|
s olakšanjem sam dočekao da bog konačno promjeni raspoloženje i one nesnosne vručine, nakratko, preseli u neke druge krajeve. valjda su bili više griješni. ako ništa onda u ovo idi-mi-dođi-mi vrijeme barem sex nalikuje na sex, a ne na penjanje na mokri luftmadrac u valovitom moru. kud se treba uspentrati na kliski luftić tu se još moraš i zadržati na njemu dok se onako bjesomučno ljuljuška na valovima. a nakon svega kao da sam svršio u kadi.
a i oni bezveznjaci od naučnika, što su naslagali ispred imena titulu od štoka do štoka, samo varaju neuki narod. prije pet godina urlali su kako ćemo uletjeti u novo ledeno doba. ja povjerovah i ne kupih klimu. mislim, kud da se bacam u trošak kad ćemo i onako za koju godinicu vodati u šetnju pingvine ko da su domaće životinje. briga njih, oni se ne sexaju pa im svejedno.
ležimo tako, Moje Svjetlo U Tmini i ja, zadovoljno opušteni na pogužvanom krevetu (od pogužvanog kreveta gore mi je samo ležat na krevetu prepunom mrvica od sendviča!) i ćutimo.
- kad bi se mogao vratiti u prošlost što bi poželio raditi ponovo?
- ha?
iznenadilo me, priznajem, ovo iznebuha pitanjce Moga Svjetla U Tmini. a baš sam pogledom lovio zjake po plafonu sobe očekujući da me umor mlatne onom svojom bejzbol palicom i odvuće (za kosu, naravno, ko u dobra stara predpovijesna vremena) u tamu sna.
- koje prošlosti, nedavne ili davne?
mislio sam da ću seriom pospanih protupitanja uljuljškati cijelu stvar i odvesti vodu na neki drugi mlin (majstor sam za skretanja s teme).
- davne prošlosti...
- hodati po prašini…
- što???
- hodati bos po prašini…
odlazio sam, kao klinac, baki i djedu u jednu selendru gdje je Bog Rekao Laku Noć i tamo provodio večinu ljetnih praznika (osim moreta na koji su me brižni roditelji odvlačili svakog 1. 8.). na kraju te selendre bijaše zemljani drum koji je vodio u cigansko naselje Derjan. pedesetak malenih kućica od cigle nabijače okrečene vapnom (neke toliko davno da se bijela boja pojavljivala samo u tragovima) i pokrivene trskom. u tih se pedesetak kučica tiskalo valjda tisuću duša. u nekima je živjelo i pet generacija jer, mlade su se cigančice puštale u promet čim su mogle dohvatiti kvaku na vratima. cijelo je naselje, od zore do sumraka, bučilo cikom musave, polugole, bosonoge dječurlije.
ta cesta, taj zemljani drum, bilo je prekrivena debelim slojem fine prašine. kao da je neko prosuo po podu nekoliko vreča brašna (onog ''nulera'' za kolače). bosonogi dječiji stampedo, koji je jurcao za krpenom loptom, podizao je tu prašinu u sivkastu maglu.
prvi sam puta u to naselje zašao poslom. tražio sam nekog Nikolu koji je nadničio kao mojih predaka. koračao sam po tom drumu u kožnim sandalama. prašina mi se uvlačila u obuću i lijepila na oznojene noge. osječao sam se kao da gackam po blatu. Nikola je imao sina Savu, a on sestru Adrijanu, a Adrijana…
Adrijana je imala trinaest-četrnaest godina, tamnu put, smeđe oči, kao noć crnu kosu i najljepši osmjeh na svijetu. predvodila je stado djece, muške i ženske, u nekoj igri lovice. kao teta u vrtiću. ubrzo mi je Savo postao dobar prijatelj. provodili bismo dane igrajući se. uglavnom u dvorištu mojih predaka jer baka baš nije previše vjerovala zatamljenim ''susjedima''. kako sam imao ''pravu'' loptu jednoga dana Savo i njegovo društvance klipana nagovoriše me (teškom mukom, kao žabu u vodu) da s njima odigram nogoš protiv Gregorevića (cijela je nogometna ekipa poticala iz istog plemena. što cijela, bilo ih je za dvije i po ekipe). zauzeli smo prašnjavi drum, ciglama označili golove i zaigrali najneobičniju nogometnu utakmicu u mom životu. pravila su bila jasna – nema pravila. već nakon desetak minuta prašnjavog nogometa tenisice su mi bile pune blata i u vlastitoj sam se obući klizao kao po ledu. da ne budem crna ovca u bosonogoj utakmici skinuo sam taj idustrijski dodatak nogama i zakoračio, bosonog, na prašnjavi drum. koračati po debelom sloju tople, mekane prašine. ostavljati po tom drumu tragove stopala, dizati prašinu pri svakom udarcu lopte, padati na tlo, mekano, kao da padaš na oblak. jedinstveni i neponovljivi osječaj. neopisiva radost jednog polugradskog djeteta. kao kada sam u svojim maštarijama osvajao svemir. tog sam se popodneva vratio precima prašan i blatnjav do ušiju. i sretan kao nova godina.
a Adrijana? često sam pogledavao u njenom pravcu, odgovarao na njene osmjehe, vračao joj pogubljene klince, pomagao u smirivanju ''dobrosusjedskih čarki''. i ništa više. jer, ipak, za nju sam bio samo klinac.
već slijedeće godine veliki se dio naselja odvezao drvenim kolima prateći svoju sretnu zvijezdu. drum je bio nasut tucanikom, Nikola je sina odvodio, ranom zorom, u sječu drva po Monjorošu, a Adrijana…
Adrijana je imala nekog Cigu s tankim brčićima, zlatnom narukvicom i svjetloplavim tristaćem.
jer, ipak, za nju sam bio samo klinac…
i nikada više, nikada kasnije, moje bose noge nisu gazile po nečem tako neobično toplom i tako neobično mekom.
- hodati bos po prašini? Pa ti nisi normalan!
- jesam, ljubavi, jesam… ma, duga priča….
|
