|
i dont like monday…
ušunja se tako, ničim izazvan, i zalupi snažno, kao nogom, vrata vikenda. ma koliko se trudio (tuširanje toplo/hladnom vodom, kaubojska kava bez šećera i drugi "oprobani" recepti razbuđivanja) cijeli se dan spotičem o vlastite krmelje iz očiju i govorim sam sebi Vi. vozeći se na posao, nešto prije 8, spazih na autobusnoj postaji neki poznati ženski lik. stao sam. iako nerado stajem autostoperima, osobito ako su nepoznati, ovoga puta učinio sam iznimku nadajući se da ću "dobrim djelom" nekako razbiti prokletsvo ponedjeljka.
sjela je u auto, pogledala me i i nasmijala se…
- bog. zar me ne prepoznaješ?
normalno bi bilo da sam rekao – "poznajem, naravno!", a zbunjenu facu opravdao umorom i očima na pola koplja (ko američka zastava nakon tajfuna). lik mi je bio poznat samo se nisam mogao sjetiti iz koje epizode mog zlog i naopakog života.
- ja sam Janje, sječaš me se još?
o, da, palo je od tada mnogo kiše nad ovim gradom. Janje Za Klanje, tako sam je zvao u neka vremena davna dok sam slobodno vrijeme provodio po kojekakvim šupama što su se zvali "kafić" samo na reklami iznad vrata.
- pa gdje si djevojko? prošlo je puno od zadnjeg susreta. nešto si se proljepšala pa te nisam prepoznao. (istina, nekako je ljepša, laž, to nije bio razlog neprepoznavanja)
naše je putovanje bilo kratko. u tih desetak minuta saznao sam da je na moru, nešto radi, ima tipa i neki sasvim normalni život. na izlasku, samo se nasmijala i rekla
- ovdje sam još par dana, hajde da se vidimo i oprosti za ono!
ono je oprošteno onoga trenutka kada si mi pala u zaborav, a neka cuga? hvala nebi. da šutimo nema smisla, da mi pričaš što je bilo poslije ne zanima me, a da razgovaramo o prošlosti – čemu trošiti vrijeme. ni ti ni ja o tome nemamo što novoga reči.
Janje Za Klanje.
zora samo što nije promolila svoj nos kroz tamu tople srpanjske noći. birtija na kraju svijeta, bogomdano okupljalište pijanaca i inih "spodoba" što pronađoše poslijednje utočište nakon svih fajrunata. svojih je pripitih 16 godina naslonila na šank i razmjenjivala ukrasne epitete s jedinstvenim primjerkom muških brkova (brčine kao da drži janje u ustima). prošetao sam lokalom, kao nekog tražim, razmičući dim cigareta kao satensku zavjesu. Brko je napustio šank, barska se stolica smješkala i namigivala mi – sjedni, jedna putna nebi ti škodila.
konobar se naginjao iznad šanka nebi li kroz buku turbo-folk-narodnjaka čuo moju tekuću želju.
- plati mi cugu!
izgovorila je tu rečenicu kao da izgovara naučenu molitvu. ne znam zašto, ali klimnuo sam konobaru. deci pelinkovca našao se u njenoj ruci, trzaj glave i prazna čaša treskom spuštena na drveni šank.
- plati još jednu!
pogledao sam je zbunjeno i promrmljao nešto u stilu
- a što ja dobijem za to?
- idemo u WC! rekla je mirno.
hvala dijete, činio sam u životu neke stvari koje mi garantiraju ne samo pakao nego i prijateljski zagrljaj samog Sotone, ali spavanje s djecom daleko je od pogrešnog parkiranja.
- ok, platiću ti cugu, a onda te vozim kući, može?
popila je cugu brzinom one prve (i onih prije te, pretpostavljam) i izašli smo van.
sjedila je sklupčana na mojoj fotelji kao perzijska mačka, pila štok (sorry ne družim se s alkoholom vegetarijancem) i pričala stvari koje me doista nisu zanimale. prevrnila je svijeću, izgrebala cd, ispovračala hodnik i onda zaspala na mom trosjedu. ujutro sam je odveo na kavu. dugo se ispričavala i drobila nešto o nekom dečku idiotu i svim patnjama ovog svijeta što su se sručile na njena ramena. nešto kao savjet rekoh joj da pripazi što radi i ne bude Janje Za Klanje.
kao ispriku, ili gružnju savjesti, pozvala me na cugu to veće. stigao sam oko deset. sjedila je u društvu nekakvih klinaca na praksi za narkomane. obradovala se mome dolasku (barem mi se tako u prvi mah učinilo) i veselo (kao nakon popušene đoje) valjala neke bezvezne spike. slušao sam je, kao pozorno, i s vremena na vrijeme ubacivao neki savjet (djeljenje savjeta ne košta ništa, greške i onako plaća neko drugi). kada je alkohoh već dobrano okupirao njene sive moždane stanice počela je s provokacijama. kao, takava mačka noći u mojoj kući, a ja derpe spavam u drugoj sobi. svaka njena riječ izazivala je salve smijeha narkomanskih pripravnika. zahvalio sam na plaćenoj cugi i pozdravio taj smiješni skup.
blesan, koja sam ja Ovca Za Šišanje.
neko vrijeme nakon toga, da li zbog osvete ili nekog muškog dokazivanja, u toj atletskoj disciplini nisam propuštao baš sve visine. tebe ću, Janje, spomenuti kao olakotnu okolnost kad jednom stignem pred Strašni Sud.
ni dva mjeeca nakon toga, jedne subote u pola 4, njena je kolegica B. poginula u automobilskoj nesreći, odlazeći u "život". na sahrani sam je vidio posljednji put.
žalim, ništa od cuge, neka sjećanja doista ne želim prizivati.
|
