U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
subota, 21.04.2007.
Misli pune želja za mirisima iz prošlosti
|
Kako postajem svjesnija sebe i svoje povezanosti sa svime, shvaćam da sam svijest ili izraz svijesti. Imam osjećaj povezanosti s nečim većim od mene ili moje osobnosti. To me inspirira da shvatim i uvidim što ja od toga mogu manifestirati. Volim taj osjećaj koji imam kad se umirim, makar na trenutak, i primim znak niotkuda, i prema njemu onda djelujem. To je trenutak u kojem se zbiva magija.* Neopisivo je dobar osjećaj kad se ta čarolija dogodi.. kad se odjednom riješi do malo prije nesavladiva prepreka, težak problem. I klupko se krene odmotavati... I završiš, recimo, u Bologni. A do prije pet minuta činilo se apsolutno neizvedivim.  Dakle, jesu li naše misli važne? Svakako da jesu. One su gradivna tvar stvarnosti. Što je misao? Pa, misao je zamrznuti trenutak struje svijesti koju mozak obrađuje i smiješta u paketić zvan neuron i koji mu se dodaje putem asocijativnog pamćenja. Pa onda imate misao i kažete: "Ima li ova misao značenje i moć?" Ima, jer je misao u stvari struktura u koju je uklopljen obrazac realnosti. Ona je zapravo arhitektura stvarnosti. Tako da, kad stvarate svoj dan, vi u njega ugrađujete misao, i dok promatrate misao, ona postaje oblik u koji se sama stvarnost uklapa. Tako da je pustolovina dana istinski temeljena na onom što mislite.* A moja misao jutros bila je zapravo želja... da osjetim miris pravih jagoda. Ne ovih tu iz uvoza što izgledaju savršeno, a nemaju ni miris ni okus. Miris makar, i ne moram ih jesti.  Umjesto prave jagode, dobila sam pravu lignju, veliku i svježu iz Jadrana.  Može li domaća lignja biti ekvivalent domaćoj jagodi? Ma naravno da može. Miriše nešto drugačije, ali može. Moja misao kaže da može! Uostalom, subota je...  Vidi, Rusalka, imam i ja neko jezerce... Odnekud dolut'o Oliver Mandić... Ma vidi vraga.. Noć, podivljali pas, noć, zubima ujela nas... u oku lik zrikavci prigušili su krik noć, neki vanzemaljski zvuk, u isti čas sve planete gledale su nas legenda: *preuzeto iz "What The Bleep Do We Know" |
- 21:57 - Komentari (30) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||