666999

- koje govno, stari moj...
prozbori iznenada Šerpa namršteno gledajući u sivu cestu što se protezala bijelom smrznutom ravnicom kao zibzar na loše skrojenoj večernjoj haljini.
- što, cesta? pogledah ga zbunjeno prenut iz putničkih misli. imam neku gadnu naviku da se, kao suvozač, zablenem u neku udaljenu točku razmišljanja i ne promatram cestu, ne skrećem u zavojima, ne kočim u škarama, prisutan kao rezervni točak ili lanci za snijeg, koristan tek kad zatrebam.
- me ne, mislim na zaljubljivanje...
- ???
- misliš li da čovjek može istovremeno voljeti dvije osobe?
- mislim da nemislim, stari moj. ti to želiš nešto reći..?
tišina.
govori, stari, ili seri slova da čitam, jer vidim kako se auto ispunjava teškim mislima kao dimom cigarete. ma nešto je smrdilo u zraku još kad smo krenuli, ali nisam se previše obazirao.
- koji sam ja pas, prijatelju… imam krasnu djevojku, volim je, slažemo se… ali Mala… ona je nešto posebno… kako da ti objasnim, nju volim nekako drugačije… ne znam da li me razumiješ..?
tišina.
kako bi volio da te mogu razumjeti, stari moj. ma nisam ja neki konzervativac, tradicionalista, prva ljubav… vječna ljubav… dok nas smrt ne rastavi…
daleko sam, da se razumijemo, od 'dobrice' koji, uvijek spreman, smireno čeka da ga na bijele pahuljaste oblake, ruku pod ruku, odvodu anđeli. plesanje u vražijem kolu nekako mi više stoji. i ne vjerujem u ono da 'prva ljubav' vječno ostaje negdje u srcu. pa prve se ljubavi, iz drugog osnovne, ni imena ne sjećam. ma, vjerovao sam, nekada, da postoji 'vječna ljubav'… prošlo-svršeno vrijeme, sladunjava priča za petparačke ljubavne romane iz nekih časopisa, zahvalna tema ruskih romantičnih romana. 'vječna ljubav'? da. prema hobiju, možda… porculanskim figuricama na beskonačnim policama, poštanskim markama razvrstanim po vrijednostima, godinama, zemljama porijekla, prema knjigama, starom oružiju, filmovima…
ne sumljam da u pravom društvu hodam po toj stazi što daleko vodi. i nadam se, iskreno, da će završiti s njenim suznim očima ispred neke mramorne ploče s mojim imenom. pa zar bi imalo smisla i kretati na taj put da je u gustoj magli sumlje. ma nije grčka tragedija ako na nekom od brojnih raskršća na tome putu svako krene na svoju stranu. mogu to promišljati, nadživjeti, ali ne mogu…
ne mogu se zamisliti kao magarc između dva plasta sijena. ma koliko jednaka bila, veličinom, bojom, mirisom i okusom jedan je uvijek, u mojim osjetilima, veči, ljepši, mirisniji, ukusniji. pa šta i ako sam se prevario… i greške su ono što me čini čovjekom…
- koji sam ja pas, stari moj, na kraju ću ostati sam…