666999

sunce je prljilo po ravnici. daljina se ljuljuškala od sparine. krajobraz je nalikovao sahari. eh, da su nam sad one bosanske piramide pa da ulovimo neku kintu od turizma. dan kao stvoren za ljenčarenje i đabakruharenje.

- bog Šerpa, šta se radi..?
- evo sjedim na terasi kafića i skeniram mlade djevojke, a poslije ću, kod kuće, ručno obrađivati fotografije…
- vidim, dobro ti je…

Šerpa je, za neupućene, ona faca što je predugo magareći balansirao između dvije djevojke pa mu na kraju u ruci ostao samo vrabac – vlastiti.

- ajmo se naći na kavi predvečer.
- ne mogu danas idem na fitnes…

Šerpa je, za neupućene, ona faca što drži do svog vanjskog izgleda više nego do unutarnjeg.

- ajd, ne zajebavaj Šerpa, tko se još po toj vručini nateže sa spravama…
- ne, stvarno ne mogu, stvar je principa… ako samo jednom odustanem moglo bi to posti pravilo…

ma bravo, Šerpa, skidam kapu. čovjek drži do svojih principa i ne odustaje, kao stari prekaljeni komunista koji nizašta na svijetu ne mijenja svoju crvenu knjižicu (iako mu kojekakvi povazdan nude ljepše i šarenije).

razmišljam. koliko li sam se samo principjelnih stvari ''odrekao'' u zadnje dvije godine.
onako iznenada, ničim izazvano, prešutno.
samo sam ih prestao raditi.

kava nakon posla. svratio bih poslije posla u Birtiju, naručio produženu s mlijekom i šlagom i iščitavao dnevni tisak. na poslu bih samo preletio po naslovima, a čitanje vijesti i vjestica ostavio za mir kafića i miris svježe skuhane kave.

šetanje psa. do prije godinu dana šetanje psa bila je ritual. ručak, kratki odmor pa vodilicu u šake. ni sunce, ni snijeg, ni kiša… moj pas i ja u dvosatnoj šetnji obljižnim parkom.

veče uz film. kao veliki filmofil i imalac tisuću filmova na raznim medijima uzimao sam si za pravo da jednu veče u tjednu otkantam sve obaveze i zavrtim filmove od sumraka do zore. nove, stare, ratne, ljubavne, trilere, komedije...

što se to dogodilo, kakva je to ''viša sila'' utjecala da preko noći prestanem raditi stvari koje su bile na spisku pod ''obavezno''. ne mogu se sjetiti s kakvim sam to važnijim događajima zamjenio ritualno ispijanje afterđob kave, šetanje mozgovnih vijuga u pratnji četveronožnog ''prijatelja'' ili cjelonočno buljenje u tv ekran. kao da sam, jednostavno, iz čista mira, s mjesta vozača prešao na zadnje sjedište auta i prepustio se vožnji ne razmišljajući niočemu.
samo se vozam. buljim u prazno i vozam se.

jesu li to prvi znaci dosade?

svijest mi govori
- ma to su prvi znaci ljeta. prazan si kao glava manekenke. odmori se, napuni baterije i sve će opet biti kao prije...

a podsvijest...
- sjeti se samo, tako je počinjalo i prije. i gdje je završilo. sve k vragu. i imao si vremena na pretek i za kavu poslije posla, i za šetanje psa, i za gledanje filmova... vidiš i sam kuda to vodi. zašto si ne želiš priznati da koračaš prema ničemu i samo je pitanje vremena kada ćeš tamo i stići...

Šerpa, ma svaka čast, drži se ti svojih principa kao priljepak morske stijene...