666999

petak, 27.01.2006.

zbogom, Stari...


moj je otac predao svoje tijelo zemlji, svoju dušu Spasitelju, svoj život mojim sjećanjima…

Stari, hvala Ti za svaki trenutak u kojem sam bio dio tvog života!

- 11:59 - samo ti piši (51) - nek' printer piše - #

petak, 20.01.2006.

ovisnik...


čemu sve to? dugo u noć neke su mi misli lebdjele sobom kao duhovi predaka trošnim izbama i osavljali, ispod halogenog svjetla stolne lampe, tamne sjene, kao jata vrana iznad ledene ravnice. nije li vrijeme da konačno naučim sve one prošle živote, sve one tisućljetene gene koje nosim, sav onaj život u kojem sam do sada stanovao, kao zagonetni podstanar u iznajmljenom stanu, da nije uvijek sreća učiniti nekoga sretnim.
iz godine u godinu, u vremena darivanja, u meni se pojavljuje neka potreba, da malenim znakom pažnje, nagradim za trud osobu, koju sam iz samo meni znanih razloga, samoproglasio 'osobom godine'. i sjedim tako, noćas, i gledam u poklon namjenjen Ženskom Bosancu, kako stoji osamljen, kao kapelica na prostanoj ledini podignuta u čast i slavu neke davno zaboravljene bitke, u kutu sobe gdje su, još do nedavno, plave kuglice slavile povjesno rođenje. poklon koji do sada, iz gomile čudnih razloga, nije uručen i pitanje hoće li i biti. a želio sam samo, tom sitnicom, reći 'hvala' za neke dane prošlosti, za neke noći pretvorene u razgovore, za neke poglede dostojne pjesme. i opet je, ta euforija rađanja jedne misli, skončala na groblju ideja.
nije li vrijeme da konačno naučim sve one živote koje će u budućnosti stvoriti neuništiva materija od koje sam satkan, sve one gene koji će jednom biti dio nekih jedinki trećeg milenija, svu onu stvarnost od koje se skrivam u iznajmljenoj sobi života, da nije uvijek dobro željeti činiti dobro.
nije li konačno vrijeme da kažem 'dosta' jednoj suludoj ovisnosti. upravo tako, ja sam ovisnik, narkoman euforičan dok 'kuha šut', dok uvlači iglu u venu, dok pritišće klip injekcije. narkoman sretan dok alkaloid struji njegovim venama, dok milijuni zvona slave veliku pobjedu, dok zvjezde nebeskog svoda svjetle u stotine boja. narkoman koji zna, koji je svjestan činjenice da će, nakon što utihnu zvona, nakon što organizam potroši taj gram sreće, nakon što nebo prekrije tama, doći bol, ona stvarna, ona jaka, ona snažna što se rađa iz koštane srži.
nije li konačno vrijeme…


- 10:41 - samo ti piši (23) - nek' printer piše - #

utorak, 17.01.2006.

kada bi misli...

pročitah kod Lord of Sky & Sea jedan, meni zanimljiv i dojmljiv post, o misli i riječi. i sjetih se jednog pisma davno napisanog i poslanog. i pronađoh ga, u jednom fajlu, među starim mislima. ne sjećam se više da li je pronašlo svog čitaća ili je ostalo samo 'gomila slova na papiru', sada i onako nije bitno...
i postojala je mala moralna dvojba imam li pravo, nešto što nije samo moja osobna stvar, dati na uvid bez odobrenja... možda, samo djelić, tek toliko da dokažem ono 'dojmljivo'.
tek...

***
kada bih mogao pred Tebe istočiti misli, kao što Nijagara istače jezero Iri, ove bi rečenice bile satkane od probranih riječi, brižljivo kićene ukrasom od slova, kao što nonice stvaraju preljepe paške čipke. kada bih mogao pred Tebe izliti misli bile bi to slike majstora renesanse što mame uzdahe divljenja. kada bi Ti mogao poslati misli...
riječ ljeto imala bi svoje more i pješćanu plažu, i masline kraj kamenog zida i crveno sunce kojeg mazi pučinu. i imalo bi svoj miris lavande i borova i ozona poslije kiše. i svoju boju, onu plavu u stotinu nijansi i valove što se premeću i glasno grle stijene. i brodski bi motor brujio u ritmu neke stare balade i ta barka bi imala svoju priču i barba bi imao svoje ime. i baba bi Mare bila nečija baka i tužni bi joj pogled imao smisla i zagonetan bi bio osmjeh dok je točila vino. i vino bi imalo drugačiju crvenu boju i okus mu nebi bio samo opor i drvena bi bukara lomila svjetlost kao kristalna čaša.
i riječ ljubav ne bi bila samo velika i stvarna, samo vječna i nezaboravna. imala bi boju tvojih očiju i tvoje kose, tvoju majicu i hlaće i one japanke kivi boje i mirisala bi na chanel. i kapljice bi mora svjetlucale po tvome tjelu mjesečevim sjajem u vodi punoj zvijezda.
jutra bi imala sjenke lista vinove loze na Tvojim leđima, i Tvoje bi disanje pratio orkestar vjetra, i toplinu zagrljaja i mirise Miletovog peciva.
i 'dobro ti jutro' zvučilo bi kao poljubac i pramen bi kose nasmješio lice i crna bi bila samo boja kave...
kada bih mogao, po ovom papiru, istočiti misli, kao ledenu berbu iz glinenog vrča, ovo bi bilo predivno pismo, najlješi roman, nikad napisan ljubavni stih...
kada bih mogao...
***


...kada bismo mogli komunicirati mislima imali bismo knjigu nad knjigama, pjesmu nad pjesmama, vječnu istinu...

k vragu... nestale bi one sitne laži što ih tako želimo ćuti, one napisane riječi što bude sjećanja, one istine što se plaše da budu izrečene...
kada bi...
- 00:29 - samo ti piši (19) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 16.01.2006.

sale, ubit ću te... (jopet)

e sad je dosta! definitivno!! nema više, kraj, ende, šlus!!! odlučio sam, čvrsto i nepokolebljivo - ubit ću onog Saleta…
jučer su mi njegove pizdarije prelile čašu, onako, za stvarno.
već gotovo mjesec dana ta kreatura od čovjeka (ma šta čovjek, to je zvjer) pretvara moj uređeni život novovjekog homo sapiensa u predpovjesnog neolitsko-neandertalskog nomada. mjesec dana, ej, mjesec daaanaaa po cijele dane šetam po gradskim trgovinama, ko pračovjek po stepama središnje europe (onda se još uvijek zvala evropa), na koje je ta kreatura od čovjeka, ta soroševa desna ruka (čija bi mogla biti kad ima tolko love koju neumjereno rasipa) povješala velike kolorirane obavjesti kako je drastično snizio cijene robe. i još se time hvali. stavlja veliko u izlog: SALE * SNIŽENJE 50%; SALE * SNIŽENJE 70%… Sale ovdje, Sale ondje, Sale snizio odjeću, Sale snizio obuću, Sale prepolovio cijenu odjelu koje sam kupio desetak dana ranije, Sale ispraznio police po trgovinama.
što ovdje, nego se taj Sale raširio po cijeloj nam Ljepoj Našoj. prošlog tjedna ugodni vikend u Opatiji pretvorio je u subotnju dnevnu moru. Moja Svjetlost U Tmini, nagovorena i izvrbovana od tog KGB-ovskog provokatora, postkomunističkog agenta, neo-soc-kapitalističkog agitatora, MMF-ovog čovjeka u sjeni Saleta, natezala me po pet katova i petstopedesetpet trgovina riječke robne kuće, od doručka do večere, od podruma do podkrovlja, od prve do zadnje police trgovina i trgovinčica na koje je taj nečovjek okačio svoju poruku o velikom sniženju.
i trpio sam, i nadao se, duboko i iskreno, da će to njegovo sranje brzo okončati. kao, ostat će on bez love, ne može on tako dugo (pa makar iza njega stajao i taj soroš i taj KGB i taj MMF). mislim, ako ništa, tu je Vlada, reagirat će, pobuniti se protiv tog pohlepnika koji tuđim novcem mlati naše trgovine, otima nam PDV… mislim, naći će njega naša POA, kad je mogla naći našu gotovinu naći će i njega i njegove nalogodavce… i čekam… ništa… ni vlada, ni POA, ni mic ni vau… a ovaj, počeo, ohrabren našim tromim birokratskim aparatom, otovreno oglašavati svoj atak na monetarnu politiku po dnevnim novinama, radiopostajama, televizijama (javnim i dojavnim)…
i tako, sinoć, vidjevši rupetine na đonovima šuza od dvjeste eura nastale bazajući po trgovinama, meni prekipi i odlučih, kad već neće institucije vlasti, uzeti stvar u svoje ruke. dobro, ne baš svoje, ja sam ipak slab i pametan. nazvah lokalnu bezbol ekipu i ponudih, fino i kulturno, pedeset eura da pronađu tog agitatora i prebroje mu rebra bezbol palicama. ekipa, sve kršni momci obrijanih glava i izlomljenih noseva, razmiliše se po gradu i noćas javlja kapiten ekipe
- gazda, našli mi Saleta i odradili poso…
- gdje ste ga našli, Bogati, za sat vremena nađošte čovjeka, a cijela POA nije mogla za mjesec dana…
- u restoranu, gazda… to je neka naivčina… mi ušli, on oma knama, pruža ruku, a na sako objesio Šef Sale, još se fali, majmunčina…
- bravo dečki, lova sutra u podne…

slušam jutros radio… bemtimater… ovi kreteni u restoranu prebili nekog oberkonobara… nepismene budale… a i ta budaletina od konobara, što se lažno predstavlja…
vidim, nema druge, danas ću sam potražiti tog Saleta i jednostavno ga ubiti….

nadogradnja 16. 1.

obzirom da mi je post sa svim komentarima netragom nestao u noći između 13./14. 1., kao da se radi o objavi transkripata zaštićenog svjedoka (lat. testis), samo je još jedan dokaz da se radi o smišljenoj igri i upletenosti stranih špijuna i moćnika. ponovno objavljujem post (nađoh ga u smeću... velika hvala ham**** i njegovima) da pokažem da me ne mogu slomiti...

- 14:37 - samo ti piši (9) - nek' printer piše - #

četvrtak, 12.01.2006.

e, stari moj...


- koje govno, stari moj...
prozbori iznenada Šerpa namršteno gledajući u sivu cestu što se protezala bijelom smrznutom ravnicom kao zibzar na loše skrojenoj večernjoj haljini.
- što, cesta? pogledah ga zbunjeno prenut iz putničkih misli. imam neku gadnu naviku da se, kao suvozač, zablenem u neku udaljenu točku razmišljanja i ne promatram cestu, ne skrećem u zavojima, ne kočim u škarama, prisutan kao rezervni točak ili lanci za snijeg, koristan tek kad zatrebam.
- me ne, mislim na zaljubljivanje...
- ???
- misliš li da čovjek može istovremeno voljeti dvije osobe?
- mislim da nemislim, stari moj. ti to želiš nešto reći..?

tišina.
govori, stari, ili seri slova da čitam, jer vidim kako se auto ispunjava teškim mislima kao dimom cigarete. ma nešto je smrdilo u zraku još kad smo krenuli, ali nisam se previše obazirao.
- koji sam ja pas, prijatelju… imam krasnu djevojku, volim je, slažemo se… ali Mala… ona je nešto posebno… kako da ti objasnim, nju volim nekako drugačije… ne znam da li me razumiješ..?
tišina.
kako bi volio da te mogu razumjeti, stari moj. ma nisam ja neki konzervativac, tradicionalista, prva ljubav… vječna ljubav… dok nas smrt ne rastavi…
daleko sam, da se razumijemo, od 'dobrice' koji, uvijek spreman, smireno čeka da ga na bijele pahuljaste oblake, ruku pod ruku, odvodu anđeli. plesanje u vražijem kolu nekako mi više stoji. i ne vjerujem u ono da 'prva ljubav' vječno ostaje negdje u srcu. pa prve se ljubavi, iz drugog osnovne, ni imena ne sjećam. ma, vjerovao sam, nekada, da postoji 'vječna ljubav'… prošlo-svršeno vrijeme, sladunjava priča za petparačke ljubavne romane iz nekih časopisa, zahvalna tema ruskih romantičnih romana. 'vječna ljubav'? da. prema hobiju, možda… porculanskim figuricama na beskonačnim policama, poštanskim markama razvrstanim po vrijednostima, godinama, zemljama porijekla, prema knjigama, starom oružiju, filmovima…
ne sumljam da u pravom društvu hodam po toj stazi što daleko vodi. i nadam se, iskreno, da će završiti s njenim suznim očima ispred neke mramorne ploče s mojim imenom. pa zar bi imalo smisla i kretati na taj put da je u gustoj magli sumlje. ma nije grčka tragedija ako na nekom od brojnih raskršća na tome putu svako krene na svoju stranu. mogu to promišljati, nadživjeti, ali ne mogu…
ne mogu se zamisliti kao magarc između dva plasta sijena. ma koliko jednaka bila, veličinom, bojom, mirisom i okusom jedan je uvijek, u mojim osjetilima, veči, ljepši, mirisniji, ukusniji. pa šta i ako sam se prevario… i greške su ono što me čini čovjekom…
- koji sam ja pas, stari moj, na kraju ću ostati sam…

- 11:00 - samo ti piši (32) - nek' printer piše - #

utorak, 10.01.2006.

ovo malo duše...


ima li čovjek dušu? naravno, kako bi bez nje. priznajem sretao sam neke što su se trudili da je dobro prikriju, ali...
a gdje li se, dovraga, nalazi taj organ kad ga do sada nisam uspio naći niti u jednom anatomskom atlasu svijeta. a tražio sam, od onih staroegipatskih do najsuvremenijih internetskih. tek nešto malo srednjovjekovnih naznaka o njenom postojanja uvjerava me da je tu negdje, u dubini nakupine jednostavnih stanica što su, na nagovor prevaranta Gena, odlučili sklepati ovaj organizam što ga nosim (bez da su za njega tražili moju ikakvu privolu).
i koju bi to onda svrhu trebao imati jedan takav nevidljivi organ u ovom mom mehanizmu u kojem svaki njegov djelić ima svoju strogo definiranu ulogu. jedino što mi pada na pamet jest – skladište.
ali ne ono skladište u koje se slaže gotova roba spremna za lifrovanje po trgovinama. takvo više prilići mozgu. nakupina informacija kao nekakav repromterijal u mozgu prođe kroz završnu obradu i onda se uskladišti sve dok se ne plasira dalje kao dobro uklopljen stav.
ne, nije to ni ono skladište otpadnog materijala koje nikom ne treba i gomila se dok ne dođe neko povoljno vrijeme da ga se isprazni na deponiju nepotrebnih stvari.
nije moja duša takvo skladište. to je skladište naizgled nepotrebno potrebnih stvari, ona drvena polica u kutu podruma, ona kartonska kutija u garaži što se rijetko otvara, ono krilo ormara koja se nikad ne preslagiva, onaj tamni kutak sobe u kojem se ne briše prašina, djelić tavana iza zavjese od paučine, velika drvena škrinja u kojoj su bez reda i smisla pobacani misli, osjećaji i sjećanja. sve što za života skupih, i onog dobrog i onog lošeg, a što, iz bilo kog razloga, ne htjedoh ili nemogah pokazati ili izreći, sve što sam trebao, a nisam uradio, sve što sam htio, a nisam znao ili smio, bacih u tu kartonsku kutiju, tu nepreslagivanu policu, tu drvenu škrinju ojačanu ukrasima od kovanog željeza i zabravljenu velikim metalnim klučem i ostavih da samuje zaboravljeno.
i prisiljavam se, svaki put kad iznova u tu škrinju ubacujem neke nedosanjane snove, neke neizrečene istine što bole više od laži, neke događaje što prijete da postanu uspomene, da ne pogledam, da ne prevrćem, da ne kopam po tim beskorisno korisnim sitnicama jer znam u kakvoj se posudi otrov čuva. i okrećem pogled, kad uz škripu zahrđalih šarki podižem taj poklopac od stoljetne hrastovine, jer znam kako blješte odbaćene misli, znam kako sladunjavom pjesmom, kao sirene odiseja, mame neizgovorene rijeći 'volim te', jer znam kako tužno zapomaže, kao ostavljeni ranjenik na bojištu, jedna lipanjska noć.
i pokušavam, s vremena na vrijeme, izprazniti djelić te pretrpane škrinje izvlačeći, nasumice, iz te gomile, neke stvarčice i ostavljati ih, kao igračku u izlogu, na jednoj stranici bloga, potajno se nadajući da će se nekom dovoljno dopasti da je uzme sebi, da završi u nečijoj pretrpanoj škrinji.
u jednom takvom otvranju tog skladišta velikih sitnica, negdje s kraja prošle godine, neoprezno sam, iz tog zatočeništva, pustio neka prastara sjećanja. pokazalo se da nisu zaboravila svoga tamničara i osveta je bila... baš onakva kako se mogu osvetiti neka sjećanja.
i što sam mogao? boriti se protiv njih? nisam navikao boriti se sam protiv sebe, ne znam kojim se to oružijem suprostaviti sebi...
možda je kukavički, ali pobjegao sam bez riječi, s par nabrzinu skupljenih stvari i djelićem plavokose Stvarnosti, ostavljajući da neki šinteri po zadatku i iz zadovoljstva pohvataju odbjegle krvoloke...
"…čovjek ti je jedan veliki hajvan, i ovo malo duše što ima šejtan mu je dao da mu bude teže…"
citat iz filma Ademira Kenovića "Ovo malo duše"

- 09:14 - samo ti piši (19) - nek' printer piše - #

nedjelja, 08.01.2006.

i putnik i bjegunac...

stilizirani prazni bijeli papir na monitoru obavijenom dimom cigarete, na stolu čaša Chardonnaya, berba s početka stoljeća, kulisa koju bi poželio svaki pisac dok nagovara malena crna slova, što ih razbacuje umom, da pričaju neku priču. kao školarac, stojim pred praznom pločom tražeći pravu formulu kojom bi, nervoznoj učiteljici Stvarnost, što traži ritam neke zaboravljene pjesme lupkanjem olovke po drvanoj katedri, dokazao da je plus veći od minusa. razum mi govori da je tako, ali logika malo vrijedi u strogom pogledu s katedre i zvučnoj kulisi žamora supatnika iz drvenih klupa. i to me umara.
a godina je prošla kao Đoletov teretni vlak. predugo se zadržavala u nekim selendrama na sporednim kolosjecima, kraj starih otrcanih skladišta od natrulog lima, obraslih korovom i grmovima samonikle agacije, a onda, najbrže što može, protutnjala pored najljepših cvjetnih livada, sela s ušorenim kućicama bijelih zidova i crvenih krovova u čijim su se dvorištima bezbrižno igrala dječica. sreća ili umor ali sam duga stajanja na sporednim kolosjecima uglavnom prespavao, a kad su zaklopotali metalni točkovi po sivim daljinama tračnice dolazio bi do malenog prozora s metalnom rešetkom i promatrao jureće pajzaže. u tom sam teretnom vlaku bivao manje putnik a više bjegunac...

... a onda sam, te noći, 31. prosinca, u nekom mjestu iz kojeg Bog ispucava korner, s pinklecom na drvenom štapu, iskoračio iz tog vlaka na kamenje nepoznatog perona. i bilo mi je dosta i vlakova koji putuju od Nigdje do Nikamo, i sumornih kolodvora sa slijepim kolosjecima, i kloparanja točkova po hrđavim šinama, i drvenih natrulih podova stočnih vagona, i promatranja svijeta kroz metalnu rešetku malenog prozorčića, i suputnika, slijepih putnika, na tom putovanju zbog putovanja... i ostavio sam iza sebe taj vlak prepun bjegunaca s kraja milenija i zakoračio hrabro kroz tamu prema malenom osvjetljenom prozoru kućice u daljini....
(post napisan u nedjelju 1. siječnja 2006. koji je ostao nedovršen i neobjavljen)

* * *

u tom stanju Svega Mi Je Dosta u ponedjeljak sam otišao na posao i zatražio godišnji odmor. spavanje do podne, kava u Birtiji, šetnje s psom, landranje po gradu s Mojim Svjetlom U Tmini (smrdljivi se kapitalizam uvukao i u naše trgovine – SALE 50-70 %) i dugi noćni razgovori Mene Samnom. u četvrtak popodne sam odlučio, telefonski poziv, nešto odjeće u putnu torbu i...
- pakuj se, lutko, putujemo u ranu zoru...
- kamo...?
- na more!
- zezaš...


tri prekrasna Opatijska dana...

i baš me briga u koji ću se sutra ukrcati vlak...

p.s. sorry, nisam se javljao, jednostavno sam pukao ko kokica...
- 22:28 - samo ti piši (17) - nek' printer piše - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se