666999

jučer sam pročitao jedan post (gracija). pitanje je bilo gdje su svi oni ljudi koji su nekada ovdje imali svoj blog, a sada ih više nema? kamo su nestali ti dragi virtualni prijatelji, što sada rade, čime se zanimaju, što je to što ih je odvratilo od podastiranja svojih misli, osjećaja, nadanja, tuga i radosti od mnogoljudne blogovske čitalačke publike.
hmm.
a kamo su nestali neki moji "stvarni" prijatelji (ovo "starni" odnosi se na fizičko postojanja i ne pokušavam nikog s bloga proglašavati kvaziprijateljem ili nestvarnim. puno mi značite – neki od vas)?
gdje su sada kada nisu u mome oku?
što se to mora dogoditi da ih prizovem u sječanja?
koliko je emocija potrebno da se sjetim nekih ljudi kojih se više ne sječam?
neki dan vidjeh zgodnu djevojku u zagrljaju prosječnog momka. u mislima, istog trenutka, začuh glas :

i pred očima mi se stvori scena: sunčani petak, jedan lipanj u popodnevnim satima, terasa kafića, lijepa djevojka i prosječni momak prolaze zagrljeni, a prijatelj Ćomi i ja ispijamo zmija-hladno pivo i napasamo oči na suknjicama u mimohodu.
Ćomi, moj frend iz studentskih dana odavno više nije u mom oku. posljednji puta sam ga vidio na pijanci nakon promocije i onda je nestao prvo iz moje stvarnosti, zatim iz mojih misli i naposljetku iz mojih sječanja.
i bio je potreban samo jedan "flaš" da se sjetim tog dobrostojećeg momka, nogoloptača jednog nižerazrednog kluba s "oxericama" i govornom manom – mucanjem.
sjetih se onih nasmijanih faca nakon noći provedenih s djevojkama i rečenice s vrata predavaonice

ili ono kada je asistentu mucavcu pokušao mucajući objasniti da ga ne zajebava nego doista muca. nakom desetminutnog nadmucavanja njih dvojice, kada smo već svi bili pod stolovima od smijeha, Ćomi je napustio predavaonicu povređen i ljut i poslije tri puta pao na kolokviju.

ili kada je izašao na ispit kod profesora čija je predavanja uporno markirao zbog "važnijeg posla". profesor je bio star i izdavalo ga strpljenje, pred vratima je čekala gomila studenata, a Ćomi je mucao neka sranja jer nije imao pojma. da si prikrati muku profa odluči pokloni mu dvojku i eto problema. htio je upisati ocjenu u indeks, ali nije našao upisan predmet, tek tada je Ćomi shvatio da je položio ispit s nekog drugog smjera koji uopće nije i neće slušati i da taj profa jako sliči na onog "njegovog" kod kojeg je krenuo na ispit.

još pamtim legendarnu rečenicu izgovorenu nakon što je dobro nekoliko puta odmjerio "rasnu plavušu"

i hodao sam tako Gradom glasno se smijući dok je frend Ćomi izvirivao iz nekog kutka mojih sjećanja.
jedna zgodna djevojka i njen prosječni dečko vratili su u stvarnost jednog zaboravljenog prijatelja.
okrenuo sam nekoliko telefonskih brojeva.
cipele moga frenda Ćomija danas gaze ulice Chicaga, Illinois U.S.A.