''
kod tebe uvijek tužne priče…'' kaže
Penellope u komentaru na zadnji post. k vragu i k dođavola! kad malo pogledam unazad ispadne da sam kao Žalosna Sova (onaj lik iz stripa o Komandatu Marku) koji u životu vidi samo crnu stranu.
obzirom da po blogu piskaram evo već godinu dana dao sam si u zadatak da za početak nove školske godine napišem domaću zadaću:
''moje ljetovanje''. pa krenimo…
Domaća zadaća
12. rujna 2006.
Kako sam se sproveo na moretu.
šest sati putovanja autoputevima svodilo se na izbjegavanja samoubojstvima sklonih čeha, slovaka i mađara. moj Gospode, kako ta gospoda (a i poneka dama) voze! spavanje za volanom, panoramska vožnja u preticajnoj traci, obilaženje kolone po zaustavnom traku, zaustavljanje u tunelu… kao da su na polasku ukalkulirali deset postotni gubitak u tom osvajačkom pohodu na Jadran.
smještaj u apartmanu, priznajem, bio je upravo proporcionalan cijeni koštanja istog. za divno čudo imao je ležaja koliko ih je i navedeno u prospektu, kuhinja je imala šporet, na stol se moglo smjestiti dva tanjura i zdjela, a i za pogled na more nismo se trebali penjati na tavan i podizati crepove.
odmah po dolasku
Moje Svjetlo U Tmini izrazila je želju upoznati plažu. i onako tamo namjerava provesti veči dio dana (a kako sam joj vidio u očima, bogami i pokoju noć).
pješčana plaža nalikovala je na Omaha Bich. švabi i talijani čvrsto su držali plažu zabunkerisani ležaljkama, suncobranima i prenosnim frižiderima, a tuzemni gosti uz podršku braće bosanaca nasrtali su po plićaku uz bučnu podršku djece i čeha na desantnim luftmadracima. domaći su u prepunim turističkim brodicama na mahove dovozili friške snage, a leuti s brodskim motorima ''prdavcima'' nadopunjavali potrošenu municiju banana, bresaka, grožđa i smokava. dreka na raznim jezicima i narječjima nalikovala je gradnji Kule Babilonske.
naoružan ručnicima, novinama, časopisima i inim odmorskim potrepštinama spazih oslobođena dva kvadrata pod suncem na obližnjem molu. bio je gotovo nenaseljen, neočekivano za takvu gužvu na plaži. namackan kremaom za sunčanje zalegao sam na topli kamen. umor, sunce i monotono ritmičko šuštanje mora razbijenog o kameni mol ubrzo me odvelo u Carstvo Snova. nisam siguran koliko sam dugo spavao. iz položaja ''ugor na roštilju'' iznenada me prenuo osjećaj da se davim. otvorih oko. pasmater. nadolazeća plima potopila je kameni mol. sad mi je jasno otkuda slobodnih dva kvadrata pod suncem. iskreno se nadam da su oni papci, što su se cerekali gledajući nas, prošli jednako kao mi kada su prvog dana zauzimali busiju na pretrpanoj plaži. neka-neka, već sutra će se pojaviti neko novi, neko neiskusan, neko neinformiran. ima da mu se cerekam…
skupili smo mokre prnje i zavukli se u hladovinu starog bora. odjednom začuh vatrogasnu sirenu. netko je od domaćih, ugledavši boju mojih leđa, prijavio šumski požar. opreznosti nikad na odmet. mjesni je DVD uspješno položio današnju vježbu. i lokalni policajci. i hitna. još je samo falila obalana straža. vjerovatno bi se i oni pojavili da u isto vrijeme nisu spašavali Titanik (
čitaj: Čeh na dasci za jedrenje) koji se izgubio na morskoj pučini.
Moje Svjetlo U Tmini je, s blagim osječajem krivice (njen je zadatak bio da me kontunuirano okreće), odlučila posegnuti za spasonosnom narodnom medicinom protiv opeklina. dovukla je iz trgovine šteku jogurta i cijelu me noć zaljevala njime kao da sam korfleks. već sutradan sam bio fit (osim što sam po ulici zaustavljao promet jer su lijevu stranu mog lica brkali sa semaforom) i spreman da suncu izložim stomak i desnu stranu lica. nema smisla da hodam po plaži crveno-bijeli kao da sam u Zvezdinom dresu...
dame i gospodo,
štovani posjetitelji
vjerni i povremeni čitači ovih piskaranja
bloger zlo-i-naopako preživio je godinu dana svog postojanja. kao i svako maleno dijete, plakao sam i smijao se, bio nenadjebivo dosadan i neizrecivo zanimljiv, piškio i kakio, padao i ustajao se i promatrajući vas učio se životu.
neizmjerno vam hvala što ste me trpili u ovo vrijeme moga odrastanja.
