Image Hosted by ImageShack.us

Naj'z
Najdraža
Najdraži







Moja bazalica


Velika očekivanja




Državni hidrometeorološki zavod
vrijedni sateliti
što čitaju mi misli





Dragi tragovi



Image Hosted by ImageShack.us
Seka




Vila Rusalka



Image Hosted by ImageShack.us
Majstorica



Image Hosted by ImageShack.us
Anđeli



Miško

Viola

Gogoo

Vitae

Kora

Fanny

Strijelac

Koraljka

Vidra

Armin





Dok je dobrih knjiga...



Knjiga za pod jastuk


Image Hosted by ImageShack.us






Čitam






Preporučujem pročitano








Dašu Drndić, sve redom!
Toplo preporučujem



































Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Ratni dnevnik 1943.




Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us























Website counter





























U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?

četvrtak, 31.05.2007.

Ma kakav Beč!


Image Hosted by ImageShack.us

...
zato jer ne postoji mjesto na planeti
na kojem bi radije bila






- 21:47 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.05.2007.




riječani
znate
južina

kad na Turniću
(a možda i sjevernije
ne znam, nisam provjerila)
čujete i najtiši zvuk iz trećeg maja

i onaj vlak za Beč
koji još nije uhvatio pravi zalet
ali hoće
tamo negdje, oko Maribora

zvona crkve Svetog Nikole
koja kao da zvone negdje izdaleka
a tu su
preko dvije ceste samo

naslonjeni na vrata balkona
na licu južni, a hladan vjetar
na leđima
sparina dnevnog boravka
ustajali zrak

i kad zvižduk tog vlaka
donese uspomenu
zatvoriš vrata
još jednom samo
pogledaš igru pjene morskih valova
tamo put Cresa

odmahneš rukom
rezignacija
i pegla
predugo već uključena
neizmjerno strpljiva

a vi koji niste iz Rijeke
shvatit ćete o čemu govorim

ne govorim
šutim






- 22:49 - Komentari (19) - Isprintaj - #

subota, 26.05.2007.

mjuz, a što drugo

Kad imaš neradni, a zapravo iscrpljujuće radni vikend
ništa ni ne preostaje nego pronaći trenutke mira u nekom
savršenom akordu
stihu

a ponekad padnem na nešto
što inače zovemo - ljiga, ali tako dobro
kao npr.

ovo

(novo je pa nema ni spota još
a kod nas doma Simsi dobro kotiraju
razumijemo i govorimo njihov jezik
kad ne želimo
da razumiju što govorimo
oni što ne znaju za Simse
a onome koji je ovo posložio
svaka čast!)




DO YOU KNOW

Do you know what it feels like loving someone that’s in a rush to throw you away?
Do you know, do you know, do you know, do ya?
Do you know what it feels like to be the last one to know the lock on the door has changed?

If birds flying south is a sign of changes
At least you can predict this every year
Love, you never know the minute it ends suddenly
I can’t get it to speak
Maybe if I knew all the things it took to save us
I could fix the pain that bleeds inside of me
Look in your eyes to see something about me
I’m standing on the edge and I don’t know what else to give.

Do you know what it feels like loving someone that’s in a rush to throw you away?
Do you know, do you know, do you know, do ya?
Do you know what it feels like to be the last one to know the lock on the door has changed?

How can I love you?
If you just don’t talk to me, babe.

I flow through my act
There's a question: Is she needed?
And decide all the man I can ever be.
Looking at the last 3 years like I did
I could never see us ending like this.

Seeing your face no more on my pillow
Is a scene that’s never ever happened to me.

But after this episode I don’t see
You could never tell the next thing life could be




Između redova
pa izvolite
tko se nađe
ja?
ma ne!

Hvala vam na čestitkama za maturu moje DsK!
Najbolja ste ekipa!

A sad
odradimo ovaj neradni vikend!



- 09:08 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 23.05.2007.

Pretvoriti čudo u riječi
tako je slatko

Evo

Image Hosted by ImageShack.us

U ovim ćurvenim je prohodala
a u ovim smeđim
došetala do mature

korakom laganim

do mature
savršeno napisane
predane na vrijeme

a neće je braniti
jer ne mora

sutra će proći Rijekom
u nekakvoj neobičnoj instalaciji
i ne bojte se, neće vas zasuti brašnom
i nećete je vidjeti u nekoj gradskoj fontani

a ako prođu kroz Lovran prema Brseču
vidjet ćete jednu ludu ženu kako skače
ludu od sreće i ponosa
na onoj ravnici uzvišenih šahti
skače i maše
pozdravlja najbolje maturante
ako prođu tuda

i još će se jedna mama sjetiti
nekih tamo maturanata
što pjevaše joj pod prozorom poduzeća
u centru grada
tih dana prije 25 godina

i moći ćemo reći
još je jedan krug zatvoren
koncentrični
a sad
otvorimo slijedeći


- 21:05 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 22.05.2007.

Preuzeto, s razlogom

Dragi Boro rek’o – može, i ja sam copy pa paste, jer me ovaj tekst toliko oduševio, stvorila se odmah ona pozitivna emocija koja čini da se osjećamo dobro.
Moje misli koje je netko savršeno preobličio u tekst:


Za svu djecu koja su rodjena i prezivjela
1950-te, 60-te, 70-te i 80-te !!


Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes

U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers-e. Pišali smo u krevet.


Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.

Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flasica kupljenih u velikim trgovackim lancima. Dijelili smo flašicu Coca cole sa nasim prijateljima i
NITKO
nije umro zbog toga


Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kole koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli
zato što smo smo se
STALNO IGRALI VANI

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svjetla na ulici,
skrivača, planova, klisa, špekulanja, partizana i nijemaca, 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog sto je samo dječja mašta bila u stanju smisliti,

Nerijetko, nas nitko nije mogao naci po cijeli dan.

I nikad nije bilo problema...

Provodili smo cijele dane praveći trokolice od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica
naučili smo kako riješiti problem


Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u skoli.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.

Nama nisu prodavali drogu ispred škole...



Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box,
nikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne),
nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......

MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO ISLI VAN
DRUŽITI SE S NJIMA !

Padali smo s drveća, znali se posijeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali
naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga

Igrali smo se s lukom i strijelom, pravili katapulte i bacali petarde za Novu godinu i sve smo to preživjeli bez posljedica!

Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuce, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!

Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!


Nije li to tako bilo, generacijo?

- 10:22 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 19.05.2007.

Tribute to AGM

Imala sam najbolju volju odgovoriti vam na komentare koji su me dočekali sinoć pri povratku s puta, ali nije išlo! Periodički se ponavljaju isti problemi.
A kako su mi se prsti veselo rasplesali po tipkovnici, sve se to pretvorilo u post..
Pa evo:




Žao mi je, što ne mogu svoju emociju prenijeti ni jednom profesoru u osnovnoj školi, jer se bojim da me ne bi shvatili što zapravo želim reći.
Radite neopisivo važan posao, draga Vitae zapravo, mislim - najvažniji!
Svojim vrijednim djelom nadoknađujete ono što mi roditelji nismo stigli, ili nismo znali kako, ili, a na žalost ima i takvih, nismo htjeli!
Negdje usput, zaista ne znam gdje, ni kako ni zašto, oduzeli su vam najbitnije oruđe za rad: autoritet.
Imate svoju nesebičnu volju, ogromnu riznicu znanja i talenta, ali kako se morate osjećati u trenutku kad se bojite reakcije klinca od trinaest godina, koji bez i trunke bojazni zapali cigaretu u razredu, popuši je i opušak spremi u kapuljaču školskog kolege... ili se sjeti pokupiti sve iglice s panoa, zabosti ih u gumicu za brisanje i tog "slatkog" ježića bacati okolo drugoj djeci u glavu.
Kako slave rođendane u sedmom razredu možete pročitati ovdje.
Sjećaš se leksikona, koji su na neki čudan način neka, 'ajmo reći preteča blogova, otkrivali smo tajne o sebi...
U moje vrijeme, pa čak ni u vrijeme moje maturantice, u leksikonu nije bilo pitanja: voliš li alkohol?
U jednom 7a razredu, na to postavljeno pitanje, od 31-og odgovora, 24 ih je bilo – da, volim, s potanko opisanim ubojitim kombinacijama.
Kažem, ubojitim, jer oni imaju samo 13-14 godina...
I neka je negdje neki savršen sedmi ili osmi razred, gdje takvih problema nema, ali ima ih jako puno gdje ti problemi postoje...
Mom je sedmašu razrednica ista žena koja je to bila i meni, prije puuuno godina. Mlada žena tada, na početku karijere, tražila je od nas da zaista učimo, i uz biologiju, predavala nam je i domaćinstvo... Naučila nas je kako ispeći šniclu, skuhati blitvu, krompir, porubiti hlače, vesti neki ručni rad... Naše su mame radile, isto tako kao što radimo i mi danas, i meni nije padalo na pamet svoju kćer učiti kuhati i rubiti u sedmom razredu.. Sina, još manje..
Uživam je gledati danas, na roditeljskim sastancima... pravi prosvjetni radnik onako-genetski!
Na informacije ne stižem, šaljem nonota... i on onda isto gušta, kaže joj: nisam ja došao unuku na informacije, nego kćeri, jer onda nisam stizao, došao sam vam opravdati kćer, za unuka znam da nema problema!

HNOS?
Postavila sam ti zapravo bedasto pitanje, kako izdržiš ritam.
Znam da radiš savršeno svoj posao... a meni se, kao površnom promatraču, nekako činilo da se s tim HNOS-om sve nekako vraća u ona "naša" vremena...
Što me boli u cijeloj priči: od sina tražim stalno da izdrži još malo – do kraja osnovne, jer u srednjoj sve bude nekako lakše... Zašto je to tako?
Mogla bih ispisati stranice teksta o tome... ali ne bih ništa postigla. Jedino što se spremam učiniti je ipak istupiti na roditeljskom vijeću, vezano uz to njihovo besmisleno stravično opijanje, jer mislim da treba reagirati i da treba poduzeti nešto. Ako se ne poduzme baš ništa, kakvim nas to ljudima čini?

Image Hosted by ImageShack.us

Ne može biti sve 5, dobro kažeš. I ne mora biti sve 5. Ali nešto nam je svima po putu promaklo...
A ja mu kažem... izdrži...









Ah ti srednjoškolci rokovnici, Slatkogrka , kolike samo priče, osim Matoša skrivaju...
Ja sam ti stalno na nekoj cesti... kažu da po zakonu privlačenja u svoj život unesemo ono što mislimo, a ja svaki dan čitam Novi list i svaki dan je makar jedan život prekinut negdje na nekoj cesti.
Zato sam pobacala te misli, da bi možda bilo manje nesreća kad ja ne bih čitala o tome, jer onda ne bih ni mogla misliti o pročitanom... Prevelika je količina boli koja se provlači kroz tiskarske strojeve. A to su stvarni ljudi. I njihova je bol stvarna. A novinari, kažu, rade svoj posao...
Image Hosted by ImageShack.us








Klisurine, dragi moj lejzi... čvrste i vječne!
Volimo misliti da je pod kontrolom, jer nam daje osjećaj sigurnosti reda... i ja sam, na ove tvoje riječi zastala, udahnula duboko, mir na trenutak...
A voljela bih pročitati komentar na tu istu pjesmu, kroz idućih sto godina...
(I sve ono drugo bi voljela, kad ne bi bilo te žurbe!)









A seko moja, rano krećem na ta neka putovanja, a nisam ti po putu onlajn, Mudrinić mi prošli mjesec odrezao kvarat plaće, pa sam rekla, nećeš gavrane ovaj mjesec...

Bile i vratile se...

Uzela sam i ja jednu poroznu sipinu kost u džep, jučer..
Pomalo već žutu i bez mirisa mora
Pa me, u neko doba, puknuo poznat stih:

K'o fina prašina u oku
Sitan kamen na dnu cipele
Ko fitilj zarobljen u vosku
Mislim na tebe
Da mogu smrvio bih kamen
I svu bi tugu oči same isprale
A niti vezane za plamen
Moraju da sagore
I svaki dodir mi je k'o da ustajem
Na nogu sto mi je utrnula
Bez ljubavi, nadanja, bez tebe
Ne ide


Koliko bi nam život bio drugačiji da nema Gibotovih stihova u našim mislima, da nas lupe kad treba?
Da nas vrate doma čitave!

Image Hosted by ImageShack.us

Megastor? Knjige? Uvijek.
I sve one naljepnice i flomasterići i podloge i blokići?
Dijete u meni kaže – uvijek!
Alkemija?
Sigurna.








Jabučice, da ispričam priču o jednoj mladosti...
Kažeš, šutnja je zlato, ha ha
Kad idem tako nekim starim stazama, prisjetim se kako je tada sve bilo jednostavno, kako je sve išlo glatko i bez plana...
Iako si ti bila tamo, a ja tu.
Zapravo, i ja sam isto bila tamo.
Sad sam tu.
A i ti si tu.
Ne strašim se više izgovoriti koliko je godina prošlo.

Image Hosted by ImageShack.us

Dvadeset.
A za priču, uvijek ima vremena.








Baš tako, Majčice, bilo je krasno... Lijepo vrijeme, staro društvo, nove teme.
Zapravo, za Megastor je ostalo malo vremena... nekako oko pet postanemo nemirne, kao da nas nešto vuče doma... Valjda šum mora u našim ušima...
Ona mala mogućnost da se isprati Marko Polo iz luke uz dobru muziku i Nes, pretvori se u obavezu!
Uletješmo u zadnji čas u Požegin autobus na kat.
Dvije bakice koje su putovale iz Nove gradiške, u Zagrebu rastegnule večeru i lijepo nam objasnile da te brojke na našim kartama ne označavaju sjedala i da ne znače zapravo ništa. I da odemo gore, jer na katu uvijek ima mjesta...
Pa smo se smjestile visoko i uživale u pogledu.
Volim Zagreb i slijedom godina, sve mi je draži. Dok sam u tom gradu živjela svoje studentske dane, stalno sam jurila doma. Sad mi krivo.
Zato jer spoznajem što sam sve, i koliko sam toga propustila.
Stoga još više uživam u ovim predstudentskim danima moje DsK...
Ipak, koliko god mi drage ulice i trgovi, muzeji, knjižare, neka stara i neka nova mjesta, sve to padne u vodu pred onim trenutkom kad izađemo iz zadnjeg tunela i na dlanove nam se spusti slika našeg Kvarnera. Onda se prisjetim zašto sam tada forsirala te povratke.

Image Hosted by ImageShack.us

Riječanima je povratak u njihov grad pravi spektakl, bez obzira na to s koje se strane vraćaju.
Dopusti mi lokalpatriotizam, bar na tren... jer to je sve što ovo jest!









Bila sam na jedan korak od odluke... nudili mi posao u struci u Austriji, nezamislivo dobra primanja za tadašnja, a i sadašnja vremena.
A toj dvadesetrogodišnjoj djevojci, tada je bilo nejasno, gotovo maglovito, da joj se možda nudi ona jedina životna prilika, za koju kažu da je kao takvu imamo.
Ona je razmišljala o tome kako njoj ne treba taj posao tamo, kad je zaposlena, uostalom poslali su je na tih mjesec dana da vidi kako to kolege u Austriji rade, pa da donese malo friškog inozemnog znanja.
Ne samo znanje, donijela je u sebi čvrst, zabetoniran osjećaj da je doma najljepše.
Koliko god zna biti teško, i možda bi bilo lakše u Austriji, Italiji, pa čak i Australiji... sva ta briga nekako se čini manja od onog osjećaja, za kog sam sigurna da bi mi stezao dušu.
Zato ti se divim, dragi Iva.
Tvojoj snazi i ustrajnosti, ljubavlju prema domovini... a ne usudim se reći da mogu razumijeti tvoju bol.
Mislim da ne može razumijeti nitko tko nije odista probao...
Moji Australijanci dolaze ovo ljeto...








Koro, lako ćeš naći Lovran, mene još lakše. reći će ti Majstorica, gdje sam.
Parking ti je osiguran.
Uzmi si bocu vode i marendu, jer putovanje može potrajati duže od puta za Zagreb...

Image Hosted by ImageShack.us

Veselim se našem susretu!








A znaš kako to ide, tata Gogoo...
Odu leći, bude sve dobro i onda ga zakuhaju oko 3 ujutro... Skoči živa u toplomjeru, svaka se majka zabrine. Pa se onda ipak sjeti nekih znakova od sinoć koji su ukazivali na potencijalni razvoj jedne angine u djeteta koje još ima krajnike.

Image Hosted by ImageShack.us

Pa krene psovat Todorića i Ledo i njihov marketing...
I Sony-a koji je izbacio tricu.
Svi su krivi za temperaturu. A nisu.






I sama se zabezeknem na tren, vjeruj mi, Vilo...
Pretvoriti čuđenje u riječi, slatki je to meni zadatak..




Evo, draga Majstorice, tu slažem kockice, dišem punim kapacitetom i pronađem one zadnje tri-četiri puzle što nedostaju da slika bude složena do kraja...

Image Hosted by ImageShack.us


- 15:40 - Komentari (21) - Isprintaj - #

srijeda, 16.05.2007.

Dragi Antune, ništa se promijenilo nije!


Image Hosted by ImageShack.us


Stara pjesma

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Antun Gustav Matoš
(negdje, prije 100tinjak godina)



- 22:09 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 15.05.2007.

... ona zvone za tobom...





pomislila sam
neću više kupovati dnevne novine
baš me briga ako i propustim neku neopisivo važnu vijest

ali to ne znači da se nesreće više neće događati
mada sam u jednom ludom odsutnom trenutku razmišljala
kako je to čak i moguće

da večeras, noćas i sutra
neće biti izgubljen ni jedan život na našim cestama

jer nema nikakvog smisla u takvom stvaranju ravnoteže
(oprosti mi, Bože)

što se to događa

kuda idu te duše
zašto


kako može
kako smije
tuga tog čovjeka
biti samo vijest
fotografija na naslovnici





- 17:33 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.05.2007.

Ordinary Sunday morning

Image Hosted by ImageShack.us

Tata, evo ti nastavak na našu priču od neki dan
znaš ono kad smo razglabali o tome da imamo previše CeDeova DeVeDeova
i svega toga
i kako je to besmisleno toliko toga snimati,
presnimavati i dosnimavati

ima tako nekih trenutaka kad se smisao pojavi u velikom svjetlu
kao jutros, na primjer, kad mi je
najdraža pričala kako je neki dan čula jednu stvar

i da je sigurna da to ima na nekom mom CeDeu

kako ide, pitala sam
joj ne znaaaam, ovako nekako
i otpjeva mi jedan jedini stih
together is all I knew

ma daj još
a kad ne znam


onda smo krenuli tražiti, izvlačiti, premetati
poslušale smo na desetine starih dobrih pjesama
prisjećale se nekih dana
zajednički
i svaka na svoj način
smijale se do suza
pa je bila tu i tamo neka suza
ne baš od smjeha
nego od uspomena...
ah te suze

rekla mi je, za neke pjesme
da će ih puštati svojoj djeci
neka čuju što im je baka slušala...
znaš one na kojima piše
parental advisory

i onda smo je našle
i veselju nije bilo kraja
u tim trenucima sva je ta hrpa dobila svoj smisao
mada ga ni na jedan tren
nikada nije bila ni izgubila!
ne?

i mada tražena pjesma sama po sebi
nije bitna
evo je





unuka&kćer šalju ti vesele poljupce
pune razne muzike
ako tražiš neku staru stvar
zovi
mi imamo


- 13:11 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 11.05.2007.

Misli besmislene

Image Hosted by ImageShack.us

Ustanemo li na lijevu, nije dobro.
Odmahuju na nas rukom, kažu - pusti, ustala je na krivu nogu.
A što ako ustaneš s krive strane postelje?
Zvuči kao naslov pjesme.
(S krive strane postelje.... hm, da je napišem? Mada vuče na jednu staru... sjetit će se neki, ziher...)
Koliko naopako može tada ispasti dan? Sasvim dovoljno naopako da se već sutra pripazi na koju stranu usmjeriti bok pri ustajanju! Da.
Dakle, moj savjet – svakako pripaziti!
Jednostavnije je ako je zid s jedne strane, tada nedoumica nema.
Tako, neki od nas s nedoumicama započinju dan, od samog buđenja...
Pa se tu dalje nameće pitanje, je li makar postelja vlastita... jer uvijek može i gore, npr. onima koji ne ustaju s krive strane vlastitog kreveta, već dapače - iz tuđeg.
Ima li i taj tuđi ležaj pravu i krivu stranu, ili je naslonjen uza zid?
Koliko varijacija na temu.
Može li tuđi biti draži od vlastitog, upravo toliko da se ne razmišlja o ustajanju,
već o što dužem - ostajanju? Hm...
Pripadam grupi sretnih u vlastitom, koja s vremena na vrijeme, ustaje s krive strane.
I sve mi je naopako. A nije.

Ali to je bilo jučer.

Danas me je nešto začupalo ispod desne lopatice. Stislo. Oduzima mi dah na trenutke, a visok mi je prag tolerancije na bol. Pa sad mudrujem zašto mi se to događa i što mi želi poručiti.
(A čujem i pjev one nemani iz morskih dubina... beštija se budi...)

Image Hosted by ImageShack.us


- 10:22 - Komentari (19) - Isprintaj - #

subota, 05.05.2007.

U potrazi za lađom

Ponekad treba pogledati iz obrnute perspektive

ljude
događaje
stvari

ili svoj grad

mi u Rijeci to i možemo

Image Hosted by ImageShack.us

doduše trebalo je otploviti još malo južnije
da perspektiva bude nešto šira


koliko južnije treba ploviti
i koje vjetrove čekati
da konačno vidimo sebe
onakvima kakvi zaista jesmo?




- 21:34 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 02.05.2007.

The Law of Attraction

(The Secret je u boxu-lijevo!)


- 23:09 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 01.05.2007.

Četiri slobodna dana, hej!

bilo je ovo
Image Hosted by ImageShack.us
a s pogledom na ovo
Image Hosted by ImageShack.us
i uz malu pomoć ovih ruku
Image Hosted by ImageShack.us
pretvorilo se u ovo
Image Hosted by ImageShack.us
toliko o plivanju
Image Hosted by ImageShack.us
ovo me je jako razveselilo
Image Hosted by ImageShack.us
(a žao mi bilo što nema društvo iz pežoa!)

četiri prekrasna slobodna dana

sutra letim ovamo, radi se!
Image Hosted by ImageShack.us

u noći punog mjeseca...
ili mi se samo čini



- 21:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (3)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (5)
Studeni 2009 (8)
Listopad 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (10)
Srpanj 2007 (11)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (7)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (15)
Siječanj 2007 (10)
Prosinac 2006 (9)
Studeni 2006 (10)
Listopad 2006 (17)
Rujan 2006 (12)
Kolovoz 2006 (11)
Srpanj 2006 (7)

Sklona porocima
Image Hosted by ImageShack.us







Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)




Image Hosted by ImageShack.us





Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)









Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
cerek
(Des'ree)








a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove



Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti

Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos



Image Hosted by ImageShack.us







skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili






Image Hosted by ImageShack.us


sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče




ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama




odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje























































































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se