|
|
| ožujak, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
by lilbutevil
...možeš me zvati svojim imenom...možeš me zvati kako hoćeš...dokle god znaš koga predstavljam...što sadržavam...što me ispunjava...možeš me na ulici pogledati u oči, a možeš se posramiti i sakriti pogled...možeš me voljeti...možeš me mrziti...možeš se vidjeti u meni...možeš me prezirati...možeš me i ne moraš razumjeti...ali me moraš poštovati...jer...ako nešto i ne razumiješ...najmanje što kao čovjek možeš učiniti...jest poštovati različitost sebe i toga...
...obratiti mi se možeš na :
kikasso007@hotmail.com
| Once upon a December... |
Onaj koji je vječni...
Oni što nas nasljeđuju...
Ona što je pametna koliko je visoka...
Ona što sve zna i što ju puno volim...
Ona što spava u mojoj sobi...
Ona što će da bude dr. House...
Onaj što vlada srcem, perom i tintom...
One od kojih me jedna jednom prepala u WC-u, a inače imaju talenta za šrajbanje...vrlo...
Ona kovrčava što mi jednom biješe razredna...
Ona što piše savršene zbunjujuće postove...
One što su iz drugog be-o-ge i javljam im za postove...
Ona lepojka koja je često tužna i krade mi slike...
Ona mala svake subote vesela i meni vrlo draga...
Ona koja je ''zena rukometasa'' i koja mi uvijek pomogne...
...we are so young...our lives have just begun...but already we're considering escape from this world...
* * * * * * * * * * * * * *
...feel the rain on your skin...no one else can feel it for you...no one else can speak the words on your lips...live your life with arms wide open...today is where your book begins...
* * * * * * * * * * * * * *
...smijati se je rizik, da nas ne smatraju ludim...plakati je rizik, da nas ne smatraju sentimentalnim...tražiti pomoć je rizik, da ne pokažemo svoje pravo ja...pokazati svoje snove i ideje je rizik, da ih ne izgubimo...ljubiti je rizik, da nam ljubav ne bude vraćena...živjeti je rizik, da ne umremo...nadati se je rizik, da ne izgubimo nadu...pokušati je rizik, da nam ne bi uspjelo...riskirati moramo, jer je u životu najveći rizik, da ne riskiramo...čovjek koji ne riskira ne napravi ništa, nema ništa i jest ništa...lagano izbjegne trpljenje i žalost, ne može učiti,
osjećati, mijenjati se, rasti, ljubiti...živjeti...čovjek uklopljen u uvjerenja je rob, bez slobode...samo čovjek, koji riskira, je slobodan...
* * * * * * * * * * * * * *
...iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome...sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao...drugome je neophodna točna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš ju, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ ju na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne shvaćati...slušaoc je babica u teškom porođaju riječi...ili nešto još važnije...ako taj drugi želi razumjeti...
* * * * * * * * * * * * * *
...kasno je, sjećanja, uzalud se javljate...beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo biti...jer što nije bilo, nije ni moglo biti...a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo...
* * * * * * * * * * * * * *
...smiješno je, možda...bio sam čovjek s onim od jučer i želim biti čovjek s ovim od danas...drukčijim, možda i suprotnim...ali me to ne buni jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi...
* * * * * * * * * * * * * *
...trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi...izbrisati je, da ne boli...lakše bi se podnosio dan što traje...ne bi se mjerio onim što više ne postoji...ovako se mješaju utvare i život...pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života...
* * * * * * * * * * * * * *
...pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku...
* * * * * * * * * * * * * *
...opet sam sam...možda je i najbolje tako...ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje...
* * * * * * * * * * * * * *
+Hoćeš li napisati to riješenje?- pitao me defterar.
-Moram - rekao sam, gledajući pred sobom pismo, gledajući prijetnju.
+Ne moraš, odluči po savjesti.
-Oj, ostavi savjest na miru...odlučit ću po strahu...odlučit ću po užasu i dići ću ruke na sebe sanjanog...bit ću ono što moram - đubre...sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio...
* * * * * * * * * * * * * *
Ostavi svjetlo na putu kojim
želiš poći
Pomozi mi kad snivam,
sretan i nasmijan da mogu ti doći.
Podigni ruke, u bijeli hram
uspravno kreni
I reci tiho svima da ostat
ćeš dijete među anđelima
A ja?
Neka mi Bog otvori oči,
neka mi nebo pojača sluh
Da čujem te u noći
i vidim u svakom snu.
A ti?
Neka ti Bog podari krila
Neka ti nebo podari spas
Da pjevaš, pjevaš svima
da zauvijek čuju tvoj glas.
Ova te zemlja voli i čuva uspomene
na dane kad si bio tu,
a dragi ljudi nose te ko vječnu ranu.
A ona?
Na jastuku leži. U nebo gleda,
sklapa ruke i suze skriva što
nisi s njom dok letiš s anđelima...
**************
A hand above the water,
an angel reaching for the sky,
is it raining in heaven?
Do you want us to cry?
And everywhere the broken-hearted,
on every lonely avenue,
No-one could reach them,
No-one but you...
One by one,
only the good die young,
they're only flying too close to the sun
and life goes on...
Without you...
Another tricky situation,
a get to drowin' in the blues,
and i find myself thinkin'
well - what would you do?
Yes! - it was such an operation,
forever paying every due...
Hell, you made a sensation,
you found a way through...
One by one,
only the good die young,
they're only flyin' too close to the sun...
We'll remember...
Forever...
And now the party must be over,
I guess we'll never understand
the sense of your leaving,
was it the way it was planned?...
And so we grace another table
and raise our glasses one more time,
there's a face at the window
and I ain't never, never sayin' goodbye...
One by one,
only the good die young,
they're only flyin' too close to the sun...
Cryin' for nothing...
Cryin' for no-one...
No-one but you...
**************
...izlazim iz sobe...jedinog pravog utočišta za moj duh...jedinog mjesta na kojem mi je duša slobodna...jedinog mjesta koje me pozna....pozna za pravo...
...vani je mrak...kiši...udarci kapi omogućuju prepoznavanje svega oko sebe....lagano koračam...lagano i sigurno....lampe se nižu...njihovo me svjetlo smeta...uništava moć tame...uništava jad koji stvara kiša...uništava svaku mogućnost krika u gluhoj tišini noći...
...približavam se raskrižju...trebam ići ravno....planiram otići ravno...ALI...znam da je tamo...čeka...njezino disanje je neprimjetno....dah zaustavljen u pravim trenucima...njezina je koža meka....na njoj se udarci kapi gube....nestaju...znam zašto me čeka...ne zaustavljam se....i dalje koračam hrabrim i odlučnim koracima...uživam u zvuku koji moji koraci proizvode u već naveliko izgaženom blatnjavom putu...idem prema njoj...
...očekuje...očekuje da počnem ubrzano disati...da mi puls ubrza...očekuje da bježim...očekuje da se okrenem....želi da je se bojim...želi pobijediti....želi čuti krik...vapaj za pomoć...želi da priznam da je pobjedila...
...a ja i dalje koračam...koračam glasno...koračam hrabro...koračam kao da je nema...kao da ju ne vidim...
...počinje...
...zadnja kuća prije raskrižja...istini za pravo...i sama sam od sebe očekivala da ću se nekako promijeniti kada se približim...ali ne...sve se odvijalo onako kako sam zamislila...
...ZAMAHNULA JE!...udarila me najjače što je mogla...padam na koljena...ne da molim...već da primim još udaraca...sagnuta sam...a ona udara....njezin zamah siječe gluhu tišinu....dodir tupog predmeta, kojim me udara, sa mojom kožom neusporediv je...sa bilo čim...i boli....neopisivo boli...njezina je snaga ogromna...udarci koje mi zadaje su snažni...volja i želja da me porazi su bezgranični....
...ALI...
...tada se događa neočekivano....podižem glavu...i dalje sam na koljenima...odavna zakrvarena kiša klizi mi niz lice...ja sam smirena...dišem pomalo ubrzano...ali samo od uzbuđenja...vidim da joj pogled prati samo JEDNU kap kiše na mom licu...onu koja klizi...klizi...i zaokreće se...točno tamo gdje završava moj osmijeh...zadovoljni osmijeh...ponosni osmijeh...POBJEDNIČKI osmijeh...i nije joj jasno...kako bi joj i moglo biti?...
...kako da stranac koji se skriva pod crnom kapuljačom razumije to što se dogodilo?...kako da razumije da udarajući moje tijelo ne udara mene?...kako?...kako kada ne vidi...ne vidi...primjećuje sve...ali ne vidi ništa...
....i baca tupi krvavi predmet...njegov udarac o tlo me budi...ustajem...skidam joj kapuljaču....zaustim....i na tren zastanem...razmišljam...da li da joj kažem?...hoće li shvatiti?...
...i ne prozborim ništa...osmijehnem se....i pogledom joj govorim....da je izgubila....da me izudarala na sve moguće načine...da mi je uzela sve što mi je uzeti mogla...dajem joj da na tren pomisli da je pobijedila...dajem joj taj sladak okus na usnama...
...i tada ju objema rukama uhvatim za ramena...preko tame njezina lica pogledom dolazim do očiju...i zagledam se u tu beskrajnu tišinu...u tu bol...i sretna sam...jer vidim...da je njezin život bez mene prazan...da joj udaranje mene donosi vatru....oživljuje ju...i u tom trenu...ja pobjeđujem...i onaj sladak okus....postaje gorki pelin...koji ne nestaje...nikada...jer moja je odlučnost...jača od njezine namjere...
...samo jednim potezom skinule smo maske...stale smo jedna naspram druge...kao pošteni igrači sudbine...kocka sreće je bačena...DAJEM TI PREDNOST...noćas dame biraju...
- ˝Znaš što sam shvatila trenutak prije nego što sam zaspala?˝, upitala ga je.
- ˝Što?..˝, rekao je već tužnim glasom nakon što ga je ona rastužila.
- ˝Shvatila sam da se bojiš svojih osjećaja. I baš zato ne možeš osjećati ništa.˝
- ˝Ne...˝, tiho je rekao, ˝... možda ... ˝
''...doviđenja, dragi, doviđenja...ti mi jednom biješe sve...''
...bilo je to davno, davno...još pamtim svako lice...nas 30-ak ušlo je u 14-icu...na svakom licu razaznaje se strah...ali i neka vrsta ponosa...jer stvorili smo obitelj...stvorili smo ZAVIDNU GIMNAZIJSKU ELITU...svaki je razred na svoj način poseban...mi smo posebni na njih 28....da...28...
...nažalost...izgubili smo jednog...najboljeg PMG-ovca...svima najdražeg...sigurna sam da je s nama...i da je ponosan...volimo te, Deane...
...sada...nakon četiri godine...gledam ta lica....uspoređujem ih sa onima od prvog dana...i jedino što mi prolazi kroz glavu je ''GDJE SU NAS GODINE DOVELE...''...promijenili smo se...nabolje, naravno...
...prisjećam se svih čajanki (?!)...svih ekskurzija...svih bisera...prisjećam se maturalca...Talijani nas sigurno pamte....uvjerena sam da dan-danas pred fotoaparatima viču ''RIIIIIIGOOOOOO...''...ono naše pjevanje na plaži...noćno kupanje...kad se samo sjetim...svega...i nakon četiri godine nerazdvojenosti dođe šugavi dan kada se ti moraš zapitati ''I ŠTO SAD?''...kako prijateljima reći da je svemu došao kraj?...kako pogledati nekoga do koga ti je stalo i reći da ovdje prestaje sve?....kako napustiti školu u kojoj smo se, unatoč već napisanom zakonu da školu nitko ne voli, osjećali tako sigurno?..tako slobodno...kako?...
...Vama, dragi profesori...od srca hvala...dali ste sve od sebe u namjeri da nas naučite...ne određenom gradivu...već životu...nadam se da ste svjesni da ste USPJELI...sada kada ostajete bez još jedne generacije propalih mladih genijalaca...postavljam Vam samo jedno pitanje...''JE L' VAM ŽAO?''...
...nedostajat će mi svi...svako pojedino lice...onaj osjećaj straha pri ulasku u učionicu broj dva (nemamo mi ništa protiv Vas, profesorice, samo Vas se bojimo)...slobodni sati, kojih je ove godine bilo više nego u protekle tri zajedno...nedostajat će mi biseri...(''OPROSTITE, PROFESORICE RAJIĆ, NE MOGU DANAS ODGOVARATI, SINOĆ SAM POJEO 13 PALAČINKI''...i slično...)...nedostajat će mi sve...baš sve..
...ali...ne želim cijeli ovaj tekst potrošiti na nabrajanje onoga što će mi nedostajati...želim...želim VAMA reći...toliko toga...
...još sam samo mjesec i pol dana okružena ljudima koji su mi četiri godine bili sve...bili su mi prijatelji...oslonac...ljubav...život...
...uskoro se rastajemo, DRAGI MOJI...uskoro svatko od Vas kreće na svoj put...svatko se od Vas treba susresti licem u lice sa svojim novim životom...krećete u novi, samo Vama znani svijet...svima Vam želim sreću...hvala Vam od srca što ste me naučili svemu što znam...za nekih mjesec dana doći će taj dan...zadnji dan...uistinu zadnji dan...kraj naše četverogodišnje avanture...hvala Vam što ste ju učinili tako posebnom...hvala Vam što su mi to bile najbolje četiri godine života...i sada je došlo vrijeme...vrijeme kada su Vam mogućnosti nadohvat ruke...ne bojte se...posegnite...svijet Vas čeka...
...kada zadnji dan na mom licu vidite suze...znajte da nisu tu zbog tuge...to su suze za hvala...suze za zbogom...suze za volim Vas...
...bilo je to davno, davno...još pamtim svako lice...
