666999

u svakoj društvenoj zajednici, bila ona mala ili velika, postoji barem jedna jedinka zadužena za uveseljavanje društva. sjetite se samo svojih školskih dana. u svakom je razredu bio netko tko je zbijao neslane šale s učenicima, učiteljima, a bogami i pratećim osobljem. i takve su nam osobe uglavnom cool, stajemo u njihovu obranu kada, zbog svojih nestašluka bivaju terorizirani od jače pozicioniranih i nekako ih se rado prisječamo u svojim pričama. ali, takovi nerjetko ne znaju kad je dosta i prije ili kasnije za metu zajebancije uzimaju baš vas. e, tu onda sve prestaje biti zarkancija i započinje – stvarnost.
prijatelj s faxa, Žvrle, bio je upravo takva jedinka. imao je prodorne plave oći i plavu kovrđavu kosu, kao da je upravo Anđeo sišao s Leonardove slike, ali i nasušnu potrebu da stvara nepodobštine. izvana Anđeo iznutra Vrag. kada bi dolazio hodnikom uvijek mi je u glavi svirala tema iz filma Noć vještica.
u početku su nas njegove zafkancije, priznajem, oduševljavale.
jednom je skoro zapalio labos mješanjem kiselina. kao slučajno je prevrnio epruvetu sa sumporovodikom (jedna kap te tekućine smrdi kao sto pokvarenih jaja) pa smo svi u grupi dva dana ostali bez osjeta mirisa (poslije nas zvali Šunjkavci). kada je zgodnoj asistentici na vježbama pružio preparat i rekao "Fukso!" (u slengu – kurva) nismo niti trepnuli. zaprepaštena je asistantica ostala bez glasa, a on je mirno ponovio "Fuksin, molim!" (fuksin služi za bojanje preparata). držeći njegovu stranu kao da smo mu dali znak – zajebavaj nas! i zajebavao nas je, onako pomalo da se ne uvrijedimo jako, ali da pamtimo.
nakon nekog vremena bezuspješnog pomirljivog uvjeravanja definitivno smo zaključili da se njegovo "otimanje kontroli" može izliječiti jedino osvetom.
terenske vježbe na Farmi bile su dobra prigoda za to. on i ja bili smo u različitim grupama, i na svaku je vježbu dolazio tjedan dana nakon mene. našli smo se u nedjelju na cugi da mu prenesem utiske. ispričao sam kako sam se radnicima predstavljao kao novi tehnolog, ništa ne radio samo naređivao i još podosta laži manjih i večih. zagrizao je.
u ponedjeljak se, ranom zorom, pojavio na Farmi, predstavio se kao tehnolog i šetao firmom kao puran. nešto oko osam Garo je nazvao Farmu, portiru se predstavio kao psihijatar i obavjestio ga da je jedan bolesnik pobjegao iz vozila na putu za Jankomir, da se obično predstavlja kao tehnolog po imenu Žvrle, da ima plavu kosu i plave oči i zna biti opasan, pa ako su ga vidjeli da odmah jave.
portir Ustavi svoj je nadimak dobio po načinu kako je zaustavljao vozila na ulazu – stav mirno, desna ruka u zraku i prodoran krik ustavi! (zaustavi). bio je nepismen (precrtavao je brojeve automobila u knjigu ulaza) i zbog godina nesposoban za bilo kakav drugi rad. poziv psihijatora (psihijatra o.a.) "doktora Gare" shvatio je više nego ozbiljno. odmah je raportirao da je sumljivo lice u krugu Farme i zatražio daljnje instrukcije. Gara ga je zamolio da istog pod hitno zaključa u neku prostoriju, da mu ne vjeruje niti riječi, da nikome ne govori o tome da se ne stvara panika i da čeka dolazak hitne. Ustavi je Žvrleta namamio u prostoriju bez prozora i s metalnim vratima (prije služila kao skladište) i zaključao ga, ne obazirući se na njegova objašnjavanja.
plan je bio da Debeli, inače vozač ambulantnih kola, s ekipom (i naravno nama) dođe po Žvrleta negdje oko deset, ali je zaglavio s nekom babom u bolnici. vrijeme je odmicalo, hitna nije dolazila a Žvrle je postajao sve bučniji i portir Ustavi slučaj je prijavio Direktoru.
poslije se kao vodila neka istraga po Farmi, faxu i krugu njegovih neprijatelja, ali ništa nije otkriveno. spletkaroš je ostao NN.
sorry Žvrle, eto, sad priznajem, to smo bili mi.