666999

utorak, 20.12.2005.

domjenak na kojem nisam trebao biti


sjedim za stolom u povećem društvu na domjenku na kojem nisam trebao biti. dugo sam po rukama prevrtao tu pozivnicu kao da u njoj odvagujem sve ono "za" i "protiv". misao koja mi se stalno nametala "lud si ako odeš" uporno sam pobijao onom "ma, šta, možda bude zabavno" i, u šest, zavezah kravatu.
a za stolom, tri tipa iz velike firme u mjehuriću od samohvale, lokalni političar sa ženom (ili je to ljubavnica), poslovni patner u košulji kratkih rukava, nedefinirana faca rumenih obraza što mljacka dok jede i prijatelj njegov u odjelu za svatove i sprovode, dvije dame u godinama s ustima ko drakstor (otvoreno od 00 – 24) i Simpatična Domaćica zadužena da se, za ovim stolom čudaka, ne osjećamo ko posrani. i upravo dok je moja misao "lud si ako odeš" šamarala onu "ma, šta, možda bude zabavno" spazih za stolom, u drugom kutku sale, jedno poznato žensko lice u društvu markantnog prosjedog muškarca.
- ko je onaj tip tamo za stolom? upitah Simpatičnu Domaćicu upirući dijagonalnim pogledom na stol u čoši.
- naš partner iz Najlipšeg Grada Na Svitu.
- a ona dama s njim?
- mislim da mu je to žena…

a Dama S Njim bijaše dijelom mog života u prvim danima devedesetih. godine, kao dva vranca upregnuta u pretovarena bojna kola, ostavila su nekoliko izboranih tragove na tom licimu iz mladosti, ali onaj osmjeh i onaj pogled djeteta ne mogu pripadati nikom drugom na ovom Svijetu. Dama S Njim, s početka devedesetih, naučila me kako voljeti…
još dok sam vjerovao da Svijet mogu pomjeriti čvrstom točkom i dugačkom polugom i da se srca osvajaju paklenim jurišem lake konjice, upoznah jedan predivni osmjeh i oči djeteta što se smijahu i što me gledahu sa sasvim običnog lica. nije bila ljepotica s naslovnih strana muških magazina, praznog pogleda i namještenog osmjeha, više onako, djevojka iz susjedstva. svojom je vedrinom i britkim humorom, tih dana s kraja ljeta, bila poželjno društvo na rođendanskim partyima, bezrazložnim slavljima i popodnevnim sjedeljkama po lokalnim birtijama. na muška je laskanja i poneka djetinjasta upucavanja glumila Trnoružicu u stoljetnom snu. promatrao sam je dugo, onako iz prikrajka, kao gladni leopard svoj plijen iz visoke trave savane, tražeći riječi kojima neću u trenu postati prošlost. moja je ljubav prema tom osmjehu i tim očima svakim danom njene nezainteresiranosti sve više rasla i bujala pretvarajući grm divlje ruže što je rastao pred vratima njenih dvora u ogromnu bodljikavu živicu što se dizala visoko u nebo. i kad mi je njena kolegica, skrivečki, gurnula u ruke ključ što otvara vrata tog dvorca u kojem sniva, kao onaj princ iz bajke, posjekao sam trnovito žbunje divlje ruže i triunfalnu ušao u njen život ne shvaćajući da ću, tu preveliku ljubav, nesmotreno pretvoriti u prokletstvo. vjerujući da voljeti znači bezgranično davati, postavio sam je na tron nedodirljivosti, poklopio staklenim zvonom ukrašenim zlatom i dijamantima, darivao ju sjajnim nebeskim tjelima, kao da su samo moji i kao duh iz uljane lampe ispunjavao želje na svaki njen mig. moja je ljubav, bez pokazanih snova i izrečenih želja, ubrzo za nju postao teret koji više nije mogla nositi. sve manje sam viđao taj osmjeh, sve manje su me gledale te djetinje oči, taj tron, na koji je smjestih, postajao je sve višlji, sve nedohvatljiviji.
jedne mi je hladne sječanjske noći udjelila poljubac za zbogom.
u danima samoće, što su slijedili, naivno sam zbrajao i oduzimao i nikako nisam mogao shvatiti kako se to pozitivni zbroj mogao pretvoriti u takav gubitak.
prvi su znaci proljeća u moj život donjeli tog visokog bubuljičavog grmalja što se drznuo poljubiti je baš kad sam gledao. kad tuga i srđba preljevaju čašu, kad nemoć urla ko ranjena zvijer, kad glad vukove natjera da ne biraju plijen, pamet se, obično, skrije u neku duboku tamu. prišao sam njihovom stolu, on se ustao i pružio ruku, a ja sam mu, bez riječi, odvalio šamarčinu. samo je stajao i gledao me, onako velik, onako jak, onako bubuljičav, onako zbunjen, a u njenom je oku zasvjetlila suza. prvi i jedini put htio sam se potući zbog djevojke, htio sam da me udari najjače što može, da moje lice pretvori u krvavu masu, da cipelama išuta iz moje glave sve one nade danima kovane u tami sobe. a on je stajao i samo me gledao. uzela me za ruku i izvela van.
- ti i ja znamo da to je bila ljubav, ti i ja znamo i kolika je bila, ali samo ja znam koliko je teško bilo imati je.
- mogla si samo reći i promjenio bih se...
- samo bi pokušao, ovako, sigurna sam, i uspjet ćeš.
- samo se nadam da ti je s njim bolje
- nije, drugačije je...

i došlo je onda neko sumorno ljeto i raštrkali smo se svijetom bez traga. i došle su neke nove ljubavi, velike i veće, jake i jače, i veselije i tužnije i zrelije i sve sam ih volio, ne jednako, drugačije.
stavih cigarete u džep, digoh se od stola čudaka, poljubih ruku Simpatičnoj Domaćici (onako sa smješkom, da shvati kao šalu) i uputih s k izlazu. zastao sam kraj njenog stola.
- ispričavam se gospođo, mislim da se znamo...
- naravno, lipa se sićanja ne brišu godinama ko đačkom gumicom. znaš, najutila bi se da nisi doša.
- zato sam i došao, dosta sam te jednom naljutio za cijeli život...
- malo te izilo vrime, sidi... ali obećaj da ga nećeš tući
- hvala, samo sam Te došao pozdraviti...

a Dama S Njim, na domjenku na kojem nisam želio biti, te zime, s početka devedesetih, naučila me kako voljeti.


- 00:02 - samo ti piši (27) - nek' printer piše - #

<< Arhiva >>