666999

ponedjeljak, 31.10.2005.

KONAČNO! OSVETAAAA!!!!

evo ti na...
za svih tvojih 12 PMS-ova godišnje koje sam stojički otrpio bez riječi...

evo ti na...
za tvojih ovogodišnjih pet desetodnevnih depresija prije polaganja ispita, i još dvije sedmodnevne nakon što si ispit ljosnila, kada sam u tješenjima nadmašio samog sebe...

evo ti na...
za sva ona traganja po internetu na koja sam "natjeran" nebi li ti bila pametnija od onih profesora što su ispred imena i prezimena nagurali pola slova naše abecede...

evo ti na...
za sva ona pitanja na koja se nisam u trenu dosjeti suvislog odgovora, zbog kojih sam mudrovao, znojio se i nekontrolirano zamuckivao...

evo ti na...

konačno mojih pet minuta!

gotovo je!
umirem!
nema mi spasa!
padam u krevet pregažen teškim valjkom inženjerske bojne ljube česića rojsa, u glavi mi lupa boris leiner na kompletnom setu bubnjeva, u ušima trube duhači san francisko sinfonijskog orkestra, iz nosa mi počinju teči balci kao viktorijini vodopadi...

dobio sam gripu...
onu običnu - domestikus vulgaris...

i sad sam u tvojim rukama Moje Svjetlo U Tmini narednih tjedan dana (uz malo glumatanja moguće i dva), da te vidim...

evo ti na!

pa se snalazi s muškarac na umoru...
- 00:05 - samo ti piši (22) - nek' printer piše - #

petak, 28.10.2005.

BEČARSKI STIH ZA MALE NOĆNE RAZGOVORE

još od opatijskih pripitih druženja s dragim tamburašima po glavi mi se vrzma jedan stih iz bečarca

"teško ženi koja je poštena
kad ostari nema uspomena"


ležeći tako u zagrljaju Moga Svjetla U Tmini polako me hvatao neki dremež. malko sam se, priznajem, unjonjao zadnjih dana, sve mi nešto dobro ide pa puštam da se stvari odvijaju svojim tijekom, bez kontrole, ne planiram poteze u naprijed, ne predviđam njene, moguće, poteze, ukratko, postajem malko neoprezan. ma ljubav je, u jednom svom dijelu, kao šahovski dvoboj – dobra analiza dosadašnjeg tijeka partije, dobro predviđanje tvojih i "protivnikovih" budućih poteza i planiranje unaprijed barem dva tri koraka. ma znam ja da je spontanost nekako najbitija (planska rečenica, da vas odmah razoružam ponekih komentara), ali dobro procjeniti što bi htjela, pa to onda napraviti prije nego želja ugleda svjetlo dana jedan je od primjera dobrog "šahovskog" poteza.
dakle, unjonjan u dremeži, sasvim nesvjesno, mojoj sam Svjetlosti tiho na uvce otpjevušio taj stih.
bang! (zvuk nalik padanju metalne tacne s tri čaše od debelog ljevanog stakla i keramičke kafanske pepeljare s logotipom lokane pivovare)
- i… što mi savjetuješ? pitala je, iznenada, Moja Svjetlost U Tmini
- vezano uz što? mislim, propustio sam u dremeži neki njen monolog i sad sam pitanjem uhvaćen u vakumu konverzacije
- pa uz to što si mi upravo otpjevao…
- a, to… ma ja to samo onako, palo mi napamet pa…
- ništa kod tebe nije …samo onako… što savjetuješ, poštenje ili uspomene?
najrađe bi ti savjetovao da me odvališ nogom u zube da se već ranije nismo dogovorili kako na moje verbalne provokacije nećeš odgovarati svojim poznavanjem borilačkih vještina.
u trenu sam se razbudio, kao da mi je netko stavio grudu snijega za vrat, i prvo što sam pomislio bilo je u napad! napad je najbolja obrana! kao, ti nešto mutiš pa sad koristiš situaciju ili ne laje kera radi… ali onda odustah, već sam dovoljno usro, ne moram još i plivat po septičkoj.
- ajde, znaš ti dobro – poštenje, a ja ću se već pobrinuti da imaš uspomena u starosti…
nisam baš siguran da ju je ovakvo tumačenje bečarskog stiha u potpunosti zadovoljio, ali na moju sreću, nije inzistirala na daljnjem elaboriranju ove teze, koja, ruku na srce, ima i manjkavosti. ako ćemo pravo, čitanjem između redova možemo doći do slijedećeg:
a) njene uspomene u starosti bit će pozitivne – sve ću učiniti da joj samnom bude lijepo ili
b) nešto ću brljati okolo pa će, kad ostari, uspomene na mene biti one ružne

uostalom, ima li taj stih uporište u stvarnom životu, mislim, mora li netko tko je, uvjetno rečeno, pošten dočekati starost bez uspomena i obrnuto. ne mogu reći da uspomene na neke ljubavi i "ljubavi", ma kako one završile, u konačnici nemaju iza sebe neke lijepe uspomene. opet, slušajući "one poštene" što su proboravili cijeli život u dvojcu bez kormilara, uspomene takve naravi i nisu nešto presudne…
običan stih bečarca, napisan rime radi i u svrhu zabavljanja puka "natjerao" me da dobar dio noći i dana provedem u traženju Teorije Zavjere…
- 14:19 - samo ti piši (14) - nek' printer piše - #

četvrtak, 27.10.2005.

TEKMA, KLOPA I LADNO PIVO...

zvonim na vratima Moga Svjetla U Tmini sporadično nadrkan. dogovor je bio da se nađemo u osam, ispeći će nekakvo tijesto sa šunkom i sirom i gledat ćemo tekmu u društvu zmija-hladnog lokalnog piva, ali ja kasnim cijelih 25 minuta.
prvo me legica napilila da joj dovezem TV. zašto ljudi kupuju TV-e koji im nestanu u auto ili zašto kupuju automobile u čiji gepek ne možeš strpati jedan najobičniji TV dijagonale 63. dovezao sam ga, istovario i prihvatio ponuđenu kavu. kuhanje kave se malo oteglo, bila je previše vruća a i moj kometar "malu" nije baš previše ozbiljno shvatila. k vragu, količina cuge nema nikakve veze s veličinom učinjene usluge (da sam dovezao frižider od 300 litara zar bi mi skuhala amper kave!?). pored kašnjenje u polasku još mi se na cesti napilio nekakvi starkelja s jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane i pišljivih sedam kilometera, u onom svom dizel kadettu s početka '70, vozio tjednima.
dakle, tako blagorečeno iznerviran, ulazim u stan, pozdravljam kako je red i običaj i taman se spremim udjeliti poljubac kad zaćujem:
- a gdje si dosad?
bilo je to, u nekoj drugoj situaciji, sasvim obično pitanje izrečeno nekome ko nema običaja kasniti na dogovoreno, ali u tom trenutku, u njemu osjetih poveću dozu ljutnje…
- ma u piz.. materini, gdje bi bio!
piiiip! krivi odgovor, shvatio sam odmaham ali već je izrečeno…
- pa dobro, što odmah pi..iš, samo sam te pitala, tekma je počela, klopa se ohladila…
bežga, počelo je! prvi samo gol propustili u prebacivanju "loptice" s jednog kauča na drugi, a drugi u "mutnoj slici bez tona", klopa se uredno ohladila, a pivo ugrijalo i sve je pomalo počinjalo nalikovati na onaj kaos iz kojeg je nastao Big Bang.
ustao sam, otišao do hodnika, obukao jaknu, obuo cipele, došao do ulaznih vrata i svom zbunjenom Svjetlu u Tmini rekao:
- danas se neću svađati, ajmo sve iz početka…
izašao sam u hodnik… zatvorio vrata… duboko udahnuo… pozvonio… otvorila je… ušao sam, pozdravio kako je i red, udjelio joj veliki pravi poljubac i s smješeći se upitao
- sorry, malo kasnim, koji je rez?
ležala je na kauču glave naslonjene na moje rame, klopali smo hlado tijesto sa šunkom i sirom, pili toplo pivo i uživali u utakmici…
ovaj je život prekratak da bismo ga proživjeli u svađi…
- 10:16 - samo ti piši (27) - nek' printer piše - #

srijeda, 26.10.2005.

TAMO GDJE PUTUJEM

dal' navika il' ovisnost? jutrom kad stignem na posao uzmem kavicu, sjednem pred računalo, zapalim cigaru, otvorim blog i prošetam po dragim postovima, i onim nekim sasvim slučajnim, kao stranac u noćnoj šetnji ulicama nepoznatog grada, diveći se onim što vidim ili pročitam. i ne odgonetavam da li sve što je napisano i postoji, da li su svi snovi i odsanjani, da li su boli stvarne ili fikcija, da li su postovi samo puste želje ili pravo lice autora. ja samo skupljam te vaše misli za dane koji dolazi.

a zašto sam tu?

ima tomu već dosta davno, tog proljetnog jutra '92, jedno je poznato lice uselilo u moju kuću i u mom dvorištu, ispod starog oraha, naložilo lomaču s mojim uspomenama. odlazilo je u nebo, s plamenom, pepelom i dimom, tisuće fotografija moga života.
spremio sam tada svoj fotoaparat i sličice događaja bivših i budućih pohranjivao negdje u mojim sjećanjima.
i otkrih jednog dana blog.
i dugo je trebalo da skupim snege tu gomilu slika u mojoj glavi na neki način vratiti u stvarnost. strah da se nešto izgubi veća je od želje da se to ima. i vraćam, polako, sve te slike u obliku malenih slova, kitim ih i uljepšavam, ne da mi se više svide, nego zato što su slike mojih sjećanja, i onih ružnih, uvijek bile lijepe. i vraćam ih bez nekog reda i neke logike, onako kako na njima prepoznajem neka lica, neke riječi, neku pjesmu, neku temu s nekog posta, neki lajtmotiv...
sve ovo neće vratiti vrijeme, otišlo je u nepovrat, dobro to znam, jer...
nema više onog restorana u budimpeštanskoj vaci ulici, lenjinovog trga i bulevara crvene armije, nema više "onog" dunava što protiće pored parlamenta i kontrolori u podzemnoj željeznici ne nose više crvene trake oko ruke.
nema više onog bečkog diska «naopako» negdje između dunava i dunav kanala, ni onih tamnoplavih šalica za kuhano vino i drugi su stanari u hundredvaserovoj kući umjetnika.
nema više onog piva u restoranu na bodenskom jezeru što je naraslo do same terase, ni one stare kuće u kojoj je živjela, ni onih ptica što su krasno pjevale (ili mi se to tada samo pričinjalo).
nema više ni mog imena napisanog na papiru i pribodenog na zid jedne kafane u pragu gdje smo u šest ujutro doručkovali pivo iz ruku male plave simpatične konobarice.
nema ni onog crno-bijelog klinca u mornarskom odjelcetu s medvjedićem u ruci što se smije baki i djedi naslonjen na oronuli zid stare šupe. nema više ni Nje, ni Nje, ni Nje, onakve kave su bile...
ni starog oraha više nema, posjekao sam ga odavno, svojom je starošću mamio suze, ni pepela, ni dima s one lomače gdje sada raste patuljasti čempres. ni puno sjećanja dozvati ne mogu, skrivaju se vješto negdje po mojoj glavi bojeći se valda nečijeg strašnog suda.
opisujem slike onako kako ih vidim, i nisam uvijek u pravu, znam, i ne ponosim se baš sa svakom od njih, ali tamo gdje putujem, i gdje ću na kraju stići, valjda postoji neko da ih pravedno procjeni.
- 01:07 - samo ti piši (21) - nek' printer piše - #

utorak, 25.10.2005.

NAZOVI 8 ZA SAN

pripita opatijska praskozorja dočekivao sam umoran kao ratnik nakon bitke svih bitaka. bijeli me krevet i meki jastuk snažno privlačio k sebi kao napaljeni dječarac noćnu damu. otimao sam se snu, s mukom držeći otvorene oči, dok mi misli ne proputuju maglovitim gorskim kotarom, kišnom metropolom, sivom cestom u dolini rijeke i onom mojom šarenom ravnicom, kao paleta s bojama u ruci slikara. a tamo negdje, mazno u snovima, u toplom krevetu, kucalo je jedno drago srce.
dajem nobelovu nagradu onom tko je izmislio brzo biranje na mobilnom telefonu. pritišćem osmicu i promuklim, jedva čujnim glasom, zazivam njeno ime…

- dobro ti jutro, ljubavi moja!
- što se dogodilo? pitala je zbunjeno prenuta iz sna.
- ništa, samo tjedoh čuti Tvoj glas.
- a što je s tvojim, kreštiš kao ulazna vrata? izgubio si dobar glas?
- nisam izgubio, samo sam ga posudio jednim tamburašima i nekim pjesmama…
- znaš li koliko je sati? zašto već ne spavaš? brinulo se Moje Svjetlo U Tmini
- ne htjedoh zaspati dok Ti ne kažem da mi je drago što te imam…

ne, nije to ono "imam" koje ju drži zarobljenu u odajama moje stvarnosti, ono koje pritišće i sputava, koje brani i zabranjuje, koje, kao Othelo, guši zbog ljubomore i nepovjerenja. nije to ono "imam" što ne dozvoljava da se bavi svojim mislima, što hoće sve da zna i sazna, što prati u stopu, čangriza i prigovara, što otima i prisvaja...

drago mi je što je imam jer moje ime tako lijepo izgovara i onda kad je u polusnu, jer je tu, kraj mene, i kad nisam s njom, jer me razumije i kad se ne razumijem, jer…

- pričaj mi nešto, ljubavi moja, da ljepše zaspem…

kao šapat anđela, njen me je glas, odnio u snove šarenih boja.

volim te, i kad si daleko, naročito kada si daleko…

- 09:30 - samo ti piši (23) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 24.10.2005.

OPATIJO BAJNA, TI BISERU NAŠEGA MORA...

četiri je dana samo tanka modra linija u daljini razvajala sivilo neba od sivila mora. Bog se trudio da svakodnevno kišom umiva grad.
prve noći na bdjenju ljudskoj potrebi nasušnoj za prekomjernim jelom i pićem. tamburaši, kao dobro obučeni strijelci, odapinju pjesme. svaki stih pogađa cilj i tijela natopljena vinom padaju u trans kao snoplje zrelog žita pred kosom kosca.
jutro nakon svega samo su još oči budne i vode me, okupanom lungo mare na svježinu zraka što je mirisao na kišu, more i tek pečene marune.
društvo dragih ljudi na terasi Milleniua sastavlja stolove, prvi gutljaji kave bude moj usnuli duh i nezaustavljivo, kao stara vodenica, meljem svoju smiješnu stranu života. njihov je smijeh nekoliko sati lebdio terasom. čovječe, gdje li se gasiš!?
tu noć u hemingway-u alkohol na metre i samo hladna sitna kiša drži me budnim dok koračam kroz noć. hotelska soba i krevet i dugo snivanje bez snova.
popodnevno buđenje. kava i mineralna. naslovna strana novina – ptičija gripa. oko mene sve znana lica koja ne poznajem imenom. kao da sam izašao iz nekog vremenskog stroja. spavati, to je samo gubljenje vremena. koliko sam toga propustio u tih desetak sati sna...
završna veče, nagrade uspješnima i vino za sve. umor, kao prokletnik, zazidan u zidine dobrog provoda. njegove krike očajnika prikriva zvonki smijeh. jutro dočekano u mijenjanju kafića i "milleniumska" kava za sretan put.
vratio sam se doma. dočekao me veseli lavež moga psa, kao Odiseja. napisah ovaj post prije nego zaspem da dokažem sebi – ti još možeš...
- 00:44 - samo ti piši (22) - nek' printer piše - #

četvrtak, 20.10.2005.

ANTIKVARNICA SJEĆANJA

tako mi i treba.
upleten, ne svojom voljom, u neke ženske razgovore o propaloj vezi (tip je, i za moje muške svjetonazore, bio poprilični papak) instinktivno sam, u dobroj vjeri (što bi se reklo), udjelio po koji savjet. dali istine radi, jer to što sam rekao bili su fakti, ili sam samo bio kap koja je prelila čašu, mlada je dama, pogođena mojim riječima burno reagirala

- a i ti mi prodaješ neke svoje polovne savjete!

priznajem, dijete, savjeti nisu novi. već su korišteni, barem jednom. ako te to tješi, ja sam trgovac savjetima iz prve ruke.
i vidjeh se, odjednom, kao trgovca, nalik onom iz Felinijevih filmova, mali, debeli, prosjedi, proćelavi, kako stojim ispred Antikvarijata Savjeta i glasno dozivam mušterije:

- ajmo, narode, jeftina roba, daj šta daš, samo da prodam!

- vi! vi gospodine! baš vi, u smeđim hlaćama i crnom sakou, uđite, pogledajte kako divnih, jeftinih, Sjećanja imam. prvoklasna roba, iz Beča, pogledajte taj Prater, taj točak što se okreće. vidite li, vidite ono dvoje što sjede, kao živi, kao da će vječno sjediti skupa. vama ga dajem skoro badava...

- uđite gospođo! pogledajte ovaj komad Tužne LJubavi, kao nov, tek malo nošen, kao odjelo kupljeno za svadbu. pogledajte njega, vidite li patnju... ne, na žalost, prodaje se u komadu, ne mogu Vam je sjeći, uzmite sve. kome danas treba samo pola Tužne Ljubavi...

- izvolite mlada damo, vama na usluzi... žao mi je danas nemamo Sreće, znate vrlo je rijetka i brzo se proda. danas vam ljudi rijetko prodaju Sreću, čuvaju je po ormarima, šupama, ostavama, kažu, zatrebat će nekad. ono malo što dođe slabe je kvalitete a i to se brzo proda, ne pitaju kupci za cijenu... al' imam, vidite, Neprospavane Noći. pogledajte kakvi divni Košmari, probajte pod prstima... osjetite, roba prve kvalitete...

- mladiću! hej mladiću! ti, ti s tim brčićima, imam baš po tvojoj mjeri jedno pravo Pijanstvo, nedavno sam ga donio... probaj, ništa ne košta da se proba... jest' malo je skupo, al roba je prava... s tim ćeš biti glavni frajer u društvu...

- ajmo narode, rabljena roba iz prve ruke, jeftino dam samo da prodam!

- ne... ne, gospođo, ova Patnja i Bol prodaju se skupa, ne mogu ih razvajati, ko još danas ima jedno bez drugoga, ali ako kupite i Tužnu Ljubav Patnju i Bol dat ću vam pride, nije grof cicija...

- onda mladiću, što kažete, pristaje vam Pijanstvo, vidite samo kliko Šarenih Laži ima po sebi, danas vam više ne rade takvu robu... ne, ne... ne držimo šut, bilo je nešto rizli, al' znate, nije to to, nema ta roba onog osjećaja...

- da, gosodična moja mila, Neprospavane Noći su unikatni rad, to sam, znate, radio u tišini noći, najbolje kad ni mjeseca nema, u potpunoj tami, samo osjetila tkaju tu predivnu pređu... Košmar se dodaje na kraju, polako, da se umješa... vidite taj hladni znoj... to je pravo, nije tamo neka voda...

- ajmo narode, velika rasprodaja, pogledaj police pune Tuge, vidi to lice, dragi gospodine, malo je danas takvih, sve neka namještena, industrijska... uzimaj narode... što nema u radnji ima u skladištu, ja stalno stvaram novu robu...

- samo vama na znanje, mladi gospodine, rješavam se ovih zaliha... znate, očekujem jednu veliku pošiljku Sreće, nova novcata... za neko vrijeme, možda se i ona nađe tu...

- ajmo narode... još malo, pa nestalo..!


p.s. dosta sam vas gnjavio ovih dana, odoh ja malo... da vas odmorim

GLUMCI SE KLANJAJU...
GASE SE SVJETLA...
SPUŠTA SE ZASTOR...
- 00:11 - samo ti piši (26) - nek' printer piše - #

srijeda, 19.10.2005.

PUTOKAZ SJEČANJSKE NOĆI

četvrtak, 10. 3. u 9:00 na mome se monitoru pojavila poruka "rodjendan od Lina-Lena". outlook je još odavno bio podešen da deset godina istog dana u isto vrijeme istom malom porukicom podsjeti moju zaboravnost na taj veliki dan.
Linu-Lenu, tu simpatičnu mladu damu s crnom kosom što se, kao slapovi na mjesečini, spuštala njenim leđima, dražesnog osmjeha i pogleda u kom je blistala sva njena mladost, nisam vidio gotovo tri godine. iako sam, za svaki rođendan, na broj mobitela koji mi je ostavila, slao poruke lijepih želja, nikada nije odgovarala. možda svoje tople rođendanske riječi šaljem na neki nepostojeći broj, možda svoje sms impresije bacam u neki duboki bunar bez dna, možda netko, sasvim drugog imena, s tog displeja briše ta malena slova kao krpom mrlje na podu, možda ne odgovara jer je u gužvi ili iz inata čekajući da nazovem, a možda... previše možda skuplja se na mome djeliću neba, kao što se u veliki skupljaju mali crni oblaci kišonosci. možda ću već nagodinu izbrisati podsjetnik u outlook-u i možda neću poslati poruku i možda me neće biti briga i možda...

neki dan me nazvala kolegica s posla. sjedi vani na kavi i molime da dođem, ako mogu, ima mi nešto pokazati. može, lutko, ako ćeš pokazati osmjeh i kavu ću platiti.
tu dugu crnu kosu, kao slapovi, taj držestan osmjeh i blistav pogled spazio sam još s vrata. vjerovatno sam se blesavo nacerio jer je prasnula u smijeh čim me je vidjela. zagrlala me jako i poljubila u vrat, sasvim neprimjerena reakcija za Birtiju punu penzionera u jutarnjem ubijanju vremena.
da. ima muža i dvoje klinaca i posao koji voli i pristojan stan i još uvijek je jednako lijepa.
Lina-Lena, djevojka koja je znala što hoće.

u ona vremena, kada sam sjećanja na godine provedene u zagrljaju Kuštrave Crne Kose, pokušavao utapati u tami noći i čašici žeste, bez puno sam razmišljanja uzimao što mi se davalo kao prosjak siću ispred katedrale. čudno je to, koliko sažaljenja izaziva tužno lice, i čime se plaća da se iz njega izmami osmjeh. a bilo je to vrijeme nekog prkosa i inata i dokazivanja sebe i dokazivanja Njoj, vrijeme loše stvarnosti i lažnih snova.
i pričala je tog siječnja, ta dražesna Lina-Lena, o dečku što se napizdio zbog neke sitnice i onda su tri dana imali sliku bez tona i On je otišao, bez riječi, nekamo na put.
pričaj mi o tome, lutko, ja znam gdje nastaje bol. pio sam vode na tom izvoru, one hladne od koje trnu zubi. ja poznajem rijeku kojom teče, ja znam more u koje se uljeva, plutao sam po njemu i hvatao se za svaku slamku kao davljenik. ja sam bio na dnu dna, tamo gdje vražije sluge igraju svoje kolo, ja znam kako se Vrag za rogove drži, kao izgleda dok spava, gdje ostavlja svoju torbu kad se s posla vrati. ja sam osjetio Židovsku kletvu "dabogda imao pa onda nemao" i trebaš li rame, samo nazovi.
nazvala je, jedne večeri, toga siječnja i ja sam došao. bila je to igra dvoje otpisanih ljudi što ulažu i poslijednji atom snage i truda da Tamo Nekom dokažu koliko doista vrijede.
- "hvala, sad možeš da ideš" rekla je na kraju svega.
stajao sam na hladnoj sječanjskoj noći, kao stari odbačeni dio namještaja što nikome ne treba i razmišljao jesam li moje riječi "bez obaveza" doista tako i shvatio. koliko sam ih samo puta do tada izgovorio, kao poštapalicu, bez razmišljanja. koliko je njih kimnulo glavom nadajući se da će me naći pored sebe kad svane i koliko se njih osječalo odbačenim, kao ja te večeri. koliko ružnih stvari može učiniti čovjek kad pređe tu nevidljivu granicu dobra i zla. kako ju je lako preći, a kako se teško vratiti, učiniti taj prvi korak.
jedna je Lina-Lena, te hladne sječanjske noći, jednom romantiku izgubljenom u svijetu očaja, prkosa i inata, a da nije ni znala, prstom pokazala put.
- 00:30 - samo ti piši (22) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 17.10.2005.

RAT SVJETOVA

nevjerovatno koliko nam toga, jedna sasvim obično-banalna rečenica, može promjeniti u svakodnevnici. sjedim tako u dragom društvu, pijuckam sok žute boje (jedino što mogu definirati), slušam spiku o boji za zidove i ubacujem pokoji prijedlog (kuhinju u braon s crvenim točkama da se ne vide fleke od kuhanja) kadli stiže kavica. uzimam šalicu, srknem i izgovorim taj sudbonosni red riječi:
- gdje ti je pepeljara?
mislim, društvo je ok, spika sasvim obična, ambijent za poželjeti, kavica po mom ukusu i naravno da cigarete idu po difoltu, ali misliti je jedno a srati...
riječ pepeljara u hipu se pretvorila u crvenu signalnu raketu koja je dala znak za sveopći napad na moj teritorij. započelo je kao bezazleno pogranično puškaranje, u čarku se upetljao satnik pred mirovinu hvatajući zadnju priliku za viši čin i zapovjedio pješački napad, poludjeli je bojnik na granicu izveo tenkove, generlštab je izvršio državni udar i objavio rat. u kratkom vremenu moj je teritorij rovala teška artiljerija. naravno nisam ostajao dužan.
počelo je, naime, s onim tipičnim nepušačkim pitanjem "zar baš sad moraš zapaliti?". vidi, stari, nije bitno moram li, moguće i da moram jer ja sam ovisnik o nikotinu, bitno je da HOĆU, i da hoću baš sad. ni ja tebe nikada nisam pitao moraš li jesti baš onda kada si ti htio.
onda je uslijedilo ono zdravstveno pitanje "znaš li ti da to šteti zdravlju?". ti ćeš mi reći! kao brineš o mom zdravlju pa mi daješ da pijem cjeđenu naranču koju si netom ubrao s drveta u vrtu, ne seri, upravo si mi nalio dva deci kemijski obrađene vode obojane polikolorom u nekoj šupetini iz predgrađa. jebote, pojeo sam do sada toliko hrane s aditivima i konzervansima da kad budem umro sto godina neću istruniti.
uslijedilo je granatiranje teškim haubicama s neprijateljskog teritorija po mojim monetarnim institucijama: "a koliko para popušiš dnevno? znaš li koliko je to mjesečno, a tek godišnje?" jebačko granatiranje, priznajem, al' malo si se prešo. na mom teritoriju nije zavladala monetarna panika, moja valuta nije devalvirala više tisuća puta, ne trguje se jajima, brašnom i kantama masti. ideš. a kod tebe kao cvjetaju ruže, do grla si u kreditnim govnima, kupio si auto od trideset milja eura, za glazbu, alarme, multilokove i sigurnosne kodove dao skoro kao vrijednost mog auta i k tome spavaš u garaži. a zašto? da bi prevalio isti put kao i ja samo za puno više novaca. stari, svako ima svoje zadovoljstvo koje ga gura pred šalter s kreditima.
zagrmili su višecjevni raketni bacaći: "ti cigaretom ugrožavaš moje zdravlje!" aha, i uz sav trud s njom ću te ubiti za deset godina. a ti? ti imaš auto od dvjesta konja, motorički si degenerik i vozačku si kupio na stočnom sajmu, da me ubiješ na cesti ne treba ti više od deset sekundi, blento.
neprijatelj je počeo otvarati hangare s nuklearnim glavama: "te će te cigarete ubiti!". pametno moje, a ti ćeš vječno ostati mlad. naravno da ću skončati, jednog dana, kao i ti. samo, kad ja budem umro odmah će znati zašto – pušio, pio, kurvo se, a tebe će, stari moj, kad budeš umro, staviti na onaj hladni metalni stol i izrezati u komadiće da vide zašto si umro. nije neka satisfakcija, ali ja ću barem biti leš u komadu.
među zaračene strane, srećom, uletile su mirovne snage. plavi su šljemovi hitno povukli liniju razgraničenja, satnik je smjenjen, bojnik završio u ludnici, a generali potjerani u mirovinu. nuklearne glave su vračene u hangare i zavladao je prividni mir. bileteralni razgovori zakazani su za koji dan, delegacije su se povukle na konzultacije.
ova je stvarnost ponekad lijepa, dobra i blaga, a ponekad krvoločno okrutna. ljudi su dio te stvarnosti i ogledaju se u njoj kao u ogledalu, a ja sam, na žalost, čovjek i od toga ne mogu pobjeći.
ne zagovaram niti jedan porok i nikada nisam nikoga tjerao da popije žestu ili zapali cigaretu ako on to ne želi, ali dozvolite mi, ako to baš želim, tih pet minuta zadovoljstva i nemojte me jebati zbog tog.
- 23:57 - samo ti piši (22) - nek' printer piše - #

nedjelja, 16.10.2005.

SRCE NA DAR

bijah u vrijeme blogovskog muka na otvaranju nekog sajma.

službeno.

i nema se o tome što previše pisati, sajam zbog posjetitelja, posjetitelji zbog sajma i krug je zatvoren.

gastronomska ponuda domjenka na otvranju primjerena organizatoru i podnevlju, razno na pladnju tanko narezano "pod četr'estpet", vino pitko ali u tragovima (lijepa me konobarica duboko gleda, ali plitko toći) i izlagači kao lutke u izlogu, odjeća razna, ista lica i osmjesi.

u nekom zabačenom kutku zamjetih štand licitara. izvajao se bojom crvenih srdaca.

zastao sam i jedno je malo crveno licitarsko srce sa slikom djevojčice u nošnji završilo u mome džepu.

te sam ga večeri, umotanog u crveni ukrasni papir s velikom bijelom mašnom, poklonio Mome Svjetlu U Tmini.

poslije me je ljubila svu noć.
- 14:06 - samo ti piši (25) - nek' printer piše - #

četvrtak, 13.10.2005.

USNUO SAM SAN...

vozim auto nepoznatom uskom cestom. nebo je propuštalo kao stari hrđavi kotao. vjetar je glasno pjevao Orff-ovu Carminu Burano, a visoka sasušena trava hvatala je ritam melodije. stari su hrastovi uz cestu rasipali lišće kao vlastelin zlatnike ubogoj sirotinji. iznenada farovi u daljini obasjaše nekakvu spodobu. maleni je čovječuljak u zelenoj pelerini od jute sjedio na nakrivljenom bijelom kamenom stupu pored ceste na kome je broj kilometara već izbljedio. stao sam i ponudio da ga povezem. nasmijao se veselo, dok su mu se hladne kišne kapi s lica sljevale na sijedu bradu i kapale s nje u jednoličnom ritmu kao stari vodeni sat. drhtao je onako mokar i promrzao. pojačao sam grijanje i ponudio mu kutiju s keksom. jao je mljackajući i pogledavao me klimajući glavom. kutiju je ispraznio nakon nekoliko kilometara i bez pitanja otpio veliki gutljaj soka što je stajao u držaću pored sjedala. podrignuo je zvučno, protegnuo se, zjevnuo i zaspao kao malo dijete.
auto je trošio kilometre kao generali vojnike u velikom ratu. mjesec se nakratko pojavio između oblaka da mi kaže «ovdje sam, još uvijek te pazim», a maleni je čovječuljak hrkao kao stara šumarska pila.
probudi se iznenada, kao što je i zaspao, ogleda se oko sebe, pogleda u cestu i reče:
- stani, ovdje izlazim!
ovdje je izgledalo kao i tamo gdje sam ga pokupio, kao da sam sve ovo vrijeme vozio u krug.
- hvala na vožnji, hrani i piću.
- sačekaj! rekao sam. tko si ti maleni čovječe? od kuda dolaziš? kamo ideš? reci bar ime!
- ja sam Zli Patuljak, stojim uz cestu i činim razne pakosti vozačima što tuda prolaze, kvarim im motore, bušim gume... ali ti se ne boj, prema meni si bio dobar, pa ću ti za nagradu ispuniti jednu želju.
baš nešto i nisam sklon dozvoljavati drugima da ispunjavaju moje želje, o njima se brinem sam, ali bilo bi glupa ne uzeti je kad se već nudi.
dobro mali čovječe, ako je tako, evo ti želja:
hoću da sam u centru zbivanja, da sam na visokom položaju, da uvijek imam dobre ideje i odašiljem svijetu velike misli i da mi vjeruju i kada lažem, da sam stalno obasjan svjetlom i da su sve oči uprte u mene.
- bit će tako! nedaleko odavde, uz samu cestu, jedan je motel. prespavaj u njemu i kad se probudiš želja će ti biti ispunjena!
rekao je čovječuljak i otišao u kišnu noć.
nedugo zatim u daljini su zasvjetlili prozori kao oči vile. motel kraj puta, oronuo i star, nepočišćena soba i drveni krevet. zaspao sam.
probudio sam se u velikom gradu, stajao sam u centru zbivanja, obasjan reflektorima, a svi su zastajali i gledali u mene diveći se…
… postao sam

JAMBO PLAKAT!

iskočio sam iz kreveta i mokar do kostiju s krikom umirućeg lava odjurio u kupaonicu. u ogledalu Ja sam još uvijek bio Ja, pospan, krmeljav, rasčupan i neobično sretan…

možda sam ipak trebao zatražiti mir u svijetu…
- 09:21 - samo ti piši (13) - nek' printer piše - #

srijeda, 12.10.2005.

TEMA NAD TEMAMA

nije prošlo tome davno a zadivljeni je Tatica, kroz zatamljeno staklo rodilišta, pokazao svome društu Tatinu Princezu. i dok smo stajali i divili se toj, dva dana staroj, ljudskoj minijaturi Žvrle je odjednom, imitirajući Mikija, prosuo poznati citat iz filma Mi nismo anđeli 2 - "i tebe će neko jebati!". zajebanciji nikad kraja.
zadnjih sam dana, eto, na nekoliko blogova koje čitam pronalazio dosta postova vezanih uz tu temu nad temama – SEX. dobar sex - loš sex, dugi sex – kratki sex, sex u vezi – slobodan sex, višespolni sex – jednospolni sex, sex sa – sex bez, sex ujutro – sex uveće, seksualni objekt – subjektivni sex, sex, sex, sex! pitam se jeli ova planeta još uvijek okrugla kad se jebemo na svakom čošku?
pitam se koliko posto ljudi uopće zna što je to dobar sex? koliko parova godinama živi u zabludi da je ono što oni rade – sex.
k vragu i k dođavola uvedimo u srednje škole sexualni odgoj – u praksi. neka ova djeca, što su uskraćena za mnoga zadovoljstva, konačno u nečem uživaju. neka im, napokon, netko stručan pokaže da to nema baš nikakve veze s pčelama i cvijećem.
sjećam se svog prvog sex-a (a tko ne?). njeni su otišli na par dana. carstvo slobode, sad il' nikad. prelistah brošuricu "slike veneris u 100 poza" (izgledao je više kao priručnik za akrobatski r'n'r), maznuh dvije ljute da razbijem tremu, odvrtih pornić da utvrdim gradivo i naoružan kondomima i sa smješkom "e sad ćeš lutko da vidiš zvijezde!" uletih u sobu. bilo je to ko parenje dva ježa u gajbi jabuka. virginity blues. nakon trećeg puta te noći, kada sam konačno počeo razmišljati gornjom glavom, konstatirao sam – ako je to sex, onda i nije nešto.
vodeći se mišlju velikog Nietschea "Cjenim onoga tko živi da bi učio" čvrsto sam odlučio, ne štedeći se, od šegrta postati majstor.
i platio sam tu školarinu pijanim buđenjima u krevetima raznih djevojaka, žena, razvedenica, rijetko ljepotica, a prečesto faca sa sličica iz životinjskog carstva. otrpio sam svoje šegrtovanje u parkovima punih komaraca, zadimljenim automobilima, smrdljivim toaletima, napuštenim šupama i još toplim posteljama u naručju žena netom ostavljenih od brkatih spodoba u radnim kombinezonima. i plaćao sam, ne pitajući za cijenu, bježanjem kroz prozore, skrivanjem po napuštenim vagonima, jurnjavom automobilom po poljskim putevima, zaobilaženjima u velikom luku nekih mjesta gdje bio sam dragi gost. služeći se oprobanom metodom pokušaja i pogrešaka upijao sam znanje kao saharski pijesak kapi kiše. i naravno, nisam bio škrt. sve što sam naučio vrlo rado sam podijelio s pripadnicama ljepšeg spola željnog znanja.
a onda je provirila, s predzadnjeg sjedala lokalnog autobusa, jedna kuštrava crna kosa. njeno NEĆU zvučalo je nekako drugačije, nekako ozbiljnije, tvrdoglavije od mnogih drugih NEĆU koje sam do tada ćuo. sa zida sam poskidao svoje uramljene majstorske diplome, nabacio facu Milo Dijete i mjesecima njenu ruku grijao u svome džepu. naučio sam ju kako se dodirom bude vulkani, kako se poljupcima obara s nogu, kako se kradu posljednji drhtaji tijela. njenu recku nisam nigdje urezao. vidim je ponekad, samo mi se nasmije.
žao mi je svih onih ljudi kojima je sex samo reprodukcija, koji nikada u glavi nisu začuli sinfonijski orkestar, koji, makar na djelić sekunde, nisu dotaknuli nebo, žao mi svih muškaraca koji želje lakše izuste u javnoj kući nego u vlastitom krevetu i svih žena koje do smrti vjeruju kako se ona stvar puni kao nalivpero.
oprostite mi na muškoj poredbi ali...
sex je kao prijateljska, revijalna nogometna utakmica u kojoj dva tima igraju iz zadovoljstva, golove zabijaju iz briljantno odigranih akcija i ne brinu koliko su golova dali a koliko primili. njihova je nagrada dobro odigrana utakmica.

lako je mojoj babi govoriti "ništa prije braka" kad se udala sa šesnaest! Marči T.


P.S. isprika čitateljima mlađim od 18 zbog neprimjerenih riječi i sadržaja
- 00:18 - samo ti piši (24) - nek' printer piše - #

utorak, 11.10.2005.

SVE ŽENE KOJE SU ME NEKAD VOLJELE...

jučer sam konačno skupio hrabrosti i započeo s čišćenjem memo-papirića s radnog stola u firmi. kakva je to hrabrost potrebna da se nekoliko stotina papirića veličine kvadratnog decimetra pobaca u koš za otpatka? s pravo se pitate. e, pa, na papirićima su napisana neka važna imena (bez telefonskih brojeva, naravno) i važni telefonski brojevi (bez imena) i važne obaveze (bez datuma) i napomene (bez nekog smisla) i ako je vjerovati marfijevom zakonu "što danas baciš sutra će ti obavezno trebati!" nije mi baš svejeno kojeg ću se listića riješiti. prevrtao sam tako svoje dragocjene papiriće i selektirao znane i neznane (teški umni rad) kad ugledah na jednom poznati citat Oscara Wildea
"Neshvatljivo ali istinito: sve žene koje su me nekada voljele uporno su nastavile živjeti, čak i kad je ljubav prestala."

ups. rukopis je moj, daklem, citat sam definitivno napisao ja, ali kada i kojim povodom?
naravno da se mogu sjetiti svih svojih ljubavi i onih velikih i onih manje velikih.
postoje li uopće "manje velike" ljubavi?
sve su ljubavi nakon izvora samo potok koji preraste u rijeku. bilo da je rijeka duga, široka i mirna ili kratka, plitka i brza što dere obale ili ponornica što nestaje i pojavljuje se, uvijek završava u nekom ušću, dajući sebe nekom drugom. i uvijek je to rijeka kojoj se neko divi, koja je nekom potrebna, uz koju neko živi.
ma koliko bio samo "jedan nesavršeni muškarac", što kadkad svjesno, a kadkad podsvjesno, pokušava biti, u društvu žena, Veliki Frajer, nikada nisam na tim rijekama gradio brane, rušio mostove, kanalima skretao korita, uništavao obale, krotio njene brzace ili pravio umjetne slapove.
plovio sam tim rijekama onako kakve one jesu, velikim šlepovima po mirnim vodama, laganim kanuu-om po brzacima ili gumenim čamcem po ponornicama, i nije mi bilo teško nositi ga od mjesta gdje je rijeka nestala do mjesta gdje se ponovno pojavila.
i ne sječam se, zapravo, postoji li rijeka kojom sam plovio a da nisam došao do ušća, da sam se negdje prevrnio, potopio ili odustao. i koliko god plovidba bila duga i teška nikada nisam proklinjao taj put, zažalio što sam se odvažio na plovidbu i nikada nisam poželio da tu rijeku više nikad ne vidim, makar onako, s obale, s nekog mosta, na nekoj slici.
kome su bile upućene rijeći na malenom papiriću? zašto je moja ruka prepisala taj citat? bio sam povređen? ljut? ili je to bio samo jedan od onih dana kada je moje drugo Ja htjelo konačno postati Gazda? žao mi je stari, tebe sam zatočio u nekom drugom životu, a lanci kojima si vezan ne kidaju se lako.
sve žene, koje su me nekad voljele, uporno nastavljaju živjeti, čak i kad je ljubav prestala...
jesam li ih znao voljeti? onako jako, onako ludo i neponovljivo, onako snažno, onako nekako da požele prestati živjeti kad jednom dođe kraj.
vjerovatno nisam. volio sam ih onako kako sam znao, cjenio ih i poštivao, darivao svoje vrline i svoje mane i razborito, koliko se u ljubavi može biti razborit, određivao ciljeve i plovio prema njima.
da li je to bilo dovoljno? ne znam. ne mogu nuditi ono što nemam, ne mogu obečavati ono što ne mogu ispuniti, ne mogu biti ono što nisam pa makar...
...uporno nastavljaju živjeti, čak i kad je ljubav prestala...

- 05:15 - samo ti piši (23) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 10.10.2005.

KAKAV SJEBANI DAN

cjeli sam petak sjedio na poslu buljeći u prazan list papira na monitoru i čekao da ga neka nevidljiva ruka ispuni nečim suvislim. rokovi su curili a moje su ideje bile nekako nedorečene, kao tinejđeri, previše pitanja koja ne mijenjaju svijet. svako sam malo posezao za čarobnim klikom mišem – select all i delete. u takvim mi trenucima nedostaje pravi papir, onaj što se može u naletu bijesa zgužvati i baciti u koš na mali milijun načina.
u svojoj sam nemoći hodao po sobi kao po zverinjaku, zastajao ispred prozora i gledao u nebo, imalo je boju mojih misli. i sigurno bi kišilo toga dana da neka budala nije ustvrdila kako pravi muškarci ne plaću. poslije sam besciljno lutao gradom u nadi da neću pronaći ono što ne tražim.

sumrak je već palio uličnu rasvjetu kada sam krenio k Njoj. neki je kreten na semaforu zaboravio kočiti i nervozna je kolona, pored dva zajapurena lika, prolazila polako i mirno kao na mimohodu.
kupio sam joj kestenje, sitno, prepečeno i uglavnom pokvareno. pogodio sam kestenjara ko prstom u govno.

na tv-u su neki Zamorci glumili ljude, igrali se besmislenih igrica, kratili vrijeme izpraznom spikom i nastojali zadiviti puk kao štand s bužuterijom na sajmu dijamanata.

a onda je počelo.

film o ljudima s kraja sedamdesetih što su postali besmrtni zahvaljujući stihovima jednog «neshvaćenog marginalca». ekranom su defilirala nepoznata lica tako poznatih ljudi. njihova sječanja, kao teška artiljerija, rovala su po mojoj glavi.
i dok je Ona je slagala rečenice, kao puzle, u neku šarenu sliku, ja sam vrtio u glavi neku svoju priču. pod reflektorima mršavi lik s gitarom stihom mijenja moj svijet, a u tami neka nova generacija njegovu stvarnost doživljava kao svoju. dvoranom je lebdio opojni miris trave, redari su izvodili djevojku bez svijesti, plamtile su vatre upaljača, a s posljednjim taktovima pjesme «jesi li sama večeras» Đoni je odlazio u moja sječanja.

a ona je i dalje slagala svoju šarenu sliku. ne slušam te, ljubavi, zar ne vidiš kroz moj prazni pogled prazninu u glavi.

sorry, dijete, trebalo bi da znaš, ima dana kada mi tvoje riječi ne znače ništa, kada tvoj glas ne dopire do mene, kada bi da sam s tobom – sam.

kakav dan, kakav sjebani dan!
- 00:03 - samo ti piši (16) - nek' printer piše - #

nedjelja, 09.10.2005.

KAD MIKI KAŽE DA SE BOJI

odgledao film.
snimio ga.
gledat ću ga ponovo.
u svakom liku na filmu, u svakoj priči prepoznajem pjesmu.
sječanja.
jedan od posljednjih koncerata, dvorana pjeva, ludnica.
poslije, tulum za bogove, pijanka do zore i što je pjesnik htio reći.
o kome će danas, kvragu, snimiti film.
nostalgija ili što li je.

REKVIJEM

stojim na obali mora
fijuk vjetra sa ogoljelih strana
huka mora bacenog do zala
i pjesma sto place za njom

jer to je rekvijem za moju ljubav
za sve dane i noci
traganje za istinom do koje cemo doci
kada umrem i odem da postanem sluga
nekom drugom sto place za mnom


u mojim je sječanjima.
- 03:15 - samo ti piši (9) - nek' printer piše - #

petak, 07.10.2005.

BIO JEDNOM JEDAN...

u neka davna vremena bijaše jedan…. tako uglavnom počinju najljepše bajke svijeta, e pa, ispričat ću vam svoju.
u neka davna vremena bijaše neki momak, siromašan al' odlučan da imageu koji ga prati obavezno mora pridodati prevozno sredstvo na četiri okrugla točka. otkinio je od usta nekoliko papirnatih novčanica hrda i kupio novine s gomilom sitnih oglasa poredanih u stupce kao vojnici na jutarnjoj smotri. pod rubrikom "daj-šta-daš" pronašao oglas koji je svojom jednostavnošću privlačio pozornost
"prodajem crveni stojadin, 1000 DM fiksno, 800 DM ako se dogovorimo, telefon taj i taj"

nazvao je broj taj i taj i dogovorio susret. skrušeno pokucao na roditeljska vrata i od svog vječitog sponzora iskamčio potrebnu donaciju uz čvrsto jamstvo da će Bog sve to platiti.
u dogovoreno vrijeme i na dogovoreno mjesto stigao s grčem u želucu, kao da kupuje buduću ženu, šarajući pogledom po velikom parkiralištu u šarenim bojama.
i onda, nakon petnaestminutne trilerske napetosti, u njegov je vidokrug uvozio (vozio – uvozio; vidi – šetao – ušetao) dosanjani limeni san.
istina, stojadin nije bio crveni nego onako više narančast ali, koga briga za nijanse… prodavatelj, oniži čovječuljak sa smeđim šeširom i hlačama od samta, ponosno je, dlakavom rukom, pokazao u pravcu svoga vlasništva.
probna vožnja, tone pohvala (nikada se ne kvari, ništa ne troši, oba zvučnika rade…), kratki dogovor, kupoprodajni ugovor i zeleni pečat porezne uprave.
momak je ponosno sjedio u svom "crvenom" metalnom dodatku imagea. ništa više nije bilo važno. ni petnaestminutno akademsko kašnjenje prodavatelja, ni rezervni ključ koji se negdje izgubio, ni kilometraža kojom se moglo obići pola svijeta, ni ikonica za benzin što je uporno svjetlila na komandnoj tabli ni…
doživljaji, iz godina dok su se družili, pretočeni u mala crna slova na papiru mogli su ispuniti prosječnu seosku knjižnicu.
trošio je ko grčka, posebice zimi, grijao slabo, hladio nikako, uporno hrđavio, grozio se praonice, tulio dok svira, plesao na ledu, obožavao kanale duboke i plitke, smrzavao brave, sanjario o dugim besciljnim putovanjima, ispuštao gume i rušio sjedala kad je trebalo i kada nije.

i otišao je, jednoga dana, pod vrelinom sunca na groblje limenih ljubimaca polako i dostojanstveno, bez farova i sjedala, bez šajbi i tapacirunga, bez branika i lijevih vrata, bez motora…
ostavio je dio sebe nekom drugom metalnom ljubimcu da produlji svoj život i nekom drugom momku, bez dijela imagea, udahne radost…

i ostavio je sječanja, neka draga i nikad ne izbrisana.

- 08:07 - samo ti piši (21) - nek' printer piše - #

srijeda, 05.10.2005.

'KO SINOĆ NIJE NEK MU SE ...

jučer sam pročitao jedan post (gracija). pitanje je bilo gdje su svi oni ljudi koji su nekada ovdje imali svoj blog, a sada ih više nema? kamo su nestali ti dragi virtualni prijatelji, što sada rade, čime se zanimaju, što je to što ih je odvratilo od podastiranja svojih misli, osjećaja, nadanja, tuga i radosti od mnogoljudne blogovske čitalačke publike.
hmm.
a kamo su nestali neki moji "stvarni" prijatelji (ovo "starni" odnosi se na fizičko postojanja i ne pokušavam nikog s bloga proglašavati kvaziprijateljem ili nestvarnim. puno mi značite – neki od vas)?
gdje su sada kada nisu u mome oku?
što se to mora dogoditi da ih prizovem u sječanja?
koliko je emocija potrebno da se sjetim nekih ljudi kojih se više ne sječam?
neki dan vidjeh zgodnu djevojku u zagrljaju prosječnog momka. u mislima, istog trenutka, začuh glas :
AKO JE OVAJ TUNJAVAC SAČUVA JA GA POLJUBIM U GUZICU!!!

i pred očima mi se stvori scena: sunčani petak, jedan lipanj u popodnevnim satima, terasa kafića, lijepa djevojka i prosječni momak prolaze zagrljeni, a prijatelj Ćomi i ja ispijamo zmija-hladno pivo i napasamo oči na suknjicama u mimohodu.
Ćomi, moj frend iz studentskih dana odavno više nije u mom oku. posljednji puta sam ga vidio na pijanci nakon promocije i onda je nestao prvo iz moje stvarnosti, zatim iz mojih misli i naposljetku iz mojih sječanja.
i bio je potreban samo jedan "flaš" da se sjetim tog dobrostojećeg momka, nogoloptača jednog nižerazrednog kluba s "oxericama" i govornom manom – mucanjem.
sjetih se onih nasmijanih faca nakon noći provedenih s djevojkama i rečenice s vrata predavaonice
'KO SINOĆ NIJE, NEK' MU SE OSUŠI!

ili ono kada je asistentu mucavcu pokušao mucajući objasniti da ga ne zajebava nego doista muca. nakom desetminutnog nadmucavanja njih dvojice, kada smo već svi bili pod stolovima od smijeha, Ćomi je napustio predavaonicu povređen i ljut i poslije tri puta pao na kolokviju.

ili kada je izašao na ispit kod profesora čija je predavanja uporno markirao zbog "važnijeg posla". profesor je bio star i izdavalo ga strpljenje, pred vratima je čekala gomila studenata, a Ćomi je mucao neka sranja jer nije imao pojma. da si prikrati muku profa odluči pokloni mu dvojku i eto problema. htio je upisati ocjenu u indeks, ali nije našao upisan predmet, tek tada je Ćomi shvatio da je položio ispit s nekog drugog smjera koji uopće nije i neće slušati i da taj profa jako sliči na onog "njegovog" kod kojeg je krenuo na ispit.

još pamtim legendarnu rečenicu izgovorenu nakon što je dobro nekoliko puta odmjerio "rasnu plavušu"
KAKO JE DOBRA, GOVNO BI JOJ LIZ'O KO SLADOLED!

i hodao sam tako Gradom glasno se smijući dok je frend Ćomi izvirivao iz nekog kutka mojih sjećanja.
jedna zgodna djevojka i njen prosječni dečko vratili su u stvarnost jednog zaboravljenog prijatelja.
okrenuo sam nekoliko telefonskih brojeva.
cipele moga frenda Ćomija danas gaze ulice Chicaga, Illinois U.S.A.


- 23:31 - samo ti piši (10) - nek' printer piše - #

ČISTOĆA JE POLA ZDRAVLJA

na ulaznim vratima dočekao me gigantski pauk od svojih pet milimetara (neuključujući noge) koji je upravo završavao monumentalnu mrežu od paučine veličine cca jednog kvadratnog metra. provukao sam se ispod grandioznog zdanja ovog neumornog neimara i dohvatio blatnjavu kvaku na vratima, dokaz bezuspješnog pokušaja skrivanja od kiše mog dobročudnog njemačkog ovčara. zaobiđoh u hodniku hrpice žbuke i betona koje su poispadale nakon što sam probušio rupe na stropu i uvalio tiple. reflektore, taj kamen temeljac zamišljenih radova na renoviranju mog konačišta još nisam prišarafio, jednostavno, nemam vremena. u prolazu sam zastao ispred ogledala jer mi se učinilo da po licu imam neke nedefinirane fleke, kao da sam, nedobog, dobio sidu. srećom, bile su to samo obične mrlje na ogledalu koje su stvarale taj hororski odraz. bacio sam sako na nepospremnjen krevet i požurio u kupaonicu saprati pseće blato s ruku. pustio sam vodu, i dok sam čekao da se probije kroz slojeve kamenca na pipi, pokušao sam rukom skinuti tragove pjene od jutrošnjeg brijanja. bezuspješno, samo sam istu još više razmrljao (tko proizvodi pjene za brijanje koje se nedezintegriraju nakon upotrebe). da li mi se to samo čini ili plavo-žuto-crvene pločice u kupaonici vuku na nedefiniranu sivu boju? prvo sam se začudio zašto da moj kolor tv pokazuje crno/bijelu sliku na svim programima a onda mi je postalo jasno da ću morati malo dovesti u red ovaj moj brlog.
kako sam se u čišćenje razumio ko Mara u krivi ku*** oslonio sam se na pouzdanu memoriju i svakodnevna reklamiranja dotičnih proizvoda. odvezao se do Grada u jedan od onih trgovačkih centara što prodaju sve od štapića za uši do niskopodnog zglobnog tramvaja.
ludnica je počela.
kupio sam onaj mister proper što sam pere pločice i arf za stako, onda mister muskulo što ne brlja ogledala i wc sanitar (freš), zatim disolvo za odvode i neki oksiekšn za neznamšto, pa veniš s aktivnim kisikom za vađenje mrlja od tropskog bilja, žuti silan i rozi lenor i pronto antistatik za te-ve i onaj u spreju za namještaj (mat) te lino purlito s limunom za parkete. kupio sam onu pastu za zube s nekim travama što reklamira loša kopija Indiana Jones-a, vileda krpu na dugačkom štapu, vreču arijela za bijelo i vreču bonusa za šareno rublje i naravno onaj tekući deterđent za crnu odjeću što ona guska izvlači u kinu. usput sam u kolica strpao i one vrečice za septičke da se ne bune susjedovi vrtni patuljci, jar za 40% više pranja, onaj sprej što neugodne mirise razgrađuje a ne prikriva i osvježivač prostora što ispušta oblačiće. našao sam i vrečice za usisavač koji sam tamo kupio po jeftino. pakovanje od deset vrečica 150 čuna (usisavač je koštao 120, di im je tu računica). na izlazu sam još strpao orbit žvake, dove kremu za tulipane, wc net za školjku (platiš pet dobiš pet), clean & clear kremu za bubuljice na bulji i naravno cilit beng, cijeli karton. na blagajni sam skužio da sam u kolica greškom strpao calgon 4 u jedan za strojno pranje posuđa (ja nemam tu suđericu) i diskrit tange, one tanke uloške što se ne vide popreko, ali sam ih ostavio, jer calgon vrijedi do 2007. (ima da do tada kupim tu napravu), a ulošci mi možda zatrebaju jer već vidim da ću popizditi kad mi ispostave račun.
bio sam u pravu. za čistoću sam izvrnio više od 700 kuna. ako onaj cilit beng ne pere lovu kako su reklamirali mislim da sam najebo. cjeli ću mjesec žvakati onu nepoderivu vileda krpu.
jedno je sigurno, reklame više ne gledam!
- 07:46 - samo ti piši (19) - nek' printer piše - #

utorak, 04.10.2005.

KAKO SAM... A NISAM

ponedjeljak, osam i pet.
prevrćem prvi gutljaj kave po ustima nebi li otupio reski osjet kaladonta i pripremio teren da ostali gutljaji budu rapsodija okusa i mirisa.
zvonjava telefona.
pogledah displej, njegovo veličanstvo šef. javih se mrmljanjem, šef je šef, ali kava je kava.
- komisija za prijam kandidata u radni odnos (bemti naziv) danas u 9!
šit!
spustio sam slušalicu i ispalio nekoliko sočnih psovki, onako nekontrolirano, kao pušač kašalj ispred umivaonika i rano jutro. ne oduševljava me biti dio tih grupnih seansi u kojima jedna strana smišlja imbecilna pitanja nebi li tako pronikla u srce i dušu one druge strane, a druga, opet, forsiranjem alter ega, nastojala osvojila današnji jack-pot. osim toga, u ovaj mi se ponedjeljak nikako nije glumilo Boga i donosio presude što nekome odviše znače.
no, želje su jedno, a stvarnost sve ostalo.
dakle, kandidati su prolazili kao na pokretnoj traci autoindustrije, previše škoda, tek poneki golf. u pauzama seansi dolazio sam u sobu i prelistavao blogove, iščitavao postove i javio se ponegdje vedrije ili tmurnije. morao sam, zaboga, negdje utrošiti svoje kratke bljeskove koncentracije.
negdje oko podne u prijamnu sobu je ušetala Ona. šta ušetala, prije bih rekao uplovila kao crni, vitki, brzi, naoružani piratski brod.
poznavao sam tu Crnku od ranije. bila je potporni član jednog društva s kojim sam, u nekoliko navrata, dijelio barske šankove i ničim izazvane tulume. tih nekoliko sati druženja i neobavezne spike bilo je više nego dovoljno da me uvjeri kako je Ona očiti primjer da izreka "plava i glupa" ima konkretni protuargument. i pored crnih rupa u sječanjima ponekih se njenih "bisera" rado sjetim kad si želim uljepšati dan.
kad me je spazila razvukla je osmjeh oko glave i pozdravila piskavim glasom onako srdačno kao da se znamo od stoljeća sedmog. samouvjereno je sjela na stolicu prekoputa i "nehajno" prekrižila duge noge što su virile iz kratke, da kraća ne može biti, suknjice (tkz. "domindžos"). u mojoj je glavi subotnje vino još uvijek puhalo u plastičnu zviždaljku, a prodorni miris njenog parfema, što se jako osječao na Mošus, uporno se trudio da mi istrgne mozak kroz nosnu šupljinu.
dijete drago, daleko sam odmakao od toga da padam na kratku suknju, miris parfema i dekolte do cipela (padam još samo na treptanje okicama).
zato što me poznaje, i baš zato što i ja poznajem nju, nisam želio da moja malenkost, u to vrijeme, ispunjava sobu. pravdajući se nasušnom potrebom da rasteretim mjehur otprašio sam u pravcu toaleta.
od onih sam koji žele pomoći ako mogu, ali bojim se da u ovom slučaju nema pomoći.
iskreno, slušajući druge kandidate, sumljam da ima neke šanse.
- 08:20 - samo ti piši (19) - nek' printer piše - #

nedjelja, 02.10.2005.

POSLJEDNJA VEČERA

petak je završio pomalo sjetno. u dvadest i trideset Moje Svjetlo U Tmini provukla je poslijednji put svoju x-icu i odvečerali smo njena studentska prava. od prvog i službeno više ne spavam sa studenticom. tjah! i što se promjenilo? ustvari ništa, samo sam u očima malo-građana malo-seljaka izgubio poneki poen i izmamio sretni osmjeh na licima dežurnih pakosnika. žao mi je, momci, dok ste vi stajali pred tim vratima čekajući da se, nekom božijom rukom, otvore ja sam pokucao i jednostavno ušao (moj grijeh, moj grijeh...). ako vam je ovo neka satisfakcija, nemarim. dižem čašu u zrak za sve Zlobnike ovog Sela zapadno od istočnog.
subota je donjela, peto po redu, gutanje reklama. tjestenina kod Bobana, da se zadovolji forma društvanca kojem je doista stalo "biti viđen", mala šetnja metropolom uz obavezni obilazak znamenitih mjesta – izloga skupih radnji i prolazak crvenim tepihom dvorane Lisinski.
parkiran na šanku u društvu nekih "poznatih faca", bez imalo volje da vidim i budem viđen, propitivao sam ovogodišnju kvalitetu vina i od reklama nisam vidio ni malo "r". u večeri zviždaljki jedina mi je zanimacija bila uzimanje majica iz šarenih korpica koje su nosile maštovito pofarbane gole djevojke. sjetile su me na jednu djevojku, iz nekih prošlih vremena, koja je na večernje izlaske dolazila toliko zažbukana (barbara, hvala na prikladnom izrazu) da sam obavezno sobom nosio kutiju razređivača. negdje pred kraj "kultnog događanja" vino je postalo prošlost. kako ni brkata "poznata faca" od brkatog konobara (koji je do tada bio više nego susretljiv) nije mogla iskamčiti više niti kap božanskog nektara bio sam prisiljen prošetati do parkinga po onu litru zaostalu od zadnjeg domjenka. bio je to više dokaz dobre volje i skupljanje plus poena nego nekakva konkretna pomoć nabrijanim vinopijama. večinu sam prisvojenih majica naposljetku podjelio simpatičnim damama u odjeći s potpisom kako bi im poslužio kao materijalni dokaz da su bile tu, ukoliko ih nije ulovila neka od mnogobrojnih kamera.
očiju uprtih u daljine autoputa društvance je, s jednim glasom protiv (mojim naravno) preskočilo after party u Kineskom paviljonu. žao mi je što sam, ovom njihovom odlukom, obmanuo neke drage ljude.
izvinte ako vas u čitanju ovog posta ometa buka u mojoj glavi...
- 14:18 - samo ti piši (25) - nek' printer piše - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se