666999

izvukao sam Moje Svjetlo U Tmini iz tople sobe na hladnoću ulica Grada pod izlikom romantične šetnje. snježne pahulje pod nebeskim svodom, škripa koraka na bijeloj stazi i pijuckanje kuhanog vina za stolom pokraj izloga kafića.
u stvari, samo sam htio malo probistriti mozak. zadnjih sam ga dana, pripremajući domjenak, nafilovao gomilom bespotrebnih fajlova i primjećujem kako je komunikacija između mojih moždanih stanica zakrčena kao autoput ispred tunela Sv. Rok.
hodali smo polako klizavom ulicom pokrivenom snijegom i bauljali po izlozima. istina, po izlozima je bauljala Moja Svjetlost U Tmini, ja sam, unatoč željema, i dalje u glavi preslagivao, kao dijete lego kockice, dijelove sinopsisa tražeći onu nit poveznicu koja će dobro osmišljene fragmente povezati u neku suvislu cjelinu.
- pogledaj kako divno pada, kao da pahulje plešu na nekoj beskrajnoj pozornici!
da, vidim, vidim onaj skupo plaćeni plesački par kako do poslijednjeg trenutka pokušavaju uskladiti naučene plesne korake s veličinom nametnute im pozornice. još dva kvadrata, još samo dva kvadrata i bio bi to savršen spoj veličine plesnog para i veličine plesnog podija. jebena dva kvadrata, a tamo se šepuri stol za deset ljudi i podsmjehuje mi se, kao da je svjestan svoje potrebitosti.
- što kažeš na ovaj crni kaput, jelda je lijep?
crni dugi kaput iz izloga na trenutak mi je odvratio misli od plesa snježnih pahulja. izgleda mi nekako kao popovska mantija, htjedoh reći... da li je izraz "poštovani ugladnici" dovoljno dobar kada se obraća Biskupu i njegovoj sviti. a kada bih napisao "vaša svjetlosti"? ma ne, to me odmah asocira na onog picoferaja iz velog mista. samo mi još fali da se neki kretenski gost počne cerekati na pozdravni govor...
- dobro, ideš li ti ili ćeš do jutra stajati pred tim izlogom?
pogledah u pet metara udaljeno Moje Svjetlo U Tmini facom elijena pogrešno teleportiranog na dvije tisuće svjetlosnih godina udaljenu planetu u dvije tisuće godina krivo vrijeme. stajala je onako zbunjeno pod svjetlom ulične rasvjete dok su pahulje snijega oko nje, obasjane neonom, svjetlucale kao zvijezde na beskraju neba.
u dugu zimsku noć... to je to, Tadijanovićeva "U dugu zimsku noć", savršeni off za fotografije zime na prezentaciji kalendara, Cesarić za proljeće, čak i jesen, ne... jesen za Krležu, Krležina "Jesenja pjesma" savršeno dočarava boje, mirise i okuse...
- jel ti mene uopće slušaš!?
naravno da te slušam, draga...
- naravno da ne slušaš, bogami počet ću snimati što govorim da ne moram beskonačno ponavljati jedno te isto...
u stvari, savršeno bi mi odgovarao jedan diktafon, onaj obični, bez puno kompliciranih dugmića i nekih infrared povezivanja i svašta-nešta čudesa. obični, najobičniji diktafon koji je u stanju pohvatati moje trenutno izrečene misli. uhvatiti onu prvu ideju, one su uvijek jednostavne i jasne, sve nakon toga samo je stvaranje proširene rečenice s gomilom pridjeva, priloga, veznika koji svojim kičenim šepurenjem postaju bitniji od bitnog.
- idemo li na vino ili bi najbolje bilo da odemo doma?
stajala je pred vratima kafića s pomalo tužnim osmjehom na licu. znam, draga, usro sam ti veče. što ćeš, tako je to kad intelektualac nosi posao kući.
- idemo na vino!
ma ko šiša zavijane ulice, klizave ceste, policijske patrole, puhanje balona, pjesnike, picoferaje, plesače i plesačice, stejđeve, off-ove, stol za deset uvaženih uzvanika i ...