666999

četvrtak, 31.08.2006.

još jedna pročitana knjiga

(ili kako sam lagao Ženskom Bosancu)

u zadnjem sam, podužem, razgovoru sa Ženskim Bosancem šutke potvrdnim klimanjem glave odobrio njeno razmišljanje
''…najbolje bi bilo da odem odavde, da se jednostavno odselim…''
ma život joj je toga dana (ili tih dana) zapravo bio triler s primjesama japanskog horora (znate onaj iznakaženo strašan). kad shvatiš da voliš, a ne smiješ i još te pri tome, u toj priči, zajebe najbolja prijateljica, ''pobjeći negdje'' nameće se kao jedino razumno rješenje. ako razum tada uopće ima pojma da ga se priziva kao spasitelja.
iskreno, toga trenutka, pod dojmom priče koju sam čuo, njeno ''pobjeći negdje'' nisam niti pokušavao osporiti i začiniti onim stereotipnim naklapnjama o bježanju i kukavičluku, o problemima koji se, zajedno sa stvarima, utrpaju u putni kofer, o hrabrosti pobjede sebe nad sobom i ostalim tričarijama za kojima posežemo kad poželimo neutješnima udjeliti utjehu.

srpanj je već lagano nestajao na horizontu. njen i moj kolovoški raspored obaveza i godišnjih odmora kao da je slagao neki mrski nam neprijatelj. prvih je desetak dana morala je otići doma, a njen se povratak poklopio se s mojim odlaskom u Mjesto s Pogledom Na Sjećanja. a negdje u sredini tog razmimoilaženja na mom se Outlooku crvenio datum njenog rođendana.
veće kada je pakovala stvari za odlazak pozvonio sam na vrata njenog stana s rođendanskim poklonom u ruci.
- za rođendan, ali obačaj da ga nećeš otvoriti prije…
otvorila ga je. odmah. tu na ulaznim vratima.
- znaš, podnjela sam molbu za jedan posao u Metropoli. nadam se da će upaliti…
- nadam se da hoće. onda neka ovaj poklon bude i za sretan put…
- zašto to činiš Zlo i Naopako? kakav poklon za ''sretan put''? pa vidjet ćemo se mi još...
- imam neki osjećaj da nećemo. poklon je da me ne zaboraviš.
- budalo, kako bi te mogla zaboraviti... uđi...
- sorry, žurim, a i ti putuješ i sigurno još imaš posla. e, pa, lutko, neka ti Sreća bude saveznik...

njene su oči iznenada postale sjajnije. vidieo sam se u njima kao u zrcalu bistrog planinskog jezera. a onda se, odjednom, njena maskara počela razljevati po licu.
okrenula se i zalupila ulaznim vratima.
vozio sam se kući. ne sjećam se da je put ikada bio toliko dug. i toliko mračan. imao sam osjećaj da gubim prijatelja. upravo tako. mi smo bili samo prijatelji i ništa više. ''samo prijatelji'' kako to glupo zvuči. za očekivati je da ti neko suprotnog spola može biti sve drugo samo ne pravi prijatelj. da se u nekakvom ''prijateljskom'' druženju uvijek u zraku osjeti miris seksa, žudnje, strasti, prljavih primisli i skrivenih želja. da sa nekim suprotnog spola ne možeš otvoreno razgovarati baš o svemu, o svakom trenutku svoga života. gledao sam u njen život kao da je stanovnik Big Brother kuće. znao sam što jede, kakvu odjeću kupuje, kakav parfem nosi kad ide na posao, o čemu razmišlja prije nego zaspe, kako se osjećala prvog jutra u njegovom krevetu. znao sam njenu prošlost, bio dio njene sadašnjosti i maštao s njom o njenoj budućnosti. ne našoj. njenoj. i odjednom, ni iz čega, njena budućnost postaje sadašnjost u kojoj mene nema. posesivno? ma recite što hoćete. i da nisam normalan, i da nemam pravo, i da je moje razmišljanje bolesno, i da gledam svoja posla, i da bi trebao, ako smo već takvi prijatelji, biti sretan zbog nje, i…
i sve ja to znam, ali….
jučer je nazvala.
- ja sam u Metropoli. upravo sam dobila posao pa eto…
- baš super…
- baš super? pa nisi to rekao baš nešto pretjerano sretno…
- ma sretan sam, kako ne, to je samo bio glas iznenađenog čovjeka…

a lagao sam. lagao sam mog Ženskog Bosanca i to ne po prvi put. lagao sam je već onda kada sam joj prešutno klimanjem glave pružio podršku za ''pobjeći negdje''. lagao sam kada sam rekao da se slažem kako je to najbolje za sve. lagao sam da sam sretan što konačno kroći u neku novu budućnost.
sretan sam zbog nje, da se razumijemo, ne bih joj mogao poželjeti nikakvo zlo, ali…
jučer sam naletio na Izgin kometar kod Gracije da život nije fer. i nije. i nečija sreća može stvoriti nećiju tugu. ne tugu zbog toga što je neko sretan. ne onu tugu iz pakosti, iz neke zloće. naprosto tugu koja se rodi nestajanjem jedne priće.
- i to je to, mala…
- ma viđat ćemo se mi još. i zvat ću te. obećajem
- mala, znaš da me možeš nazvati uvijek kad si tužna…
- mogu i kad sam sretna…
- može, ali zašto bi. sreću ćeš dijeliti s nekim drugim, a tugu s prijeteljem…


zatvorio sam još jednu pročitanu knjigu. moja polica kao da vapi za takvim knjigama koje će još dugo, nakon što su pročitane, ostajati skupljati prašinu. zato i ne volim džepna izdanja knjiga koja kad pročitaš bacaš ili ostavljaš negdje gde uvijek smetaju. čitam samo one lijepe knjige u tvrdom kožnom uvezu što još dugo, nakon što su pročitane, mirišu na papir i tiskarsku boju.
zbogom, prijatelju, i neka ti je Sreća uvijek saveznik.
- 11:35 - samo ti piši (28) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 28.08.2006.

''užas prvog dana''

(iliti kako sam se vratio na posao nakon godišnjeg odmora)

daklem, koristeći tekovine socijalizma uzeo sam si za pravo, da u eri galopirajućeg nadrikapitalizma, odem na zasluženi godišnji odmor od čak 3 (tri), brojkom i slovima, tjedna. i za sve to vrijeme odmaranja sam se odmarao. priznajem, s vremana na vrijeme sam skoknio na blog i isčitavao vas (ovisnost, što ćete), ali sam se suzdržavao od komentiranja i pisanja postova. pošteno. kad je odmor za mene onda je odmor i za vas.

e, sad, jutros zakoračih u naše malo preduzeće i već me na ulazu zapljusne onaj ''užas prvog dana''. ma znate na što mislim. onaj grozni osječaj ispraznosti, izgubljenosti, nemoći, zabrinutosti koji sobom donosi promjena jednog ustaljenog ritma ponašanja. kao kad se nakon šest godina igranja odjednom stvorite prvi dan u razredu prepunom zbunjenih klinaca, ili kad odjednom osvanete u predavaonici fakulteta okruženi nepoznanicama nadolazeće budućnosti, ili kad u jednoobraznoj odori stojite na betonskoj pisti jedan od tisuće isto odjevenih, ošišanih, unezvjerenih jedinki koja je samo dio gomile bez imena i prezimena, samo broj u kartoteci jedne propale vojske jedne propale države…

došlo mi je da se jednostavno okrenem i vratim u svoj krevet, odspavam još sat ili dva pa odem na kavicu s mlijekom, šlagom i jutanjim novinama…

došlo mi da prebacim ručnik oko vrata i prošetam lijeno do plaže, raširim ručnik po kamenim pločama mola i Moje Svjetlo U Tmini namackam kremom za sunčanje…

došlo mi da urliknem NEĆU! onako glasno, cendravo i srcedrapajuće kao kad iznervirano dijete izgovori svoje posljednje neslaganje s upornim roditeljem…

ma došlo mi da dam otkaz i sve pošaljem u spolni organ ženskog roditelja…

''užas prvog dana''…

a baš sam vam htio napisati kako sam s Pripravnicom popio kavu, kako sam slagao Ženskog Bosanca, kako sam ljetovao u Mjestu Preko Puta Sjećanja, kako sam…

ma, napisat ću vam sutra…

ili neki neki od narednih dana...

danas jednostavno nemam taj osječaj pripadnosti nikakvoj zajednici, danas sam usamljenik, izopačenik društvenih normi, nepoželjni sugovornik....

- 13:53 - samo ti piši (18) - nek' printer piše - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se