666999

***
kada bih mogao pred Tebe istočiti misli, kao što Nijagara istače jezero Iri, ove bi rečenice bile satkane od probranih riječi, brižljivo kićene ukrasom od slova, kao što nonice stvaraju preljepe paške čipke. kada bih mogao pred Tebe izliti misli bile bi to slike majstora renesanse što mame uzdahe divljenja. kada bi Ti mogao poslati misli...
riječ ljeto imala bi svoje more i pješćanu plažu, i masline kraj kamenog zida i crveno sunce kojeg mazi pučinu. i imalo bi svoj miris lavande i borova i ozona poslije kiše. i svoju boju, onu plavu u stotinu nijansi i valove što se premeću i glasno grle stijene. i brodski bi motor brujio u ritmu neke stare balade i ta barka bi imala svoju priču i barba bi imao svoje ime. i baba bi Mare bila nečija baka i tužni bi joj pogled imao smisla i zagonetan bi bio osmjeh dok je točila vino. i vino bi imalo drugačiju crvenu boju i okus mu nebi bio samo opor i drvena bi bukara lomila svjetlost kao kristalna čaša.
i riječ ljubav ne bi bila samo velika i stvarna, samo vječna i nezaboravna. imala bi boju tvojih očiju i tvoje kose, tvoju majicu i hlaće i one japanke kivi boje i mirisala bi na chanel. i kapljice bi mora svjetlucale po tvome tjelu mjesečevim sjajem u vodi punoj zvijezda.
jutra bi imala sjenke lista vinove loze na Tvojim leđima, i Tvoje bi disanje pratio orkestar vjetra, i toplinu zagrljaja i mirise Miletovog peciva.
i 'dobro ti jutro' zvučilo bi kao poljubac i pramen bi kose nasmješio lice i crna bi bila samo boja kave...
kada bih mogao, po ovom papiru, istočiti misli, kao ledenu berbu iz glinenog vrča, ovo bi bilo predivno pismo, najlješi roman, nikad napisan ljubavni stih...
kada bih mogao...
***