Image Hosted by ImageShack.us

Naj'z
Najdraža
Najdraži







Moja bazalica


Velika očekivanja




Državni hidrometeorološki zavod
vrijedni sateliti
što čitaju mi misli





Dragi tragovi



Image Hosted by ImageShack.us
Seka




Vila Rusalka



Image Hosted by ImageShack.us
Majstorica



Image Hosted by ImageShack.us
Anđeli



Miško

Viola

Gogoo

Vitae

Kora

Fanny

Strijelac

Koraljka

Vidra

Armin





Dok je dobrih knjiga...



Knjiga za pod jastuk


Image Hosted by ImageShack.us






Čitam






Preporučujem pročitano








Dašu Drndić, sve redom!
Toplo preporučujem



































Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Ratni dnevnik 1943.




Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us























Website counter





























U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?

utorak, 30.01.2007.

Maske na lice!

Da riskiram bijes mojih sugrađana?
Maškare?
Jedva čekam da prođu.
A opet, ne dopuštam nikome da kaže ni riječ protiv bilo koje manifestacije ludila ovih dana.
Pa sam pošla na konzultacije kod profesora Anića koji kaže da se prikrivanje svog karaktera ili lažno prikazivanje vrlina zove licemjerje.
Uh, grozna sam.

Jedva čekam da prođe sva ta gužva i gungula, pune novine šarenih slika i naslova, isječci na televiziji gdje se ekipama koje luduju po raznim dvoranama i balonima gura mikrofon pod nos - daaa, supeeer nam jeeee...

Svaki vikend obavezan je ples u ovom ili onom mjestu, a poznate grupe ili izvođači, osim Colonie koja je odustala od nastupa zbog nezadovoljstva tehničkim uvjetima bine, ni u ludilu ne odbijaju pozive maškara, kojih ponekad u dvorani zna biti najmanje kad svira netko poznat.
Sve kulminira u jednu nedjelju, velikom povorkom gdje Korzom prođe ponekad i više od stotinu maškaranih grupa. Počnu negdje oko jedan i završe oko sedam navečer prolaskom zvončara, koji već tradicionalno zatvore mimohod.
Image Hosted by ImageShack.us
Završi se u utorak, paljenjem pusta po raznim mjestima, a u srijedu bude pepelnica.
I ja konačno odahnem.
Jer počne službeno vrijeme odricanja nakon skoro tri mjeseca pretjerivanja u svakom pogledu.
I da me pitaju što mislim o karnevalu ozbiljno ću ustvrditi da je to važan dio tradicije mog grada koja se i dalje njeguje i čuva i uvijek iznova stvara kroz nove maske i doživljaje. Objasnit ću koliko se divim grupama koje se mjesecima spremaju, same osmišljavaju i kreiraju svoje maske i kostime, mjesecima žive za te dane, a najviše za dan povorke kada ih svi mogu vidjeti. Dodati ću da sam i sama tih dana osobito ponosna, jer nas gleda i cijeli svijet, čak nas je i Sunday Times uvrstio u manifestaciju vrijednu posjeta.
Ali neću im reći kako jedva čekam da prođe.
Budi tiho Aniću.



- 17:28 - Komentari (29) - Isprintaj - #

subota, 27.01.2007.

sitnice

Na Radio blogu nema Your Latest Trick od Dire Straitsa.
I kako da sada prenesem emociju?
Ma nikako.

Nakon nekoliko dana putovanja i obilazaka, proklizavanja po snježnim slovenskim cetama, mnogih razgovora preuranjenih i zakašnjelih, razgovora dobrih i manje važnih, nakon jedne neprospavane noći, nekoliko tisuća miligrama cevitamina da se obranim od fizičkog napada tuđih virusa,
stignem u petak predvečer u bazu...
... i krene na radiju ona solo truba na početku a netko od njih primi je saksofonom...

Sve je stalo.

Ja se nasmiješila... sjela, digla noge na stol....prekrižila ruke iza glave.
Zatvorila oči.
I obrisala tako-nekoliko dana.
Dovoljno je vratiti se kroz pjesmu u osamdesetipetu.

A dvadeset godina je puno
Dovoljno moćno da izbriše sitnice...

Na tom Radio blogu nema ništa što ja hoću.

A u Rijeci se danas čisto zlato prosulo po moru...

Image Hosted by ImageShack.us


I don't know how it happened
It all took place so quick
But all I can do is hand it to you
And your latest trick



- 17:33 - Komentari (21) - Isprintaj - #

srijeda, 24.01.2007.

Dead can dance - Ariadne

Je li netko gledao sinoć Otvoreno?
Ona mila žena, predivnog toplog glasa, što nas je ranih devedesetih skupljala i spajala razasute i izbjegle po cijeloj domovini, po svijetu, svuda gdje su ljudi bili prisiljeni otići spašavajući gole živote pred nemani rata.
Radeći s ranjenicima, slušajući njen topli glas svaki dan na radiu, slušajući priče koje su očajni ljudi pričali... uvijek je davala, ostavljala nekakvu nadu, koliko god je tada u nekim trenucima, sve izgledalo toliko beznadno.

Što je ono sinoć bilo?

Što je njoj, zapravo, već godinama?

Koliko se osoba može promijeniti, izobličiti, pokvariti?

Uvijek me iznova iznenadi što žena ženi može učiniti i nikako da shvatim.
Morat ću se valjda ponovno roditi, jer u ovom životu mi ne uspijeva dokučiti kako se može toliko mrziti, toliko strahovati za svoju poziciju, toliko da izađeš pred tisuće ljudi i naravno, ne uspiješ sakriti svoje pravo lice izobličeno mržnjom.

Godinu dana prođe, tekstovi i doživljaji se ponavljaju... iste priče, druge osobe, više ili manje važne.

Čak je vrijeme vani isto kao i lani u ovo doba...
Image Hosted by ImageShack.us
...s juga okreće lagano na buru... nadam se da će pojačati, čeznem za jednom dobrom burom..

popis u mom blokiću je dugačak, vadit ću ga stalno iz torbe danas.
možda da probam s diktafonom.
možda.

(soundtrack: Dead can dance: Ariadne
nema je u Radio blogu, šteta!)



- 10:25 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.01.2007.

Dvije od vikenda

Priča prva

Tower center
Veličanstveno... spektakularno... ogromno

Image Hosted by ImageShack.us

Ne sviđa mi se

Najdraži pozvao društvo doma na feštu od rođendana i lijepo su nas zamolili da se sklonimo na par sati... je li, ako može.
Pa dobro, može. Vani oblačno, magla, kamo idemo?
Ajmo konačno u taj Tower, da vidimo šta ima
Možda me smeta sama koncepcija takvog zdanja, ili .. starim.
Pri otvaranju su se hvalili veličinom, govorili da je najveći tu i tamo i u ovome i onome.
Stoji. Hodnici ogromni, nepregledno dugački pa široki, mjesta k'o u priči.
Hodali smo tri sata posvetili se posebno svakom katu, ali u 50 posto dućana nismo ni ušli.
Nema knjižare. Nema slatkih malih dućana sa svim i svačim. Nema CD shopa, ne računam Techno max.
Prevruće, a u kafiću kava loša!
Volim glasnu muziku, ali muzika u tim hodnicima bijaše iritirajuće preglasna, a iz svakog dućana posebno, treštala je neka druga. Da te glava zaboli.
Vrhunac je bio kad smo na kraju, (išli smo od vrha prama dolje) ušli u Konzum, a oni opičiše glasno k'o na koncertu - Sve je ona meeeeniii dobro što ja znaaam...normalno da sam zapjevala iz sveg glasa, ponijelo me... dok mi moja DsK nije skrenula pažnju - samo ti daj, ali ljudi gledaju...
Uglavnom: izašla sam van umorna i pomalo nervozna sa zaključkom da bi nam bolje bilo da smo prošli đir po Kostabeli.
Ali sad znam.
(Dobro 'ajde, vi što se ne slažete samnom, nek vam bude. Možda Semeraro, ona soba...nije loša...)

Priča druga

Image Hosted by ImageShack.us

Čitam danas u Novom listu kako će roditelji moći primati informacije o ocjenama i izostancima putem SMS-a ili internetom. To preko interneta postoji u osnovnoj školi koju pohađa moj sedmaš, već dvije godine. Prvi put sam njegovu stranicu otvorila iz znatiželje, a drugi put onako - da vidim unosi li netko ocjene uopće. I nikad više.
Kažu, dobit ćemo SMS o izostanku prije nego se dijete vrati iz škole...
Meni je to prestrašno. Ja to ne želim.
Degradacija u svakom pogledu. Prvo djeteta, zatim roditelja i na kraju i nastavnika.
Ako roditelj nije do, recimo, petog razreda uspio razviti uzajamno povjerenje sa svojim djetetom, mislim da više ni neće . SMSovi tu ništa neće pomoći, dapače.
Savjetnica Agencije za odgoj i obrazovanje Mirjana Kazija smatra da je jedini cilj kontrola djece i ja se slažem s njom u potpunosti.
Dijete mora ponekad i napraviti neku nepodopštinu, pa i markirati poneki sat... znati kako to izgleda kad te dočekaju zanemarene obaveze ... shvatiti ravnotežu u životu.
Mene slude roditeljski sastanci i prisustvujem im s velikom mukom, jer slušam uvijek isto već dvanaest godina + sedam duplo: neopravdani, neopravdani, neopravdani... problematična djeca...
Jednom mi je prekipjelo i nakon pola sata slušanja o neopravdanima upitala sam razrednicu, (nakon što mi se kćer već tjednima svaki dan javlja makar jednom s Korza, nemaju sat jer nema profesora!), a recite mi, tko će nama opravdati činjenicu da nam djeca šetaju Korzom dok mi mislimo da su u učionicama?
Šuti ona.
Javi se drugi roditelj - pa znate oni vam uživaju kad nema nastave.
(Prosvijetlio me!)
Pa jasno mi je da uživaju, ali što ako ja želim da se meni taj profesor ispriča, nije li to moje pravo, ja sam njemu poslala svoje dijete s punim povjerenjem, gdje je on?
Mislim, možemo sa mi tako natjeravati do prekosutra, ali djecu nam ponekad prave bedacima, a ja svoju učim da to prepoznaju.
Ako netko nabije desetke neopravdanih sati, slanje SMSa rooditelju neće ispraviti tu devijaciju, prekasno je. Problem je negdje drugdje.
Ne trošite novce, ljudi moji, vratite vrijednog i ambicioznog psihologa u školu.
Neka pokuša pomoći djetetu, ako već roditelj ne može ili ne zna kako.
Jedini koji će iz svega ovoga izvući korist su davatelji usluge.
Zaraditi će novce na našoj gluposti.
I, da se razumijemo, ne postoje problematična djeca.
Ne, ako pričate samnom.


- 22:37 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 19.01.2007.

Image Hosted by ImageShack.us

Kada ljeto opet dođe
ove se zime nećemo htjeti ni sjećati
a možda i hoćemo






Ne znam koja mi je bolja, pa vam puštam obje.
I'm in a mooood



- 23:19 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.01.2007.

1801

Image Hosted by ImageShack.us

(Njegova sista i ja)
- Ej, koliko sam ja očajna ako imam brata od trinaest godina koji od svih igara koje postoje na tržištu , želi igrati Očajne kućanice?
- Kojih btw nema nigdje za kupit!
- Šta si bila u Hobitu?
- Ma da, na poslu sam, otelefonirala sam sve dućane, nisu ni čuli da postoji, k vragu i Game play, što ću sad?
- Nisi valjda obećala?
- Pa jesam, bilo je Kućanice ili PSP, a to je ipak malo tu mač..zapravo, bilo mi je simpatično kako je svojski zapilio za tom igrom, a želim ga što duže držati dalje od treće konzole u kući


Hej, mali...uzviknula bih sada!
Ali, ti ne voliš kad ti kažem-mali.
A ja neću ovdje pisati kojim te još sve imenima zovem.
Neću, ne brini.
(Zlato mamino, npr...he he)

HEJ
Sretan ti rođendan!

Stalno viču na mene i gunđaju da ti previše dopuštam i da ne moraš proći baš svaku igru koja se pojavi na tržištu, pardon - u Game playu.
A ja se tješim, ipak nismo čekali u redu za World of Warcraft, takve ubi/razbi ipak ne igraš. Kao, Hitman, Mafia i slični ubi/razbi leveli su puno nježniji...
Zapravo, ni sama više ne znam koje su i koliko ih je bilo.
Tješim se i koordinacijom uma kojom vladaš puno bolje od mene, a ne mogu vratiti vrijeme natrag i reći: e sad ćemo ponovno i nećemo ovako.
Sve bi ja opet isto..
(Još čuvam mailove koje si pisao s tri godine, i neke priče...)

Imat ćeš dva tinejdžera u kući, kako ćeš to izdržati?
Pitao si me neki dan.
Ne znam.
Ali jako se veselim



- 00:40 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.01.2007.



Image Hosted by ImageShack.us

There was a time when I would have followed you
To the end of the earth
I was willing to share it all with you
The love, the hurt
I've seen you when your dreams were falling in the dust
But I never stopped believing in you
I always thought our love was strong enough
One you could hold on to

You never see it coming
You just let it fly
On silent wings, silent wings
You can't hide what you feel inside
And the fire has left your eyes
On silent wings

I see us in our dreams and we're dancing
I can almost hear the song
But the prayers, they go unanswered
But we both know, we're just hanging on
I feel ashamed, but I'll never know the reason why
The rug was pulled so gently from under my feet
I only know that something good has died
Between you and me, oh it's just a memory

You never see it coming
You just go separate ways
On silent wings, silent wings
There's no more promises to break
Or our love has slipped away
On silent wings

You never see it coming
But you know it has to end
On silent wings, silent wings
I will never be the same again
I feel the whisper of the wind
On silent wings




Kad je otišao od mene daleko
Predaleko
Skroz u Australiju
Nije bilo kompjutera, nije bilo mobitela
Možda je tek par nas imalo doma telefon
I kad bi bol postala prejaka
morali smo se čuti
I kad su na svijet došla njegova djeca
morali smo se čuti
Kad mu je sve progutala vatra
morali smo se čuti
Telefonski razgovor se naručivao preko Beograda.
Tamo nekom se izdiktirao broj i onda se čekalo da te nazovu...

On silent wings
(Čovječe, kako mi fališ...)

Slali su nam kazete da čujemo kako im se sinovi slatko smiju, da im slušamo glas...
ipak malo duže od nekoliko minuta grčevitog telefonskog razgovora.

Danas se ljuti na mene jer ne stavljam skype na kompjuter, kaže mi – o da, zauzeta je, nema vremena, jer je na blogu, da-da.
A kad ga vidim kod tate doma na ekranu, ja se sjetim Beograda i kazeta, pisama koja su se nekad pisala.
Naučena na ono davno grčevito, ne mogu se opustiti i pokazivati u kamericu kolače koji su fini i govoriti kako je šteta što nismo bliže da ih probaju.
Nakon više od trideset godina silnog vremena, koje i dalje prolazi, više ne razmišljam zašto je nešto moralo tako biti i je li moglo biti drukčije.
Mi smo doktorirali na blizini duha.

Odavno nisam ta beba sa slike, niti je on taj dečko..
(On je nono već više od šest mjeseci...
Ali ništa manje i moj stric)

Danas znam zastati sleđena od straha
(Što sam to učinila?)
A onda se sjetim i krenem svoju snagu mjeriti njegovom
Uzmem njegove čavle i ljepilo i stavim se na kup.

I see us in our dreams and we're dancing
I can almost hear the song...


Nije ovo priča, tek možda - dio...
Nije ovo ni čestitka, nije mu rođendan.

Ali možda za rođendan bude tu.
A kako mi znamo slaviti rođendane....


- 19:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.01.2007.

Sedmo poglavlje

Vidim da se krug čitateljica moje omiljene knjige za pod jastuk – širi!
I to me veseli.
Dobro, ne držim je baš ispod jastuka, poveća je pa bi ometala miran san, ali tu je ona blizu uzglavlja, na dohvat ruke.
Pročitala sam je cijelu. I onda vrlo brzo shvatila da je nisam pročitala.
To je knjiga koja se ne može pro-čitati, može se samo - čitati.
Moja preporuka je da je ne odložite na policu i da je ne posuđujete prijateljici.
Držite je uvijek blizu, a prijateljici kupite novu!
Zalijepim se često za tek jedan odlomak i onda mozgam o njemu i po nekoliko dana.
Mislim da sve znam i da sam sve odavno shvatila, imam neko svoje razmišljanje.... ali Clarissa mi je razbila mnoge stereotipe, naučila me kako da se vratim natrag onoj sebi koja zaista jesam i kako da opet čujem onu intuiciju koju sam ostavila usput na nekoj stazi, misleći tada da mi neće više trebati, jer život sam iz dana u dan ne treba nikakvu intuiciju. Pogotovo ne onu-žensku.

A sada mi se zna dogoditi da u najjačoj vrevi dana, čujem kako me zove tišina ruba neke daleke guste šume pokrivene snijegom, čujem tek poznat šum padanja snježnih pahulja...
I onda je ugledam kako je mirna i sigurna, izašla tek na tren na obronak da mi dopusti da je vidim...moja sjenka Divlje žene..

Image Hosted by ImageShack.us

Navečer prije spavanja sposobna sam za još redak dva nekog teksta prije nego utonem u san, pa sam sinoć posegnula za njom..otvorim je proizvoljno i evo što sam pročitala:
.....
Ako se nauči mrziti vlastito tijelo, kako se može voljeti tijelo svoje majke koje je jednako građeno kao i njezino? Tijelo svoje bake, a i svojih kćeri? Kako se može voljeti tijela drugih žena (i muškaraca) u svojoj blizini koji su naslijedili tijela svojih predaka? Tako napadati ženu uništava njeno prirodno pravo da se ponosi pripadnošću obitelji i otima joj onaj prirodni stav koji osjeća u tijelu bez obzira na to koje je veličine, visine i oblika.
Zapravo, napad na ženska tijela dalekosežni je napad na one koji su joj predhodili, kao i na one koji dolaze nakon nje.
Oštre prosudbe o prihvatljivosti tijela stvaraju naciju zgrbljenih visokih djevojaka, niskih žena na štulama, krupnih žena odjevenih kao da su u koroti, vrlo vitkih žena koje se pokušavaju napuhnuti kao žabe, te raznih drugih žena u ilegali. Uništavanje instiktivne pripadnosti koju žena osjeća prema svom prirodnom tijelu oduzima joj samouvjerenost. Tjera je na to da stalno razmišlja o tome je li dobra osoba ili nije te da temelji svoju vrijednost na tome kako izgleda umjesto na tome kakva je. Tjera je i na to da troši energiju na razmišljanje o količinama hrane koju konzumira, na očitavanje vage i na mjerenje krojačkim metrom. Zaokuplja je, utječe na sve što čini, planira i predviđa.
U instiktivnom svijetu nezamislivo je da žena na taj način bude zaokupljena izgledom.
Više je nego razumno brinuti se da ostanemo zdrave i jake, da se skrbimo za tijelo što više možemo...
....
Divlja priroda nikad ne bi podržala mučenje tijela, kulture ili zemlje. Divlja priroda nikad ne bi pristala na šibanje oblika kako bi dokazala vrijednost, dokazala "kontrolu", dokazala karakter, bila ugodna za oko ili financijski isplativija.
Žena kulturu ne može učiniti svjesnijom tako da kaže:-Promijeni se.
No, može promijeniti vlastiti pristup sebi i time postići da se omalovažavajuće projekcije preusmjere.
To će učiniti tako da vrati svoje tijelo. Tako da ne napusti radost svojega prirodnog tijela, da ne prihvati popularnu tlapnju da sreća dolazi samo onima koji imaju određenu građu ili godine, da ne čeka i ne odgađa bilo koji pothvat, te tako da vrati svoj pravi život, da ga živi punim jedrima, bez zadrške.
Takvo dinamično samoprihvaćanje i samopouzdanje začinje promjenu u pristupu kulture.

......

Koliko smo puta čuli ono – moramo prvo voljeti sebe, da bismo mogli voljeti druge.
Koliko smo puta i izgovorili tu frazu?
A koliko smo puta i jesmo li uopće razmišljali o tome?
Ja sam taj odlomak (ovdje bitno kraćen!) čitala ponovno a bar desetak puta. Toliko mi je trebalo da konačno shvatim. Jer koliko god se čini jednostavno, zapravo i nije. Zašto?
Jer jednom pročitaš, kažeš-aha, kužim, da-to je to...
Ali već sutra ne razmišljaš o tome i voziš stazu svog života po staroj šabloni.

Pa eto, dodajem još jedno pitanje, još jednu stvar koju ne znam o vama:

Jeste li promijenili neki stav u svom životu, ali ne samo na jedan dan, već onako-zauvijek?


- 14:50 - Komentari (29) - Isprintaj - #

srijeda, 10.01.2007.

Samo pet?

Što biste zapravo željeli znati, a da ne znate?
Godinu dana sam tu...što se moglo doznati, da vidimo:
4x10 pa još par, udata, najdraža kći i najdraži sin, dragi ne piše ništa. Čak i ne čita.
I bolje da ne, bolje za njega. Zapravo je sretan čovjek i svjestan je toga.
Živi u Rijeci, fizioterapeutica školom, višu stručnu spremu, popraćenu ludim studentskim životom stekla u Zagrebu.
Nakon što je deset godina radila za državu, a onda skoro deset za privatnika, skupila je hrabrost (u jednu noć!), podvukla crtu i rekla: sad još deset-za sebe....dragi Bože, ako može!

1. Zove se //////.
Mama čitala Tolstoja dok je čekala svoju kćer da se rodi!

2. Nije zmajka.
Jedna draga osoba kojoj je sklona na ovim prostorima, odmah ju je provalila i rekla joj: nisi ti zmajka, ti si – pekmez.

3. Nije fizioterapeut.
Duhom je arheolog, vječno opčinjena i opijena dalekom poviješću, stara duša valjda...ne biste vjerovali kakve snove sanja ponekad...kakve mirise prepoznaje i zašto je išla gledati deja vu u kino, mada i nema puno veze s tematikom.
Ali poznat je osjećaj.
Želja za povratkom.

4. Na blogu ne piše o sebi
Zaboga, pa roditelji je čitaju, a ona brine za njihovo zdravlje!

5. Boji se zubara
Ovakve ispovjesti ne mogu proći bez strahova. Dragi čovjek koji je skužio moj strah i uspješno ga riješio, više ne radi, i sada sam na ledini. Zubi se kvare, a ja čekam... da me prođe.


Nakon godinu dana na blogu zaista se počne osjećati zasićenje i nekako sve više nedostaje vrijeme, ne da bi se napisao kakav kvalitetni redak, već da bi se obišli svi dragi ljudi i napisao smislen komentar koji bi potvrdio da sam pročitala ono što je napisano.
Brišem ovo o zasićenju, nije istina to. Treba se samo htjeti pronaći vrijeme, otkloniti umor i posvetiti se i onome od čega bi pobjegli, opravdavajući se zasićenjem. Kakve analize!!!
Prošla sam vašim blogovima i vidim da ste tu u zadnjih desetak dana, piše se, priča se, a ja sam u zaostatku...Vratili ste me ovom štafetom.
I svi ste se međusobno izredali...
Dobro, ne baš svi

Pa evo:
start select analog
DsK
Lazy
@pple
BW

Sve dragi ljudi koje znam...a baš me zanima hoće li napisati nešto što ne znam!!!
Dakle, morate napisati pet stvari koje nitko ne zna o vama!
Da vidimo hoće li se dalje trčati....

Image Hosted by ImageShack.us
Kad je bal nek' je maskenbal.
Ostavljam sliku i ime jedno sat vremena.
A onda se vraćam u ilegalu.




- 10:14 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 02.01.2007.

Još jedna želja, može?

Image Hosted by ImageShack.us

Sjeća li se još netko, onih davnih dragih godina kada smo drugog siječnja mogli biti doma?

Svašta smo tada mogli.
Prvog prvog otići na neku reprizu dočeka, ako nam se htjelo...
Obići prijatelje, rodbinu, susjede, izljubiti se i izgrliti na široko sa svima..
Mogli smo šetati Opatijom, onako blago mamurni, ali zadovoljni.
(Te su kavice bile tako fiiinee, još me griju neka sjećanja...)
Jer se sutra, drugog prvog - nije radilo.

Pa što nam se to dogodlio?

I kako smo dopustili da nam uzmu taj dragocjeni dan?
(26.12. nema ništa s tim, molit ću lijepo!)

Stoga predlažem strankama koje uskoro kreću u preskupi svinjac koji zovu predizbornom kampanjom, da uvrste u svoja obećanja neradni drugi siječnja.

Odma' ću glasati za njih, bit će mi najbolji.
Postat ću im članom i promicati njihove ideje širom!
Pod uvjetom da održe obećanje, naravno. Pa hajde, to je obećanje koje se može sprovesti u djelo.
Bilo bi nekih nadobudnih koji bi krenuli računati gubitke, ali kratko bi to trajalo.
Ma koji gubici, mi koji smo se ekšli otpeljali jutros na radno mjesto, visjeli smo redom na pola koplja.
I svi pričaše isto: što su jeli, što su pili, gdje su bili.
Neispavani.

Stoga prilažem još jednu novogodišnju želju:
neka nam 02.01.2008. bude neradni dan!


- 20:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (3)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (5)
Studeni 2009 (8)
Listopad 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (10)
Srpanj 2007 (11)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (7)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (15)
Siječanj 2007 (10)
Prosinac 2006 (9)
Studeni 2006 (10)
Listopad 2006 (17)
Rujan 2006 (12)
Kolovoz 2006 (11)
Srpanj 2006 (7)

Sklona porocima
Image Hosted by ImageShack.us







Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)




Image Hosted by ImageShack.us





Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)









Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
cerek
(Des'ree)








a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove



Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti

Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos



Image Hosted by ImageShack.us







skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili






Image Hosted by ImageShack.us


sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče




ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama




odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje























































































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se