666999

jučer prošetah gradom nekim poslom i imadoh što vidjeti. gradske ulice poplavljene mladim zgodnim curama. natukao sam tamne sunčane naočale i korakom ''kao nije me briga'' prolazio slalom kroz ljepotu gužve. ne sjećam se da sam prijašnjih ljeta imao prilike gledati toliko ''oskudno'' odjevenih cura. majičice s tankim bretelama pripijene uz tijelo ispod kojih se naziru grudi koje prkose gravitaciji bez ikakve pomoći modnog kreatora ili tekstilne industrije. kratke hlačice iz kojih proviruju noge koje dugo ne završavaju u ljetnim cipelicama ili japankama. divio sam se pogledu, a i svom karakteru. u 200 metara dugoj ulici niti jednom se nisam okrenuo, niti jednu nisam odmjerio muški ''od glave do pete''.
razmišljam, da li se to, zadnjih godina, promjenila moda ili naprosto starim pa sad zamjećujem ono što sam prije uzimao ''zdravo za gotovo''.
eh, što ti je ljudska pohlepa. što je zid višlji to te više vuče da se uspneš i pogledaš preko njega. što je nešto više tuđe to više ludiš što nije tvoje.
ma, znam, ti su moji pogledi bili kao bumerang u nestručnim rukama. ma koliko se trudio bacanje ispadne traljavo. još nekako i odleti prema cilju, ali ne pogađa. i onda se, kao odlutali psić, vrati pravo pred noge gospodara. i kao da izaziva. kao da mami – ''de, baci opet''. kao da se posmjehuje – ''vidi, jednom moraš pogodi, stvar je tehnike i upornosti…''.

- što si radio danas?
- hodao po gradu i gledao mlade curice…
- i kakve su?
- zgodne, moram priznati…
- na očigled zgodne..?
- čuj, Mala, gledat moram, pa ti sad vidi. moš mi jedino iskopat oči…
- ma ne budali, samo ti pasi okolo i onako ćeš večerati kod kuće…