|
- dragi, da li bi ti bilo teško ponijeti moje cipele kod šustera? pitala je mazno Moja Svjetlost U Tmini.
kakvo je to pitanje, kao da od mene tražiš da perem kosu ispod Viktorijih vodopada, mislim, ne volim kada mi se nešto naređuje, ali, zaboga, šuco mi je preko puta, cipele nisu stari ormar od hrastovine, a ni ja ni ti nismo na «dobar dan» pa da jedna banalna potreba za šusterom zvuči kao nemoguća misija. sreća tvoja, ljepoto, pa sam se nervozu izgubi negdje u ona tri sata sna, inače...
- naravno da mi nije teško. koje cipele?
- one nove…
- … one što si kupila prošli tjedan?
šuze od 600 kuna (500 rekla bi Moja Svjetlost U Tmini, nevjerovatno kako muškarci i žene različito zaokružuju cifru od 589,99 kn) stare pet dana i nošene pet sati doslovno su pukle po šavu.
- vidi, lutko, zakonski takve se cipele mijenjaju za nove, ne popravljaju se. to je roba s greškom i treba otići u trgovinu i tražiti nove, kužiš?
- a, jel bi mogao ti, tebi je trgovina pod nosom…
naravno da bi mogao, meni je trgovina pod nosom, a i volim istjerivati pravdu.
ulazim s pokidanim cipelema u trgovinu, pozdravim ko Medo iz dječije pjesmice (bila ona u lektiri ili ne) i vadim šuze iz vrečice prodavačici s namrgođenom facom.
ja: kupili smo ovdje cipele prošli tjedan (pokazujem račun), pukle su (pokazujem rupčagu na cipeli) pa bih vas molio da mi zamjenite za nove…
ona: da, pukle su (gleda u rupčagu), znate to se može popraviti…
ja: naravno da može, ali ja neću da mi popravite nego hoću nove, ipak ovo nije sekn-hend-šop.
ona: ako baš inzistirate (naravno da inzistiram), ali nemamo više tog broja, morate doći slijedeći tjedan, poslovođe nema, znate u Italiji je ne prezentaciji nove robe, pa kad dođe dogovorite se…
ja: a što da nosi tjedan dana? (ima cipela ko u priči, ali ne dam se otjerati) može li mi zamjeniti neko ko ga mijenja
ona: pa, znate, niko ga ne mjenja… kad se vrati idući tjedan…
ja: a što ako se ne vrati?
ona: (zbunjeno) vratit će se…
ja: odkud znate, što ako pobjegne s ljubavnicom, ako se razboli ili nedajbože umre, neću dobiti cipele dok ne pročitaju njegovu oporuku ili…
ona: neće se razboliti…
ja: sigurno, imate njegov zdravstveni karton…
ona: (vidno iznervirana) rekla sam vam dođite idući tjedan, sad vam ne mogu pomoći.
ja: hvala i doviđenja, još se vidimo danas-sutra…
odlazim tržnom inspektoru i prijavljujem slučaj, službeni zapisnik i potpis oštećene stranke, neka se nađe.
vračam se u firmu, pronalazim u imeniku istu trgovinu u Metropoli. zovem. javlja se ljubazni ženski glas, opisujem Slučaj Cipela i molim za pomoć. na žalost, iako se trgovine zovu isto (i prodaju isti asortiman) nemaju ništa zajedničko (osim što je i njihov poslovođa u Italiji), svaka je priča za sebe, ali da mi se to dogodilo kod njih, cipele bi odmah zamjenili (kakva pasija sreća živjeti u provinciji). više nisam niti ljut, sve mi je nekako tragikomično. pozivam se na zakon, udrugu "Potrošać", tržnog inspektora, medije i dobivam telefonski broj uvoznika. bingo!
okrećem broj s 01 i tražim direktora, dosta je bilo zajebancije. javlja se tajnica, logično, uvijek se javljaju ta divna stvorenja spremna, kao psihijatri, mirno saslušati što nas tišti. direktor je u Italiji, na prezentaciji nove robe, ali ako može kako pomoći…
pa pokušajte… ispripovjedam slučaj od Poncija Pilata na ovamo, prispomenem zakonsku obvezu, inspektore, medije i nadodam kako namjeravam šuze spakovati u kutiju i poslati proizvođaću u Italiju pa nek vidi što mu se prodaje po Lijepoj Našoj (to mi je bio poslijednji as iz rukava, ako me prebace na nekog drugog ostat ću bez materijala za prijetnju). ljubazno čeljade s druge strane žice zamoli me za strpljenje i obeća – javit će se do podne.
javit će se vražiju mater, za tjedan dana upadam u radnju sa spacijalnom policijom i plijenim šuze, nema druge.
podne i minut, zvoni telefon, nepoznat broj s 01, tajnica…
ona: zvao je direktor iz Italije i rekla sam mu što vam se dogodilo. prenio je to poslovođi iz vaše radnje. mislim da je ovaj već nazvao svoje u radnju. odite tamo s cipelama i računom i uzmite nove.
ja: (ustiju razljapljenih ko tunel Mala Kapela) hvala puno, imate čokoladu kad dođem u Metropolu (idem danas put metropole i nosim čokoladu, onu veliku od lešnjaka).
odlazim ponovo u trgovinu. na ulazu odbor za doček. namrgođena prodavačica s namještenim osmjehom hineći ljubaznost svečano mi uručuje nove cipele, isti model, isti broj.
i metalnu žlicu za cipele, kamata za čekanje.
PasVamMater, na krivog ste se namjerili. ma nisam ja neki svadljiv tip, al ne volim kad me vozaju ko irvasi sanjke. i da je trebalo, poslao bi cipele u Italiju... oni tvrdoglavi Lički geni…
|
