ma nisam ja neki meteopat.
nisam.
to što me s vremana na vrijema pukne samo je u nekoj glupoj koincidenciji s vremenskim prilikama (
ma kog normalnog puca kad je vrijeme šareno ko rođendanska torta). jednostavno mi dođe tako... neka me sjeta, ko golemi pauk, omota svilenom paučinom, dovoljno čvrsto da se ne mogu izbaviti, a dovoljno popustljivo da me ne usmrti.
sjeta je pauk koji se hrani živim stvorovima. naprosto uživa kada, prije zadnjeg bolnog uboda, prije isisavanja životnih sokovima velikim pohlepnim guljajima (
kao dijete što ispija sok u tetrapaku na plastičnu slamku), promatra žrtvino koprcanje, uzaludnu borbu sa snažnim nitima paučine, izbezumljen pogled što urliče ''
ubij me, nakazo!''. to joj daje snagu, moć kojoj se nitko ne može oduprijeti. ali, iz bezbrojnih upadanja u tu, vješto spravljenu klopku, naučio sam lekciju. umjesto paničnih pokušaja da se oslobodim te smtronosne čahure jednostavno se primirim. pretvaram se da sam mrtav. sjeta je pauk kojem mrtvi ništa ne vrijede.
sjedim zavaljen u fotelji. svojom sam umotvorinom umrtvljavanja upravo otjerao Pauka Sjete i opušten i malaksao prebirem pogledom po polici s knjigama. AG Matoš, crna knjižica sa zlatnim slovima i izabrane pjesme.
pada mi na pamet
Notturno, stihovi koje pamtim još iz srednje.
''...kroz samoću, muk,
sve je tiši huk:
željeznicu guta već daljina.''
željeznicu guta...
tamu je sobe iznenada ispunio onaj poznati miris putničkog vagona. miris industrijskog sredstva za pranje s dezinficijesom. miris dima sagorjelog dizela što se kao selotejp ljepi po musavim prozorima. miris putnika naguranih, ko sardine, po hodnicima. miris svježe ispečenog pileta, istrančiranog i složenog u žučkastu metalnu kutiju.
taj miris prvog razreda putničkog vlaka, miris provincijskih kolodvora, što se provlačio u kupee, pored ljudi natiskanih na otvorenim prozorima, miris kave tek istočene iz termosice, odjednom je u mome mozgu pokrenuo i neke druge osjete.
plišana tkanina sjedala, vlažna i ljepljiva od znoja. oštra i gruba, što kožu prstiju pretvara u bolne rane ako nesmotreno po njoj povučeš rukom.
i ravnomjerno kloparanje metalnih toškova. i piskavi zvuk sirene prije svakog pružnog prelaza. i žamor gomile i metalni glas ''putnički vlak...drugi peron...treći kolosjek''.
i miris njene kose na mom ramenu…
a zadnji sam se put vozio vlakom krajem prošlog stoljeća, ali miris njene kose…
uz prodoran zvižduk i huk močnog stroja krenuo je Brzi via Zagreb na svoj cjelonoćni put do mora. sjedalo uz prozor, pravo mjesto da izgubljenim pogledom u daljinu izbjegnem putnička pripovjedanja. do mene Crvenokosa zadubljena zbivanjima na kraljevskim dvorovima, slikom i riječju opisanih u nekom ženskom časopisu. i obitelj, roditelji i djeca. prvi odlazak put mora.
i ubrzo je krenula priča, Majka Crvenokosoj o djeci, Otac meni o autu što troši ko grčka. pred ponoć su izvadili pile, galama i plač… ''
ja ću batak!''.
pogledah Crvenokosu, izmoždenu od ospica, šarlaha i prvih zubi i šapnuh
-
oprostite, jel vi putujete ovim vlakom? (
aludiranje na glupe putničke razgovore) shvatila je šalu i nasmijala se. i otišli smo na kavu, da ne smetamo za večerom i prestajali u hodniku do pred zoru da klinci na miru spavaju.
a onda je, umorna i snena, naslonila glavu na moje rame i spavala kao malo dijete.
u Zadru je promjenila plan putovanja, cimerica može i da pričeka. moje su lege imale obzira – soba za dvoje…
pismo iz posta ''
KAD BI MISLI…'' (
aha, radi link) napisano je za nju.
ustao sam se iz naslonača, obukao jaknu i odvezao se na kolodvor. drugi peron, kolosjek dva, postavljena kompozicija za Negdje. penjem se u vagon, ulazim u kupe i sjedam. miris njene kose na mom ramenu, miris Brzog za Zadar via Zagreb, miris dima, znoja, pečenog pileta… i šum mora…
čistačica zastane u prolazu
-
oprostite gospodine, ovaj vlak danas nikamo neide, da niste pogrešili?
-
ma, ne, samo sam nešto izgubio pa sam mislio da je možda u kupeu… slagao sam netrepnuvši i izašao iz sjećanja…
-
gdje si bio? pitala me Moja Svjetlos U Tmini
-
na kolodvoru, gledao sam vlak…
-
ti nisi normalan!
-
ja nisam normalan? pa kakva si onda ti kad si samnom sve ovo vrijeme…
