Image Hosted by ImageShack.us

Naj'z
Najdraža
Najdraži







Moja bazalica


Velika očekivanja




Državni hidrometeorološki zavod
vrijedni sateliti
što čitaju mi misli





Dragi tragovi



Image Hosted by ImageShack.us
Seka




Vila Rusalka



Image Hosted by ImageShack.us
Majstorica



Image Hosted by ImageShack.us
Anđeli



Miško

Viola

Gogoo

Vitae

Kora

Fanny

Strijelac

Koraljka

Vidra

Armin





Dok je dobrih knjiga...



Knjiga za pod jastuk


Image Hosted by ImageShack.us






Čitam






Preporučujem pročitano








Dašu Drndić, sve redom!
Toplo preporučujem



































Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Ratni dnevnik 1943.




Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us























Website counter





























U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?

utorak, 31.10.2006.

I just knew too much...

Ovo nije post.
Samo ću se malo pomaknuti u stranu...

Nema smisla, ništa ne ide jednostavno, još uvijek se ne mogu potpisati, ne prima mi prijavu, sve je rastreseno. A nisam od forsiranja.
Objašnjenja koja nam se daju na naslovnici sliče objašnjenjima ograničenim osobama koje ništa ne razumiju.
A to mene ljuti.

Sutra idem mami svojoj - tu:

Image Hosted by ImageShack.us

Mama, raširi ruke jako!
Dolazim na: aperitiv, predjelo, glavno jelo i desert
Tata je ljut na kćer, jer pije antibiotik na svoju ruku, šmrkavica jedna, ne ide joj se kod zubara...liječi procese.
A neki se procesi ne mogu liječiti antibioticima.

Kad bi makar mogli, imala bih stalnu zalihu Silapena ...

Parafrazirat ću pitanjem staru blogersku prijateljicu, jesu li suze duši lakše, ako plačeš u Mercedesu?

Image Hosted by ImageShack.us

Mada to nema nikakve veze s ovim postom.

Oni što mi znaju zaviriti među koji red, znati će.

Da ovo nije post.


APDEJT:
Čitam sve što pišete, ali ne mogu vam ostaviti komentar, ne mogu vam ostaviti ni riječ.
I to me jako žalosti.
Ne prima mi ni anonimni komentar kojeg potpisujem prepoznatljivim imenom.
Da nije vrijeme za povlačenje, a ovo je fini način na koji mi to žele dati do znanja?

- 21:14 - Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 27.10.2006.

Rekvijem za porez na dodanu vrijednost

Pospremajući tako po ladicama raznim (onim u mislima i onim pravim), naišla sam na jednu staru teku-svaštaru iz studentskih dana. Onako, tipo blokić gdje se upisivalo sve i svašta. Na zadnjoj strani popis ispita i kvačice kraj položenih.
I tamo negdje na tri četvrtine tog popisa upisala sam:
koliko još ima do očaja?
Mora da mi se strašno jako išlo doma.
Ili mi je bilo već dosta ispita.
Ili mi se činilo da neću nikada doći do kraja i diplomirati.
I nisam bila sigurna na čemu sam s tim dečkom.
Tko zna što mi se tada činilo...
Bilo je to tako davno, da pamtim samo sretne dane, lijepe uspomene..

Jutros, otvarajući neispavane oči, opet se isto upitah.
A doma sam.
Taj dečko leži kraj mene.
Ispite sam sve položila, diplomirala - i stručni imam.

Koliko još ima do očaja?
Ako smo zdravi, očaj ne predstavlja ništa. Ne postoji.
Sve nam je dostižno i ostvarivo, ovisno o tome koliko ćemo se potruditi.
A to što država naplaćuje od mene taman toliko poreza koliko bi bilo dostatno za pokretanje jednog manjeg proizvodnog pogona...
To nije problem koji može izazvati očaj.
To je tek samo- problem.
Rješiv.
Zato ustajem, nabacujem osmijeh i tješeći se poput prave srednjovječne žene, zahvaljujem Bogu na zdravlju.
I bez ironije.


- 10:10 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 24.10.2006.

Sve za atmosferu

E ako nastavimo ovim tempom, za nekoliko godina započet ćemo s pripremama za Božić već tamo negdje pred kraj ljeta.
Prošli tjedan još, dakle polovicom listopada, iz mog poštanskog sandučića izlile se reklame hiper/super raznih marketa koji na veliko i malo nude božićne dekoracije..

...i sve ostale vrste dekoracija koje vežemo uz te dane kad nam je svima lijepo.

Kako tih dana u gradu i u domovima ljudi, vlada ona dobro poznata lijepa i ugodna atmosfera, dolazim do zaključka da nam svima već negdje u rujnu prifali topline oko srca i u duši, pa se vrli hiper/super trgovci brže-bolje oraniziraju i omoguće nam dostavu potrebnih emocija na vrijeme. Da ne čekamo do prosinca...

Svijećnjaci, anđelići, kuglice i lampice, svjetlucave trakice i niske zlatnih plastičnih bisera..

Nama emocije, njima novci par mjeseci prije.

A dobro, priznat ću, nemam što glumiti: ja padnem na njihov štos među prvima.
Već sam vidjela nekoliko novih anđela koji su se baš meni smiješili.
I što sad?
Ne trošim na kuglice i trakice već godinama, ali anđelima ne mogu odoljeti.
Onim malim slatkim debeljuškastim, što su kičastiji to su mi draži, i ti takvi me najviše vole.

A ja ljubavi teško mogu odoljeti...
A tek toplini!

Image Hosted by ImageShack.us




- 12:11 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.10.2006.

Od petka do nedjelje

Petak
Image Hosted by ImageShack.us
Dva sata putovanja gore, dva sata sastanka, dva sata putovanja natrag...
Kako je bilo?
Razumjet će me samo supatnice koje znaju kako izgleda kada se iz otvorenih šlapica, polusandalica i neki dan spomenutih špagerica pređe u čizmice, određene kao dio oklopne opreme za sastanke. Prvi put u sezoni.
Počnu jako boljeti stopala, bol se ubrzo prenese na listove, sijeva i u križima, a ti se moraš toplo smješkati.
Jer se ne znaš smješkati drukčije.
Ne mogu se ni pohvaliti da sam bila u Zagrebu: s autobusnog kolodvora odjurih u Hatzovu 12, saslušati druge, reći svoje i – doma.
Problemi nisu riješeni, ali ni ja im više ne pristupam na isti način.
Nekako sam se izdvojila iz svega toga i čini mi se kao da sa strane promatram tijek događaja. Nemam više volje tražiti način kako da utječem na stanovite pomake, jer mi se čini da usprkos bilo kakvom trudu, stvari se svejedno odvijaju nekim svojim tijekom.
Gubila ja živce, snagu i moć... ili ne, očito je već predodređen slijed, a ja nisam pozvana djelovati na njega.
Pa ga – promatram.
Svako toliko zaplješćem.
Jedino čega se još pomalo bojim je – vrijeme...čini mi se da prebrzo prolazi.
Nakon dvije i pol godine biti na početku... pomalo je zastrašujuće.


Subota
Vidi post niže


Nedjelja
Image Hosted by ImageShack.us
Nekako sam se u životu uspjela naučiti ne kriviti nikoga nizašto.
A nije bilo lako.
Kad ti nešto ne ide, ili kad nešto zezneš, najlakše je okriviti najbližeg.
Treba dosta vremena da se shvati da se na taj način problemi ne rješavaju, već uglavnom samo povrijediš tog nekog svog. A bez potrebe!
Ali danas, negdje oko 11.20. dok sam sjeckala luk i krenula plakati k'o kišna gora, okrivila sam one Nove fosile od prije 25 godina.
Ne ljutu kapulu.
Na radio Rijeci pustili onu njihovu- Ključ je ispod otirača.
Nevjerojatno kako stih iz tako neke stare pjesme ima moć iz ladice davnih snova i uspomena izvući neke scene koje su tamo ostavljene...
Znate ono: da se ne baci, moglo bi jednom zatrebati.
Sjeća li se netko još te pjesme?
Nisam je čula godinama...i onda par stihova i ona solo gitara u jednoj dionici i malo luka- ja gotova!
Nije prošlo 5 minuta, oni pustili Čolića – Oktobar je, počinje sezona kiša....
(Padat će, sluti mirisom
padat će, čeznem za tobom...)
Sve su ladice poispadale i sada imam posla s pospremanjem tih sačuvanih scena i uspomena.
I opet ništa neću baciti...


- 18:32 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 21.10.2006.

Forvardiram i nadoknađujem

Oni koji me duže poznaju, znaju da šizim na forvarduše koje od mene traže da proslijedim, pošaljem...i ako to ne učinim slijedi ovo i ono. A bude mi često i žao jer se u njima ponekad znaju pronaći i lijepi, poticajni tekstovi.
Ovaj sam danas, tj.jučer primila na mail od drage A. koju ne poznam osobno, ali koja ima moć da me svako malo bocne-drito u herc, ali onako do kraja pozitivno.
Draga A., neću ovo nikome slati dalje na mail nego ću objaviti ovdje... uglavnom tu i navrnu oni čije mailove imam i koji bi bili potencijalni primatelji.

Hvala ti što navratiš i ti... čudna su ova virtualna druženja.. možda smo se i dotaknule u prolazu kroz hodnike njihove škole, možda i nismo. Jedno je sigurno, dotaknuta sam tvojim mailovima i znače mi nešto.

Možda ste i pročitali već...ja nisam do sada, ali ovo što je rekla Rose treba imati negdje isprintano i pročitati svako toliko. Manje bi filozofirali o životu,a više bi ga – živjeli!



Prvoga dana školske godine, profesor se predstavio i kazao nam da upoznamo nekoga koga do sada nismo upoznali. Ustala sam i pogledala uokolo, i na ramenu osjetila nježni dodir.
Okrenula sam se, a iza mene je stajala starica, naborana lica sa prekrasnim osmjehom na licu.
Rekla je: "Zdravo, draga. Moje je ime Ruža (orig.Rose) Imam 87 godina. Mogu li te zagrliti?"
Nasmijala sam se i sa entuzijazmom joj odgovorila:
"Naravno!" i ona me snažno zagrlila.
"Kako to da si sada na fakultetu, u ovoj nježnoj dobi?" upitala sam je.
Ona mi je šaljivo odgovorila: "Ovdje sam da bih upoznala bogatog supruga, udala se i imala djecu.."
"Ozbiljno te pitam", odgovorila sam. Bila sam znatiželjna koji je bio njezin motiv za takvim izazovom: da se u toj dobi upiše na fakultet.
"Oduvijek sam sanjala o tome da imam fakultetsko obrazovanje i sada se to ostvarilo", odgovorila mi je.
Nakon predavanja otišle smo u kantinu na milk-shake.
Odmah smo postale prijateljice. Kroz sljedeća tri mjeseca svakoga smo dana zajedno odlazile sa predavanja i pričale non-stop. Bila sam očarana slušajući priče, mudrosti i iskustva iz njenog života koja je dijelila sa mnom.
Tako je kroz godine, Rose postala ikona kampa studenata lako sklapajući prijateljstva ma gdje se nalazila. Voljela se lijepo oblačiti i uživati u pažnji koju je privukla na sebe. Jednostavno je uživala.
Na kraju semestra pozvali smo je da održi govor na nogometnom susretu. Nikada neću zaboraviti što nas je naučila. Predstavili smo je i ona je stala na pozornicu. Kako se spremala da započne pripremljeni govor, srušila je dekoraciju na pozornici.
Bila je frustrirana i bilo joj je pomalo neugodno; nagnula se nad mikrofon i jednostavno rekla: "Oprostite mi što sam tako nervozna i uzbuđena. Odrekla sam se piva kroz Korizmu, a ovaj me whiskey sada ubija! Znam da nikada neću moći reći ono što sam pripremila, zato ću vam reći ono što znam."
Mi smo se nasmijali , ona je pročistila grlo i započela:

"Ne prestajemo se igrati zato jer smo ostarili; ostarimo jer smo se prestali igrati.
Postoje samo četiri tajne kako ostati mlad; biti sretan i postići uspjeh. Svakoga se dana trebate smijati i pronaći humor u svakome danu. Morate imati san. Kada izgubite svoj san, umirete.
Toliko ima ljudi koji hodaju uokolo, koji su mrtvi, a da to niti ne znaju!
Ogromna je razlika između ostariti i odrasti.
Ako imate 19 godina i ležite u krevetu cijelu godinu i ne napravite ništa korisno, ipak ćete navršiti 20 godina. Ako ja imam 87 godina i cijelu godinu ležim u krevetu, i ja ću ipak navršiti 88.
Svatko može ostariti. Za to nije potreban nikakav talent ili sposobnost. Ideja leži u tome da se odrasta tako da se uvijek pronalazi prilika za promjenu. Nemojte žaliti ni za čim.
Stariji obično ne žale za onim što su napravili, nego žale za onim što nisu. Oni koji se žale su ljudi koji se boje smrti."


Svoj je govor završila hrabro pjevajući "Rose".
Izazvala nas je da proučavamo osjećaje i da po njima živimo. Na kraju godine , Rose je diplomirala.
Tjedan dana nakon diplome, umrla je mirno u snu.
Preko 2000 studenata prisustvovalo je njenom sprovodu kao ženi koja ih je naučila vlastitim primjerom da nikada nije prekasno za ono što si oduvijek želio biti.

Kada ovo pročitate, pošaljite ove riječi mira kao savjet svojim prijateljima, obitelji, sigurno će uživati čitajući ih.!
Ove se riječi prenose kao uspomena na Rose.

BITI STARIJI ZNAčI IMATI MANDAT, ZADATAK NA KOJI NE MOŽEMO UTJECATI, DOK ODRASTATI ZNAčI ODABRATI MOGUćNOST NA KOJU MOŽEMO UTJECATI.

Živimo uzimajući, ali Život čini ono što dajemo.

Bog je obećao sigurno slijetanje, a ne miran prolaz. Ako te Bog doveo do toga, On će te i provesti kroz to.

"Dobri su prijatelji poput zvijezda..ne vidiš ih uvijek, ali znaš da su uvijek tu."



A ja, ne kuham danas...dobro je i ono od jučer. Uostalom, kiša pada i ne vidi se prašina kao kad je sunčano. Znam da to ne znači da je nema. Ima je. Neka je.
Što radim?

Nadoknađujem.
Nadoknađujem.
Nadoknađujem.
...
...





- 12:22 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.10.2006.

U rozakoloru

Jutros, negdje oko osam, more je bilo roza boje...sve je oko mene bilo roza, i zrak, neće mi nitko vjerovati.
Pa su tako i moje misli roze...još uvijek, mada je jutro već odavno prošlo. Cijeli mi je dan roza... u ušima mi čudan zvuk neke dobro poznate roza melodije...
Sebi sama djelujem, osim što sam roza, pomaknuto.
Da nisu falili neki dan u procjeni, pa one kozmičke ultraroza zrake danas pljušte po našem lijepom planetu, (ili-lijepoj planeti, pomagajte, spisatelji dragi, ne da mi se ovako rozoj ustajati i tražiti po pravopisu...)
Ja imam takav dojam - sve mi vibrira frekvencijom roza boje.
Dođe mi da zagrlim nekog, da ga zarazim rozom...
A nisam ljubiteljica inače te - roze, više volim kobalt-plavu. Bojim se, ako krene vibrirati u kobaltu, neće biti dobro... biti će preozbiljno i s težinom, a ovo danas je sve – igra...
Današnjem danu ozbiljnost je oduzeo sutrašnji dan, petak, koji inače ima primat za mene - najneozbiljnijeg dana u tjednu.
Sutra će biti sve plavo, onako tamno plavo, pa da – kobalt, to je to.
Moram na jedan ultravažan sastanak u lijepi Zagreb i to u četrnaest-nula-nula sati.
Pa tko još okuplja ljude petkom u doba kad se već planira nedjelja. Eto, ima i toga.
Volim kad mi se poklanja vrijeme, i to dva+dva sata vožnje autobusom, za čitanje i meditiranje.
A drugi će raditi...la la la la la...i voziti...la la la la la
Sastančenje od nekoliko sati neće od mene tražiti veće umno naprezanje, tek malo koncentracije za probavu veće količine nevažnih podataka.
Pozvala bih najdražu svoju i putovanje bi dobilo svrhu i skroz drugu dimenziju, ali ona se nešto mršti nad petkom, ide u subotu na izlet u Italiju, znaju se snaći ta velika gimnazijska djeca...
(Brojimo još sitno do Interlibera...već mogu namirisati, skoro kao ti...)
Ne napušta me roza... ako nastavi tako, materijale za sastanak printat ću na roza papiru..
Još kad bi netko od njih to shvatio...

APDEJT:
Image Hosted by ImageShack.us
Ipak leća digitalca nije uspjela prenijeti moju roza boju.
Prikazuje je kao žućkastu neku. A bila je-roza!
Vidi li netko-rozu?




- 14:39 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 17.10.2006.

Dragi Celzijuse, pa što je tebi !

Image Hosted by ImageShack.us


Jutros, na putu prema novom radnom danu, termometar u autu pokaže 7 stupnjeva Celzijusovih.
Ja bosa. Špagerice na nogama.
Majičica neka tanka, nemarno prebačena preko ramena, glumi jaknu..

Što nosimo u siječnju kad je 7 stupnjeva?
Ne špagerice.
Čizme i kapute.
Rukavice na rukama. Šal oko vrata.
Ja nikako da shvatim da je ljeto prošlo.

Smrzla sam se...



- 11:55 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.10.2006.

Nedjeljom predvečer

Veš mašina utihnula.
Pegla se ohladila.
Evo, još da zatvorim kuhinju...
Odvojila sam u vatrostalnu posudu ručak za sutra, spremit ću u frižider, stavljam poklopac dok hodam prema frižideru (jer mora ona dvije stvari odjednom!), lagano zamašćen rub posude i poklopac poleti prema betonskom podu.
Što spasiti, mislim si ja, dok poklopac tako leti – hranu, ili staklo poklopca?
Hranu, naravno, to je ručak za sutra...
Ipak, sjetim se misli prije nego sam krenula prema frižideru, dok mi je još poklopac bio u rukama: da ga stavim na posudu dok je još na stolu?
Prasak je bio... a kakav je bio - zvuk razbijanja debelog stakla koje se mrvi u najsitnije komadiće. Da sam poslušala onu prvu misao praska ne bi bilo.

Image Hosted by ImageShack.us

Da nisam 14.01.1981. potrčala za autobusom koji je već kretao sa stanice i uletila kroz poluzatvorena vrata, zadihano se zahvaljujući šoferu što me je ipak pustio...da li bi imala najdražu i najdražeg danas...i dragog mog koji mi još uvijek ispunjava želje...?

Što određuje tijek događaja?
Vjera u veliki univerzalni red u ovom kaosu?
Ili je to tek temelj svega...pa kako nam bude?

Uz te misli i što manje kaosa, želim vam jedan dobar i veseli tjedan!



- 17:51 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 13.10.2006.

Priznajmo! Pola nam se prašta!

Image Hosted by ImageShack.us

Koji su ono prvi znakovi ovisnosti?
Nađeš se blizu subjekta svoje ovisnosti...ispraviš se, izravnaš kralježnicu, narasteš dva centimetra, raširi se grudni koš - udahneš duboko
Počnu se polako tresti dlanovi, nikako smiriti nemirne ruke...

oh...

Alkohol? Ne. (Ne baš tako, 'ajde)
Cigarete? Ma ne.
Sex? (vidjela sam na filmu da i to može biti ovisnost smijeh ) Ma dajte!
Droga? Ni u ludilu.

Tisak. Novine. Časopisi. Razna dnevna, tjedna, mjesečna i periodična izdanja.*
Ja sam ovisnica o šuškanju i mirisu tog papira.
Trebate me vidjeti kad dolazim na kiosk..moje reakcije ovise o danu u tjednu i datumu u mjesecu.
Bez obzira da li se radi o dnevnim novinama, politci, traču, alternativi, zdravlju...
Ako mi ne prođe sve kroz ruke, nisam dobro. Moram pročitati!
Onda, jesam li za psihijatra?
Da se naručim nekome?
Ponekad mi psihoterapeut bude prodavačica kojoj se ponekad omakne, pa mi, bez da ja kažem, krene slagati redom ono što ona misli da ću ja danas uzeti. Trgne me to, pa budem bezobrazna, kažem -samo Novi list.
Onda se ona čudi, a ja si u sebi mislim kako sam ipak karakter.
Pa sam već za pola sata na internetu i čitam naslove iz novina koje sam joj odbila uzeti.
Znam da već zbrajate koliko se tu nepotrebnog novca potroši...
Najteže mi dođe kad tragove tih pomaknutih gena nalazim u najdražoj...slično ponašanje nastavlja se u idućem broju, kaže se...
Što da joj kažem: kao da u ruci držim cigaretu i kažem joj - nemoj pušiti, to ti nije zdravo...
Bavile smo se mišlju (koja dobra fraza!) staviti na stol običnu staklenku i u nju svaki dan ubaciti onaj novac koji nismo sprašile na neki časopis. Na kraju dana bi zbrajale, pet, deset, dvadeset...uuu, kako smo moćne.
Prošao je tjedan, ali u staklenku ništa nismo stavile, odlila su se sredstva nekim nepoznatim kanalima.
(A bliži se Interliber i svaka će kunica biti tako dobrodošla...)
Što je u svemu tome pozitivno?
Pa – zdravi smo!
Nije dobro?
Potraga za nekom univerzalnom istinom iziskuje sredstva?
Univerzalna istina ne nalazi se u, niti na novinskom papiru.
Zaključak: moram na liječenje.
Nije li ovo moje priznanje zapravo prvi korak prema ozdravljenju.
Kad bi vam samo pričala kako su teške apstinencijske krize...
A knjiga se nisam ni dotakla.
Dosta priznanja za jednu večer!


Legenda
*nisam navodila naslove jer bi neki ljudi koji me znaju pali u šok. A ja brinem za njihovo zdravlje.



- 23:04 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 11.10.2006.

Kao na filmu

Onda, jeste li projurili kroz današnji dan prihvativši ga zdravo za gotovo, baš kao jučer?
A ni ponedjeljak nije bio različit, zar ne?
Sjeća li se netko što je radio u prošli četvrtak?

Što mi je?

Susrela sam danas ženu, nekih sedamdesetak godina...
Jedva čuje, teškom mukom sam joj pokušavala pojasniti nešto što je bilo važno.
A bilo je važno da shvati
Ne znam da li me shvatila.
Ne znam da li je njoj to bilo važno kao i meni.
Ne znam da li me se uopće sjeća sada...
(Bože, kako sam sebična.)
Gledajući neke dijelove njenog tijela mogla sam pronaći tragove ljepote koji su se počeli povlačiti...kada?
Prije 10-ak, 20-ak godina..? Kad je počela gubiti sluh?
I zašto?
Možda zato jer se naslušala previše gluposti u životu, pa je odlučila da joj je jednostavno-dosta.
Prsti stopala su joj se isprepleli, žive neki svoj život i strahovito otežavaju njezin.
A ja joj nekako moram pomoći, makar malo olakšati...
Gledam joj sina, onako s boka, nervozan, nemiran, na krivom je mjestu.
Ima važnijeg posla...nema strpljenja, zove ženu. Ona pokaže tek mrvicu više pažnje.
Presložim nalaze, pregledam sve još jednom da budem sigurna, a u mislima sam se već oprostila s njom.
Prene me topli dodir na mom dlanu. Nježno i čvrsto, savršeno odmjereno stisnula je moju ruku iznad svih tih papira. Podigla sam glavu i susrela se s njenim bistrim iskričavim pogledom.
(Na filmu se sekunde tih trenutaka prenose kao minute...svašta vam preleti pred očima)
Hvala, rekla je, puno vam hvala.
Primila sam obje njene ruke, ne odmičući pogled, hvala vama, odgovorila sam joj toplo.

Zašto?

Spustila me je s oblaka moje samouvjerenosti, nepobjedivosti, snage, pa i uobraženosti – ponekad.
Srušila me je na zemlju, jednim dodirom i pogledom.
U tom jednom trenutku bez i jedne riječi pokazala mi je i objasnila koliko sam zapravo prestrašena, slaba i kako se svi bedemi zaštite mogu pretvoriti u običnu baru.
Jer život prolazi.
Gubi se sluh, slabi vid i krive se kosti. Suše zglobovi. Kako škripe onda, čovječe!

Hoću li htjeti slušati jednog dana?
Nekoga tko će mi željeti olakšati svakodnevni život?
Hoću li uspjeti sačuvati toplinu u očima, toplinu koja će sama od sebe pričati priče bez suvišnih riječi.
A gledam si desni palac na nozi.
Krenuo je...o da!


- 20:37 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.10.2006.

U nedostatku vremena i ideja-stari već pročitani postovi. Baš ništa novoga!

Evo, draga Majstorice, onog starog posta što bi mogao možda djelomično biti komentar na tvoje zadnje pitanje...

(Draga "preljubnice", ako naletiš, daj se javi da znam da si tu negdje, da si dobro. Pišeš li pod drugim imenom?)

.........

Volim ja tako malo zastati na trenutak i promotriti sebe onako sa strane. Tek da vidim što radim, onako iz druge perspektive. Pa sam sjela na kauč i promatrala sebe za radnim stolom kako sam priljubila nos za ekran i čitam što ljudi pišu u zadnje vrijeme. Preletim s guštom stare mi znance, drage pjesnike i spisatelje, i onda zapnem na preljubu.
I zapnem. Čitam, analiziram, pretačem. Posao me odvede na drugu stranu, pa ostavim sve to, ali u mislima mi se i dalje kotrljaju nečije ispisane riječi i misli. I što može zaključiti ona - ja, na kauču. Da se svako češe tamo gdje ga svrbi? Ma ne valjda?
Zgodno je to tako čitati što razmišljaju drugi ljudi. Nekad sam takve priče znala isčitavati u raznim časopisima koji su nam savjetovali kako da riješimo razne probleme. U usporedbi s mogućnostima koje pruža blog, to su kratke pričice i još kraći odgovori, (moj naklon tu ide samo Majdi Rijavec i Magdi Weltrusky). Što nas vuče da čitamo tuđe priče i analiziramo tuđe probleme? Možda tek samo želja da usporedimo nečije s našim? I zašto sam se ja začitala baš u preljubnici.
U mom okruženju toga ima jaaako puno. Došla sam u situaciju da poznanice-frendice koje nemaju vezu sa strane, mogu nabrojati na prste jedne ruke i još mi ostane prstiju. Naći ćemo se na kavi i onda krene priča, čitaju se sms-ovi, trepere nesretne duše…Jer ako nisi makar nekome ispričala, onda kao i da ne postoji, zar ne? Da se razumijemo, ja ne sudim nikome u ovoj priči i ovoj sam dragoj blogerici rekla da nitko od nas nema pravo reći što je grijeh u Božjim očima i da ljubav sama po sebi ne može biti greška.
Najviše razumijem žene koje su se udale dok se tinta na svjedodžbi srednje škole još sušila. Nitko im nije bio blizu da im kaže da neće sada biti ni sretnije ni pametnije, a vršnjakinje teško da su mogle biti od koristi, one su pucale od zavisti. Pa naravno da se iskače iz kože u tridesetima, četrdesetima. Jer se jednostavno mora nadoknaditi onih ludih, najmanje pet, a po mogućnosti i više godina, od 18-te do 20 i neke. Ja bih voljela da mi se javi žena koja se udala sa cca 18, danas ima cca 40 i nije u međuvremenu pukla bar jednom. Da mi kaže: evo, griješiš. Ja sam u miru sama sa sobom. Naklonit ću se, ispričati i pobrisati odmah ovu sramotu od posta!
Ponašanje mladog supruga mijenja se već prvo jutro nakon svadbe, on se preobrazbom, (Kafka? Tko? Ma tu lektiru je prepisala…), pretvara u ono što ima biti u desetljećima koja slijede. Dođu djeca, mali dragi anđeli i ništa više nije isto. Ne bi smjelo biti, u normalnim okolnostima. I kad se kasnije pojavi neki On i kaže joj da je predivna, što joj onaj njen doma nije rekao mjesecima, možda godinama… bude dovoljno. Ženi bi možda bila dovoljna i ta topla nježna riječ, pogled koji govori - da, slušam te i razumijem što govoriš, vidim ti novu frizuru i ta majica ti super stoji. Stisak prekriženih prstiju koji traje cijelu vječnost i prepoznavanje u moru drugih lica. Ali da bi to čula i osjetila, ona mora poludjeti i otići do kraja i zaista mu vjerovati kako je nesretan, a žena mu je tek neka prikaza koju već odavno ne voli, ne upitavši se – tko je ta žena, kakva je njena priča, za čim Ona čezne i koji su bili njeni snovi kada je potpisivala ono – u dobru i zlu.
Što radi Ona dok On tako usput mrmori o vječnoj ljubavi. Da li možda bira novi miris omekšivača za njegove košulje koje će peglati po n-ti put…Pa kad ga neka druga zagrli, da osjeti miris njegovog tijela koji je ona stvorila. Nemojmo se zavaravati, ne postoji zlatna sredina ni happy end.
Dakle, razumijem ranu udaju i sve posljedice, ali zašto ne reći istinu. Udala sam se tada, tako mlada, jer sam bila zaljubljena u tog dečka i ništa drugo mi nije tada bilo važno nego samo da sam s njim.
Što znači – udala sam se tada, jer sam htjela pobjeći iz loše: situacije, obitelji, društva, itd itd…Opravdanje za bijeg, danas?
My story je nešto drukčija. Ja sam iskoristila onaj ludi bonus do dvadeset i neke i nije mi žao. I kad je osvanuo trenutak odluke znala sam što želim. Nisam bježala od nikoga i od ničega i željela sam svoj život dijeliti samo s njim. Kad sam rekla pred Bogom i pred ljudima, u dobru i zlu, to sam zaista i mislila, onda i danas.
Onih dana uoči potpisivanja dragi je zaključio da smo izgubili pet godina. Osjetila sam prve tragove mudrosti u svojim mislima još onda. Ma nadoknadit ćemo, rekla sam.
Došle su 30-te pa 40-te, smjenjivali su se problemi od dječjih bolesti do klasične borbe za preživljavanjem, od raznih svakodnevnih problema do bezbroj prekrasnih trenutaka, ali ni u jednom trenutku nisam dovela u pitanje vlastiti izbor i odluku.
Brzo sam shvatila da svoju snagu ne mogu zidati na temeljima njegove slabosti, jer i sama osjećam slabost pred mnogim preprekama, pa tko sam onda ja da nekome spočitavam slabost.
A kad mi krene ulet – ti me jedina razumiješ, gdje si ti bila kad sam ja ženu tražio, ja sa svojom ženom doma više uopće ne razgovaram…(kao, samnom bi razgovarao) mislim, to su takvi klišeji da ni jedna žena danas ne bi smjela dovesti sebe u pitanje pred takvim primjerkom koji bi u svoj život htio dodati malo promjene, začina i ništa više. Produži, dušo. Ako ti je do začina kupi si, ne znam, chilli. Ja sam još gora od te tvoje doma s kojom više nemaš dodirnih točaka, ali ti svejedno i danas krpa gaće, jer ju je tako mama učila, jer se nikad ne zna u kakvoj situaciji se možeš naći, ( mama je vjerojatno mislila na nezgodu kakvu, ne daj Bože. Ali nije rekla kakvu.)
Iskušenja su u biti pozitivna stvar. Svi tu padnemo ponekad, bez obzira o čemu se radi. Ja si ponekad pustim onu staru stvar od Vitasovića- “saki kušćić tvoga tila kroz moje ruke je pasa i zaprtih oči znam ča biš stila, on to ne more, on to ne zna…” I bude mi dosta.



- 20:05 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.10.2006.

Neka druga dimenzija

Dokazni materijal
Image Hosted by ImageShack.us


Mi ponekad zaboravimo što imamo na 10 minuta od doma...
Nije li to žalosno..
I vrijedi li propustiti doći
I zašto..


Image Hosted by ImageShack.us



- 20:40 - Komentari (17) - Isprintaj - #

subota, 07.10.2006.

Čija mudrost?

Imam onu knjižicu koja stoji na stolu i okrećući njene stranice iščitavam misao za svaki dan .
Zove se Mudrost žene.

Za dan 07. listopada kaže:
Žena je danas razapeta između tradicionalnih vrijednosti kućanice i majke i izazova ekonomske i psihičke nezavisnosti koje može ostvariti zapošljavanjem. To je odluka koja ne bi trebala biti samo njena odgovornost, već odgovornost čitavog društva.

Naslovi iz današnjih novina:
-Bježeći pred podivljalim suprugom, skočila s balkona
-Nakon što joj je stavio nož pod grlo, prisjetio je gdje skriva veću količinu oružja i eksploziva
-Polio ženu benzinom i zapalio je


Mudrost žene za 08. listopada
Traži smisao u svemu što te zadesi; samo tako nećeš nikada biti iznenađena.

Ženi koja uspije shvatiti koji joj je smisao u ovakvom strahu i patnji treba dati nagradu, jer bi time pomogla mnogim drugim ženama koje se tek spremaju na zajednički život s potencijalnim nasilnikom.
A moje mišljenje o tim takvim nasilnicima odavno je poznata: doživotna robija s teškim prisilnim radom.

Inače subota je o.k. Moja DsKćer pustila kosu i odlepršala.
Kaže bit će neki clubbing poslije kina...i sad ja..e to bi bio post.
Za "između redova".

Riječani, hoćemo na Costabellu sutra, u neko doba?
Znak raspoznavanja: stare tenisice...
....
(i nemojte mi poslije nikad reći sretno i javi se ponekad...)



- 20:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 06.10.2006.

Imitacija života

čežnja
čežnja
čežnja
evo ti...
je l' ti dosta?
još želiš?
čežnja
...
naglasak na čitanje između redova ipak pokreće neke slijedove.
Zašto nitko ne čita između redova, već samo površno projuri tekstom?
Zašto bi netko uopće i tražio smisao onoga što piše između redova, ako mu ne treba nečiji tuđi smisao i sasvim dobro živi.
Bez tog nečijeg smisla.
A ono što se nađe među tim silnim redovima ponekad i boli, a ne možeš pomoći, jer si daleko.
Riječi su prazne.
Samo dodir liječi.

i onda mi ti kažeš...
pa naravno da vidim što ti je između redova.
Samo čežnja.
Ali nigdje je nisi izrijekom istaknula.

Opet?
Tebi nikad dosta.
ČEŽNJA
Dobro?

Pročitao si, pa što.
Kao da je mene teško pronaći
ja sam uvijek tu
i ne idem nikamo
Koga je to uopće briga
(osim njih koji će i danas pitati što je za ručak!)

i vjeruj mi, više je tog ručka između mojih redova
nego čežnje
bilo kakve čežnje

ali evo, tebi za ljubav:
čežnja
čežnja
čežnja...
(što ti vrijede riječi)



- 09:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 04.10.2006.

Za Gux, Csirke i DsK

Drage...
Zaustavljam ovaj dan, kažem mu-dosta!
Jedino što mi još ostaje i što moram učiniti je da vas zamolim za ispriku.
Ta vaša tri velika vesela i iskrena srca.
Tako ste mi bile lijepe danas tamo na onom komadiću prostora gdje smo se sreli.
Blistave.
Svijetlile ste oko sebe onim sjajem kojim mogu sjajiti samo takve duše.
Takve, kao vaše.
A ja vam nisam bila to u stanju izreći, tamo na tom komadiću prostora.
Došla sam k vama napustivši netom neke ljude koji su iz mene iscijedili svaku kap one energije koja mi je nedostajala da budem normalna.
Suočena s lažima, licemjerjem, podvaljivanjem, moja zaštita je popustila i kroz te neke pukotine, izvukli su ono što im je trebalo da bi funkcionirali.
Sve što ste vidjele danas (tamo na onom komadiću prostora) bila je samo jedna-umorna žena. (Koja će se brzo resetirati!)
Ali to nije važno, zapravo...
Taj vaš sjaj puno je važniji i u njemu je smisao.
Hvala što me svaki dan podsjećate na to.
....i hvala na poljupcima....
kiss

- 21:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 03.10.2006.

Tko, gdje, kada i zašto

Image Hosted by ImageShack.us


- 18:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.10.2006.

Umijeće čitanja između redova


Njegove nove...
Image Hosted by ImageShack.us

...i moje stare..
Image Hosted by ImageShack.us

...prošetale u suton..
Image Hosted by ImageShack.us

- 10:21 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (3)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (5)
Studeni 2009 (8)
Listopad 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (10)
Srpanj 2007 (11)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (7)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (15)
Siječanj 2007 (10)
Prosinac 2006 (9)
Studeni 2006 (10)
Listopad 2006 (17)
Rujan 2006 (12)
Kolovoz 2006 (11)
Srpanj 2006 (7)

Sklona porocima
Image Hosted by ImageShack.us







Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)




Image Hosted by ImageShack.us





Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)









Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
cerek
(Des'ree)








a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove



Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti

Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos



Image Hosted by ImageShack.us







skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili






Image Hosted by ImageShack.us


sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče




ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama




odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje