U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?

ponedjeljak, 26.06.2006.

Kad mi dođe knjiga...

Dosta ljepote... Može malo boli? Imate li u svojoj blizini kradljivca energije? Vampira? Osjećate li se ponekad, nakon što ste s nekim ljudima u društvu, iscijeđeno, umorno, demoralizirano, depresivno? Da li ste već razvili i bolesti u svome tijelu, dopustili specijalistima da postave dijagnoze.... raznih bolesti koje su tek samo poslijedica krađe energije? Bez obzira da li kradete, ili ste pokradeni? Postavila sam nekoliko ozbiljnih, teških pitanja. Odgovore želim podijeliti s vama, možda čak i otvoriti temu. A čitam knjigu, naravno, nisam se baš sama od sebe prosvijetlila. Krenula ja u raspravu s dragim koji je odmah odbio svaki razgovor. Gluposti, kaže. Ono, neki dan u Zagrebu, kad sam kao išla rješavati probleme, a zapravo sam tek oglodala još jednu bačenu mi suhu kost, u Profilu, gdje se volim zavuć', u ruku mi dođe knjiga Serene Albe "Geometrija božanske iskre...i kako smo preživjeli roditeljsku ljubav" Nisam je još pročitala, tek sam na pola. Kakva knjiga... Preporučujem, a velim, tek sam na pola. (Napomena mojim roditeljima - onaj iksić gore desno.) Citat ...negdje 87-ma stranica "..Ali prije toga da se vratim na strah s početka ovog poglavlja. Osnovni strah kojeg se nikako ne možemo riješiti nastane u odnosu s roditeljima. Kad osjećate da iz vas nepovratno svaki dan ističe životna energija, a onim osjetilima koje uobičajeno koristite u svojoj kulturi (dakle, ne intuicija, ili šesto čulo, jer ono je protjerano u zaborav i proglašeno izmišljotinom) niste u stanju registrirati nikakvu opasnu situaciju, niti napadača, onda imate najveći od svih mogućih razloga za strah - to je apsolutna, a potpuno nevidljiva i nedokaziva prijetnja vašem životu (poslije vam kažu da ste skloni fobijama, ili da se bezrazložno bojite-totalno kriva dijagnoza, jer tko god ima fobiju, sasvim razložno se boji nekog velikog vampira u svojoj blizini). To je situacja energetskog vampirizma. I ne samo da ste u toj situaciji bili jedan put, bili ste svaki dan i biti ćete do kraja života ako ne spoznate ovu pojavu i ako je ne spriječite. Zato sam rekla na početku da smo mi bića straha i da živimo u civilizaciji straha. A prvi i najveći strah nam je skoro uvijek usadila u dušu – mama, a zatim najčešće i tata.. Vole li majke djecu? One misle da ih vole. Zapravo, one strahuju za djecu. Zato je izravan i neuvijeni odgovor na pitanje: "Vole li majke djecu?" – "Ne, ne vole ih!" Tako su počela sva zla ovog svijeta" Kraj citata Tu, sam se smrzla. Baš tu – na tom odlomku. Jer već dugo radim na tom strahu. A nisam ni znala da je netko već pisao o tome. Trudim se, izvlačim iz krajnjih dubina svoje duše snagu da poljubim svoje najdraže ujutro na polasku u školu, da im kažem- volim te i sretan ti dan. Umjesto: "jesi uzeo/la kišobran? Kako nisi, moraš, pa vidi kiša će... Zašto nisi obukao/la jaknu, zima je, zakopčaj se... Imaš ključ? Nemaš? Pa dobro, zašto mora svako jutro biti ista priča i ja ti moram tražiti ključ? Otkud znam gdje ti je pribor za geometriju? Jesam ti rekla već tisuću puta da si stvari za školu spremiš navečer?" Jasno sve? Ja znam biti i vampirica. Krasti vlastitoj djeci energiju. I to na početku dana. Tek su se probudili. Odaberem intonaciju koja reže. Uz doručak im solim pamet. Kradem energiju. Svoju nemoć pretvaram u kamen u njihovim želucima. Treba hrabrosti, treba snage, treba imati moć prekinuti taj naučeni slijed. Ali ne ide bez uvjeta, a to je – iskrenost. Prvo prema sebi, tek onda prema drugima. Totalna, apsolutna, bespoštedna iskrenost. Nema iznimki, nema opravdanja. Poanta citat "Danas ljudi ne znaju voljeti. Ima jedna zakonitost – ljubav i strah ne idu zajedno. Gdje ima straha, nema ljubavi, gdje ima ljubavi nema staha. Ljubav nikada ne može postati strah, ali strah može postati ljubav. Jednom, kad naučite voljeti, nećete zaboraviti. Ili voliš, ili strahuješ, nema između. I ne možeš samo malo strahovati, kao što ne možeš samo malo biti trudna. Ili jesi, ili nisi." Kraj citata Čuvaj se, pazi, pasti ćeš, stradati ćeš, ako odeš tamo, nemoj ići tamo. Budi tu. Da bih ti ja mogla oduzeti još malo energije. Zarobit ću te svojim strahom. Imam još puno rada na sebi. Puno. Tema? Bez obzira govorimo li s aspekta roditelja, djeteta, prijatelja, pozanika, susjeda. Klijenta, pacijenta.... Širok je spektar. Cijeli horizont. Knjiga je za pročitati. Tek nakon čitanja, a ja sam tek na pola, mogu raspravljati s nekim tko će mahnuti rukomi reći -ma, gluposti! Dakle, na onoj žutoj ležaljci, čitajući, suočavala sam se sa svojim strahovima koji mi žive u kostima i shvatila da ih moram isčupati kako god znam i to što prije. Samo je jedna šansa, sad u ovom životu. Da svaki taj strah pretvorim u – ljubav. Jer, ako mi ne uspije... strah se pretvara u bolest... opet citat Budući da se smatra da je najveća ljudska istina, ali i socijalna vrednota, to da roditelji vole svoju djecu, mi taj odnos u kojem nam roditelj krade energiju nazivamo LJUBAV. Strah je obukao odjeću ljubavi. Mi smo u svojoj duši, u srcu, uvjereni da to jest ljubav. Što je onda logičnije nego da taj isti odnos tražimo od svojih partnera i da ga onda ponavljamo sa svojom djecom? Ništa mi ne želimo popraviti. Mi krađu energije nazivamo LJUBAV i želimo to ponoviti i opet i opet.... Tako je nastala ova silna zbrka u našem svijetu, u kojem nitko ne zna voljeti. Jer su nas podučili da je strah- ljubav.

- 23:35 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 23.06.2006.

Ovo nije post. Želim vam samo zahvaliti na čestitkama i obilju lijepih riječi kojima ste me darivali, kao da je meni rođendan. Pa i je, u neku ruku. Dakle, HVALA vam, od srca! Svaka vaša misao posebno me je dirnula i ostavila u meni trag. Dragih ljudi... A ja opeta kidam sutra. U neku od skrivenih uvala.. Na neku od ove tri ležaljke More, sunce, (nadam se!), mir i tišina... Reći ćete da se ponavljam i da sam već dosadila s tim morem & suncem. Nikad dosta! Meni.

- 20:58 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.06.2006.

Every time I look at You

Samo je jedan osjećaj I samo je jedna istina Trenutak kad su mi te položili u umorni zagrljaj, kada sam ugledala tvoje slatko ružičasto lice i prvi put osjetila moć tvoga glasa...moć, koju sam spoznavala još toliko puta...i onda, kad si tiho govorila. Ali nikad nije tako moćno-kao onaj prvi put, taj prvi vrisak. Poželjela sam vrisnuti zajedno s tobom. Da nas čuju i u raju. Da objavimo tvoj dolazak na ovaj svijet. Ja, tako sretna što si odabrala mene za prolaz, ali još uvijek ne znam kojim sam to dobrom zaslužila. Zapravo, sve postaje sporedno. Nije nevažno, ali – može čekati.. Smireno disanje djeteta umiruje svaku nemoćnu, prestrašenu misao. Tako si i ti donijela mir u moj život, jasan osjećaj slijeda koji se imao dogoditi. Došao je i onaj slatkić mali, poslije četiri i pol godine, sa svojim vatrometom.. Ali prvo sam čula otkucaje tvog srca, zahvaljujući modernoj tehnologiji, čudila se moći prirode i zazivala Božji blagoslov, samo da sve bude dobro. Moja kćerka. Tijelo mog tijela, bezuvjetna ljubav, vječna odanost. Netko će to nazvati slabošću, suvišnom popustljivošću, nedovoljnom stegom. Razumijem tuđe strahove, ali te niti ne uplećem u vezivo koje nastojim održati slobodnim od straha. A to nije uvijek lako. Kad smo ti slavili prvi rođendan, tata i ja tražili smo najljepšu lutku u gradu. Tko zna gdje je sada ta..kako si je ono zvala-beba Ljubica...Svakoj lutki si davala neka ozbiljna imena, s predznakom-beba, sjećaš se... A dan prije tvog sedamnaestog rođendana, ja te nagovaram da odustaneš od parfema. Kako sam bedasta. Vidiš, još učim. Eternity summer od Calvin Kleina- it is! Fućkaš naušnice. Jedan je život i treba mirisati – fino, po Calvinu! Najdraža... Znam da ćeš raširiti krila i poletjeti. Poželjet ćeš i odlutati. Nestati nekamo, kao jutarnja rosa. A ja sam tu-na straži. Koja nema smjene. Otvorit ću vrata, kad se vratiš da odmoriš dušu i obnoviš snagu. Prihraniš korjenje, koje ću ti čuvati zdravima, sve dok dišem. Uvijek ću pamtiti današnje poslije podne. Umorne, poput dva zombija po Korzu, nepovezane rečenice i potpuno razumijevanje. Dragocjeni trenuci. Neka ovo bude čestitka, koju ove godine nisam kupila, nisam crtala... Evo, pisala sam je tu. Najdraža moja, sretan ti rođendan! A sad, slijedi pretjerivanje u jelu i piću...

- 00:09 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 21.06.2006.

Kad se pogasi klima

(Photo by Nono the Great) Ljudi moji dragi, ovo nije normalno. Ljeto je skroz došlo. Tu je, mislim, vruće je i svi se znojimo. I gunđamo, naravno. Ili nam srce stane, kad izađemo iz klimatizirane prostorije van. Nekako sam, uz ljeto, uredno vukla onaj pojam "lazy days". Ali ovo što se događa, ovo je nešto potpuno drukčije. Priznat ću vam, nisam vas čitala još od petka, kad ono pobjegoh, Gogoo je skužio, u Dugu uvalu. (Dobro, i vas dvije ste skužile, ali vi znate kamo ja idem, kad idem. Pokosio je, da! I četiri miša mlat'no, ali to je već druga priča.) Kako je dobro bilo... Ta boja mora ne može se s ničim usporediti. Toliko je kristalno čisto, (i još pomalo hladno), da imaš osjećaj da čisti i tebe, i sav onaj zimski usatajali sloj s tijela, a i iz duše. Nema tog pilinga koji mi u kadi može postići to što mi čini more i sunce u D.U. Ma kakve kreme za samotamnjenje, nema te boje! U ponedjeljak sam jurila u Zagreb, pozvani smo u zadnji čas na sastanak gdje se pokušava iznaći rješenje za nas, a i za mnoga druga poduzeća kojima je opstanak ozbiljno doveden u pitanje. Ali, neću gnjaviti s problemima. Svakom oltaru je njegov križ najteži. Ili možda – najdraži? Koliko duboko smo hrabri zaviriti u sebe, da nađemo iskreni odgovor na to pitanje? Ne stignem sjesti za ekran, osim onog vremena kojeg provedem na radnom mjestu, a tu ponekad ostavim oči. Pa se vratim doma oko pet popodne i škiljeći kuham ručak za sutra. Na TV se izmjenjuju utakmice, pomalo uživam u atmosferi navijačkih pjesama, na balkonu nam se vijori, znate ono: najveća zastava u kvartu. Pa kad je jednom u četiri godine! U četvrtak mi je drugi, po rođendanskom slijedu, najdraži dan u godini. Pa je fešta, i opet će se poslije tražiti vrijeme koje prebrzo nestaje. Kako ono: prošlost ne postoji, budućnost se tek treba desiti. A sada? Odoh prespavati ovo što je ostalo od noći.

- 00:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 17.06.2006.

Svemu usprkos, ljeto...

Brige ostavljam doma, uredno posložene. Obećale su mi da neće slijediti. I, odlazim-tu. Samo za vikend! (Photo by Nono the Great)

- 07:38 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 13.06.2006.

Šokirani i iznenađeni

- 17:48 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.06.2006.

After dark

Drive by in the low ride

- 19:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 09.06.2006.

Nova katedra

Lutam i uživam na prostranstvima Iridinog bloga. Liječim se, draga, tvojim tekstom. Čudno je to, ponekad, kako mislimo da smo mi skroz ok, pa promatramo i sudimo drugima, opisujući do u tančine njihova ponašanja, (čitaj: tračamo i kritiziramo!), a u svojoj duši ne znamo kako očistiti nakupljenu prašinu, pa čak i blato. Zavirimo u sebe, ostavimo druge. Sa sobom, zapravo, imamo najviše posla. Ali to treba priznati, što nije baš lako, ponekad! Ja sam se nekako zakačila za ovo, pa prenosim (Caroline Myss: Anatomija Duha) -Promjena je stalna. Svaki život prolazi kroz faze teške promjene kao i mira. Naučite se kretati s tijekom promjene, što je bolje nego da pokušavate spriječiti da se promjena dogodi. Više sam puta prošla kraj te knjige, misleći, što će mi, s mojim duhom je sve u redu. Onda pročitam tvoj sažetak, i vidim da je hitno moram uzeti. Jer, ona je, izgleda, našla svoj način da pronađe mene. Kad sam je već tako više puta uobraženo ostavila, provukla se kroz siguran prolaz pun svjetla - jedan prekrasan blog.

- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 06.06.2006.

Nemoguća misija

U bračnu luku, veoma uskoro, uplovljava dvoje prekrasnih mladih ljudi. Zmajka s gnijezdom ide danas, kako to red i tradicija nalažu, u posjetu obitelji mlade nevjeste, noseći darove! I sad... Treba napisati čestitku. A da nije otrcana praznih riječi bezbroj puta ponovljena napisana, usput, reda radi odnekud prepisana patetična (Vidi naslov posta) "Dvije duše su se pronašle, dva srca spojila u jedno..." Otrcano, patetično, prepisano Ma jesu li nam sve - riječima ispisane želje, postale takve?

- 13:39 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 03.06.2006.

Mladi i moćni

Radnu subotu provela sam na sportskim igrama umirovljenika. (Ti, Mima, znaš gdje sam bila. I puno sam mislila na tebe) Našlo se tamo oko 1500 ljudi treće životne dobi, koji ne vole da ih se zove tako . S punim pravom. Trebali ste ih vidjeti. Toliko pozitivne energije i dobre volje koncentrirane na malo prostora odavno nisam vidjela. Neki su na majicama imali natpis: "mladi i moćni". Potegli su put iz mnogih domova i udruženja umirovljenika iz cijele Hrvatske, pokazali što mogu, natjecali se, zabavljali, plesali, jednom riječju-fenomenalno družili. I šta sad mene tu muči. Ako su nam djeca prva životna dob, umirovljenici-treća, to znači da smo mi u sredini neka - druga životna dob. Djeca idu na izlete, maturalce, apsolventska putovanja. Umirovljenici se nađu, njih 1500 odjednom na hrpi, na svojim sportskim igrama. Sretni, poput gimnazijalca na putu za Amsterdam. A što je s nama? Tu smo negdje, bliže ili dalje četrdesetima, pedesetima... Nismo ni djeca ni mladi, a nismo ni umirovljenici. Tko bi nas mogao okupiti i tako razveseliti? I što bi nas razveselilo? Za početak predlažem osnivanje Udruge druge životne dobi. Da imamo u svakom gradu po jednu, pa se nađemo jednom godišnje, npr. na Bosiljevu. Na partiji karata, makar. Pokreni se, generacijo. Treća dob nam je svakim danom za dan bliže!

- 20:10 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.06.2006.

Dok pjeva Norah Jones

Da opišem ugođaj prvo... onaj njen fiiini laganini mjuz. Melem za umorne duše, te takve kao što je moja. Neću više kukati, ni prosipati otrovne vode po onima koje u biti trebam. Bit ću tiho po tom pitanju. Već sam i sebi samoj pomalo dosadila takva. Nekim čudom, četvrtak poslije podne, a ja - sama doma. Inače, kod mene vam je kao u restoranu nekog frekventnog željezničkog kolodvora. Stalno se čuju glasne obavijesti tko je stigao i tko i kamo kreće, ali prije svakog dolaska ili odlaska, nešto se u restoranu pojede, ne? Zato i služe. Restorani, mislim. Zvone telefoni, traže se svakojake informacije, naručuju se usluge ove i one. Tu je i jedan šalter koji radi 24 sata dnevno, i stalno izdaje potrebnu čistu i ispeglanu robu. Trebalo mi je dugo vremena, hrpa bračnih godina, da shvatim da zapravo i ne bih znala funkcionirati u drukčijim okolnostima. Oaze mira i tišine su pojmovi s kojima uglavnom ne znam što bih. Pa kad je danas poslije podne odjednom zavladao mir u mom gnijezdu, prvo sam ubola CD od Norah, da nešto ipak svira... A ona opet stvori ugođaj mira. Znači mir. Kratko. Dragi je "skočio" do Istre, (Učku preskočio), a na stolu ostavio mobitel. Provokacija? Zaboravnost, tek? Početni znakovi senilnosti? (A ne! Pije Ginko!) Nemir. Vizualizirajte si sad jednu stariju iskusnu kvartovsku mačku, koja se sama hrani, kako kruži oko akvarija s krasnom ribom unutra. Kruži, kruži....malo na jednu stranu, malo na drugu... a nije ručala...svako toliko šapicom takne staklo akvarija, pa je naglo trzne natrag...mami je ribica..mmmmm. Ma, iskusnu sam rekla! Krepaj ribo! Krasan mobitel ima moj stari iskusni kvartovski mačak! I ja ga neću dirati. Neki dan je na moj mobitel stigao sms: "...dok gledam ove raspjevane maturante, sjetim sa naše mladosti, najdraža. Ponekad je utjeha tek samo saznanje da si tu negdje i da postojiš takva. U duši uvijek ista ona raspjevana maturantica...." I sad, da sam ja negdje "skočila", on - mačak, moj mobitel - riba, on gladan, znatiželjan. Rasprava bi se tada vodila samo oko onoga-najdraža. Što je u cijeloj rečenici najbezazlenije... Tko bi mu objasnio da je autor u toj, nekoj svima nama dobro poznatoj, krizi srednjih godina, kao i cijela naša generacija... I uzdiše za mladošću kad smo si svi bili najdraži i kad su te ljubavi bile jake i snažne baš zato što su tako kratko trajale. Eksplozije čistih neopterećenih emocija. Sjećate se toga: svaka je pjesma tada bila "naša stvar", u kafićima ili diskotekama, puštali bi ih kad bi nas vidjeli da ulazimo... Probaj danas proći kroz grad onako medvjeđe zagrljen s nekim, nakon što si se bučno pozdravio i sočno izljubio pri susretu. Svako vrijeme nosi svoje. A neki od nas, eto, potajno pate za tim danima. I osjećajima koji prate one početne faze zaljubljenosti. Ne isplati se.(Vidi-treću rečenicu,gore!) Zato će njegov mobitel ostati u futroli, nedirnut. Ne želim znati da li ih možda ima još takvih, koji bi obnavljali uspomene – "na kavi". Pouka: istinu nećemo pronaći u nekom mobitelu, već u našim glavama, vlastitim mislima!

- 18:13 - Komentari (20) - Isprintaj - #