666999

četiri je dana samo tanka modra linija u daljini razvajala sivilo neba od sivila mora. Bog se trudio da svakodnevno kišom umiva grad.
prve noći na bdjenju ljudskoj potrebi nasušnoj za prekomjernim jelom i pićem. tamburaši, kao dobro obučeni strijelci, odapinju pjesme. svaki stih pogađa cilj i tijela natopljena vinom padaju u trans kao snoplje zrelog žita pred kosom kosca.
jutro nakon svega samo su još oči budne i vode me, okupanom lungo mare na svježinu zraka što je mirisao na kišu, more i tek pečene marune.
društvo dragih ljudi na terasi Milleniua sastavlja stolove, prvi gutljaji kave bude moj usnuli duh i nezaustavljivo, kao stara vodenica, meljem svoju smiješnu stranu života. njihov je smijeh nekoliko sati lebdio terasom. čovječe, gdje li se gasiš!?
tu noć u hemingway-u alkohol na metre i samo hladna sitna kiša drži me budnim dok koračam kroz noć. hotelska soba i krevet i dugo snivanje bez snova.
popodnevno buđenje. kava i mineralna. naslovna strana novina – ptičija gripa. oko mene sve znana lica koja ne poznajem imenom. kao da sam izašao iz nekog vremenskog stroja. spavati, to je samo gubljenje vremena. koliko sam toga propustio u tih desetak sati sna...
završna veče, nagrade uspješnima i vino za sve. umor, kao prokletnik, zazidan u zidine dobrog provoda. njegove krike očajnika prikriva zvonki smijeh. jutro dočekano u mijenjanju kafića i "milleniumska" kava za sretan put.
vratio sam se doma. dočekao me veseli lavež moga psa, kao Odiseja. napisah ovaj post prije nego zaspem da dokažem sebi – ti još možeš...