666999

i u početku bijaše riječ...

riječ isprike svim dragim ljudima ovog bloga koje čitam i koji me čitaju jer sam u zadnjih desetak dana prorijedio svoje posjete, ali...
"uslijed prekomjernog korištenja moždanih stanica u periodu od 21. do 28. studenoga došlo je do preopterečenja sustava i kvara na misaonim relajima što je prouzrokovalo pad servera i blokadu svih moždanih aktivnosti. naši stručnjaki su locirali kvar, resetirali sustav i u narednim danima se očekuje nesmetani rad. molimo da prihvatete našu ispriku."
hmm... ma sve vas, koje čitam i koji me čitaju, smatram prijateljima, a prijateljima se ne treba ispričavati i objašnjavati, oni razumiju... onda, neka bude...


OPROSTITE ŠTO SE ISPRIČAVAM!

event s kraja prošlog tjedna, u koje sam uložio sedam dana po dvanaest sati svog misaonog rada, zanemario privatni život, doveo na rub živčanog sloma Moje Svjetlo U Tmini i propuštao jutarnja druženja na blogu konačno je iza mene. moj subjektivni dojam – "...and now, something completly different..." što bi rekli Monty Python-ovci.
"postavili ste visoke kriterije za buduće domjenke u ovom Gradu" (ocjenili stučnjaci)
"kako ćete nagodinu nadmašiti ovakav domjenak?" (ocjenili korisnici)
kriterij kod obavljanja posla mi nije zadovoljavati široke narodne mase, ja nisam zabavljač i ne živim za aplauze, ali bilo mi je drago čuti.
pod dojmom izrečenog nacrtah se jučer na sastanku s temom: "analiza eventa". i onda je počelo...
Debeli (125 kg, svinja I. kvalitete): "sve je bilo savršeno, trajanje službenog dijela dobro tempirano, ni dugo ni kratko, samo falilo je da se nešto događa dok se jelo"
Čelavi: "sve je bilo super, mislim da je dobro što se ništa nije događalo dok su ljudi jeli pa su mogli razgovarati, samo jedna zamjerka na duljinu filma"
Bradonja: "bilo je jako dobro, filmom je sve rečeno, ne bi valjalo da je bio kraći, ali ozvuka je bila loša"
Sijedi: "ozvuka je bila dobra, da je bilo bučnije samo bi iritiralo, ali recitiranje poezije je bilo neprimjereno toj vrsti promocije"
Komesar (stari komunista iz predratnih dana): "kako neprimjereno, pa ona je bilo najupečatljivija, jedino je trebalo izbaciti plesnu točku zbog dinamike"
Partijska Knjižica (nema veze s komunistima nego s bojom nosa – teški aklos): "ma dajte, plesna točka je digla cijelu stvar, šteta što je prostor bio neprikladan"
Računovođa: "zašto neprikladan, svi koji su htjeli vidjeti mogli su, samo što je trebalo bolje urediti prostor"
Umjetnik: "prostor je bio uređen reprezentativno, tekst je bio malo nepovezan, inače je ostalo bilo u redu"
Rajska Kokoš (zbog pofarbane kose): "tekst je bio dobar, s njm je sve rečeno, samo je onaj na klavijaturama trebao bolje svirati, to je moje mišljenje"
Ministar (stalno govori, a ništa ne kaže): "ma pijanista je dobro svirao, samo je sve malo dugo trajalo, službeni dio je trebao biti kraći"
e, jebiga ljudi, daj se više dogovorite što je valjalo, a što ne. vas da je šutnuti u onu bigbrader kuću spavali bi stojeći jer se ne bi mogli dogovoriti ni tko će na kojem krevetu ležati.
u ostalom, već mi je odavno jasno, uspjeh obavljenog posla obrnuto je proporcionalan broju kritika na taj posao. u čovjeku se, naprosto nesvjesno, probudi onaj jal, i to je to. fizički smo možda pola koraka udaljeni do europe, ali psihički – svjetlosnim godinama.
ma nisam ja očekivao tapšanje po ramenu (od toga već imam grbava leđa) niti vanjske znakove hvale (koju kunu na računu), pobogu, samo sam radio svoj posao. posao koji volim i koji mi dozvoljava da mislim svojom glavom, da stvaram ideje. na vama je da ih uzmete ili odbacite. ali zar baš moram, nakon svakog posla, stajati pred ogledalom i gledati kako se pretvaram u magarca? da vas ne poznam, dame i gospodo radne kolege, već bih vam odavno rekao onu čuvenu Gadafijevu sa zasjedanja nesvrstanih:
"doviđenja, smiješni skupe!"

sutra je 29. 11.
sjećate li se tog datuma? toga je dana u malenom Jajcu '43. godine stvorena država u kojoj sam rođen. Jajce je još uvijek tamo gdje je bilo, a država?
...nje već odavno nema. pa šta, ionako je bilo jasno, što u jajcu nastane kad-tad mora otići u kurac.
moja sjećanja na taj datum baš i nemaju previše veze s nekim zasjedanjem avnoja, ozbiljnim licima drugova delegata na fotografiji u knjizi iz povjesti, narodnooslobodilačkom borbom protiv mrskih okupatora, referatima na satu povjesti. nezaustavljivo bljede slike školskih priredbi, plavih titovki i crvenih marama, uže i šire rodbine u prvim redovima dvorane, vatrogasaca u svečanim odorama, ratnih filmova na teveu i "druže tito mi ti se kunemo...".
za koju će godinu te slike prošlosti završiti u nekoj zabačenoj tamnoj sobi mojih sjećanja i teško da će se dogoditi išta toliko bitno da u nju ponovo uđem i iznesem ih na svjetlo dana.
ali neka sjećanja vezana uz te dane uvijek će biti tu. tog datuma kada su se neradni dani spajali s vikendima moji su djeda i baka okupljali svu raspoloživu rodbinu da najveći praznik naroda i narodnosti proslave u duhu slogana "radno i svečano", naime, dan republike bio je rezerviran za svinjokolju. od ranog jutra pa do kasnih večernjih sati imanje mojih predaka pretvaralo u stratište tih dobročudnih četeronožaca.
buđenje prije svitanja, slojevi odjeće u zaštiti od zime, grijanje na vatri uz kotlove iz kojih su se dizali stupovi vodene pare, užurbano muvanje gomile muškaraca i žena koji su stalno nešto vikali i tražili, rakija prepečenica i vreli čaj s rumom, doručak od sveže pečene đigerice s bijelim lukom, i mirisi otopljenih čvaraka i masnoće koji su se uvlačili u odjeću i kosu i ostajali u nozdrvama još nekoliko narednih dana. kasno te večeri svečano se proslavljao praznik uz juhu, pečeno meso, sarmu i friško pečene kobasice.
moji su preci otišli u kraljevstvo nebesko i ponjeli sobom taj najveći praznik naroda i narodnosti i taj najvažniji događaj toga datuma – svinjokolju.
poslijednji put sudjelovao sam u eutanaziji svinčeta prije tri godine, kada je iz Merike svrnio stric Braca sa sinom i familiom (snaha i klinci bili su nešto žučkasti i imali malo kose oči, ali Merika je to, ehej…). njima u čast upriličena je pokazna vježba kolinja koju je rođak Stiv (izvorno Stjepan) ovjekovječio svojom kamerom i kopije krvoprolića ljubazno podjelio rodbini u znak ljubavi i dugog sjećanja. ne moram niti napominjati da se na prezentaciji okupila sva rodbina koja je mogla hodati i da je pola svinje završilo u stomacima uzvanika.
jučer u ranu zoru stiglo je društvo potovareno u klupski kombi na jutarnju kavicu prije grupnog odlaska u vikendicu na Planinu (kakve li ironije zvati nešto Planinom u ovoj ravnici gdje je i konjski izmet brdo). odmah je počela zezancija kako je druženje u vikendici u sječanje na nadolazeći praznik. nije mi trebalo puno, kad je već takva gomila napunila dvrište, da zvučnike kućnog kina postavim na otvorena vrata terase što gleda u dvorište i pustim onu kazetu s kojeg se unezvjereno svinče deralo iz sveg glasa nebi li izbjeglo nož. moj je stari u nevjerici, u papučama i pidžami, izjurio iz kuće.
- što to radiš? jesi normalan, probudit ćeš susjede…
- koljem, stari… nek čuju, mater im zavidnu… da pustim još jednom, nek misle da koljemo dva…
- nisi normalan tako mi boga…
a, valjda nisam…

izvukao sam Moje Svjetlo U Tmini iz tople sobe na hladnoću ulica Grada pod izlikom romantične šetnje. snježne pahulje pod nebeskim svodom, škripa koraka na bijeloj stazi i pijuckanje kuhanog vina za stolom pokraj izloga kafića.
u stvari, samo sam htio malo probistriti mozak. zadnjih sam ga dana, pripremajući domjenak, nafilovao gomilom bespotrebnih fajlova i primjećujem kako je komunikacija između mojih moždanih stanica zakrčena kao autoput ispred tunela Sv. Rok.
hodali smo polako klizavom ulicom pokrivenom snijegom i bauljali po izlozima. istina, po izlozima je bauljala Moja Svjetlost U Tmini, ja sam, unatoč željema, i dalje u glavi preslagivao, kao dijete lego kockice, dijelove sinopsisa tražeći onu nit poveznicu koja će dobro osmišljene fragmente povezati u neku suvislu cjelinu.
- pogledaj kako divno pada, kao da pahulje plešu na nekoj beskrajnoj pozornici!
da, vidim, vidim onaj skupo plaćeni plesački par kako do poslijednjeg trenutka pokušavaju uskladiti naučene plesne korake s veličinom nametnute im pozornice. još dva kvadrata, još samo dva kvadrata i bio bi to savršen spoj veličine plesnog para i veličine plesnog podija. jebena dva kvadrata, a tamo se šepuri stol za deset ljudi i podsmjehuje mi se, kao da je svjestan svoje potrebitosti.
- što kažeš na ovaj crni kaput, jelda je lijep?
crni dugi kaput iz izloga na trenutak mi je odvratio misli od plesa snježnih pahulja. izgleda mi nekako kao popovska mantija, htjedoh reći... da li je izraz "poštovani ugladnici" dovoljno dobar kada se obraća Biskupu i njegovoj sviti. a kada bih napisao "vaša svjetlosti"? ma ne, to me odmah asocira na onog picoferaja iz velog mista. samo mi još fali da se neki kretenski gost počne cerekati na pozdravni govor...
- dobro, ideš li ti ili ćeš do jutra stajati pred tim izlogom?
pogledah u pet metara udaljeno Moje Svjetlo U Tmini facom elijena pogrešno teleportiranog na dvije tisuće svjetlosnih godina udaljenu planetu u dvije tisuće godina krivo vrijeme. stajala je onako zbunjeno pod svjetlom ulične rasvjete dok su pahulje snijega oko nje, obasjane neonom, svjetlucale kao zvijezde na beskraju neba.
u dugu zimsku noć... to je to, Tadijanovićeva "U dugu zimsku noć", savršeni off za fotografije zime na prezentaciji kalendara, Cesarić za proljeće, čak i jesen, ne... jesen za Krležu, Krležina "Jesenja pjesma" savršeno dočarava boje, mirise i okuse...
- jel ti mene uopće slušaš!?
naravno da te slušam, draga...
- naravno da ne slušaš, bogami počet ću snimati što govorim da ne moram beskonačno ponavljati jedno te isto...
u stvari, savršeno bi mi odgovarao jedan diktafon, onaj obični, bez puno kompliciranih dugmića i nekih infrared povezivanja i svašta-nešta čudesa. obični, najobičniji diktafon koji je u stanju pohvatati moje trenutno izrečene misli. uhvatiti onu prvu ideju, one su uvijek jednostavne i jasne, sve nakon toga samo je stvaranje proširene rečenice s gomilom pridjeva, priloga, veznika koji svojim kičenim šepurenjem postaju bitniji od bitnog.
- idemo li na vino ili bi najbolje bilo da odemo doma?
stajala je pred vratima kafića s pomalo tužnim osmjehom na licu. znam, draga, usro sam ti veče. što ćeš, tako je to kad intelektualac nosi posao kući.
- idemo na vino!
ma ko šiša zavijane ulice, klizave ceste, policijske patrole, puhanje balona, pjesnike, picoferaje, plesače i plesačice, stejđeve, off-ove, stol za deset uvaženih uzvanika i ...

nedjelja popodne – nogometni dan. zrak je mirisao na snijeg kao seoska frajla na mirišljavi sapun. sunce je sramežljivo napuštalo nebo skrivajuć se, kao razigrano dijete, među granama stoljetnih stabala. tri je para nogu šuštavo hodilo po tepihu šarenih jesenjih boja prostrtim puteljcima parka. moj Whisky i ja u ritualnom šetanju misli. zašto psima s pedigreom i rodoslovljem koji seže u prve dane Austro-ugarske monarhije, daju ta čudna strana imena, zar naša nisu dovoljno dobra, dovoljno plemenita? tko bi ga znao.
zablesan u viziju trenutnih misli krajičkom oka spazih kako ta dobričina od Njemačkog ovčara, veselo mašući repom, zamiče za ugao od živice. što mu je odjednom, obično nikada ne ignorira naredbu "uz!". spremih se da zviždukom dozovem izbjeglicu u svoj vidokrug kad začuh kako mu ime izgovara poznati ženski glas - Malecka.
šetkao je oko nje, njuškajući (poznavao je taj miris) i ližući joj ruku. daj reci mi, povjerovat ću, na ovom si putaljku sasvim slučajno i pogled s prozora tvoje sobe nema nikakve veze s ovim susretom.
prišao sam. razvukla je široki osmjeh, zagrlila me snažno, kao mahovina hrapavu koru staroga hrasta i prislonila tople usne (njene su usne uvijek bile tople) na moj hladni obraz. hajde slaži, vračaš se od negdje ovim puteljkom koji nikamo ne vodi, prihvatit ću to kao istinu.
- kako si mi, nismo se dugo čuli?
nismo, lutko, u te, gotovo tri godine, samo nekoliko puta pojavio se tvoj broj na displeju mobitela, i to onda kada je tebi odgovaralo i samo onda kada si nešto trebala. ne smeta, nikada nisam bježao od toga da pomognem ako mogu, a i obačao sam, na kraju svega.
gurnula je svoju ruku pored moje, u džep stare zelene jakne, i hvatala ritam mojih koraka po šarenom puteljku od lišća. daj reci mi, moje su slutnje bez veze i nisi ovdje da bi pričali što je bilo.
- znaš, nismo više skupa… opet sam sama…
naravno da znam. uvijek se neki dušebrižnik dosjeti da nas je nekada viđao skupa, pa da "pripomene" novosti, nikad se ne zna. nadam se da si umišljam kako mi ta tvoja rečenica zvuči kao da nešto nudiš. sigurno griješim, ta rekli smo...
mi smo dva paralelna svijeta, Malecka, i slučajno smo se sreli u nekoj bezvremenskoj rupi, kao Bermudski trokut, prepuštajući se da nas bacaju valovitim morem ti orkanski vjetrovi požude. i sve je postalo stvarnost kad je taj brod uplovio u mirnu luku. ima li smisla, nakon svih tih godina mirnih putovanja po svojim stvarnostima, trošiti vrijeme ponovo tražeći taj nemirni prolaz između svjetova? ma ja sam samo stari jedrenjak, svježe obojan i s novim jedrima, privezan u mirnoj i plitkoj luci kao kakav muzejski primjerak iz nekih davnih vremena. i taj je kapetan, nekad stari morski vuk, samo vodić po toj olupini prepun sječanja iz nekih davnih vremena kad se jedrilo opasnim morima.
koračali smo u tišini do vrata poznate sive kuće. siguran sam, te kapi iz njenog oka izmamila je zima. nasmijala se, klimnula glavom i ja sam pogledom ispratio njena leđa.
idemo doma, moj četveronožni prijatelju, zrak miriše na snijeg...

ustat će danas imena
ispod mramora crnog
iz grobova bez humka, znaka
iz krvave zemlje
i ponosno, dignutih glava
tiho, kao u životu
u kolonu živih će stati
s braćom svojom po ideji
i zajedno će proći ovom ravnicom
obalom rijeke, plave u pjesmi
ulicama grada mladosti svoje
snovima djece usnule u miru
molitvama žena u odjeći crnoj
licima tužnim, staraca
što iz ponosa suze kriju
sjećanjima našim.

prkosni toranj s tisuću rana
ponosno će gledati
vitezove ravnice
tu kolonu slavnih
bez odore, bez stijega
i zaustavit će vrijeme
kao počasnu stražu
za plotun tišine
u slavu heroja

milijuni će danas
zapaliti svijeće
mimohodi će tužni
ruševinama proći
odjela će crna položiti vjence
od ruža crveno-bijelih
strane će prve biti bez boja
iz prošlosti slike – prva vijest
sastavi školski puni heroja
i obećanja - kao lijek

još ugasnuti neće
plamenovi svijeća
a rastat će se heroji,
sa stiskom ruke
i osmjehom na licu,
od braće svoje po ideji
i korakom bez koraka
tiho, kao u životu
vratit će se u domove vječne
zemlju crnu ravnice svoje
u sjećanja naša.

sjedim jučer na after work kavici u najdražem mi kafiću i prelistavam dnevne novine. informacije napisane dan ranije, otiskane tu noć, u predvečerje dana i nisu baš za čitanje, ali su dobra kulisa za ispijanje kavice i zaobilaženje dežurnih udava presretača koji samo čekaju da podignem glavu s "posla" i uvale mi se s nekom svojom spikom. nakon šesnaeste strane shvatio sam da moje poznavanje materije na novinskom papiru nije zbog velike pameti i silne informiranosti nego datuma koji se crnio na vrhu stranica. tiskovina od prije nekoliko dana. konobar Marijo se samo tiho cerekao (kao onaj pas Draguljče iz crtića kojeg dobro oponaša onaj Ivan i BB kućice u cvijeću).
zapazih člančić o crvenokosima. najnovija istraživanja govore kako su to, u najmanju ruku posebni ljudi. naravno da jesu, pa koliko u svijetu ima prirodnih crvenokosih, jednocifrena brojčica ispred znaka %. što je nešta rjeđe to je i više posebno.
dok sam pomicanjem glave gore-dolje izoštravao slova na papiru (nakon desetak sati buljenja u računalo fokus mi se malčice pomerio iz ležišta) začuh iznad ramena
- zamisli, sami proizvode D vitamin…
Mali je Pop (visoki mlađi brat niskog Velikog Popa) stajao iznad mene u onoj svojoj teksas jakni koja se još sjeća poslijednjih dana druga Tita i riflama s kojih bi se moglo ostrugati maltera dovoljno za ožbukati dva kvadrata zida. nisam siguran da u njima i ne spava, a i ako ih, kojim slučajem, skida garantiram ostaju pored kreveta u "stojećem" stavu, kao donji dio oklopa srednjovjekovnih vitezova.
- a zamisli da su zelenokosi, pa da proizvode klorofil, samo izađu na sunce i nahrane se. - dodao sam.
nacerio se od uha do uha pokazujući svoje rijetko lijepe zube, mislim, u njegovim je ustima bila rijetkost pronaći zub, a i taj je izgledao kao izmasakrirani ratnik s gangrenom, po boji, izgledu i mirisu. sumljam da se može prisjetiti što ono bješe klorofil, ali je barem pokazao interes za moj komentar.
- ma, znaš, treba se bojati takvih ljudi koje je i Bog obilježio! – dodao je ispijajući pivu.
- aha, naročito onih koji gledaju u križ!
- ma jebi se ti, znaš! – ljutito je napustio moje zaleđe.
očigledno da Mali Pop još nije zaboravio onu epizodu s kraja prošlog stoljeća kad je pijan, u društvu Bandara, za šankom podjebavao nekog Tipa koji je gledao u križ. Tip je, nesklon šalama na vlastiti račun, odalamio Malog Popa tako da je ovaj napravio dvostruku piruetu s intencijom doskoka na glavu. od pada glavom na pločice spasio se hvatanjem zubom za metalnu barsku stolicu. glava je ostala netaknuta, ako ne računamo šljivu (veličinom bi više odgovarao izraz patliđan) na desnom oku i manjak zuba (i to onaj s kojim je otvarao boce piva). svoju je neslavnu epizodu pravdao činjenicom da ga je Tip iznenadio jer, onako zrikav gledao je u Bandara, a zviznio njega.
od tada, Mali Pop, izbjegava šestoprste, crvenokose, albino prozirne, ljevoruke i posebice one što kledaju u križ.

gusta se magla razvlačila ravnicom kao tijesto za pizzu. vozio sam cestom Selo – Grad trideset kilometara na sat, jedna ruka na volanu, jedan prst u nosu i oči zaljepljene na šajbu.
- pazi kako voziš. savjetovala me Moja Svjetlost U Tmini kada sam kretao - spustila se magla.
- hoćeš reči, digla se magla?
- kako digla, zar ne vidiš?
- ako se dobro sjećam magla nastaje tako da se voda isparava iz tla zbog razlike u temperaturi tla i zraka, ako se nešto isparava onda se, po logici, diže a ne spušta, zar ne?
- znaš šta, ti samo kompliciraš. do sada se uvijek govorilo, kad se magla pojavi, da se spustila i čemu ti sad razmišljaš da li je to logično ili nije. tako je od pamtivjeka, u ostalom pitaj koga hoćeš i svi će ti reći kao i ja.
da u pravu si, zašto kompliciram, zašto jednostavno ne mogu držati jezik za zubima i kud svi Turci… ali što ako svi Turci idu u krivom smjeru? što ako se uporno uvjeravamo da nešto jeste iako nam goli razum govori da nije. i što se dogodi ako nastojimo promjeniti nešto u što svi vjeruju kao u «vječnu istinu». nije li Galileo bio u pravu kada su svi bili u krivu i skoro zbog toga završio na roštilju. i on je sada, s nekim odmakom vremena, genijalac, a ja samo kompliciram.
ma nije ta magla lupus in fabula. koliko sam takvih životnih sitnica prihvaćao zdravo za gotovo samo zato što nisam imao volje, ili bolje rečeno, snage malo se potruditi i promjeniti ih. i koliko sam puta u stomaku osjetio onu mučninu što grči želudac zbog krivnje za propuštanim. koliko sam puta ostajao na kolodvoru i mahao maramicom za vlakom koji se upravo udaljavao, a trebao sam biti u njemu i mahati onima što ostaju. i danima sam se, nakon toga, uvjeravao da sam postupio kako treba. k vragu, da sam postupio kako treba zar bi se onda u to trebao uvjeravati?
a opet mislim, u čemu je veća snaga? prihvatiti izazov, ukrcati se u taj vlak što vodi u nepoznato, putovati u neizvjesnost i tako pokazati svima onima što ostaju da sam odabrao pravi put ili ostati, s mišlju da sam krivi čovjek na krivom mjestu u krivo vrijeme, i boriti se protiv svojih osjećaja, sumnji, uvjerenja i, s vremena na vrijeme, izreći neko svoje neslaganje «s njima», neku svoju misao, neku svoju istinu i… komplicirati.
hrabro otići, stremiti za nečim novim i biti kukavica u očima onih što su ostali ili kukavički ostati u tom jezeru što se pod jarkim suncem pretvara u baruštinu i hrabro se ponekad protiviti onima što ostadoše, komplicirati.



jedino što znam zašto sam tu gdje jesam - voli me i kad kompliciram….

novinskim stupcima, internetskim portalima, razgovorima uz kavu, postovima na blogu u zadnje vrijeme tumara, kao avet crnog viteza s isukanim mačem, tema varanje.
jedno sasvim normalno druženje sa svrhom gledanja tekme i izjedanja šunke zaostale iz prošlogodišnjeg pokolja svinja, pod utjecajem obitelji Beckam i njihove sklonosti ka izvanbračnim aktivnostima, dovele su nas do muško-ženske rasprave na zadanu temu. priznajem da nakon ovog eminentnog skupa iz «sobe teza» nisam izašao ništa pametniji, ali prenjet ću vam neke utiske.
već prvo pitanje "gdje počinje varanje?" iznjedrilo je nekoliko proturječnih argumenata. muška teorija da počinje sa sexom bila je preočita i prejednostavna za takav eminentni ženski skup i korjeni su se tražili u situacijama puno prije sexa – konačne potvrde prijevare.
dugo smo branili tezu o sexu kao početku, jer sve ostalo su samo indicije, osnovana sumlja da je protuzakonita (mislim na božije zakone) inkriminirana radnja i učinjena. na kraju i crkva smatra brak ništavnim ako nije konzumiran. ženski je dio bio više konzervativniji te početkom smatrao već i sms poruke erotskog sadržaja, jer gdje ima dima ima i vatre. svoju su tezu podkrijepili argumentom: slanje sms poruke erotskog sadržaja bivšoj djevojci/dečku, koja/koji je k tome još i zgodnija/zgodniji od sadašnje/sadašnjeg je čista prijevara. asex je konzumiran, ranije doduše, ali se računa, ha! monstruozno inscenirani događaj koji nas je ostavio bez riječi (ovako što može pasti na pamet samo prevarenoj ženi!).
ok, ali ne možemo smatrati svaki razgovor koji potiče na prijevaru, pa čak i sam sex uvijek – varanjem. što je recimo sa situacijama koje ne smatramo "normalnim" uticaj alkohola, lakih droga ili na primjer velike duševne boli nanesene od strane suprotnog spola. više dana posvađan s djevojkom odlazim na tulum, dobro se olijem (tuge radi), zapalim rizlu i ne odolim napadačkom šarmu djevojke koju uopće ne poznajem. praktički sam silovan, da li sam i teoretski varalica?
inkriminirano djelo počinjeno u trenutku neubrojivosti (koje poznaje i naše pravosuđe), smatraju djevojke, ne oslobađa nas potpune odgovornosti jer, postojala je namjera – odlazak na tulum, konzumiranje alkohola, prepuštanje užicima lakih droga i čarima ljepotice. varanje je samo jedan od mogućih epiloga namjere da se nešto dogodi. Ideš!
ali ako o tome niko ne sazna? htjedoh reći da li je varanje varanje samo ako se o tome sazna? život u zajednici koja ne egzistira na ljubavi nego nekim drugim, praktičnim načelima, uzrokovala je postojanje veze zasnovane na ljubavnim ili čisto sexualnim osnovama i takva je veza tajna za sve osim za same aktere veze. postoji li tada prijevara, jer je evidentno da jedna polovina te i takve veze ne uvažava osnovne postulate bračne/izvanbračne zajednice?
postoji, tvrdi ženski dio tima, ali ovdje nije riječ o varanju osobe s kojom ste u vezi nego varanje osobe s kojom dijelite ljubav ili krevet. provoditi određeno vrijeme s trećom osobom bilo u ljubavi ili samo u sexu varanje je te osobe (iako joj niste ništa obečali niti ona išta zahtjeva) i to s osobom s kojom ste u vezi, ali vam ništa ne znači. voljeti jednu osobu (ili s njom dijeliti krevet) a u javnosti se pojavljivati s drugom (koja vam je nebitna) varanje je vaše ljubavne/sexualne veze. ma da.. !? nek neko, molim vas, povuče vodu!
srećom, velika količina soli iz godinu dana odstojale šunke uzrokovala je potrošnju i poslijednjih zaliha tekuće podrške skupa te je isti gotovo naprasito prekinut. neiscrpna tema, kao klupko vune s kojim se igra mala maca, očigledno ima veliki broj početaka i krajeva i...
sve u svemu iz svega izrečenog saznao sam samo da neke vidljive i čvrste granice između vjernosti, flerta i varanja baš i nema i vrlo je subjektivno gdje će ona biti povućena. zaljubljenici u more bi rekli: boja mora nije od vode nego od neba!

I. PJEVANJE

SAN U JAVU PRETVORITI TREBA

Knjigu piše Direktore silni
Vezir strašni velikog Sultana
ter je šalje svojemu vazalu
umnoj glavi Zlu i Naopaku
u knjizi mu belaj besidio:
Umna glavo, Zlo i Naopako
počuj glasa Velikog Vezira
noćas mi se, dok sam usnut htio
jedna miso stvorila na javi
da učinim velikog domjenka
u čast slavi mojemu Sultanu
i njegovim Vezirima velim
Begovima i Agama silnim
što vladaju neživim i živim
svakom rajom, zvirima i biljem
zemljom ovom izmeđ tri rjeke.
Pa ti uzmi podanike svoje
umnoj glavi dobre pomagača
ter pretvori misao u dilo
smisli kako učiniti treba
da nam Sultan zadovoljan bude
a Veziri, Begovi i Age
suze rone od zavisti ljute
ter spremaju velikijeh muka
nesposobnim vazalima svojim.
To učini do sutrašnjeg dana
sve po redu u knjizi zapiši
i pošalji svome gospodaru
Direktoru, velikom Veziru.
Prave riči nagradu ti daju.

II. PJEVANJE

JAVA SAN NADMAŠITI HTJEDE

Kad je knjiga umnoj glavi stigla
on zasjedne u osamu pustu
oko njega ni raje ni ljube
samo mjesec što gleda s neba
ter on stade u javu pretvarat
san veliki Direktora svoga
i u knjigu zapisivat misli.
Bile dvore kraj velike Rjeke
ukrasiti zlatom odabranim
što se ono uzeo od raje
kad janjičari harač skupljahu.
mlade djeve u ruhu iz kraja
svakog gosta smjehom dočekuju
ter ga vode do njegova stola
tamo svakog podvoriti treba
odabranim jelom što se sprema
rujnim vinom i rakijom jakom
napojiti Sultanovu svitu.
mladi momci i djeve rumene
kazivati odabrane riči
pjesnika velih iz ovog kraja
a svirači da ih prate tiho
pjesmom milom slavuja iz gore
neka Sultan i njegova svita
za razgovore imadu mira
i na kraju neka djeve bajne
svakog gosta darivaju darom
nek sve traje od podne do mraka
ne mjeri se užitak na sate
ko ni zlato na veliki kantar.
Posla knjigu Zlo i Naopako
svom veziru Direktoru silnom
kako reče, zorom drugog dana.

III. PJEVANJE

VEZIR SVOJIM DARIVA DAROM

Čita Vezir knjigu odaslanu
knjigu čita, oči mu se žare
gleda snove na javi što stoje
veli snovi zlatnike mu broje
šalje Pašu, svoga ljuta zmaja
vjernu vojsku s Dinare brda
da dovedu Zlo i Naopako
umnu glavu i njegove momke
da preprave što je noću sanjo.
moj vazalu Zlo i Naopako
tvoja knjiga puna lipih riči
vidi mu se, zadivit Sultana
samo malo dotjerati treba
mjesto Dvora bili šator dići
ne krasiti ga zlatom neg srebrom
nek pjesnici naši odabrani
pjesme sklope starije i bolje
nek su naše, nek Sultana slave
ne treba nam darivati darom
svakog gosta što se divit došo
dotjeraj mi moje snove lude
velim ću te darivati darom.
moj Veziru, moja svjetla glavo
ne mogu ti uslišiti želje
šator nije što i bili Dvori
niti srebro kao zlato sija
Sultanove pjesme nisu naše
ko da slavuj poje glasom kosa
tvoji snovi košnica je bila
u koju su marljive pčelice
unosile ideje što skupe
sada hoćeš, vrli gospodaru
da zatvorim košnice sa medom
i ostavim pčele na livadi
a košnice da nastavi punit
one muhe što po govnima lete
ima jošte umnih glava ovdje
koji snove stvaraju u javu
tako vjerno ko da nisu tvoji
ne treba me darivati darom
nagrada će meni dobra biti
kada ćujem smjeh ti iza leđa
i savjet ću tebi jedan dati
nije svakom stvorit san u javi.

razgovarajući, pa i pišući svoje postove, izbjegavam upotrebljavati neke riječi koje smatram, u neku ruku, meni neprihvatljivima. iako su to sasvim normalne riječi u sasvim normalnoj svakodnevnoj konverzaciji, koje svojom jednostavnošću i značenjem odražavaju bitak rečenog, u mom su riječniku, ako ne izbačene, onda berem do krajnjih granica marginalizirane.
zašto?
jednostavno zato što se ne uklapaju u moje viđenje stari i onako izgovorene ili napisane djeluju pregrubo i presurovo i jednostavno nisu dio moje osobnosti.
jedna od takvih riječi je bivša.
tih pet izgovorenih glasova ili napisanih slova kratko, jednostavno i konkretno označava neku prošlost.
bivša djevojka, bivši posao, bivši auto, bivši prijatelj…
sasvim benigna riječ koja u mojoj glavi odzvanja kao udar groma u olujnoj noći.
u svome sam se životu naslušao priča o nekim prošlim ljubavima koje su prečesto završavale vrlo burno, oplemenjeno beskonačnim natezanjima, svađama što nemaju kraja i nepovjerenjima. o njima se gotovo uvijek progovaralo kao o noćnim morama, velikim zabludama, neoprostivim pogreškama.
promjenom posla firma iz koje se otišlo bila je prepuna ulizica, spački, nekorektnosti, njom su carevale dvorske lude i cirkuski klovnovi.
stari su automobili preko noći postajale islužene kante, neumjereni potoršaći živaca i novaca, a prijatelji koji to više nisu najgori neprijatelji. vješalo se, u tim pričama, na svjetlo dana sve ono prljavo rublje, kao signalne zastavice na starim drvenim jedrenjacima, a sve s ciljem i svrhom kao neke edukacije "nevinog slušatelja" da ne ponovi grešku.
moje veze, moji poslovi, moji automobili, moji "prijatelji" nisu bivši, oni su za mene dio prošlosti, kamenčići u mozaiku moga života, detalji koji krase odjeću u kojoj kročim ovim svijetom.
sve su moje veze, i one za jednu noć i one što su trebale trajati vječno, imale na početku jasno i glasno definirane ciljeve, kao sudske presude na oglasnoj ploči. zahvaljujući tome, što smo mrvice istine prihvaćali bolje nego gomile laži, takve veze, na svome kraju, nisu bivale gubljenje vremena, nehumane i nekorektne i nisu imale minus na računu. u njih se uvijek više ulagalo nego se trošilo. ne vjerujem da mi se to događalo zato što sam baš znao, više je, ipak, to bila stvar sreće.
poslove sam mijenjao ne zato što sam mislio da su loši nego zato što sam očekivao da će budući biti bolji. i oni su čangrizavi starci, dvorske lude i cirkuski klovnovi samo imali loš dan.
moj je stari automobil, vozeći me cestama sna i bespućima košmara, bio i ostao moj najbolji suputnik u lutanjima kroz prošlost.
a prijatelji, njih imaš ili nemaš. ili jesu, uvijek i za sva vremena, ma što oni mislili o tom, ili nisu, od prvog dana. ne uzimam za zlo trenutke slabosti pa čak i kad godinama traju.
ni riječi ostavio, prekinio, rastavio nisu mi nekako po volji. negdje u mojoj podsvjesti, njihov izgovor, odjekuje kao trganje plahte kojom se previjaju rane u nedostatku zavoja, kao kidanje odjeća s nevinog curetka, kao cjepanje jedara brodu u oluji. ja nisam ostavljao niti bio ostavljan, jer nisam ništa ni posjedovao i nisam bio posjedovan. nisam prekidao niti se rastavljao, jer ostavljao sam netaknute mostove preko tih litica. ne da bih se vračao i, kao grešnik što zaglibio je do dna, tražio oprost i utočište u toplini nečijeg doma, nego da na njegovom luku, raširenih ruku, dočakam drage goste.
od svojih sam se prošlih ljubavi, jer sve sam ih voliko, duže ili kraće, ne manje ili više, jednostavno civilizirano razdruživao.
što se mene tiće, neke riječi u riječniku ne moraju postojati, ali neka su tu, netko ih voli, pa neka izvoli.

dogovorih s Mojim Svjetlom U Tmini kidnut će ranije s posla pa se nađemo u 18 Tamo Ispred i gibamo negdje na neku klopicu (favoriziram čevape – totalni ovisnik o blogu).
stižem, upravo na vrijeme, akademsku četvrt poštivao sam na faksu. zvoni mob, Ona je, zbrka na poslu (ma znao sam…), kasni dva sata. nema frke, Pile Malo, što je dva sata naspram cijelog života pred nama, već ću ja naći načina kako ubiti vrijeme koje sam, iznenada, dobio na dar.
odlučno krenem i zastanem, znam li ja kamo ću? ma baš me briga kud ja idem! uvijek se nađe ono mjesto gdje face slične meni dokolicom ispunjavaju praznine.
dovukah se, polako, do kolodvorskog birca, tri pijanca razmiću kontinente, baka u crnini sklopljenih ruku, kao da moli, kraj nje djevojčica, spava glave naslonjene na putnu torbu, u kutu gospodin sa šeširom ispija lokalno pivo iz boce, a za šankom, barmen telećeg pogleda, krpom polira musavu čašu. pogledom, kao fol, pretražih kafanu, osmjehom uzvratih na barmenovo kimanje glavom i izađoh van.
mrak se navlačio nad polupustom ulicom, kao što ljubavnici rolom zamračuju motelsku sobu, vjetrić je u prolazu motao lišće oko nogu i ostavljao one poznate jesenjske mirise. uvalio sam ruke u džepove i krenuo na put bez jasnog cilja, kao ukleti Holandez po beskrajnoj pučini sivoga mora.
glupo je bilo okrenuti sada dva-tri broja, zakinuti nekog za slobodno vrijeme ili se uvaliti u nečiji život na sat-dva zbog kave i cuge jer za ozbiljniju spiku vremena nema.
kakav bed.
odjednom višak vremena, onog istog koji stalno tako nasušno fali, počinje tražiti zabavu u nekim razmišljanjma. što bih ja to radio, s viškom vremena, da sam ga imao prije Nje? protresoh glavom da prosijem misli, kao brašno kroz sito, i odbacih odmah ono krupno, ono sljepljeno nekim nevidljivim ljepilom sumlje. ono prije nije bilo ovo sada i nije vrijedno pomena. neka sam proklet ako nije: uvlačiš mi se pod kožu polako.
spustih se do Rijeke. u Kafiću četiri studentice na kraju predavanja. Marijo, dužu kavu i mlijeko i šlag i deci minerlane, i limun i mjehurići. i, konobar, one novine sa šanka!
- te su novine jučerašnji broj.
tko mari, u najgorem si društvu kada si sam.

iznenada, u pola posla, ničim izazvano i od nikog poticano, svojevoljno i na svoju ruku, kakav je i bio cijelog života, prestalo je, u miru i bez velike buke, kucati...

radničkoj klasi,
radnim ljudima i građanima,
narodima i narodnostima
Samo Formirane Republike Blog

umro je drug Grunding Videoplayer

noćas u 22 sata i 18 minuta na polici iznad tv-a prestalo je kucati veliko metalno srce mog dragog i nikad prežaljenog Videoplayera Grunding. upravo nedje u pola posla, presnimavajući s iznajmljene videotrake neku pornjavu za Susjeda Adolescenta moj se neprežaljeni drug i suborac samo malčice nakašljao, zaškripio i ugasnuo svoju zelenu lampicu.
dvadeset i dvije godine moj saborac Grunding i ja dijelili smo i dobro i zlo, i tugu i smijeh, i horror i triler, i gole žene s velikim sisama i crnce s kablovima među nogama i crtiće raznih fela i krvave ratove i plačipićkaste drame, i krv i suze. obišli smo najskrivenije kulise Hollywooda, prašume amazone, pijesak Ivo Jime, pili čaj u Sahari, gradili mostove na rijeci Kwai, jurili četveropregom po Koloseumu, smrzavali se uz Dr. Živaga i bezbroj puta ponavljali onu našu: "Iskreno rečeno, moja draga, baš me briga!"
oprostio sam ti sve ove godine, što je tvoja služba u mome domu plaćena suhim zlatom u onoj čvrstoj dojčmark valuti. oprostio sam ti što si za te pare obavljao samo pola posla, reproducirao, a ne i snimao. oprostio sam ti što si naporno radeći već nekoliko puta odležao u bolnici (bez dopunskog zdravstvenog osiguranja svako me tvoje bolovanje dobrano koštalo). oprostio sam ti što sam na tvoje gumice trošio više nego na svoje i što si gutao, drobio, žvakao i kidao videotrake, zbog čega sam se naplaćao penala, ali ti neću i ne mogu oprostiti to što si umro.
ma sve je to kap u moru svega onog zadovoljstva koja si mi pružao u ovo vrijeme našeg zajedničkob bitisanja. znam, malo si se ljutio kada sam jednog dana pored tebe postavio onaj lijepi sivi tanki i lagani Samsung Videorekorder. znam da ti nije bilo lako ni kada sam kući doveo predivno Kućno Kino. ali trudio sam se, činio sve, da tvoje počasno mjesto među mojom tehnikom nitko, ama baš nitko, ne zauzme.
i sad, nakon svih tih godina, nakon svih lutanja, nakon zajedničkih smijanja i plakanja ti si jednostavno odlučio umrijeti... ma sram da te bude, sebična limena kutijo, spodobo metalnog srca! ma govno jedno iz nosa!!!
zbog tebe i tvog takvog odnosa prema mojim osjećajima nikada više, ponavljam, nikada više u moj dom neće kročiti niti jedna stvarčica sklepana u Vermahtu. od sada pa nadalje kupujem samo Japanske, Korejske i Tajvanske tehničke drugove što svijetle u puno boja, što imaju daljince s milijardu dugmića, što reagiraju na senzore i što crkavaju nakon dvije-tri godine, dovoljno brzo da se čovjek na njih nemože, sve i da hoće, naviknuti, da mu ne prirastu srcu i da na njihovom pogrebu osjetim isto što i na pogrebu susjedove mačke (one što sam je ubio kad mi je odnijela komad kobasice iz pušnici).
eto ti na, naci švajn! ma što te neubi onaj Bata Živojimović '43 na neretvi smrdljiva komunjaro! omilio ti se socijalizam jugonostalgičarska napravo!!!

pogreb dragog nam pokojnika bit će u srijedu u 16:30 na groblju Kabastog Odpada.

u svakoj društvenoj zajednici, bila ona mala ili velika, postoji barem jedna jedinka zadužena za uveseljavanje društva. sjetite se samo svojih školskih dana. u svakom je razredu bio netko tko je zbijao neslane šale s učenicima, učiteljima, a bogami i pratećim osobljem. i takve su nam osobe uglavnom cool, stajemo u njihovu obranu kada, zbog svojih nestašluka bivaju terorizirani od jače pozicioniranih i nekako ih se rado prisječamo u svojim pričama. ali, takovi nerjetko ne znaju kad je dosta i prije ili kasnije za metu zajebancije uzimaju baš vas. e, tu onda sve prestaje biti zarkancija i započinje – stvarnost.
prijatelj s faxa, Žvrle, bio je upravo takva jedinka. imao je prodorne plave oći i plavu kovrđavu kosu, kao da je upravo Anđeo sišao s Leonardove slike, ali i nasušnu potrebu da stvara nepodobštine. izvana Anđeo iznutra Vrag. kada bi dolazio hodnikom uvijek mi je u glavi svirala tema iz filma Noć vještica.
u početku su nas njegove zafkancije, priznajem, oduševljavale.
jednom je skoro zapalio labos mješanjem kiselina. kao slučajno je prevrnio epruvetu sa sumporovodikom (jedna kap te tekućine smrdi kao sto pokvarenih jaja) pa smo svi u grupi dva dana ostali bez osjeta mirisa (poslije nas zvali Šunjkavci). kada je zgodnoj asistentici na vježbama pružio preparat i rekao "Fukso!" (u slengu – kurva) nismo niti trepnuli. zaprepaštena je asistantica ostala bez glasa, a on je mirno ponovio "Fuksin, molim!" (fuksin služi za bojanje preparata). držeći njegovu stranu kao da smo mu dali znak – zajebavaj nas! i zajebavao nas je, onako pomalo da se ne uvrijedimo jako, ali da pamtimo.
nakon nekog vremena bezuspješnog pomirljivog uvjeravanja definitivno smo zaključili da se njegovo "otimanje kontroli" može izliječiti jedino osvetom.
terenske vježbe na Farmi bile su dobra prigoda za to. on i ja bili smo u različitim grupama, i na svaku je vježbu dolazio tjedan dana nakon mene. našli smo se u nedjelju na cugi da mu prenesem utiske. ispričao sam kako sam se radnicima predstavljao kao novi tehnolog, ništa ne radio samo naređivao i još podosta laži manjih i večih. zagrizao je.
u ponedjeljak se, ranom zorom, pojavio na Farmi, predstavio se kao tehnolog i šetao firmom kao puran. nešto oko osam Garo je nazvao Farmu, portiru se predstavio kao psihijatar i obavjestio ga da je jedan bolesnik pobjegao iz vozila na putu za Jankomir, da se obično predstavlja kao tehnolog po imenu Žvrle, da ima plavu kosu i plave oči i zna biti opasan, pa ako su ga vidjeli da odmah jave.
portir Ustavi svoj je nadimak dobio po načinu kako je zaustavljao vozila na ulazu – stav mirno, desna ruka u zraku i prodoran krik ustavi! (zaustavi). bio je nepismen (precrtavao je brojeve automobila u knjigu ulaza) i zbog godina nesposoban za bilo kakav drugi rad. poziv psihijatora (psihijatra o.a.) "doktora Gare" shvatio je više nego ozbiljno. odmah je raportirao da je sumljivo lice u krugu Farme i zatražio daljnje instrukcije. Gara ga je zamolio da istog pod hitno zaključa u neku prostoriju, da mu ne vjeruje niti riječi, da nikome ne govori o tome da se ne stvara panika i da čeka dolazak hitne. Ustavi je Žvrleta namamio u prostoriju bez prozora i s metalnim vratima (prije služila kao skladište) i zaključao ga, ne obazirući se na njegova objašnjavanja.
plan je bio da Debeli, inače vozač ambulantnih kola, s ekipom (i naravno nama) dođe po Žvrleta negdje oko deset, ali je zaglavio s nekom babom u bolnici. vrijeme je odmicalo, hitna nije dolazila a Žvrle je postajao sve bučniji i portir Ustavi slučaj je prijavio Direktoru.
poslije se kao vodila neka istraga po Farmi, faxu i krugu njegovih neprijatelja, ali ništa nije otkriveno. spletkaroš je ostao NN.
sorry Žvrle, eto, sad priznajem, to smo bili mi.

za sve moje tužne prijatelje na blogu jedna pjesma što sam je noćas odvrtio desetak puta...

VRATIO SAM SE ŽIVOTE

Opet mogu čuti kako raste trava
Obuklo se nebo, košulja mu plava
Proteže se more i zijeva
Kihnulo je sunce i oblaka nema

Opet mogu budan sanjat' sve što želim
Imam svemir ljubavi s tobom da ga dijelim
Opet kuca strana lijeva
Sretan sam jer znam: opet mi se pjeva

Vratio sam se, živote
Otjer'o sam dane sive
Imaš li za mene još ljepote?
Vratio sam se opet medju žive

Opet sreća tragove mi prati
A do kada, ko to može znati?
Sve dok u meni živi nada
Život je lijep, život je sada

Vratio sam se, živote
Otjer'o sam dane sive
Imaš li za mene jos ljepote
Vratio sam se opet medju žive

Kemal Monteno

... ne sahranjujte svoju nadu... pliz

… a što si pod tim mislio?
ponovo sam čuo tu upitnu rečenicu. koliko puta do sada, nakon nekog svog izlaganja, netko priupita što sam mislio? zar ja frfljam? govorim u zagonetkama? pa valjda sam mislio ono što sam i rekao. ja sam glup i ne mogu u isto vrijeme misliti jedno i govoriti nešto sasvim drugo, a i, kako bi rekli naši stari, imam jednu veliku falingu, kažem što mislim (i obrnuto).
i sjetih se tako mog dugogodišnjeg deranja onih drveno-metalnih školskih stolaca i gnjavaža pod satovima hrvatskog jezika na temu: "što je pjesnik htio reći", kao dječija igrica u kojoj jedan zamisli neki pojam, a drugi pogađaju što je zamislio (i tko sa sigurnošću može tvrditi da je baš to zamislio…). na jednom podosta iscrpljujućem "što je pjesnik htio reći" satu na temu A. G. Matoševe "Utjehe kose" više nemogah izdržati umna lupetanja aktivnih ulizica i održah jedan poduži antiprotivan monolog u kojem sam oblatio sve do tada rečeno (veliko hvala profesorici koja je cijenila osobe s vlastitim mišljenjem, da toga nije srednju bi završio tek uz pomoć opće amnestije). predložih tada odrecitirati jednu pjesmicu meni poznatog autora (moju naravno) jer točno znam što je mislio dok ju je pisao, pa da vidim sve te umno potkovane kako će je analizirati…
pa kaže…

BIJELO
u bijelom, okružen bijelim
na bijelo ja sjedim
dok oko luta od bijelog do bijelog
a vjetar plaće i nosi
miris dubina

mislim, sjedim,
pišem, radim,

uzdah olakšanja,
još tren ili dva,
lišće što svjedok je svemu
žalosno zašušti
i žubor vode odnosi taj plać

svemu je kraj…

i počne tako analiza, ko' neka nevinost, neka tuga, draga na smrt bolesna (bijela bolesnička soba), umire priroda (ekološko osvješteni) i gomila drugih misli asociranih bjelinom, uzdasima, žalosnim lišćem i žuborenjem vode.
"hvala", rekoh na kraju, ali istina je malkoc drugačija:
tog jutra, u bijeloj majici, u kupaonici s bijelim pločicama sjedio sam na bijeloj WC školjki i obavljao nuždu dok su mi, iz dosade, oći bauljale po bijelim pločicama. naravno, kako to već biva, puštao sam vjetrove pa otud mirisi dubina. i pomislih odjednom "ajde da to pretvorim u stih" i pišem… na kraju posegnuh za papirom (to lišće što svjedok je svemu) i pustih vodu (žubor vode).
tako…
izmamio sam aplauz svoje profesorice i mračne poglede dežurnih dupelizaca i dokazao i pokazao da nije uvijek onako kako zamišljamo da jest nego, obično, onako kako stvarno jest.
i uvijek, baš uvijek, govorim što mislim…

tvoje ime
zlatna slova na crnom mramoru
žute krizanteme i plamičci svijeća

zapalih cigaretu, kako smo se dogovorili
polovinu ostavih, već desetu

i dečki su ovdje
i Crni je opet kleknuo i zaplakao
znam, rekli smo, samo pičkice plaću
al' oprosti mu, on je ovdje jer ti nisi
nikako da zaboravi

izgovorih glasno ono tvoje
"...znaš kad je miš rekao slonu..."
i nasmijali smo se nakratko i osluškivali
nebi li čuli tvoj zarazni smijeh negdje od gore

spavaj u miru
svratit ćemo opet, nagodinu
ako neko od nas ne ode prije

Brki