666999

četvrtak, 27.07.2006.

Pripravnica


u našem se malom kolektivu nedavno pojavila mlada pripravnica. o obitavanju toga bića u ovom staništu i njenom izgledu znao sam samo iz priče, kao da je tajanstvena ptica Dodo. njezin ju je šef, očigledno, dobro čuvao od pogleda ili ju je, bezobzirno, ugurao u neki kutak svog odjela i zatrpao poslom, tek…
nekidan zatražih od njega da neke podatke pukne na server kako bi se njima poslužio u jednoj analizi (koju, bajdvej, radim da bih izbjegao bitnije misaone poslove). ništa od toga, kaže, pobrisao je fajlove, ali može na papiru, ako hoću ponovo unositi… ma samo daj što daš, ako treba i radit ću samo da ništa ne radim… poslat će, veli, kad uhvati vremena…
ni pola sata nakon našeg razgovora na vratima moje radne sobe pojavila se Pripravnica. pripovjedači, dakle, nisu lagali. mala je odista zgodna. šta zgodna, da sam Sioux za nju bih odmah dao pola tuceta ponija i ono krzno albino bufala koje već pet generacija visi u našem wigwams-u. (ispričavam se svim ženskim udrugama ako će ovo tretirati kao poziv na prodaju ''bijelog roblja'', ali to je samo izraz mog evidentnog ushićenja pojavom).
danas je ponovno zablistala u mojoj sobi. donjela je neke potvrde na potpis. predložih joj da sjedne i sačeka. odmah ću pogledati. i službeno ozbiljnom facom bacih pogled na papir. nikada nisam tako dugo isčitavao te dosadne, na isti kalup pisane, potvrde kao tada. od slova do slova. slovkao sam u sebi kao prvoškolac nebi li njeno prisustvo potrajalo što duže. podigoh glavu. smješkala se. meni kao pojavi ili meni kao napaljenom bezveznjaku. ma koga briga, smješkala se, i to je dovoljno.
- ovdje je prilično hladno… rekla je iznenada
naravno da je hladno kad sam u sobi naslijedio klimu koju je neko odavno naštelio na 22, a u seljakanju se izgubio daljinac pa temperaturu reguliram uštekavanjem i ištekavanjem klime iz naponske mreže.
- hladno? to je zato da dugo ostanem svjež…
- ha ha… vi ste neka lako kvarljiva roba…
- o da, a onda, što je najgore, kvarim i sve oko sebe, kao breskva u gajbi…
- da, čula sam…
- a što ste to čuli, molim lijepo?
- pa da vas se moram paziti…

mater vam zavidnu. jednog ću dana eutanazirati sve te brbljive kokoške ko onomad kad se pojavila ptičija gripa. u krugu deset kilometara oko sebe. zavrtanjem vratova, motkama, bejzbol palicama, vatrenim oružijem, petriotom…
- zar izgledam tako opasno?
- ne znam, ali kad god vas vidim na piću ste s drugom djevojkom…

e, da, recept koji očigledno uvijek pali za stjecanje ''ugleda'' u društvu. a sve je samo stvar taktike… nastojim svaki započeti razgovor, bio on privatni ili službeni, nastaviti uz piće u ugodnom okruženju nekog kafića. i to ''prometnog'' kafića a ne neke skrivene šupe. ne zato da bih bio viđen (dobro, malo i zato) nego da pokažem da ništa ne skrivam, da nemam pritajenih primisli kakve se obično, na djelu, iskazuju u mračnim kutovima skrivenih provincijskih kafića. takvi razgovori su uvijek opušteniji i ugodniji i omogućavaju bolje upoznavanje sugovornika (što smatram bitnim osobito u službenim razgovorima). osim toga, kad kažem Mom Svjetlu U Tmini da sam bio s tom i tom u ''prometnom'' kafiću odmah joj je jasno da ''tu nema ničega'' jer… ''da sam htio da me ne vide otišao bi u neku šupetinu u Pripizdini Donjoj, zar ne?''.
daklem, dokle god me vide na javnom mjestu, nisam opasan…
- da, ali samo na piću… mogao bih vam to objasniti, ali morali bismo otići na piće…
- pa… ne znam… razmislit ću…

gledam je kako stoji ispred drvenog mosta što se nadvija nad mutnom rijekom i gleda u pravcu mračne šume obavijene maglom na drugoj obali. vidim kako se premišlja krenuti preko ili ostati na sigurnoj obali. taj strah od nepoznatog podiže joj adrenalin, razbuktava maštu i organizam u tijelu stvara veliku količinu hrabrosti kao protutežu tom strahu. nasmijala se…
- još ću razmisliti…


- 12:48 - samo ti piši (34) - nek' printer piše - #

srijeda, 19.07.2006.

mjesto s pogledom...


predložio sam Mom Svjetlu U Tmini ''last minit'' ljetovanje. spakiramo kofere i u agenciju. što imate od ljetovanja za odma? shvatila je to kao šalu… a kad se za'ebavam? onda shvaća vrlo ozbiljno i vrlo osobno… morat ću poraditi na tome. smisliti neki predznak zafrkanciji. možda neki ''kašljuc'' prije nego što postanem neozbiljan. da izbjegnem sva ona kreveljenja i objašnjavanja koja slijede nakon moje ''ozbiljne'' rečenice.
dobro, lutko, nećeš tako, onda… prostro sam na stol veliku kartu hrvatskog primorja (što sam je bio lapio prije nekoliko godina u turističkoj agrenciji koja me pokušala ošišati ko ovcu) i rekoh:
- ti samo upri prstom…
vozala je prstom po gradovima i selima, po uvalama i zaljevima, po smeđem okruženo plavim i najzad, držeći prst na crvenom kružiću, slavodobitno uzviknula ''Tuuu!''
a ''Tuuu!'' je maleno Mjestašce prekoputa Otoka. sranje! od svih turističkih destinacija ove lijepe naše njen se prst zaustavio baš ''Tuuu!''. baš na Mjestu s pogledom na Sjećanje…

prije nekoliko godina, bježeći iz tamnice Života, otisnio sam se na put za Nigdje. auto, lova i torba s par stvari (koje sam zatekao oprane u ormaru). što više treba jednom Bjeguncu u potrazi za mirnim mjesto u kojem će se sakriti od Stvarnosti. sumrak me zatekao u Mjestu. parkiralište u trajektnoj luci bilo je tek mjesto za pojesti poslijednji komadić hladne pizze. kanta za smeće pored blagajne, a iznad raspored plovidbe. poslijednji trajekt za Otok. tek dovoljno za kupiti kartu i ukrcati se.
Barba je ponudio malenu sobu u podkrovlju. oskudno opremljenu. tri ležaja i stari dvokrilni ormar. i kupaonica na kraju hodnika. ubrzo je stiglo i veselo društvance koje sam zapazio na trajektu. dva tipa i tri djevojke (iz Čakovca, kako sam poslije saznao). neobična kombinacija za ljetovanje. kao ''ful haus'' u pokeru. karte koje garantiraju dobar blef. jače od dva para, ali slabije od najslabijeg pokera. druga soba u podkrovlju odgovara. dečki će spavati na podu osim… ma koga briga. i onako sam u sobi mislio samo prespavati. a i dečki plaćaju pola smještaja. ne više. mora se znati tko je ''gazda''.
dva smo se dana viđali samo u polutami sobe i jutarnjem redu za pranje zubi. plaža na kojoj sam trošio svoje vrijeme bila je daleko od svega. dva usamljenika koja oplakuje more.
treće sam veće dobio ponudu da izađem s njima. više kao izraz uljudnosti nego potreba za druženjem. pristao sam, više iz uljudnosti nego potrebom za druženjem. par litara crvenog vina, boca ohlađene kole i gitara. kulisa koja bi, kao, trebala garantirati dobar provod. hoće li neko konačno zabraniti takve filmove u našim kinima.
sjedio sam na plaži, čvrsto držeći svoju bocu, kao hobotnica tek uhvaćen plijen, i pogledom tražio sklad među zvijezdama. žice gitare baš nisu shvaćale nakanu prstiju Gitariste, ali društvo to nije smetalo da hvata ritam nekih poznatih pjesama. šuti sam. i onako sam te pjesme već otpjevao onda kada sam imao kome.
- ti se na zabavljaš? ne odgovara ti društvo… rekla je, iznenada, kroz smješak, Čakovčanka.
što je to u ljudima da imaju potrebu s nekim započinjati razgovor kad shvate da njemu nije do priče. u prvi mah sam pomislio da se branim šutnjom, da bezobrazno od nje zatražim na uvid diplomu psihijatra, da bez riječi napustim mjesto koje mi je bilo strano koliko i ja njemu. ali, u tom sam društvu bio gost svojom voljom i valjalo mi se tako i ponašati. par riječi razvojene dugim račanovskim pauzama i gutljaji vina, što je pijanstvom postajalo sve bolje. kako je rječita ova tišina. koliko različitih priča može satkati iz jedne izgovorene riječi. gledao sam kako se njena mladost hvata u mrežu Sažaljenja koju je na brzinu razapeo onaj predator Ma Nije Mi Ništa. zoru je dočekala s glavom naslonjenom na moje rame i držeći me čvrsto za ruku. kao da se plašila da će svjetlost razbiti čaroliju njenih šaputanja, da će njen osmjeh izgubiti moć tjeranja tuge, da njene pospane oči neće moći zaustaviti usamljenost koja me vabila u svoj zagrljaj.
tog me popodneva pronašla na mojoj plaži. a i ja svašta serem kad sam pijan. ležala je u narančastom bikincu na toplom glatkom kamenu i razbacivala osmjeh po malenoj plaži. nezaustavljivo je pričala o ljudima koje neću upoznati, o mjestima koje neću vidjeti o događajima koje ne bih htio ponovo živjeti. plaža je brujila njenim dijalektom, a moja se usamljenost povlačila sve dublje i dublje tražeći tako potreban mir. tu noć, dok je društvo brijalo po plaži, ja sam je gledao kako spava. čuvao sam njene snove i i prstima se, kroz njenu kosu, lagano šunjao kao da kradem ljubenice u susjedovoj bašti. a u meni je tisuće malih eksplozija pretilo je da izbije na površinu, kao zatočena lava kroz grotlo naizgled ugašenog vulkana. i strah je postajao sve veći. nisam si mogao dozvoliti još jedan rastanak. k vragu, koga osječaji vode kroz život na kraju tog puta osječajima i plaća.
prvi je jutanji trajekt gurao pred sobom zeleno more. bijela je zapjenjena brazda nestajala u daljini kao most u magli. Mjesto preko puta Otoka još je spavalo dok sam lovio Usamljenost magistralom prema jugu.

- hoćemo li u Mjesto?
- hoćemo, lutko, ajmo vidjet ponude aparmana na netu...



- 08:39 - samo ti piši (28) - nek' printer piše - #

petak, 14.07.2006.

starim ili...


jučer prošetah gradom nekim poslom i imadoh što vidjeti. gradske ulice poplavljene mladim zgodnim curama. natukao sam tamne sunčane naočale i korakom ''kao nije me briga'' prolazio slalom kroz ljepotu gužve. ne sjećam se da sam prijašnjih ljeta imao prilike gledati toliko ''oskudno'' odjevenih cura. majičice s tankim bretelama pripijene uz tijelo ispod kojih se naziru grudi koje prkose gravitaciji bez ikakve pomoći modnog kreatora ili tekstilne industrije. kratke hlačice iz kojih proviruju noge koje dugo ne završavaju u ljetnim cipelicama ili japankama. divio sam se pogledu, a i svom karakteru. u 200 metara dugoj ulici niti jednom se nisam okrenuo, niti jednu nisam odmjerio muški ''od glave do pete''.
razmišljam, da li se to, zadnjih godina, promjenila moda ili naprosto starim pa sad zamjećujem ono što sam prije uzimao ''zdravo za gotovo''.
eh, što ti je ljudska pohlepa. što je zid višlji to te više vuče da se uspneš i pogledaš preko njega. što je nešto više tuđe to više ludiš što nije tvoje.
ma, znam, ti su moji pogledi bili kao bumerang u nestručnim rukama. ma koliko se trudio bacanje ispadne traljavo. još nekako i odleti prema cilju, ali ne pogađa. i onda se, kao odlutali psić, vrati pravo pred noge gospodara. i kao da izaziva. kao da mami – ''de, baci opet''. kao da se posmjehuje – ''vidi, jednom moraš pogodi, stvar je tehnike i upornosti…''.

- što si radio danas?
- hodao po gradu i gledao mlade curice…
- i kakve su?
- zgodne, moram priznati…
- na očigled zgodne..?
- čuj, Mala, gledat moram, pa ti sad vidi. moš mi jedino iskopat oči…
- ma ne budali, samo ti pasi okolo i onako ćeš večerati kod kuće…

- 10:23 - samo ti piši (29) - nek' printer piše - #

srijeda, 12.07.2006.

švercer


ja sam gotovo nevjerovatni proizvođač pvc otpada. više se i ne sjećam kada sam poslijednji put kupio nešto u staklenoj ambalaži. ni pivo. a tek pvc vrečice.
žute s crvenim ručkicama, crvene sa žutim ručkicama, zelene s crvenim ručkicama, crvene s bijelim ručkicama, bijele bez ručkica…
s logom trgovine, s prikrivenim logotipom trgovine, bez loga trgovine…
jednobojne, dvobojne, trobojne, šarene…
jučer je Moje Svjetlo U Tmini napravila inventuru u kutu ''sobe svaštare''. 323 kunića mrtvog kapitala u najlonskim vrečicama. i tu očigledno nije kraj. jednostavno nemam naviku krenuti u trgovinu s vrečicom u ruci. *ebiga. lakše mi je iznova kupiti novu.
ista je inventura pokazala da u onoj gomili postoji i 48,50 kuna u povratnoj pvc i limenoj ambalaži. velika je to ''soba svaštara''.

- hajde da vratimo tu ambalažu i za lovu kupimo ono što ti treba. savjetovala me Moja Svjetlost U Tmini.

kud baš sad. kud baš danas. nije da imam nekog prećeg posla. jednostavno mi se neda po toj sparini vuči silne boce i bočice po raznim trgovinama (jer trgovine primaju samo 10 boca po osobi. ma nemoj. po kojem to zakonu…) i mijenjati to za kešovinu. i onda se još s onim ogromnim kolicima tumarati kroz redove polica. kao da prolazim ulicama New Yorka. a kad se muškarcu nešto ne radi. kakav pms. ma to je samo kišna kap u majci svih oluja.

- ajmo u Kaufland. tamo možeš vratiti sve odjednom i za tu lovu kupiti robu. daj da napunimo frižider. bila je uporna Moja Svjetlost U Tmini.

frižider? a da tako se zove ona velika, bijela, hladna i prazna naprava u kojoj ponekad svoje utočište pronalazi boca kole i poneko pivo u limenci.
trebao sam tada jednostavno reći ''ne mogu danas'', trebao sam slagati ''otići ćemo sutra'', trebao sam priznati ''neću!'', ali...
utovaram ambalažu u gepek. sunce mi cucla mozak kroz transfuzijsku iglu. auto kao krušna peć, zrak vreo i suh. majica mi se kao hanzaplast lijepi za leđa. pola sata vožnje kroz gradsku gužvu i istovar ambalaže. Dama Od Plastike samo je pogledala u moju ''robu'' i zatresla glavom lijevo-desno tako da sam čuo pucketanje hrskavice vratnih kralježaka.

- žao mi je, samo 10 boca po osobi...
- od kada, pa zadnji put sam predao isto toliko. ne trebam lovu, kupit ću robu kod vas...
- žao mi je. pitajte šefa pa ako odobri...


a šef me odmjerio od glave do pete.

- žao mi je... znate to je zbog švreca...

ja ti izgledam kao švercer? matrer ti... pa nisi valjda mislio da ću pretovarati silne boce u misnom ruhu. u Versačijevom odijelu, pederu...

- gospodine, ne trebamo novac, kupit ćemo robu za najmanje 300 kuna... pokušavala je s uvjeravanjem Moja Svjetlost U Tmini...

ja švercer? ja švarcer!? brabonjku šefovski... a i ta Mala... što se koji k*rac upušta u razgovore s tom amorfnom nakupinom. ma ko je on da ga moli za pišljivu pedeseticu.

- ajmo, Mala, idemo! povukao sam za ruku Moje Svjetlo U Tmini i puna kolica pvc odpada izgurao na parkiralište. topli mi je zrak, kao u drajkukeru, kružio oko glave, asfalt se topio pod nogama, a u meni je kuhalo kao u ekspers loncu. samo je trebalo da netko dotakne ventil.

- i što ćemo sad? pitala me zbunjeno Moja Svjetlost U Tmini. da odemo u Billu?
- a da odemo u pi*** materinu!?
- nećeš valjda sad sve to vratit kući?
- ne, no ti ćeš!
- daj, ne budi blesav…


e, tu sam te čekao. još mi je samo trebalo tvoje pametovanje. svađa je kao grudanje na sniježnoj padini. nikad ne znaš u kakvu će se lavinu pretvoriti bačena gruda. još sam se nekako i suzdržavao na prepunom parkiralištu, a onda sam jednostavno pukao u autu. prvu sam grudu bacio na Damu Od Plastike, Šefa je već pogodila glava od snjegovića, a na Moje se Svjetlo U Tmini stuštila prava lavina riječi koje nebih ovdje ponavljao. samo je šutila i gledala u cestu. barem neko pametan u tom autu luđaka. dovezao sam je pred Billu.

- evo ti kad hoćeš. idi i prodaj te 'ebene boce, pokloni ih sirotinji, baci… ma radi s njima što te volja…

izašla je smireno, otišla u Billu i dogovorila se s njihovom Damom Od Plastike. potovarila je boce u kolica i otišla u šoping. a ja sam sjedio u autu i slušao kako Let 3 ''bombardira srbiju i čačak''.
za pola sata Moja je Svjetlost U Tmini obavila šoping. dovoljno dugo da klima u autu ohladi moju usijanu glavu. priznajem, tek sam sad, konačno, u potpunosti shvatio kako se osječao Camusom Mersaulte u onom romanu Stranac. sorry, Profesorice, ona petica iz lektire bila je izgleda nezaslužena.
šutila je cijelim putem. šutila je i kad je istovarila kupljenu robu. šutila je i dok je, zavaljena u trosjed, kroz vlažne oči gledala tv.
a što da sam joj rekao? izvini? ma to joj je jasno. poznaje ona mene.
obukao sam sako, dva gornja zuba presvukao ''zlatom'' s omota mocert kugle, nacrtao brkove onom crnom olovkom (za obrve valjda) i otišao sam u ''sobu svaštaru''. tamo sam u unutrašnjost sakoa povješao kojekakve đinđule (i limenku netom ispijenog piva) i pojavio se pred njom sa širokim ''zlatnim'' osmjehom i razmičući sako nudio izloženu robu. pravi švercer. ma i Levi's bi prodao.
pogledala me začuđeno, malko se nasmijala, krajičkom usana i samo prozborila

- budalo…

i prasnula u smijeh...
- 11:55 - samo ti piši (26) - nek' printer piše - #

četvrtak, 06.07.2006.

prašina


s olakšanjem sam dočekao da bog konačno promjeni raspoloženje i one nesnosne vručine, nakratko, preseli u neke druge krajeve. valjda su bili više griješni. ako ništa onda u ovo idi-mi-dođi-mi vrijeme barem sex nalikuje na sex, a ne na penjanje na mokri luftmadrac u valovitom moru. kud se treba uspentrati na kliski luftić tu se još moraš i zadržati na njemu dok se onako bjesomučno ljuljuška na valovima. a nakon svega kao da sam svršio u kadi.
a i oni bezveznjaci od naučnika, što su naslagali ispred imena titulu od štoka do štoka, samo varaju neuki narod. prije pet godina urlali su kako ćemo uletjeti u novo ledeno doba. ja povjerovah i ne kupih klimu. mislim, kud da se bacam u trošak kad ćemo i onako za koju godinicu vodati u šetnju pingvine ko da su domaće životinje. briga njih, oni se ne sexaju pa im svejedno.

ležimo tako, Moje Svjetlo U Tmini i ja, zadovoljno opušteni na pogužvanom krevetu (od pogužvanog kreveta gore mi je samo ležat na krevetu prepunom mrvica od sendviča!) i ćutimo.
- kad bi se mogao vratiti u prošlost što bi poželio raditi ponovo?
- ha?

iznenadilo me, priznajem, ovo iznebuha pitanjce Moga Svjetla U Tmini. a baš sam pogledom lovio zjake po plafonu sobe očekujući da me umor mlatne onom svojom bejzbol palicom i odvuće (za kosu, naravno, ko u dobra stara predpovijesna vremena) u tamu sna.
- koje prošlosti, nedavne ili davne?
mislio sam da ću seriom pospanih protupitanja uljuljškati cijelu stvar i odvesti vodu na neki drugi mlin (majstor sam za skretanja s teme).
- davne prošlosti...
- hodati po prašini…
- što???
- hodati bos po prašini…


odlazio sam, kao klinac, baki i djedu u jednu selendru gdje je Bog Rekao Laku Noć i tamo provodio večinu ljetnih praznika (osim moreta na koji su me brižni roditelji odvlačili svakog 1. 8.). na kraju te selendre bijaše zemljani drum koji je vodio u cigansko naselje Derjan. pedesetak malenih kućica od cigle nabijače okrečene vapnom (neke toliko davno da se bijela boja pojavljivala samo u tragovima) i pokrivene trskom. u tih se pedesetak kučica tiskalo valjda tisuću duša. u nekima je živjelo i pet generacija jer, mlade su se cigančice puštale u promet čim su mogle dohvatiti kvaku na vratima. cijelo je naselje, od zore do sumraka, bučilo cikom musave, polugole, bosonoge dječurlije.
ta cesta, taj zemljani drum, bilo je prekrivena debelim slojem fine prašine. kao da je neko prosuo po podu nekoliko vreča brašna (onog ''nulera'' za kolače). bosonogi dječiji stampedo, koji je jurcao za krpenom loptom, podizao je tu prašinu u sivkastu maglu.
prvi sam puta u to naselje zašao poslom. tražio sam nekog Nikolu koji je nadničio kao mojih predaka. koračao sam po tom drumu u kožnim sandalama. prašina mi se uvlačila u obuću i lijepila na oznojene noge. osječao sam se kao da gackam po blatu. Nikola je imao sina Savu, a on sestru Adrijanu, a Adrijana…
Adrijana je imala trinaest-četrnaest godina, tamnu put, smeđe oči, kao noć crnu kosu i najljepši osmjeh na svijetu. predvodila je stado djece, muške i ženske, u nekoj igri lovice. kao teta u vrtiću. ubrzo mi je Savo postao dobar prijatelj. provodili bismo dane igrajući se. uglavnom u dvorištu mojih predaka jer baka baš nije previše vjerovala zatamljenim ''susjedima''. kako sam imao ''pravu'' loptu jednoga dana Savo i njegovo društvance klipana nagovoriše me (teškom mukom, kao žabu u vodu) da s njima odigram nogoš protiv Gregorevića (cijela je nogometna ekipa poticala iz istog plemena. što cijela, bilo ih je za dvije i po ekipe). zauzeli smo prašnjavi drum, ciglama označili golove i zaigrali najneobičniju nogometnu utakmicu u mom životu. pravila su bila jasna – nema pravila. već nakon desetak minuta prašnjavog nogometa tenisice su mi bile pune blata i u vlastitoj sam se obući klizao kao po ledu. da ne budem crna ovca u bosonogoj utakmici skinuo sam taj idustrijski dodatak nogama i zakoračio, bosonog, na prašnjavi drum. koračati po debelom sloju tople, mekane prašine. ostavljati po tom drumu tragove stopala, dizati prašinu pri svakom udarcu lopte, padati na tlo, mekano, kao da padaš na oblak. jedinstveni i neponovljivi osječaj. neopisiva radost jednog polugradskog djeteta. kao kada sam u svojim maštarijama osvajao svemir. tog sam se popodneva vratio precima prašan i blatnjav do ušiju. i sretan kao nova godina.
a Adrijana? često sam pogledavao u njenom pravcu, odgovarao na njene osmjehe, vračao joj pogubljene klince, pomagao u smirivanju ''dobrosusjedskih čarki''. i ništa više. jer, ipak, za nju sam bio samo klinac.
već slijedeće godine veliki se dio naselja odvezao drvenim kolima prateći svoju sretnu zvijezdu. drum je bio nasut tucanikom, Nikola je sina odvodio, ranom zorom, u sječu drva po Monjorošu, a Adrijana…
Adrijana je imala nekog Cigu s tankim brčićima, zlatnom narukvicom i svjetloplavim tristaćem.
jer, ipak, za nju sam bio samo klinac…
i nikada više, nikada kasnije, moje bose noge nisu gazile po nečem tako neobično toplom i tako neobično mekom.

- hodati bos po prašini? Pa ti nisi normalan!
- jesam, ljubavi, jesam… ma, duga priča….



- 12:25 - samo ti piši (29) - nek' printer piše - #

utorak, 04.07.2006.

vodi me na kavu!


tjedan je bio obečavajući – za zaborav. prošao kao da ga nije. kulminacija – subotnji svatovi. zašto se ljudi žene neradnim danima? ili ne shvaćaju to kao nekakav ozbiljan posao ili taj čin smatraju opuštanjem nakon ubitačnog radnog tjedna... tko bi ga znao... pametni ameri obave to u ranim poslijepodnevnim satima. ne troše noć na grupne seanse na kojima se priziva vječna sreća i usiljeno veseli uz repertoar lokalnog Benda Za Svatove I Maturalce. noć sam provodio uz dvoguzu fante šokate, pića primjerenog za još jednu policijsku akciju ''siguran vikend'', ne skidajući s lica smješak, namješten za tu prigodu u kupaonici još u pet popodne. nakon serije thommsonovih kvazipjesama o nekom Ivanu s genima od kamena (kao da je, bogati, Hulk) i prizivanju vjetrova (kao da se najeo graha), Bend je, konačno, sastavio dva-tri sentiša. prava uspavanka za moju dušu, koja je lagano počela koketirati sa snom.
četvorka je sasvim primjerena brojka za odlazak u noć. poljubac za mladenku i paketić svatovskih kolača. nebo je prosipalo kišne kapi, lagano i ravnomjerno dosadno.

preljepa me plavokosa sirena dozivala pokretima tankih prstiju ispružene ruke. zakoračio sam u hladnu vodu blještavog jezera i dotaknuo svojim prstima njen uski dlan. baš kad je vjetar zaplesao valcer u njenoj kosi, iz neba je zatutnjio reski zvuk zvona mog mobitela. plavokosa je sirena, u panici, ispustila moju ruku i zaplivala plavetnilom jezera.
poluglasno sam počeo opčiti s majkom, ocem i ostatkom bliže i daljnje rodbine pozivatelja i prebacivanjem jastuka preko glave pokušao spriječiti plavokosu sirenu da utone u dubine hladnog jezera. telefon je i dalje zvonio, glasno, resko i hičkokovski dramatično. otvorio sam oči. jebiga, plavokosa je sirena i onako već otplivala u tuđi san.

moje je ''halo'' zvučalo kao da je izgovoreno s vrha himalaja. hladno i daleko.
- vodi me na kavu!
pogledah zbunjeno u displej telefona. Ženski Bosanac.
- halo, mala...
- vodi me na kavu!
njeno ''vodi me na kavu'' nije zvučilo kao molba nego kao naredba, ne kao želja nego kao potreba. ustajem iz kreveta. mozak mi radi sa svega 10% kapaciteta, dovoljno da pokrene osnovne motoričke radnje, hodanje i jutarnje pišanje (bemti fantu šokatu, obje su litre odlučile baš sad napustiti moj organizam). hladan me tuš vraća u normalu. vozim se prema Gradu. razmišljam. izgovoriti ''vodi me na kavu'' kao da izgovaraš tekst radio drame. ne, nikako nije slutilo na dobro.

stajala je na ulici ispred Kafića obasjana sunčevim svjetlom što se mukom probijalo kroz gomile oblaka. lijepa, vitka i tužna. kao Cesarićeva ''Voćka poslije kiše''. da sam tada bio slikar docrtao bih na tu sliku tisuće boja u jednoj dugi. da sam tada bio pjesnik maleni bi slavuj sletio na njen prst. da sam tada bio kompozitor u partituru bih upisao ''allegro''. da sam tada bio bilo što, samo ne obični čovjek, narednih bi sati slušao njeno veselo cvrkutanje.
a priča je bila gomila moralnih dilema. zakoračiti u vezu za koju je znala da ne može uspjeti. prigrabiti sreću kojoj se kraj vidi već na početku. prikrivati nešto što se, kao normalno, ne bi trebalo skrivati. priznati najboljoj kolegici da radi upravo ono što je obečala da nikada neće.
što da ti velim, lutko. to je igra na ruletu, s dva posljednja žetona, koje stavljajući na par-nepar, možeš igrati vječno i prestati u svakom trenutku. ovisno o raspoloženju ili količini strasti kojom igraš. samo, u toj igri, u isto vrijeme i dobijaš i gubiš. ne vidim sebičnosti u želji da prisvojiš komadiće sreće ako se, tog trenutka, zadovoljavaš mrvicama s velike trpeze. ne smatram da svoje osjećaje moraš podrediti tuđim iskustvima jer nije nužno da se povijest ponavlja. ne osuđujem te, ma što napravila, jer ja nisam tip koji osuđuje ljude zato što su sretni. ne mogu ti udjeliti savjet, pokazati svjetlo na kraju tunela, rješiti tvoje moralne dvojbe. znam da i nisam zato tu. ja mogu biti samo tvoja rupa u koju ćeš reći da Trajan ima velike uši, grobar tvoje tajne, glas u daljini koji će ti reći ''ne smetaš, samo ispričaj…''

dan se razvedrio kao njeno lice. konobar je iz Kafića kotrljao veliku kamenu stijenu koju je ostavila.
- hvala ti što si bio tako dobar da me saslušaš. nikada ti to neću zaboraviti…
- ma sve pet, lutko. nikada ti neću zaboraviti što si dozvolila da budem jedan mali dio tvog života…

dva su se bijela oblaka, nošena vjetrom, na plavom nebu pretvarala u meku postelju... ili sam samo to ja tako vidio...
- 14:04 - samo ti piši (13) - nek' printer piše - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se