobnog trenutka upije me potpuno u sebe, pozove me na novo putovanje, na neko sasvim novo istraživanje.
Prepustila sam mu se, i sve što sam tamo doznala i pronašla, potpuno me je promijenilo.
U školi su nas mnogo toga naučili, možemo se dičiti saznanjima i općom kulturom, ali sve je to meni u vodu palo, onog trenutka kad su suze same od sebe potekle na tom jednom mjestu, pa onda još na jednom, pa još jednom...
I mada danas znam iz prve ruke, da u starom gradu Buzetu nema više niti jednog domaćeg žitelja toga grada, i iako sam stajala na najljepšem mjestu u Istri, gdje danas više nema živih duša, spoznaja koju sam doživjela izvukla je te suze radosnice.
(Jeste bili u Grimaldi?)
Nastavak slijedi.
|
|
|