666999

dogovorio sam za danas kavicu s djevojkom koju davno nisam vidio. sreli smo se prvi put prije više od tri godine kao treći u vezi dvoje (mog prijatelja i njezine prijateljice) i od prve mi se učinila vrlo simpa (padam na prvi dojam). ona je iz nekog kutka bosne, mjesta gdje bog s vremena na vrijeme ispuca korner, s privremenim boravištem u mome Gradu (dok traju studentski dani). u nekoliko mjeseci našeg druženja popili smo nekoliko kavica i žesti, pojeli pokoju pizzu i odgledali neke kultne filmove.
bio je to scenarij za više nego dobar ljubavni film, ali...
sve vrijeme našeg druženja nikako se nisam uspio oteti dojmu da je u tom filmu ona Glavni Lik, a ja sporedna muška uloga koja s vremena na vrijeme ulijeće u kadar kada je potrebno dramu okrenuti na komediju. s onih par dijaloga, koje mi je redatelj podario, nisam imao prevelike šanse svoj lik Usputnog Dobričine pretvoriti u Glavnu Facu.
kad razmislim malo, nisam se baš nešto niti trudio, odradio sam svoju rolu onako rutinski bez prevelike glume i ambicija.
a onda je, nakon dobrih zabava na setu, netko udario zadnju klapu i svi su se glumci razišli svatko na svoju stranu. završilo je upravo kako je i počelo - iznenada.
tek nedavno, duga crna kosa, kao fleš iz jurečeg automobila, vratila je neke stare uspomene. do broja sam došao nakon višednevnog mukotrpnog rudarskog rada i ...
vidjet ćemo...