|
predložio sam Mom Svjetlu U Tmini ''last minit'' ljetovanje. spakiramo kofere i u agenciju. što imate od ljetovanja za odma? shvatila je to kao šalu… a kad se za'ebavam? onda shvaća vrlo ozbiljno i vrlo osobno… morat ću poraditi na tome. smisliti neki predznak zafrkanciji. možda neki ''kašljuc'' prije nego što postanem neozbiljan. da izbjegnem sva ona kreveljenja i objašnjavanja koja slijede nakon moje ''ozbiljne'' rečenice.
dobro, lutko, nećeš tako, onda… prostro sam na stol veliku kartu hrvatskog primorja (što sam je bio lapio prije nekoliko godina u turističkoj agrenciji koja me pokušala ošišati ko ovcu) i rekoh:
- ti samo upri prstom…
vozala je prstom po gradovima i selima, po uvalama i zaljevima, po smeđem okruženo plavim i najzad, držeći prst na crvenom kružiću, slavodobitno uzviknula ''Tuuu!''
a ''Tuuu!'' je maleno Mjestašce prekoputa Otoka. sranje! od svih turističkih destinacija ove lijepe naše njen se prst zaustavio baš ''Tuuu!''. baš na Mjestu s pogledom na Sjećanje…
prije nekoliko godina, bježeći iz tamnice Života, otisnio sam se na put za Nigdje. auto, lova i torba s par stvari (koje sam zatekao oprane u ormaru). što više treba jednom Bjeguncu u potrazi za mirnim mjesto u kojem će se sakriti od Stvarnosti. sumrak me zatekao u Mjestu. parkiralište u trajektnoj luci bilo je tek mjesto za pojesti poslijednji komadić hladne pizze. kanta za smeće pored blagajne, a iznad raspored plovidbe. poslijednji trajekt za Otok. tek dovoljno za kupiti kartu i ukrcati se.
Barba je ponudio malenu sobu u podkrovlju. oskudno opremljenu. tri ležaja i stari dvokrilni ormar. i kupaonica na kraju hodnika. ubrzo je stiglo i veselo društvance koje sam zapazio na trajektu. dva tipa i tri djevojke (iz Čakovca, kako sam poslije saznao). neobična kombinacija za ljetovanje. kao ''ful haus'' u pokeru. karte koje garantiraju dobar blef. jače od dva para, ali slabije od najslabijeg pokera. druga soba u podkrovlju odgovara. dečki će spavati na podu osim… ma koga briga. i onako sam u sobi mislio samo prespavati. a i dečki plaćaju pola smještaja. ne više. mora se znati tko je ''gazda''.
dva smo se dana viđali samo u polutami sobe i jutarnjem redu za pranje zubi. plaža na kojoj sam trošio svoje vrijeme bila je daleko od svega. dva usamljenika koja oplakuje more.
treće sam veće dobio ponudu da izađem s njima. više kao izraz uljudnosti nego potreba za druženjem. pristao sam, više iz uljudnosti nego potrebom za druženjem. par litara crvenog vina, boca ohlađene kole i gitara. kulisa koja bi, kao, trebala garantirati dobar provod. hoće li neko konačno zabraniti takve filmove u našim kinima.
sjedio sam na plaži, čvrsto držeći svoju bocu, kao hobotnica tek uhvaćen plijen, i pogledom tražio sklad među zvijezdama. žice gitare baš nisu shvaćale nakanu prstiju Gitariste, ali društvo to nije smetalo da hvata ritam nekih poznatih pjesama. šuti sam. i onako sam te pjesme već otpjevao onda kada sam imao kome.
- ti se na zabavljaš? ne odgovara ti društvo… rekla je, iznenada, kroz smješak, Čakovčanka.
što je to u ljudima da imaju potrebu s nekim započinjati razgovor kad shvate da njemu nije do priče. u prvi mah sam pomislio da se branim šutnjom, da bezobrazno od nje zatražim na uvid diplomu psihijatra, da bez riječi napustim mjesto koje mi je bilo strano koliko i ja njemu. ali, u tom sam društvu bio gost svojom voljom i valjalo mi se tako i ponašati. par riječi razvojene dugim račanovskim pauzama i gutljaji vina, što je pijanstvom postajalo sve bolje. kako je rječita ova tišina. koliko različitih priča može satkati iz jedne izgovorene riječi. gledao sam kako se njena mladost hvata u mrežu Sažaljenja koju je na brzinu razapeo onaj predator Ma Nije Mi Ništa. zoru je dočekala s glavom naslonjenom na moje rame i držeći me čvrsto za ruku. kao da se plašila da će svjetlost razbiti čaroliju njenih šaputanja, da će njen osmjeh izgubiti moć tjeranja tuge, da njene pospane oči neće moći zaustaviti usamljenost koja me vabila u svoj zagrljaj.
tog me popodneva pronašla na mojoj plaži. a i ja svašta serem kad sam pijan. ležala je u narančastom bikincu na toplom glatkom kamenu i razbacivala osmjeh po malenoj plaži. nezaustavljivo je pričala o ljudima koje neću upoznati, o mjestima koje neću vidjeti o događajima koje ne bih htio ponovo živjeti. plaža je brujila njenim dijalektom, a moja se usamljenost povlačila sve dublje i dublje tražeći tako potreban mir. tu noć, dok je društvo brijalo po plaži, ja sam je gledao kako spava. čuvao sam njene snove i i prstima se, kroz njenu kosu, lagano šunjao kao da kradem ljubenice u susjedovoj bašti. a u meni je tisuće malih eksplozija pretilo je da izbije na površinu, kao zatočena lava kroz grotlo naizgled ugašenog vulkana. i strah je postajao sve veći. nisam si mogao dozvoliti još jedan rastanak. k vragu, koga osječaji vode kroz život na kraju tog puta osječajima i plaća.
prvi je jutanji trajekt gurao pred sobom zeleno more. bijela je zapjenjena brazda nestajala u daljini kao most u magli. Mjesto preko puta Otoka još je spavalo dok sam lovio Usamljenost magistralom prema jugu.
- hoćemo li u Mjesto?
- hoćemo, lutko, ajmo vidjet ponude aparmana na netu...
|
