666999

petak, 30.12.2005.

POGLED PREKO...


u sobi noć i ja, dva saveznika iz interesa što su spremni, u trenu, jedan drugom okrenuti leđa. meni trebaju njena boja i tišina, to nepregledno prostranstvo po kojima lutaju moje misli, a njoj moje pažjive kretnje, tihi zvuci što ih proizvodim, da ne remete nego ispunjavaju prazninu njenog prostora.
saveznici iz koristi što mogu postati ljuti neprijatelji.
potreban je samo tren da svojom tamom i tišinom sklopi moje oći i odvede me u beskrajno šarenilo sna, potreban je samo klik da šarene slike i glazba s tv-a razore njenu boju i tišinu.
u mojoj se glavi prošli božići izmjenjuju kao retrospektiva filmova redatelja što pokušava od jedne uspješnice, iz godine u godinu, raditi novi remake.
i ovog sam badnjaka krenuo na polnoćku i ponovo, umjesto u Njegov dom, završio u lokalnoj Birtiji. nije neka utjeha, znam, i nije da se poredi, ali i Petar Ga se, u jednom trenutku, odricao.
a i što ću Mu ja, pa sretan sam, a pred Njegovim likom i ove su godine klećati ubogi i šapatom vrištati do Neba "eli, eli, lama azavtani!". i samo bi kvario red onima što Ga spoznaše kad im je plavim vlakom otputovao Spasitelj.
ma, nisam Ga zaboravio, vidjećemo se mi ponovo, nije ni jedna sreća dovjeka, a tada će mi opet trebati prijatelj.
gledam okićeno božićno drvce. plave kuglice poslagane u sreći ni malo se izgledom ne razlikuju od godina kada su vješane u samoći. i samo se, u treptaju svjetla, u svakoj od njih naziru drugačiji likovi prošlosti. ovi sada nekako su sretniji.
i dok noć ogrnuta plaštem misli korača lagano prema svjetlu u daljini sa zvonika četiri otkucaja zvona rastjeruje tišinu.
godina curi kao kremeni pjesak iz pješćanog sata. neki će se od nas, zakoračivši u neizvjesnost nove godine, još dugo za njom okretati i tražiti u njoj, kao u sobi pretrpanoj sitnicama, komade sreće, uspjeha i ostvarenih snova. neki će, pak, hrabro zakoračiti prema novom sutra bez imalo želje da okrenu pogled, ostavljajući je, kao neželjenog kućnog ljubimca, na seoskom putu u kišnoj noći.
samo se nadam, ma iskreno Vam želim, prijatelji po napisanoj riječi, da ćete u novoj godini znati doživjeti trenutak kojim ćete, kao najjačim adutom, moći dobivati sve partije u ovoj igri u kojoj život drži banku.

SRETNA VAM NOVA!


- 12:02 - samo ti piši (27) - nek' printer piše - #

četvrtak, 22.12.2005.

neka bude... i ja želim...

pišete u prosjeku duge postove (preko 250 riječi) kaže statističar bloga. pogledah svoje prošle postove. statističar je uvijek u pravu. k vragu, doista nemam obzira prema vremenu vas koji me, unatoč svemu, čitate. svaki bi moj post stao u desetak redova, uvod, zaplet, rasplet i kraj, ali… dovoljan je treptaj jednog ženskog oka, čaša na drvenom stolu lokalne birtije, sjena ispod krošnje starog hrasta, da u mojoj sadašnjosti jedan maleni leptir zamaše krilima i stvori oluju u mojoj prošlosti. a ona, na krijesti stometarskog vala što se nesmiljeno obrušava na kamenitu obalu, donese u sadašnjost požutjele slike iz nekih starih albuma. i kad sjednem pisati post pred mojim se očima počinju okretati stranice tih albuma i slike ožive i pokrenu se, kao oni stari filmovi što s dvanaest sličica u sekundi nisu uspjevali prevariti tromost oka, i promješaju se, kao igraće karte, s ovih "dovoljnih" desetak redaka i više se ne mogu zaustaiti…
bojim se, niti ovaj post neće biti kratak, ali oprostit ćete mi, jer u njemu ću napisati svoje blagdanske želje…

želim:

JJ-u još puno baljezgarija, tipfelera i pjesama dana što me pogađaju kao prst cigana žicu tamburice.
Moix još puno raznolikih tema kojim me iz dana u dan obraduje i novu, pravu haubu.
Graciji samo jedan trenutak u životu u kojem će se poklopiti On, traminac iz berbe '72., riječ volim te i njegov osmjeh.
Izgi da pronađe ono što traži izgubljena u ovoj surovoj stvarnosti, pa makar ostao bez čitanja tih divnih, ali tužnih postova.
Mladenu da ga sjećanja još dugo ne napust kako bih mogao, čitajući ga, uživati u sjećanjima na svoju mladost.
Alkionu puno novih uzbuđenja i lakše stizanje do kruha svagdanjeg (jebiga, stari, od nečeg se mora i živjeti).
Barbarici, toj maloj legendi, da ponosno nosi svoj divni osmjeh kuda god da ide.
Rilady posao po mjeri.
Antibioticu jedan laptop da ne čitam postove samo onda kad dođe doma ili ukrade nekoliko minuta kompa na faksu. i da, da zadrži ono muško čeljade pored sebe, čini mi se da je tako sretna.
Vještici magične čini na pretek.
Dadi da češće sjedne na onu svoju klupicu i na post, kao na platno, nabaca boje za taj portret.
Vražijoj, a što bi njoj trebalo kad ima Peru.
Angi puno topline u hladnoj Švedskoj.
Opterećenoj da me i dalje opterećuje svojim opterećenostima.
Penellopi sve po spisku koji je načinila.
Divljakuši da bebač ugleda svjetlo dana u Petrovoj, a ne na nekom tulumu.
Tiji da ustraje u svojoj misiji otkrivanja malih stvari koje tako rado čitam.
Loliti, medicinskoj sestrici, posao na odjelu koji sama odabere.
Trill, milijardu komentara u kojima će ostati neprimećene neke moje komentatorske gluposti.
Okecu oštro oko i brzu ruku za puno lijepih slikica.
Karmy da položi onaj kolokvij od dva pitanja u dva sata pa makar joj u tome pomagao i onaj bosanski radnik što luduje za operom.
Zvončici više riječi na postovima i da joj više niko i nikad ne uzme vozačku.
Nini još puno onakvih ljeta kao na slikicama.
Pandici još koji kvadrat doma da se može useliti još neki član obitelji.
Žvakici da dugo ostane slatka.
a Razumici, tom divnom biću, najlakše bi bilo zaželjeti da se vrati Neko prošlo vrijeme i Neko u tom vremenu. e, da, da se Bog umori, pa da ono žezlo čudesno u mojoj ruci završi, napravio bi da ti se vrati jedan dan u životu kojeg si sama odabereš. znam da bi ga znala iskoristiti.
mogao bih sada zaviriti u onu bilježnicu u koju zapisujem svoje velike misli velikih ljudi i napisati vam neke velike blagdanske riječi. mogao bih, velim, biti pametan, ali bit ću svoj: svima vama, što ste me čitali, što me čitate i što ćete me čitati želim da ove blagdane provedete u brvnari okovanoj snijegom pored okićenog bora u nježnom zagrljaju dok vas grije vatra što pucketa u kaminu. potrebno je samo da jako zamislite, nije teško…

- 13:55 - samo ti piši (33) - nek' printer piše - #

srijeda, 21.12.2005.

i borove ubijaju, zar ne...


vrijeme ubijanja borova je pred nama. prošetah tržnicom. onaj smrad natrulog voća i povrća i reski mirisi svježeg mesa i surutke, što se iz domaćeg sira cijedi po podu, zamjenio je svježi dašak borove šume. kao da ne bazam trbuhom Grada nego, u laganoj šetnji, koracam planinskim puteljcima guste zimzelene šume negdje oko Fužina. probiravam Božićno drvce. ove godine, obećavam sebi, bit će mnogo manje i siromašnije od onog lanjskog obećanja, tako da ga konačno, neću morati kratiti za pola metra i razmicati namještaj po sobi da bi ga uvalio u kut u kojem su, kao nestašni dječaci u školi, stajali i njegovi predhodnici svih ovih godina.
- gospodine, budite ekološki osvešćeni, kupite bor s korjenom… doziva me mlađahni trgovac borovnine koji je ekologiju upoznao kroz posao kojim se bavi, a zelena mu je omiljena boja konvertibilne valute.
ekološki osvešćen? moju je svijest i savjest pohodila ta ekologija već odavno. prije tri godine, u ovo vrijeme, odlučih, ekološki svjesno, kupiti drvce s korjenom. sjedoh u auto, naoružan malim ašovčićem i velikim debelim najlonom raširenim po prtljažniku i zaputih se u rasadnik po svoj korjeniti bor. pronaći je lako, samo pravo cestom pa treće skretanje lijevo, a lijevo… beskonačnom ravnicom, kao povučena crta na praznom papiru, prteni put raskvašen otopljenim snijegom i naslage blata izbrazdane tragovima guma. krajobraz kao s požutjele slike Vardenske bojišnice na kojoj još samo fale oni duboki rovovi puni blata i promrzla sirotinja odjevena u ratničke boje cara i kajzera. pred rasadnikom desetak automobila. parkiram na oranici pored puta (kao da je postojala neka vidljiva granica između jednog i drugog). predamnom, kao zbor osnovnoškolaca u izvođenju Lijepe Naše na školskoj priredbi, borova raznih nijansi i veličina u pravilnim redovima. prolazim redovima kao kroz police onih velikih supermarketa, što po nikad nižim cijenama, nude šarenu robu sumljivog porjekla i kvalitete. obuze me, među svim tim uzgojenim drvcima, neki čidan osjećaj i sjetih se onog filma u kojem glavni glumci hodaju velikom hladnjačom u kojoj vise ljudski klonovi uzgajani za remont bogatih staraca i visokopozicioniranih političara. redovi prekrasnih drvaca uzgajani sa svrhom da nadopune jedan praznični ugođaj. izabrah jedan raskošni srebrni bor. iskopah oko bora široku rupu da što više korjena ostane dio njegovog stabla, isplatih promrzlog "gazdu" u ruskoj šubari i raskošnim drvcem ispunih sadržaj automobila.
i tu je prestala idila. prvo sam, vračajući se s oranice na prteni put odbio auspuh, široki korjen bora nije stao niti u jednu posudu koju sam imao doma pa sam morao kupiti plastičnu kacu (one ružne šerpa-plave boje), zaseđen bor u pola kubika zemlje i pijeska u sobu sam unio uz nesebičnu pomoć prijatelja (koji su poslije, za nagradu, ispraznili bife). i na kraju, sve je okončano jednom tragedijom. zasađen bor, nakon svih peripetija, uništio je moj pas, alkoholnog imena, jer mu se učinio simpatičnim za svakodnevno markiranje teritorija pražnjenjem mokračnog mjehura.
odlučio sam, nakon ubojstva jednog živog bića, nagodinu u kut sobe postaviti onu vjeru pvc kopiju božićnog drvca oznake: Made in China, ali uz svu ljepotu plastične patvorine nešto je nedostajalo. miris. miris bora što se tjednima širi sobom.
ove godine, ponovo, kupujem bor kojeg je neko ubio za mene. možete reći da sam ekološki neovješten, da sam ubojica šuma, da sam najgori pripadnik nemoralnog potrošačkog društva, možete me pljunuti u obraz (okrenut ću vam i drugi), možete... možete svašta... ali ja sam samo djetinjasti romantik koji ne može zamisliti jedan povjesni događaj, kroz stoljeća pretvoren u praznik, bez zelenih iglica načičkanih na zelenkastu stabiljku, okičenih šarenim kuglicama i bljeskavim lampicam, a koje mirisom divlje prirode, ispunjavaju moje nosnice. jednostavno, ne mogu zamisliti te blagdanske dane bez tog drvete što stvara ugodu svim mojim čulima.
- 15:39 - samo ti piši (15) - nek' printer piše - #

utorak, 20.12.2005.

domjenak na kojem nisam trebao biti


sjedim za stolom u povećem društvu na domjenku na kojem nisam trebao biti. dugo sam po rukama prevrtao tu pozivnicu kao da u njoj odvagujem sve ono "za" i "protiv". misao koja mi se stalno nametala "lud si ako odeš" uporno sam pobijao onom "ma, šta, možda bude zabavno" i, u šest, zavezah kravatu.
a za stolom, tri tipa iz velike firme u mjehuriću od samohvale, lokalni političar sa ženom (ili je to ljubavnica), poslovni patner u košulji kratkih rukava, nedefinirana faca rumenih obraza što mljacka dok jede i prijatelj njegov u odjelu za svatove i sprovode, dvije dame u godinama s ustima ko drakstor (otvoreno od 00 – 24) i Simpatična Domaćica zadužena da se, za ovim stolom čudaka, ne osjećamo ko posrani. i upravo dok je moja misao "lud si ako odeš" šamarala onu "ma, šta, možda bude zabavno" spazih za stolom, u drugom kutku sale, jedno poznato žensko lice u društvu markantnog prosjedog muškarca.
- ko je onaj tip tamo za stolom? upitah Simpatičnu Domaćicu upirući dijagonalnim pogledom na stol u čoši.
- naš partner iz Najlipšeg Grada Na Svitu.
- a ona dama s njim?
- mislim da mu je to žena…

a Dama S Njim bijaše dijelom mog života u prvim danima devedesetih. godine, kao dva vranca upregnuta u pretovarena bojna kola, ostavila su nekoliko izboranih tragove na tom licimu iz mladosti, ali onaj osmjeh i onaj pogled djeteta ne mogu pripadati nikom drugom na ovom Svijetu. Dama S Njim, s početka devedesetih, naučila me kako voljeti…
još dok sam vjerovao da Svijet mogu pomjeriti čvrstom točkom i dugačkom polugom i da se srca osvajaju paklenim jurišem lake konjice, upoznah jedan predivni osmjeh i oči djeteta što se smijahu i što me gledahu sa sasvim običnog lica. nije bila ljepotica s naslovnih strana muških magazina, praznog pogleda i namještenog osmjeha, više onako, djevojka iz susjedstva. svojom je vedrinom i britkim humorom, tih dana s kraja ljeta, bila poželjno društvo na rođendanskim partyima, bezrazložnim slavljima i popodnevnim sjedeljkama po lokalnim birtijama. na muška je laskanja i poneka djetinjasta upucavanja glumila Trnoružicu u stoljetnom snu. promatrao sam je dugo, onako iz prikrajka, kao gladni leopard svoj plijen iz visoke trave savane, tražeći riječi kojima neću u trenu postati prošlost. moja je ljubav prema tom osmjehu i tim očima svakim danom njene nezainteresiranosti sve više rasla i bujala pretvarajući grm divlje ruže što je rastao pred vratima njenih dvora u ogromnu bodljikavu živicu što se dizala visoko u nebo. i kad mi je njena kolegica, skrivečki, gurnula u ruke ključ što otvara vrata tog dvorca u kojem sniva, kao onaj princ iz bajke, posjekao sam trnovito žbunje divlje ruže i triunfalnu ušao u njen život ne shvaćajući da ću, tu preveliku ljubav, nesmotreno pretvoriti u prokletstvo. vjerujući da voljeti znači bezgranično davati, postavio sam je na tron nedodirljivosti, poklopio staklenim zvonom ukrašenim zlatom i dijamantima, darivao ju sjajnim nebeskim tjelima, kao da su samo moji i kao duh iz uljane lampe ispunjavao želje na svaki njen mig. moja je ljubav, bez pokazanih snova i izrečenih želja, ubrzo za nju postao teret koji više nije mogla nositi. sve manje sam viđao taj osmjeh, sve manje su me gledale te djetinje oči, taj tron, na koji je smjestih, postajao je sve višlji, sve nedohvatljiviji.
jedne mi je hladne sječanjske noći udjelila poljubac za zbogom.
u danima samoće, što su slijedili, naivno sam zbrajao i oduzimao i nikako nisam mogao shvatiti kako se to pozitivni zbroj mogao pretvoriti u takav gubitak.
prvi su znaci proljeća u moj život donjeli tog visokog bubuljičavog grmalja što se drznuo poljubiti je baš kad sam gledao. kad tuga i srđba preljevaju čašu, kad nemoć urla ko ranjena zvijer, kad glad vukove natjera da ne biraju plijen, pamet se, obično, skrije u neku duboku tamu. prišao sam njihovom stolu, on se ustao i pružio ruku, a ja sam mu, bez riječi, odvalio šamarčinu. samo je stajao i gledao me, onako velik, onako jak, onako bubuljičav, onako zbunjen, a u njenom je oku zasvjetlila suza. prvi i jedini put htio sam se potući zbog djevojke, htio sam da me udari najjače što može, da moje lice pretvori u krvavu masu, da cipelama išuta iz moje glave sve one nade danima kovane u tami sobe. a on je stajao i samo me gledao. uzela me za ruku i izvela van.
- ti i ja znamo da to je bila ljubav, ti i ja znamo i kolika je bila, ali samo ja znam koliko je teško bilo imati je.
- mogla si samo reći i promjenio bih se...
- samo bi pokušao, ovako, sigurna sam, i uspjet ćeš.
- samo se nadam da ti je s njim bolje
- nije, drugačije je...

i došlo je onda neko sumorno ljeto i raštrkali smo se svijetom bez traga. i došle su neke nove ljubavi, velike i veće, jake i jače, i veselije i tužnije i zrelije i sve sam ih volio, ne jednako, drugačije.
stavih cigarete u džep, digoh se od stola čudaka, poljubih ruku Simpatičnoj Domaćici (onako sa smješkom, da shvati kao šalu) i uputih s k izlazu. zastao sam kraj njenog stola.
- ispričavam se gospođo, mislim da se znamo...
- naravno, lipa se sićanja ne brišu godinama ko đačkom gumicom. znaš, najutila bi se da nisi doša.
- zato sam i došao, dosta sam te jednom naljutio za cijeli život...
- malo te izilo vrime, sidi... ali obećaj da ga nećeš tući
- hvala, samo sam Te došao pozdraviti...

a Dama S Njim, na domjenku na kojem nisam želio biti, te zime, s početka devedesetih, naučila me kako voljeti.


- 00:02 - samo ti piši (27) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 19.12.2005.

KING KONG


odgledalo je Moje Svjetlo U Tmini 188 ponoćnih minuta kino hita King Kong. što odgledala, proživjela svaku sekundu filma od uvodne do odjavne špice.
i što je u tome tako neobično? pa upravo to što je "odgledala"…
ja sam ljubitelj filmske umjetnosti i filmofil od formata i imam želudac za probaviti sve vrste filmova od hitova do "žnj" produkcije (osim horora - mrzim tu vrstu nasilja nad ženama i djecom). a Moja Svjetlost U Tmini? ona je moja sušta suprotnost. ne sjećam se kada je zadnji put, u bilo koje doba dana ili noći, pogledala neki film a da nije, makar na nekoliko minuta, sklopila okice i odžmirila pokoju scenu. obično bi se nakon odspavanih minuta pokušavala ušaltati u radnju filma i povezati konce, pa kad nebi išlo započinjala bi sa zapitkivanjima "tko je ovo..?", "zašto on sada…?", "odakle ova…?" remeteći (pazi izraza! blago rečeno samo zato što je volim) pri tome moju uživljenost u "radnju fabule" (izraz iz: Radovan III, snimak 200 predstave, divx izdanje op.a.). često sam znao, zbog njenih upadica, zaustavljati film i vraćati joj pogubljene scene ili naprosto prepričavati odžmireni sadržaj i sam gubiti "vitalne" dijelove zamršenog scenarija.
ali King Kong…
pokušala je Moja Svjetlost U Tmini, ponoćnu premijeru, prikratiti trenucima sna, i namještala se onako, glavom na moje rame, i nameškoljila se, i zatvarala okice, i… čorak! zvučna kulisa kino-spektakla poglašnjena do jaja i reproducirana u dolby digital tehnologiji rasplinjivala je njenu nakanu kao "padobrančiće" s maslačka. ajde, Bogu vala, konačno ću na miru pogledati film (malo je teže zaustaviti kino projekciju ili glasno prepričavati sadržaj) i moći, s njom, odkomentirati pogledano.
- dakle, lutko, kako ti se dojmio film?
- scene su krasne, specijalni efekti savršeni, možda je malo monoton na početku… jedino je radnja filma ko za malu djecu…
- ajde…
- pa da, majmun se zaljubi u ljepoticu, ko neka dječija bajka… kako se nije zaljubio u one silne djevojke koje su mu žrtvovane, jesi vidio koliko kostiju… njih je pojeo, a ovu…
- ha, valjda zato što je plavuša…
- pa to bi mogao biti jedini razlog…
- zašto King Kong voli plavuše?
- zašto?
- zato što je majmun…
- svinjo…

Moja je Svjetlost U Tmini neprirodna plavuša i ovaj je komentar shvatila neprirodno osobno. ma nije se naljutila, samo je okrenula glavu i namrštila facu da prikrije osmjeh koji joj je lebdio na krajičku usana.
- a zašto se ona zaljubila u majmuna? upitala je iznenada
- ???
- zato što žene imaju tu nesreću da se uvijek zaljube u nekog majmuna!
- e, pa, lijepo…

skočio sam, iznenada, ispred nje, savio se u leđima, zaurlao "uuu!" "uuu!!!" (kao navijači na stadionu kad se lopte prihvati neki tamnoputi igrač protivničkog tima), započeo skakutati oko nje, zgrabio je i prebacio onako zbunjenu, preko ramena i počeo trčati mračnom ulicom. nakon što joj se šok-adrenalin spustio na normalu prihvatila je zafrkanciju smijući se glasno i vrišteći ko plavuša iz filma. tamnom je ulicom odzvanjao soundtrack kino hita.
- jebo vam pas mater!!! zaurlala je baba s prozora drugog kata barokne zgrade
- čut' stara, nemoj da ti dođe folksdojčer i izbaci te iz svoje zgrade! zaurlala je neprirodna plavuša s moga ramena…

- 00:24 - samo ti piši (23) - nek' printer piše - #

petak, 16.12.2005.

O SATI JAVE, O SATI SNA...

kako je dobro naspavati se…
pročitah ponovo prošli post, neka sam proklet ako znam što sam to htio napisati i zašto, no nema veze, ovo je sasvim novi dan…

a sve je počelo onako bezazleno u radnom raspoloženju. primakao se kraj godine i sve više se radnih obaveza utrpalo u sve manje radnih dana. a da nešto veliko sabijete u mali prostor potreban vam je ogromni pritisak, a sabijanje pod velikim pritiskom stvara i veliku temperaturu (zar ne prijatelju). imate li dovoljno čvrsto okruženje, dovoljno veliki pritisak i dobar materijal lako možete očekivati da ćete nakon nekog vremena od običnog grafita dobiti dijamant, ali (to prokleto "ali", ko frajla u godinama, u svaku moju priču mora gurnuti svoj nos) ako nešto od toga zakaže, od sve muke dobijete samo - veliko ništa…
e, da, materijal je bio dobar, pritisak zadovoljavajući, ali je posuda u kojoj se trebao stvarati dijamant jednostavno popucala po šavovima i uz veliki prasak rabucala se u milijune komada. puko sam ko kokica…
daklem, redom kako je bilo…
prvo ranojutarnji službeni odlazak u Metropolu. radni zadatak uspješno obavljen nakon dva sata smješkanja i prosipanja komplimenata. volim kad stare koke padaju na šarm. još nije opalio top s Lotrščaka a ja sam već, u izlogu s pogledom na Trg, produženom kavom (s miljekom i šlagom) ispirao kiselkast okus one automatske kavice koju mi udjeliše kao dragom gostu (kakvu bih dobio da sam neželjeni gost nehtjedoh pitati). u dokolici okrenuh broj dobrog zagrebačkog prijatelja (nevjerovatno, zar ne, i nama se iz provincije zalomi da imamo dobre drugove u gradu svih Hrvata) bez nade da ću ga u ovoj ludnici pronaći doma.
- … na Jelačić placu, nemoj srat… pa što nisi javio da dolaziš… radi nešto do dva pa idemo na ručak…
a ručak u Okrugljaku se otegnuo do večere.
u osam je uštirkani konobar otvorio četvrtu butelju.
u deset javljam šefu da sutra kasnim na posao. razlog? pijan sam ko deva i bolje reskirati neplaćeni dan nego naplaćenu kaznu.
u ponoć po nas dolazi Želja, neki se domjenak transformirao u kućnu pijanku što se ne propušta. dvadesetak ljudi, tridesetak boca i sivkasti dim s mirisom trave. zadnje što pamtim bio je blesavi Željin smješak dok se pijan, kao klada, rušio pored mene na fotelju. do jutra sam ulovio sat i pol sna, taman dovoljno da sivu monotonu traku autoputa ne provezem zatvorenih očiju.
kratko tuširanje i kaubojska kava bez šećera trebalo me održati u životu da u firmi posvršavam sve poslove, stignem u šest na domjenak ranga "nemoj da ti padne na pamet da ne dođeš!" i ne prespavam premijeru Jacksonovog King Konga što započinje točno u ponoć.
u tri nazivam Ženskog Bosanca, treba mi kava i pokoji smješak.
- vodi me na kavu…
- imam neki dogovor, može li sutra?
- vodi me na kavu!
- za deset minuta u Kafiću…

moje lice kao s plakata za film "Grof Drakula" izmamio je njezin zvonki smijeh. trudila se, odistinski, s puno smijeha u svojoj priči, ne dozvoliti da pređem na tamnu stranu Sile, a ja sam je za trud nagradio najvećom glupošću koju sam mogao napraviti od kada je svijeta i vijeka…
- dobio sam karte za premijeru King Konga, hoćeš li ići?
- s tobom?
- ovaj… imam četiri karte pa sam mislio ako hoćeš da ti dam dvije…
- nebi, hvala…

o, gluposti, kako ti je ime!? smrznuo sam njen smijeh kao kapljicu vode u beskrajnoj bjelini Antartika. u jednu sam divnu priču Sadašnjosti neopterećenu s Budućnosti nesmotreno ubacio dašak prošlosti. tim sam daškom vjetra pokrenuo oluju koja je izbrisala posljednju zelenu oazu u beskraju pustinje. da li trajno? tko bi ga znao, još nisam pronašao dovoljno toplih riječi kojima bih pokušao otopiti led s lica Snježne Kraljice...
pedesetak sati stvarnosti s nekoliko sati snova konačno su iza mene.
starim li...? nije mi bilo kao nekada...

- 00:39 - samo ti piši (16) - nek' printer piše - #

srijeda, 14.12.2005.

arbeit macht frei

nisam od onih kojima je uzrečica: "od sveg posla najgore je raditi!" životni moto. rad moju sanjarsku stranu ličnosti drži čvrsto prikovanu za zemlju i ne dozvoljava joj da odlebdi nekamo put oblaka, da se raspline u nekim nepoznatim visinama gdje je veliko plavetnilo i san i stvarnost.
u 48 sati spavao sam sat i pol, poslijednji puta prije nekih 34 sata. izgledam kao dječiji crtež, kao nakaza iz horor filma, kao djevojačka nočna mora.
posljednjih dvanaestak budnih sati uporno izbjegavam susrete s ljudima, jer sam u "stanju" kada mojim postupcima, umjesto umorne svijesti, upravlja bezkompromisna brutalna podsvijest.
plašim se da bih nekoga mogao povrijediti istinom.
legao sam u krevet, zatvorio oči, pustio da sviraju neke laganice s kraja osamdesetih i čekao da me u svijet snova povedu neka lijepa nestvarna bića nalik vilama iz Jacksonovih Gospodara prstenova...
ali nisu se pojavili, ni vile, ni vilenjaci pa čak ni nakaradni likovi iz bolesne mašte izopačenog scenariste horora "B" produkcije. sanjare, očigledno, nitko ne može odvesti u snove ako nisu sposobni otići sami.
pomislih, nakon polusatnog buljenje u igru svjetlosti i sjenki na plafonu sobe, hajde da načoketam post... tek toliko da pokažem sebi da još sam tu i da još mogu pogađati slova po plutajućoj tipkovnici.
i trebalo mi je vremena da napišem ovih par redaka, i trebat će mi još toliko da ispravim tipfelere. koliko će mi trebati da shvatim čemu taj post...
- 04:26 - samo ti piši (19) - nek' printer piše - #

četvrtak, 08.12.2005.

ČEGA JE OVO KRAJ?


nekoliko posljednjih kišnih dana kao da je razgnjecalo moj mozak pretvarajući ga u lončarsku glinu i rastočio moje osjećaje u posude raznih veličina, boja i oblika.
kako bi bilo divno okriviti tih nekoliko kapljica čiste vode za sapiranje moje duše kao vodene boje sa slike na staklu.
kako bi bilo divno, taj nesretni sivi oblak, dovesti pred sudsku porotu i proglasiti ga krivcem za sve strahove, umore, napetosti, nervozu i grubosti, učinjene i izrečene, u ovoj godini, što kao ravničarska rijeka, mirno otiče iz moga života.
ta je dvodnevna kiša samo tužna kulisa u posljednjoj predstavi sezone u kojoj umorni glumci svu svoju energiju, znanje i osjećaje ulažu u posljednji aplauz prije spuštanja zastora.
uvijek mi tako, s koncem godine, neka nevidljiva ruka protrese skupljena sjećanja, sa željom da iznova, iz te smučkane mase, razlažem dobro i zlo.
ne koristim ove posljednje dane godine na izmaku za svođenje nekih računa. nije moj život seoska krčma u kojoj gazde i lokalni bečari, loše vino i rakiju šljivovicu, piju na veresiju, a onda, krajem godine, dođu s novcem od prodane ljetine ili nekoliko jutara djedovine, da s birtašem izravnaju račun.
ne običavam, s kraja godine, otkidati list papira iz bilježnice i svoje postupke slagati lijevo i desno, kao teretne vagone na ranžirnom kolodvoru života, zbrajati i oduzimati dobro i zlo. kako oduzimati od dobroga zlo? koja to vaga može izmjeriti koliko ima čega u onom što je već učinjeno. to bi matematičko oduzimanje i zbrajanje bilo svojevrsno priznavanje sebi i drugima da su dobre želje i htijenja s namjerom pretočeni u zle riječi i djela.
a moja su djela kao hologrami u kojima iste slike različito izgledaju, ovisno o kutu gledanja. i tko može reći da tu sliku posmatra iz pravilnog kuta.
kakvu to crtu da podvlačim na kraju, jer čega je ovo kraj. godine su kao debela brodska užad i kraj jednog užeta velikim je čvorom svezan za početak drugog. kao slijepci kročimo svijetom i ne ispuštajući to uže iz ruku, da se ne zagubimo u bespućima tame, slijedimo njegov put. i čvorovi na užetu, samo nas za trenutak, zaustave na tom putu dok slijepi prsti iza njega ne pronađu pravo uže. i zar bi činio drugačije da zastanem pred njim i vratim se nazad, zar bih znao, prolazeći ponovo isti put, u toj sljepoći, prepoznavati pejsaže kojima su prošle moje noge i, zar bih znao, koga sam to propustio pozdraviti u toj tami, a kome sam se obratio a da nisam trebao.
i neću reči, okupan tugom dvodnevne kiše, "žalim za učinjenim" već samo "žao mi je ako ste krivo shvatili!"

- 10:08 - samo ti piši (19) - nek' printer piše - #

utorak, 06.12.2005.

BEM TI ŠARAFE ŠTO DRŽE NEBO!


nedjelja popodne, stiže poruka "mozes li me nazvati?", pošiljatelj Malecka. ajde da čujem, iako znam, nešto treba. navikao sam viđati broj njenog telefona kad trebam pokazati koliko sam plemenit i drag.
- bog, Malecka, reci što trebaš?
- kako znaš da nešto trebam?
daj, sigurno me zoveš kako bi pričali o zalasku sunca nad krošnje hrastova, o livadi šarenoj od boja i mirisa, o dvije zagrljene sjenke što trepere po zidu u svjetlosti svijeća, o Vivaldiju i četiri godišnja doba, o beskonačno mnogo tvojih nedosanjanih snova. o tome? ne, trebaš me nešto, ponovo.
- htjeli smo u kino, ali nema ulaznica. znaš velika je gužva, možeš li nabaviti četiri ulaznice?
- četiri ulaznice? zbog toga me zoveš? ajde, riješit ću ti to. nazovem te sutra da ti javim dan i sat, u redu.
- baš si srce…
ulaznice za kino. neki baš ne znaju gdje je granica, ona zamišljena crta između dvije krajnosti.
nazivam u ponedjeljak direktoricu kina. dva-tri komplimenta i obećana kava, karte za utorak čekaju na blagajni.
pozivam Malecku. ne javlja se. mislim radi. pošaljem sms "ulaznice na blagajni sutra u 20:30". u 19 još uvijek ništa. pozivam ponovo. karte sam rezervirao na svoju grbu, ne tražim često uslugu simpatične direktorice i nije fer zajebati njenu susretljivost. pozivam ponovo. ne javlja se.
osjećaj prevarenosti zakrulji mi u stomaku. jebote, četiri kino ulaznice, praviti sprdačinu za stotinu kuna, glumiti Boga pred nekoliko klinaca za koje je odlazak u kino kulturni šok. e, budalo jedna, dao si se nasankati.
ponoć. uzimam privatni telefon (taj joj je broj nepoznat) i nazivam. javlja se. po glasu čujem probudio sam je.
- Malecka, svaka ti čast. ovo si izvela sada i nikad više. ne želim biti predmet zajebancije tvog maloumnog društva, ne vrijediš toliko. žao mi je, za pokazati moć, za dokazati da možeš uvijek kad hoćeš trebat će ti, od sada, neka druga budala. sve lijepo iz neke prošlosti ipak nije toliko vrijedne. pliz, ne javljaj se više. nikada.
prosuo sam gnjev po njenom usnulom krevetu, i nečekavši da se možda opravda, prekinio vezu i isključio telefone. noćas mi nije trebao još jedan razgovor s njom.
priznajem, startao sam džonom, ružno i gnjevno, kao obrambeni igrač na napadača koji ga gotovo cijelu utakmicu voza po terenu kao malog majmuna. vrijedi li četiri ulaznice za kino tolike srđbe? ne znam. vjerovatno ne, ali skupilo se…
otići ću većeras kupiti ostavljene ulaznice i podjeliti nekim klincima za jedno "hvala"...
danima nebo proljeva tugu, kiše do neba….
- 12:25 - samo ti piši (21) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 05.12.2005.

UDAŠE MI MOJU TENU...


sinoć sam saznao. udala se.
naslov nije nešto primjeren, niti se zove Tena niti je bila moja.
a ja njen? možda malčice ili si ja sve to vrijeme samo umišljam.
priznajem, nisam baš često razmišljao o njoj. jedino su me Baleševićevi stihovi
"… i nije nesreća što me se ona ne sjeća,
nesreća je što se ja nje sjećam…"

ponekad, u trenucima tuge, vraćali u onu davnu jesen 2002.
Tenu sam upoznao krajem ljeta, na rođendanskoj proslavi školskog kolege. zavidna količina alkohola i neka poznata mjuza s kraja osamdesetih doveli su je u moj zagrljaj. puno sam pričao, premalo obećavao i priznajem, nisam je ozbiljno shvaćao. javio sam se nakon nekoliko dana, a tada je već bila Njegova.
- žao mi je, imao si priliku… rekla je.
bilo je to vrijeme kada za propuštenim nisam pretjerano žalio, vrijeme kada je budućnost bila samo slijedećih sat ili dva.
viđao sam je, u Njegovom zagrljaju, skoro svakoga vikenda po nekim birtijama. prečeste čarke i povišeni tonovi nisu odavali preveliku sreću.
te mi je subote, s početka jeseni, nakon jedna takve čarka prišla za šank, uhvatila za ruku i rekla
- vozi me kući
platio sam nepopijeno i sjeli smo u auto. vozio sam je svojoj kući.
- kamo me voziš?
- kući.
- tvojoj kući?
- nisi rekla čijoj…

nije se bunila.
pola boce Jegera i litra kuhanog vina, Cesarićevi stihovi "Ko zna (ah niko ništa ne zna. Krhko je znanje)…" i Štulićeva pjesma "okej ludo, moram da te pitam…" razigrali su pijane neurone.
uzela me za ruku i odvela u sobu, nisam se opirao.
dva-tri poljupca i…
- ne mogu ja to, nije fer…
dobro je, lutko, cijenim to, barem nekom pamet nije strana.
nakon što je otišla dugo sam u sobu držao zatočen miris njenog tijela.
dva dana nakon toga zaustavio me na ulici
- jeste li spavali? pitao je s tugom i gorčinom.
šutio sam. što mu reći? što želi čuti? potvrdu onoga što mu je rekla ili potvrdu onoga u što je sumljao. ako ne vjeruje njoj zašto bi, k vragu, vjerovao meni. izjedala ga je sumnja, shvatio sam to po načinu kako me izbjegavao, kako je pronalazio detalje na koje će skreniti pogled kada bi se slučajno sreli i kako ju je čvrsto stezao u zagrljaj, kao da želi reći "ona je samo moja".
udaše mi moju Tenu.
ni Tenu, ni moju…

- 11:46 - samo ti piši (28) - nek' printer piše - #

petak, 02.12.2005.

PADRE FAMILIA


zove me Stari pred kraj radnog vremena
- e, kako stojiš s vremenom danas?
eto sranja.
kao što sam ga nekada, kao mali, prepoznavao po zvuku automobila kad se vraćao kući, tako sada po uvodnom pitanju već pretpostavljam što smjera. ako je uvertira "imaš malo vremena?" obično je je potrebno nešto hitno uz put donijeti iz Grada, "što radiš popodne?" znači da je pronašao nešto na sniženju iz onih silnih kataloga što slaže na komodu pored telefona, "dolaziš odma s posla?" nešto bi spremili za klopu, pa da se ne hladi, a "kako stojiš s vremenom?" obavezno znači da slijedi neki važan dogovor.
pojavio sam se na vrijeme. Stari je sjedio na "svom mjestu" za stolom, pogledao me ispod naočala, zaklopio križaljku i rukom mi ponudio da sjednem (kao da se sprema saslušanje u Gestapo-u).
- vidi, nešto bi se trebali dogovoriti...
znao sam, generalno sranje. radi se o ozbiljnoj stvari čim moj tvrdoglavi Likota ne započinje rečenicu s "ja sam odlučio...". nije da je nešto uveo obiteljski kult ličnosti, pa da je njegova prva i poslijednja, niti je ikada u životu nekakvu iole važniju odluku donio prije nego se dogovorio s mamom, barem onako potajice, ali je volio započinjati misao s tom rečenicom koja mu je davala na važnosti, izdizala ga u Glavu Obitelji. jebiga, geni su geni, i u ravnici kao i podno Velebita.
- ajd, reci...
- ja sam razgovarao s čovjekom i dogovorio se, pa kad imaš vremena da me odvezeš i da to riješimo...

nije mi baš jasno što namjerava reći ta sjeda glava, pogledavam u pravcu Ženskog Roditelja nebi li na njenom licu pročitao ozbiljnost započetog monologa, a ona, samo se hladno okrenula prema sudoperu. vidim ja, po srijedi je neprincipjelna koalicija dogovorena u slučaju preglasavanja.
- ajde, polako, s kim si razgovarao i što si dogovorio?
- znam ja da ti imaš troškova, kredit za auto, pa ta kuća... grijanje je skupo danas, a vidiš kažu da će zime biti sve hladnije...
- hej, Stari, daj da razgovaramo kao ljudi, što si i s kim dogovorio.
- pa sa čovjekom, ovi što pravi grobnice...
- jel ti to mene zajebavaš..! za koga grobnicu?
- ja neću da kad umrem, pa da vi onda morate navrat-nanos kupovati neku grobnicu, pa to tamo tražiti... a ovako, ja sad kupim pa sam miran... ko zna kako će onda biti s novcima... to je sada dvi iljade... nek ima...

slušam ja njega, pogledavam u Ženskog Roditelja, i sve ne mogu vjerovati da on to ozbiljno misli. koji mu je ... jeble ga vijesti, hrvatska danas, otvoreno, zatvoreno, zasjedanja sabora, povrat duga umirovljenicima, mirovinski fondovi i ostale umotvorine demokracije na naš način, sjebu čovjeka na brzaka...
- a ti si to, kao, zabrinut hoću li te ja moći sahraniti? ha, gore te ne mogu ostaviti, jedino da te balzamiram kao druga Lenjina, a onda moraš kupiti mauzolej...
pokušavam sve okretati na šalu. vidim mu po očima da je ozbiljno mislio. nekako mi ne paše takav razgovor u pet popodne. ma ne paše mi ni u jedno doba.
- nemoj ti sad meni tu Lenjina, znaš... ja sam odlučio i gotovo, kad me možeš voziti?
"ja sam odlučio!" eto ga na, Pater Familia. svaki je daljnji ozbiljni razgovor nemoguća misija, ajmo probati kroz šalu...
- vidi, bio si privatno na pregledu, proljetos te držali u bolnici dva mjeseca na remontu, piješ tablete, paziš što jedeš, tlak ti je bolji od moga, šećer na normali, piješ one bezolovne sokove, one za dijabetičare. sad, jebe te godina proizvodnje i tu se ništa ne može, jel tako. po svemu sudeći sve to možemo odgoditi za neko ljepše vrijeme. vidiš da stalno pada kiša, onda će snijeg, klisko, gdje ćeš tamo gacati po blatu i gledati neku rupčagu. kad se malo proljepša ti dogovori s tim rakokopačem i ja ću te odvesti. jel u redu?
- čuj, Stari, ima mali pravo... uključila se u razgovor, kao nezainteresirano, moj Ženski Roditelj.
ajd, bar sam sjebo koaliciju, ako ništa drugo. nevoljko je pristao na novu pogodbu.
odgodio sam, na nekoliko mjeseci, kupovinu te nesretne grobnice. nekako sam se, nakon svega, osjećao čudno. ne kao pobjednik, trijunfalno, nije to bio onaj osjećaj kao kad ga argumentima uvjerim da je u krivu. osjećao sam se kao da sam tom odgodom kupovine grobnice odgodio njegov odlazak. kužim ja, nije grobnica pogrešna investicija (ali nije ni neko ulaganje u budućnost). kužim ja, svi smo mi prolazni i jednom moramo otputovati s tom one-way ticket. kužim ja, jednog će dana moj Stari zatvoriti oči. sve ja to kužim, ali nekako...
- 08:25 - samo ti piši (35) - nek' printer piše - #

četvrtak, 01.12.2005.

PEPELJUGINA CIPELICA


- dragi, da li bi ti bilo teško ponijeti moje cipele kod šustera? pitala je mazno Moja Svjetlost U Tmini.
kakvo je to pitanje, kao da od mene tražiš da perem kosu ispod Viktorijih vodopada, mislim, ne volim kada mi se nešto naređuje, ali, zaboga, šuco mi je preko puta, cipele nisu stari ormar od hrastovine, a ni ja ni ti nismo na «dobar dan» pa da jedna banalna potreba za šusterom zvuči kao nemoguća misija. sreća tvoja, ljepoto, pa sam se nervozu izgubi negdje u ona tri sata sna, inače...
- naravno da mi nije teško. koje cipele?
- one nove…
- … one što si kupila prošli tjedan?
šuze od 600 kuna (500 rekla bi Moja Svjetlost U Tmini, nevjerovatno kako muškarci i žene različito zaokružuju cifru od 589,99 kn) stare pet dana i nošene pet sati doslovno su pukle po šavu.
- vidi, lutko, zakonski takve se cipele mijenjaju za nove, ne popravljaju se. to je roba s greškom i treba otići u trgovinu i tražiti nove, kužiš?
- a, jel bi mogao ti, tebi je trgovina pod nosom…

naravno da bi mogao, meni je trgovina pod nosom, a i volim istjerivati pravdu.
ulazim s pokidanim cipelema u trgovinu, pozdravim ko Medo iz dječije pjesmice (bila ona u lektiri ili ne) i vadim šuze iz vrečice prodavačici s namrgođenom facom.
ja: kupili smo ovdje cipele prošli tjedan (pokazujem račun), pukle su (pokazujem rupčagu na cipeli) pa bih vas molio da mi zamjenite za nove…
ona: da, pukle su (gleda u rupčagu), znate to se može popraviti…
ja: naravno da može, ali ja neću da mi popravite nego hoću nove, ipak ovo nije sekn-hend-šop.
ona: ako baš inzistirate (naravno da inzistiram), ali nemamo više tog broja, morate doći slijedeći tjedan, poslovođe nema, znate u Italiji je ne prezentaciji nove robe, pa kad dođe dogovorite se…
ja: a što da nosi tjedan dana? (ima cipela ko u priči, ali ne dam se otjerati) može li mi zamjeniti neko ko ga mijenja
ona: pa, znate, niko ga ne mjenja… kad se vrati idući tjedan…
ja: a što ako se ne vrati?
ona: (zbunjeno) vratit će se…
ja: odkud znate, što ako pobjegne s ljubavnicom, ako se razboli ili nedajbože umre, neću dobiti cipele dok ne pročitaju njegovu oporuku ili…
ona: neće se razboliti…
ja: sigurno, imate njegov zdravstveni karton…
ona: (vidno iznervirana) rekla sam vam dođite idući tjedan, sad vam ne mogu pomoći.
ja: hvala i doviđenja, još se vidimo danas-sutra…
odlazim tržnom inspektoru i prijavljujem slučaj, službeni zapisnik i potpis oštećene stranke, neka se nađe.
vračam se u firmu, pronalazim u imeniku istu trgovinu u Metropoli. zovem. javlja se ljubazni ženski glas, opisujem Slučaj Cipela i molim za pomoć. na žalost, iako se trgovine zovu isto (i prodaju isti asortiman) nemaju ništa zajedničko (osim što je i njihov poslovođa u Italiji), svaka je priča za sebe, ali da mi se to dogodilo kod njih, cipele bi odmah zamjenili (kakva pasija sreća živjeti u provinciji). više nisam niti ljut, sve mi je nekako tragikomično. pozivam se na zakon, udrugu "Potrošać", tržnog inspektora, medije i dobivam telefonski broj uvoznika. bingo!
okrećem broj s 01 i tražim direktora, dosta je bilo zajebancije. javlja se tajnica, logično, uvijek se javljaju ta divna stvorenja spremna, kao psihijatri, mirno saslušati što nas tišti. direktor je u Italiji, na prezentaciji nove robe, ali ako može kako pomoći…
pa pokušajte… ispripovjedam slučaj od Poncija Pilata na ovamo, prispomenem zakonsku obvezu, inspektore, medije i nadodam kako namjeravam šuze spakovati u kutiju i poslati proizvođaću u Italiju pa nek vidi što mu se prodaje po Lijepoj Našoj (to mi je bio poslijednji as iz rukava, ako me prebace na nekog drugog ostat ću bez materijala za prijetnju). ljubazno čeljade s druge strane žice zamoli me za strpljenje i obeća – javit će se do podne.
javit će se vražiju mater, za tjedan dana upadam u radnju sa spacijalnom policijom i plijenim šuze, nema druge.
podne i minut, zvoni telefon, nepoznat broj s 01, tajnica…
ona: zvao je direktor iz Italije i rekla sam mu što vam se dogodilo. prenio je to poslovođi iz vaše radnje. mislim da je ovaj već nazvao svoje u radnju. odite tamo s cipelama i računom i uzmite nove.
ja: (ustiju razljapljenih ko tunel Mala Kapela) hvala puno, imate čokoladu kad dođem u Metropolu (idem danas put metropole i nosim čokoladu, onu veliku od lešnjaka).
odlazim ponovo u trgovinu. na ulazu odbor za doček. namrgođena prodavačica s namještenim osmjehom hineći ljubaznost svečano mi uručuje nove cipele, isti model, isti broj.
i metalnu žlicu za cipele, kamata za čekanje.
PasVamMater, na krivog ste se namjerili. ma nisam ja neki svadljiv tip, al ne volim kad me vozaju ko irvasi sanjke. i da je trebalo, poslao bi cipele u Italiju... oni tvrdoglavi Lički geni…
- 08:17 - samo ti piši (24) - nek' printer piše - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se