666999

četvrtak, 30.11.2006.

dan republike

vraćam se danas predvečer kući. magla se već tri dana ne diže ili ne spušta (kako god). cesta nalik hororu iz njemih crno-bijelih filmova. dvorište u mraku. pas lavežom pozdravlja gospodara (ili se buni što ga već dva tjedna nisam pristojno prošetao).
- danas je za ručak musaka bez mesa.
- pa, dobro, stara, zar na praznik ručak bez mesa?
- kakav praznik?
- e, majko moja, brzo si ti zaboravila največi praznik naroda i narodnosti....


danas je Dan Republike

slika 1.
veče uoči praznika roditelji me dovoze k baki i djedu. ležaj od grubog sukna napunjen kukuruznom komušinom, jastuk u izvezenoj bijeloj navlaci i perina od iščijanog gušćeg perija. masivni drveni krevet u svjetlo plavo okrečenoj sobi s tamnoplavim motivima ruža izvučenim gumenim valjkom s uzorkom. i zidana peć, naložena samo za tu prigodu. sutrašnji će praznik glavom platiti četiri svinje iz svinjca na kraju dugačkog dvorišta.
jutarnje buđenje na friško pečenu đigericu posutu sa sitno isjeckanim bijelim lukom i topli čaj od šipka s puno ruma (kriomice sam mijenjao svoj 'prazni' čaj za onaj 'mornarski'). a onda, jurnjava za napuhanim svinjskim mjehurom po blatnom dvorištu, sortiranje toplog mesa po drvenim koritima i kacama i prvi komadi mesa nanizani na tanku granu bagrema što se polako peku na vartri kotlenjača.
i večera, negdje oko devet, kokošija juha s domaćim rezancima, kuhano meso sa sosom od kopra i paradajiza, pečena kobacica, krmenadla iz rerne i nezaobilazna sarma. ušuškan pod perinom slušam kako, pred ponoć, tamburaši, već pripiti od svirke po selu, hvataju ritam veselih domaćina.

slika 2.
kino dvorana puni se seljanima. učiteljica proviruje kroz crveni zastor pozornice i smješkom razbija tremu učeničkog zbora. učenici, u bijelim košuljama, plavim hlačama ili suknjicama, crvenim marama i plavim titovka s crvenom zvijezdom petokrakom, poredani u vrstu po veličini nestrpljivo čekaju početak priredbe. Hej Slaveni, Lijepa Naša i onda metež u publici. svake godine nekolicina nesmotrenih bakica zaboravi da se drvena kino stolica, nakon ustajanja, sama preklapa.
recital o njih sto na jednoga, konjuh planini, krvavoj rijeci podno Sutjeske i referat o skupu mudrih glava podno slapa u malenom gradiću Jajcu. a onda... ja, pionir taj i taj marljivo ću se truditi da budem dobar đak.... i kao krv crvena marama, i kao Jadran plava kapa i kao svjetlo u tunelu sjajna petokraka.

slika 3.
sivomaslinasta dvorana doma JNA, friško podšišane glave iz polumraka slušaju splet borbenih i domoljubnih pjesama od vardara do triglava u izvođenju vojničkog orkestra vojne pošte 5113. marijane, marijane, oj svijetla majska zoro, Bregina 'roke mandoljine' i mi smo pješadinci, armija nas zvala... a onda večera. vojnički grah s faširanim, kupus salata, friški kruh i dva deci razvođenog crnog vina. izlazak u grad. češalj, igla, konac i ogledalce na smotri kod dežurnog oficira. Drumski raj pun ko šipak. cigo rasteže harmoniku od stola do stola. preko ceste, u K Putniku, pevaljka na stolu pleše šotu za društvo iz čoška. stol za vojsku i kilo belog i sifon sode na račun dedice čiji potomak čuva granicu na karauli negdje na kosovu. četiri sivomaslinasta prijatelja, hrvat, slovenac, srbin i makedonac, bratstvo-jedinstvo u malom, pohlepnim pogledom šaraju po širokom remenu pevaljke (oprostite, to je ipak suknja). vrijeme nedugo nakon što je netko jako poželio da uz šest baklji doda i bakljavu. vrijeme koje je s juga skandiralo E-Ho (Enver Hođa np. a.) i mirisalo na nemire, na pobunu, na građanski rat.

i nije trebalo dugo da 'složna braća', nakon očeve smrti, požele ugasiti baklje. netko kao da piri svijeću na rođendanskoj torti (poželjevši pritom neku želju), netko limenim poklopcem kakvim se po crkavama gase svijeće, neko ju je gasio vodom, a netko, pak, vrlo maštovito, otkopčavajući šlic i glumeći onog dječaka s neke fontane u civiliziranoj europi. svoju smo baklju gasili kako smo znali, htjeli i umjeli.
kako bilo da bilo, bilo je i prošlo. i neće se vratiti. i ne treba da se vrati. ali kako da zaboravim da sam rođen u državi koja ne postoji. da sam u njoj napravio prve korake, izgovorio prve riječi, napisao prva slova. da sam se prvi put potukao i prvi put poljubio, prvi put legao kao dječak i ustao se kao muškarac, zaradio prvi đeparac, stekao prve prijatelje i prvi se put napio. kupio prvi auto, dobio prvi posao...
sretan mi Dan Republike...
zbog lijepih uspomena....

p.s. ovaj sam post napisao jučer negdje u ovo vrijeme, ali kako je bio praznik pa blog.hr nije radio, objavljujem ga s jednodnevnim vremenskim odklonom. nadam se da čekanjem nije izgubio na svojoj svježini.

p.s.s. poklopilo se, eto, da je ovo moj 100. post... praznički...
- 17:59 - samo ti piši (19) - nek' printer piše - #

srijeda, 15.11.2006.

molitva


a gdje je Svjetlo U Tmini…?
pogledah malo postove od ranije. svega tu ima. i priča s otoka Preko Puta što su samo sječanje, kao stara crno-bijela obiteljska fotografija naknadno ručno bojana, što u okviru od svijetle bukovine, pomalo načete crvotočinama, visi na zidu iznad kreveta spavaće sobe. i svakim je danom sve više bljeđa, sve više siva. vrijeme s nje polako odnosi boju kao tihi vjetar bijele gromade oblaka. i bljesne ponekad, u negdašnjem sjaju, kad starica, u velikom spremanju, s nje kuhinjskom krpom ukloni prašinu.
i pripravnica je tu. tajanstvena i tiha kao dama iz Hitchcock-ovog filma što iznenada prošeta kroz kadar i nestane. i do kraja filma, iz scene u scenu, publika iz tame kino dvorane nestrpljivo iščekuje njen povratak. da li je bitna u zapletu radnje ili ju je samo, taj majstor celuloidne trake, prošetao filmom da odvrati pozornost.
i Ženski je Bosanac ovdje. kao promrzla ranjena ptica koja je zaklon pronašla sletjevši na moj dlan. ne znam kako zaliječiti njene rane. ne znam kako je vratiti u gnijezdo, visoko u krošnji njenog stabla. znam samo da je moram zaštitnički nježno skriti dlanovima svojih ruku i zagrijati toplinom svoga daha. dugujem to, toj malenoj ptici, za sve nježne pjesme u sumornim noćima, za sve vesele cvrkute u gluhoj tišini, za raskošne boje njenog perija u sivilu zbilje.
a gdje je Moje Svjetlo U Tmini?
Ja sam samo čovjek. sada to znam. ni Zlo ni Naopako, samo Čovjek (dopustite da parafraziram Derviša Ahmeda Nurudina Meše Selimovića). i ponašam se tako. obično. svakidašnje obično. i u nedostatku svojih briga, kao seoska baba na klupici pred kućom u nedjeljno prijepodne, brinem tuđe briga. a Moje Svjetlo U Tmini, moj putokaz na usamljenom raskršću nekih cesta u ravnici kojoj ne vidi se kraja, mojim osmjehom tjera tugu, u mom pogledu gleda budučnost, na mom ramenu sniva snove i živi, lagano, u mom životu svoj život.

Cesariću, prijatelju stari, tvoje sam riječi, u pijanim noćima, za dobrobit svoju u izvore pretvarao. u malene izvore što su snili, da će nakon nekog puta, postati rijeka duboka, široka, duga. lagani naklon i ''Tko zna (ah niko ništa ne zna. – Krhko je znanje!) – Možda je pao trak istine u me....'' i polegle su riječi, ko mlado žito nakon oluje, djevojke pogleda širokih i vlažnih.
Cesariću, noćobdijo! u besanim noćima, tvoje su me riječi opijale tugom. i kleo sam te, i prijetio da tvoja ću djela spaliti, ko bezbožne knjige na lomači inkvizicije, i divio se raskoši tvojih misli, ko malenoj voćki poslije kiše. i svojim sam riječima tvoje govorio misli, ponekad, i kad nisam trebo.
Cesariću, saputniče, ti ćeš bolje znati od običnih slova, za Nju, satkati Molitvu...

Što htjedoh reći, davno sve sam
U djetinjstvu još reko bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovati još mogu
Za ovo dijete, koje volim,
Ovako boga bih da molim:

Svojim si zvjezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
Što sija zvijezdama iz tmine.
Svejedno da li ćemo stići
Na vrhove il past u bezdan,
Mi moramo tek ići, ići
Svud kuda put nas vodi zvjezdan!

O dobri bože, ako one
Zvijezde što sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U očajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oči kao lane,
Od budućih joj dana crnih
Učini, Bože, svijetle dane!

Sve zvijezde što joj život mrače,
O dobri Bože, ti ugasi –
Sve one zvijezde koje znače
Besanih noći sijede vlasi,
I one koje bolest nose
U svojem sjaju blijedom
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.

Al ako nećeš da ih zgasiš
I ako iskušenja treba,
Ti moraš, Bože, da je spasiš
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj život zgadiš,
Odrediv puno bola za nju,
A kad spustiš ruku na nju,
Spusti je samo da je gladiš!


Mom Svjetlu U Tmini!



- 23:18 - samo ti piši (20) - nek' printer piše - #

četvrtak, 09.11.2006.

u noći kad se gutaju reklame


svako smije jednom godišnje biti snob. ima na to puno pravo. ja svoje koristim u noći kad se gutaju reklame. ne propuštam ovu jedinstvenu priliku da prošetam kroz društvo viđenih ljudi. da utrčim, kao nenamjerno, u gomilu poznatih baš u trenutku kad zablicaju novinarski fotoaparati. da uzmem zadnji kanape s tacne pred Tarikovim nosom. ili da, kao slučajno, zalijem vinom Laninu posuđenu svečanu haljinu. taj jedan dan u godini naprosto obožavam biti snob...

Šerpa je nazvao Sponzora i nagrebao dvije vip ulaznice. bit će opet ića i pića. ma samo da im ne ponestane vina kao lani.
dolazi po mene u dogovoreno vrijeme. otvaram vrata suvozača a tamo u mene bleji fizionomija njegovog Velikog Šefa. razvlačim osmjeh i da prikrijem zbunjenost učtivo pozdravljam. kao, vrata sam otvorio baš zbog tog pozdrava. sjedam iza u šaraglje i nabacim Šerpi pogled OdkudOvajMajmunOvdje. samo se nasmijao. pizda ti materina, čekaj da ostanemo sami pa ćeš se smijati krezubo! vožnja je protekla u mobilisanju Velikog Šefa. taj ima rodbinu ispod svakog kamena i svi su se odlučili javiti baš tog popodneva. htio ne htio bio sam prisiljen slušati silna rodbinska naklapanja. razgovori umni. takvima su nekada još prije puberteta radili lobotomiju.
- odkud ova budala s nama? pitao sam Šerpu dok je Veliki Šef u Hrastovima častio sićom Klozet Frajlu.
- pozvao ga Sponzor, šta sam mogao...
- mogao si ga otrovati, baciti ga pod vlak, zabiti mu plastičnu kemijsku u oko. nekada si imao mašte... ja s ovim ne mislim cijelo veće piriti u pištaljku, da znaš...
- onda si pozovi neko društvo, imamo jednu kartu viška...

uzimam mobitel i biram skraćeni 112 (broj za hitne intervencije) – Ženskog Bosanca
- halo, lutko, možeš li u osam biti ispred Lisinskog? ma ništa ne pitaj... obuci nešto svećanije i vidimo se...

stigla je u osam i deset. tramvaji u Metropoli nikada ne stižu na vrijeme kad ih trebaš(!?)... bezlične laži nekih dama prihvaćam s osmjehom. u dvorani ludnica. mjesta ni za lijek. selimo na šank. vino i kanapei u pravilnom nizu, kao vagoni transsibirske željeznice. ubrzo shvaćam:
- nastavimo li ovim tempom, lutko, bit ćemo pijani ko majke prije nego ovo okonča...
- ako se napijem kao zemlja hoćeš li me iskoristiti?
- naravno da neću! koja svrha ako se poslije ničega ne sjećaš...
- onda ajmo na kavu. znam jedan dobar kafić u blizini...


sjedimo uz kavu i evociramo uspomene. kao dva ratna druga pedeset godina nakon presudne bitke. a prošlo je tek nekoliko tjedana. tek nekoliko dana od zadnjeg telefonskog razgovora. kako vrijeme brzo protiće kada su kilometri jedina konstanta.
u jednom trenutku mi se omaklo
- a On?
- nazove kad ima vremena. ponekad i navrati. ma sve to polako gubi smisao. sreća pa mi je od početka bilo jasno da ovo neće biti prića s hepiendom. samo ne znam do kada ovog klinički mrtvog pacijanta držati na aparatima...

- uvijek postoji dva načina – evolucijom i revolucijom. ili ćeš pustiti da sve umre samo od sebe ili ćeš to ubiti jednim telefonskim pozivom. kako god, neće ti biti lako...
- ma na to se pripremam od prvog dana. mislim da mi je u glavi sve bistro...


o kako bi želio da si u pravu lutko. kako bi želio da ti mogu pokazati put u na kojem umiranje na ostavlja bol. ali ga nema. nebitno kojim putem krenula iz nekog će te grma već zaskočiti. prišunjat će ti se, kao indijski tigar, polako, nečujno, bez šuma, bez krika, baz daha. i kad osjetiš da je tu njegove će kanđe već derati tvoju kožu, zubi se zarivatu u lubanju, njegov stisak čeljusti drobit će tvoju glavu kao nestašno dijete šarenu pisanicu. i zadnje na što ćeš pomisliti prije nego nastupi tama bit će On. u zadnjem tragu svjetlosti koji bude ušao u tvoje umiruće oči bit će njegov lik. i jedino što tada može učiniti tvoja ''bistra glava'' je da ta Njegova poslijednja slika bude prikaz Raja, a ne Pakla...

- žao mi je što ti moram reći, ali na to nikada nemožeš biti spremna. ma znaš, uvijek me možeš nazvati...
- znam...
- a kako je na poslu...?


moj Bože koliko li smo blesavih tema iscrpili u narednih tri sata. koliko li smo smijeha prosuli po inventaru malenog kafića. koliko smo truda uložili da susret pretvorimo u luna-park. ali sve je nakako bilo uzalud. u zraku se naprosto osjetio Njegov miris...

danas popodne je stigao njen sms
- spustila sam mu slusalicu. sad je stvarno gotovo.

čekam da me sutra nazove... što reći... ne mogu joj pomoći...


- 01:00 - samo ti piši (21) - nek' printer piše - #

subota, 04.11.2006.

prikazanje

svoje bi prikazanje na blogu trebao započeti jednom pjesmom i jednom isprikom. pjesma je ona stara Stavrosova (izvukoh čovjeka iz naftalina, što ćeš...)

umoran
umoran sam prijatelji
umoran
i od vina i od žena
umoran
k'o da mi je trista godina...


a isprika?

velika!

najveća!!

svim onim dragim ljudima koji su pohodili ovaj blog nadajući se da će na njemu konačno osvanuti nekoliko (ne)suvislih rečenica jednog (ne)shvaćenog tekstopisca...
sorry, ljudi, moji dragi virtualni prijatelji! ispalo je kako je ispalo...

a navraćao sam, ponekad, na ovaj blog. i pročitao komentare. i otvorio poneke vaše postove. i iščitavao ih. i nastavio šutjeti, kao da to nije moja priča, kao da to nije dio moga Svijeta, kao da to nisu ''moji'' ljudi, moji dragi prijatelji...

a zašto?
eh, neki suvisli razlog i pravi odgovor na žalost ne znaju niti moje Zlo niti njegovo Naopako.

istina. pred ovim sam istim kompom sjedio već nekoliko puta i započinjao ovaj tekst. i završavao ga klikom na maleni ctveni x-ić u desnom gornjem kutu. i hladno i bezobzirno na Wordovsko pitanje: ''hoćete li spremiti napisani tekst?'' odgovarao s ''no''. slao sam ovu ispriku u Recycle Bin kao da ju prazna pvc ambalaža na kojoj ću zgrnuti milijune.

istina. zadnjih sam se mjeseci zatrpavao i bivao zatrpavan poslovima iz kojih se nisam mogao isključiti jednim klikom na nakom (ne)posojećem prekidaću u glavi. kad neki posao radiš onda ga radiš sto posto ili ne radiš. naprosto je tako u poslu kojim se bavim.

istina. i lutao sam Lijepm Našom. Gutao Reklame, feštao po Cvijetu Turizma, nadglasavao tamburaše , cijedio Dionizijev nektar iz zelenkasto-žutih bobica, pripomagao u pražnjenju bačvi za berbu dvije i šestu. u drušvu veleštovanog gospodina Ballantines-a hvatao ritam Rolling Stonesa, Doorsa, Santane i ostali velikana r'n'r na party-u njima u slavu i nama na čast.

istina. provodio sam vrijeme i kao partijaner i kao isposnik. ponekad usamljen u velikom društvu, ponekad u samoći kao na briji.

od zadnjeg se piskaranja dogodilo nekoliko stvari koje su ''zaslužile'' dobiti svoj post. neke sam naprosto propustio napisati onda kada su bile ''svježe'', kada su u meni izazvale neku emotivnu reakciju. kako je vrijeme odmicalo neki su događaji dobili svoj nastavak i bilo je glupo pisati o njima, a ne osvrnuti se na početak priče. o nekim sam, pak, događajima, tijekom vremena, promjenio mišljenje (pobjeda Naopakog nad Zlim ili obrnuto) i više nije imalo smisla napisati što mislim, a da prije toga niste saznali što sam mislio. i tko zna da li bi sve bilo tako da sam odmah ''objelodanio'' događaj i pročitao komentare. bez zezanja, neki od vas su mi komentiranjem pomogli da korigiram nake stavove.

sve u svemu ponio sam se kao srednjoškolski kampanjac. propustio sam naućiti gradivo onda kada ga je bilo malo, a kada ga se skupilo naprosto mi je bilo mučno započeti ga učiti (uz sav rizik da od nekih od vas dobijem keca kao zaključnu ocjenu).
i volio bih kada bi mogao obečati da će ovaj post biti samo predhodnik nekim redovnijim budućim postovima. kad bih mogao obečati da ću redovito ''učiti'' i biti marljivi član ove zajednice. kad bih mogao obečati da ću...

trudit ću se, dragi Alkione. Provi. Mladene. trudit ću se dragi moji prijatelji da ne nestajem nenadano i ničim izazvano. trudit ću se da slijedeći post ne započinjem isprikama...

''trudit ću se'' jedino je što mogu obečati.

p.s. između ostaloga i zbog jedne simpatične gospođice Nine...

- 13:58 - samo ti piši (13) - nek' printer piše - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se