666999

kako je dobro naspavati se…
pročitah ponovo prošli post, neka sam proklet ako znam što sam to htio napisati i zašto, no nema veze, ovo je sasvim novi dan…

a sve je počelo onako bezazleno u radnom raspoloženju. primakao se kraj godine i sve više se radnih obaveza utrpalo u sve manje radnih dana. a da nešto veliko sabijete u mali prostor potreban vam je ogromni pritisak, a sabijanje pod velikim pritiskom stvara i veliku temperaturu (zar ne prijatelju). imate li dovoljno čvrsto okruženje, dovoljno veliki pritisak i dobar materijal lako možete očekivati da ćete nakon nekog vremena od običnog grafita dobiti dijamant, ali (to prokleto "ali", ko frajla u godinama, u svaku moju priču mora gurnuti svoj nos) ako nešto od toga zakaže, od sve muke dobijete samo - veliko ništa…
e, da, materijal je bio dobar, pritisak zadovoljavajući, ali je posuda u kojoj se trebao stvarati dijamant jednostavno popucala po šavovima i uz veliki prasak rabucala se u milijune komada. puko sam ko kokica…
daklem, redom kako je bilo…
prvo ranojutarnji službeni odlazak u Metropolu. radni zadatak uspješno obavljen nakon dva sata smješkanja i prosipanja komplimenata. volim kad stare koke padaju na šarm. još nije opalio top s Lotrščaka a ja sam već, u izlogu s pogledom na Trg, produženom kavom (s miljekom i šlagom) ispirao kiselkast okus one automatske kavice koju mi udjeliše kao dragom gostu (kakvu bih dobio da sam neželjeni gost nehtjedoh pitati). u dokolici okrenuh broj dobrog zagrebačkog prijatelja (nevjerovatno, zar ne, i nama se iz provincije zalomi da imamo dobre drugove u gradu svih Hrvata) bez nade da ću ga u ovoj ludnici pronaći doma.
- … na Jelačić placu, nemoj srat… pa što nisi javio da dolaziš… radi nešto do dva pa idemo na ručak…
a ručak u Okrugljaku se otegnuo do večere.
u osam je uštirkani konobar otvorio četvrtu butelju.
u deset javljam šefu da sutra kasnim na posao. razlog? pijan sam ko deva i bolje reskirati neplaćeni dan nego naplaćenu kaznu.
u ponoć po nas dolazi Želja, neki se domjenak transformirao u kućnu pijanku što se ne propušta. dvadesetak ljudi, tridesetak boca i sivkasti dim s mirisom trave. zadnje što pamtim bio je blesavi Željin smješak dok se pijan, kao klada, rušio pored mene na fotelju. do jutra sam ulovio sat i pol sna, taman dovoljno da sivu monotonu traku autoputa ne provezem zatvorenih očiju.
kratko tuširanje i kaubojska kava bez šećera trebalo me održati u životu da u firmi posvršavam sve poslove, stignem u šest na domjenak ranga "nemoj da ti padne na pamet da ne dođeš!" i ne prespavam premijeru Jacksonovog King Konga što započinje točno u ponoć.
u tri nazivam Ženskog Bosanca, treba mi kava i pokoji smješak.
- vodi me na kavu…
- imam neki dogovor, može li sutra?
- vodi me na kavu!
- za deset minuta u Kafiću…
moje lice kao s plakata za film "Grof Drakula" izmamio je njezin zvonki smijeh. trudila se, odistinski, s puno smijeha u svojoj priči, ne dozvoliti da pređem na tamnu stranu Sile, a ja sam je za trud nagradio najvećom glupošću koju sam mogao napraviti od kada je svijeta i vijeka…
- dobio sam karte za premijeru King Konga, hoćeš li ići?
- s tobom?
- ovaj… imam četiri karte pa sam mislio ako hoćeš da ti dam dvije…
- nebi, hvala…
o, gluposti, kako ti je ime!? smrznuo sam njen smijeh kao kapljicu vode u beskrajnoj bjelini Antartika. u jednu sam divnu priču Sadašnjosti neopterećenu s Budućnosti nesmotreno ubacio dašak prošlosti. tim sam daškom vjetra pokrenuo oluju koja je izbrisala posljednju zelenu oazu u beskraju pustinje. da li trajno? tko bi ga znao, još nisam pronašao dovoljno toplih riječi kojima bih pokušao otopiti led s lica Snježne Kraljice...
pedesetak sati stvarnosti s nekoliko sati snova konačno su iza mene.
starim li...? nije mi bilo kao nekada...