Zlatne žbice

31.05.2018., četvrtak

Priručnik za hodače

Edo Popović romanopisac je i autor izvrsnih kratkih priča, koje se mogu svrstati u žanr takozvane stvarnosne proze. Rado čitam njegove prozne uratke jer su mi tematski i po senzibilitetu bliski. Osim toga Edo je hodač, planinar, ali ne običan, nikako prosječan. Njegov korak relativno je spor, ali uporan, dostatan za Velebit i za pažljivo opažanje i dopadljiv opis viđenog. Knjiga ovog autora „Priručnik za hodače“ iz 2009. puno je više od običnog priručnika. To je zapravo poduži filozofski esej, kojem su hodnje samo poticaj, polazna točka za dublje promišljanje i prikaz osobnog viđenja svijeta. Kroz priču o hodanju Popović progovara o istinskim, čak iskonskim ljudskim potrebama, kojih možda i nismo uvijek svjesni. Upozorava na ubrzani način življenja, kojeg naziva utrkom sa sve višim i težim ciljevima. Kaže da smo u svakodnevici bombardirani reklamama, informacijama, digitalnom i stvarnom bukom koja ima za cilj produbiti žudnju za stvarima koje nam zapravo ne trebaju. Sve teže uspijevamo utažiti te konzumerističke strasti, pa tako emotivno iscrpljeni osjećamo golemu prazninu. Navodi da ne možemo utoliti glad koja nas je učinila automatima za zarađivanje i trošenje.

Kao antipod tom stresnom načinu življenja, suprotstavlja hodanje, odnosno planinu. Sinonim za planinu u njegovom slučaju je Velebit, po kojem kreće intenzivnije pješačiti prije dvanaest godina, nakon ozbiljnijeg zdravstvenog problema. U početku se muči, ostaje bez daha, povremeno je dezorijentiran i nesiguran, ali ne odustaje. Te 2006. o planini na koju se zaputio zna vrlo malo, gotovo ništa. Lokacije koje posjećuje, staze kojima kroči, biljke koje viđa, životinje na koje nailazi, sve mu je tada velika nepoznanica, ali i prilika za otkrivanje i učenje. Uči na iskustvima drugih čitajući i na vlastitim hodajući. Obzirom da posjeduje talent za pisanje, dojmove izvrsno prenosi u knjigama, pa je tako čitatelj u prilici ponešto upiti i otkriti, udobno uljuljkan u iluziju udobnosti vlastite sobe. Danas je njegovo znanje o Velebitu i planinarenju nadprosječno. Dok hoda vodi bilješke iz kojih kasnije nastaju knjige, a ova opisana nije jedina. U još jednoj, naslovljenoj jednostavno „O Velebitu“ iz 2013. uspoređuje svoje viđenje planine sa starim putopisima drugih autora. Pohodi opisane lokacije u novije vrijeme i komparira Velebit od prije stotinjak godina i ovaj današnji. U kojoj mjeri je ta planina inspirativna govori njegova tvrdnja da gole precizne bilješke o izravnom iskustvu, kad ih kasnije čita, zvuče kao metafora, kao pokušaj pisanja poezije. Tako planina djeluje na čovjeka, ono udaljeno postaje prisno, nadohvat ruke, samo treba posegnuti.

Donosi inspirativnu priču o velebitskim oblacima, koje između ostalog, uspoređuje sa slapovima. Pri tom kazuje upečatljivu zgodu o snu iz djetinjstva, koji se dugo ponavljao. Kad na Velebitu doživi izravno iskustvo nadolazećeg oblaka, u kojem se zatekne, to protumači kao ostvarenje sna. Vjetar naziva zemaljskim orguljama. Kaže da je jačinu velebitske bure ponekad nemoguće izmjeriti instrumentima. Dok noću u sigurnom skloništu osluškuje vjetar, sluša zapravo dojmljivi koncert kakav samo priroda može upriličiti. U tekst umeće autorske fotografije koje pojačavaju dojam i dodatno dočaravaju ambijent, izvrsno nadopunjujući tekst. Ni fotografije nisu obične, banalne, rezultat su pažljivijeg promatranja i pomnijeg promišljanja. Jedno poglavlje posvećuje vodi koje na Velebitu ima, ali ne u izobilju. Vodu općenito vidi kao najvažniji segment življenja na planini, čak i u današnje vrijeme kad je posjećuju uglavnom planinari. Kaže otprilike: Prvo voda, pa sklonište, pa tek onda hrana. Uz mnoge druge spominje knjigu „Biografija vode“ Phillipa Balla, koju imam u kućnoj biblioteci i rado s vremena na vrijeme posegnem za njom. Sa doziranim žalom podsjeća na vremena kad su Velebit nastanjivali brojni stočari sa svojim stadima. Danas na toj planini gotovo da i nema pastira i stoke. Ostali su samo podsjetnici, stanovi, suhozidi i gušterne. Tu su međutim brojni planinari u potrazi za nekim svojim mirom i komadićem prirode, što će ih nadahnuti. Edo Popović svojim je pisanjem mene nadahnuo na ovaj post, i potaknuo da Velebit u prvoj prilici opet pohodim.

Za kraj donosim nekoliko dojmljivih rečenica iz same knjige koje sam zapisao čitajući. Čini mi se da čak i ovako izvan konteksta funkcioniraju kao misli koje vrijedi pročitati i doživjeti.


Tamo gdje se sreću vječno i prolazno, nailazimo na smisao života.

Čovjek ne osvaja planinski vrh, već se susreće s njim.

Unutar većih parcela, posebno onih koje nazivaju državama i pokrajinama, moguće je pronaći slobodan prostor za hodanje dovoljno velik da možete hodati danima pa i tjednima, a da ne naiđete na ogradu u prirodi ili nečijoj glavi.

Hodajući tako čut ćemo vlastite korake, i vlastiti dah, i vlastito srce, a ako se posve opustimo, čut ćemo i vlastite misli.

..No tako bi se, tješio sam se, osjećala divokoza u Utrinama, u onom spletu asfaltiranih puteva, između klisura od armiranog betona

Tada sam prvi put disao oblak.

Bura je rašpala more.

Nastaviti hodati, jer smrt slijedi upravo jedan korak iza života.






- 18:30 - Komentari (16) - Isprintaj - #

30.05.2018., srijeda

Sunce

Part one Ivanić-Dubrava

Krećem iz Ivanića već oko tri, odmah nakon posla, po najvećoj zjari. Ma neka, ne smeta mi sunce, neka sunca. Zapravo ne volim zimu, ljeto je moje godišnje doba, a ono je čini se na pomolu. Kratko zastajem na benzinskoj u Kloštar-Ivaniću kako bi provjerio tlak u gumama, stabilan, može dalje. Bez većih teškoća prolazim kloštarski, predavečki i bešlinečki breg, takozvane hupsere. To je ono kad cesta vrluda gore dolje. U mjestu Stara Marča kratko stajem na autobusnoj stanici radi predaha i osvježenja. Prolazi jedan biciklista s bisagama, očito je na dužem putu, pozdravljam ga. On psuje vozača Twinga koji mu je izlazeći iz dvorišta prepriječio put. Ipak uzvraća pozdrav. Tjeram dalje kroz sela prema Vrbovečkoj Dubravi. Na dužim pravcima gledam ne bih li vidio biciklistu s bisagama, nema ga, brz je. Shvaćam da sam zapravo povremeno željan društva u vožnji. Vozim uglavnom sam. To je sve ljudski i normalno. Nekad nam nedostaje društvo, ponekad poželimo osamu. Primjećujem puno traktora u selima oko Dubrave. To je poljoprivredni kraj, ljudi su vrijedni, oru, siju, kose, okapaju, neka to je dobro. Dolazim u Dubravu, kratko odmaram na klupi u malom parku u centru. Gledam poruke na mobitelu, bivša žena, pita za klince, sutra su kod mene. Kratko zirnem na blog, ništa posebno. Do mene dopire žamor sa terase obližnjeg kafića. Ljudi su dobro raspoloženi, sutra je neradni dan. Okidam par fotki u centru Dubrave i jurim dalje, sunce i dalje prži, ali kao što rekoh, ne smeta, neka sunca.


Part twoo Dubrava-Čazma

Najugodnija dionica, malo prometa, cesta dobra. Ima dužih nenaseljenih dijelova na kojima pogled puca na polja i šumarke uokolo. Povremeno dopire miris pokošenog sjena, vraća me u djetinjstvo na Vlašić. Na blatobranu traktora otac vozi klinca. Moj pokojni tetak imao je takav traktor, nikad mu nije bilo teško voziti nas. Ja sam zapravo taj zamusani klinac na traktoru. U svakom selu je najmanje jedno gnijezdo u kojem su rode. Naziri se i mladi, ravnodušni su prema prolaznicima, visoko su na sigurnom. Primjećujem da su ljudi izradili postolja za većinu gnijezda, od dasaka. Pada mi na pamet blesava ideja, da je to onda potpomognuta oplodnja. Smijem se sam sebi. Zastajem radi slikanja više puta. Jadan pas me primjećuje i bjesomučno laje. Vidim ženu na prozoru, sumnjičavo me promatra. Pokazujem joj aparat, mašem joj, smije se na kraju. Na jednom mjestu zalazim u visoku travu kako bih dobio bolji kadar. Kad se vratim na cestu primjećujem na čarapama mnoštvo sitnih čičaka što sam ih pokupio u travi. Dok ih trijebim razmišljam kako ogromnu količinu detalja u prirodi ne primjećujemo. Samo projurimo pokraj njih. Da nisam zastao fotkati pojma ne bi imao da u visokoj travi na pola puta između Dubrave i Čazme žive sitni čičci, što vole čarape. Jurim dalje, osjećam prve znake umora, trebam duži predah. Treba još samo izgurati čazmanski breg, dug je i strm, onda nagrada, radler na terasi u centru Čazme. Sunce i dalje piči, ne smeta, neka sunca.


Part tree Čazma-Ivanić

Nakon radlera fotkanje u centru Čazme. Trg je lijepo uređen, ima zelenila i cvijeća. U sredini je mala fontana. Crkva s dva tornja dominira krajolikom, na nju se lijepo nadovezuje općinska zgrada izgrađena u austro-ugarskom stilu, uređena je. U hladu spava jedna stara renolka, četvorka. Napuštam čazmanski kaptol i krećem magistralnom cestom prema ivaniću. Najgore moguće rješenje, prometna je i bučna. Kamioni, busevi, mnoštvo automobila. Očekivao sam to, nije prvi put da vozim tuda. Barem je asfalt dobar, i to je nešto. Brzo dolazim do mjesta Šumećani. To je već ivanićki kraj, moj kraj. Prije, ne odveć strmog, ali dugog uspona u Šumečanima, odmaram, pijem svježu vodu što mije ljubazna konobarica natočila u Čazmi. Sunce i dalje po svom, sad ravno u oči u koje se slijeva znoj. Ma neka sunca makar i u oči, kroz znoj. Taj zadnji uspon uvijek me stavi na kušnju, tako je i ovaj put. Pitam se čemu sve, radi bloganja? Radi svega, navukao sam se, kad prođe neko vrijeme nedostaje mi, svrbe me stopala, metaforički. Ovaj pu svrbe me doslovno, prednji dio je utrnuo zbog konstantnog pritiska i manjka cirkulacije. Na djelovima sam prisiljen maknuti noge sa pedala i dati priliku crvenoj tekućini da izazove ugodno peckanje. Zadnjih desetak kilometara jedva da se mogu sjetiti nekog detalja. To je onaj svojevrsni blues, kad više ne osjećaš umor, kao neki trans, svejedno ti je, čini se da bi mogao tako do jutra. Dolazim doma i primjećujem da me koža na najizloženijim dijelovima malo pecka, možda sam trebao u dugim rukavima. Dok ulazim u kuću već je sedam sati, sunce je još uvijek neumorno, neka sunca.





- 20:41 - Komentari (14) - Isprintaj - #

29.05.2018., utorak

Molly's game

Što je najgore što se nekome može dogoditi u sportu? Pitanje je koje na početku postavlja Molly Bloom (Jessica Chastain), glavna protagonistica filma „Molly's game“ iz 2017. Jedan od odgovora je: Četvrto mjesto na olimpijadi. Dok Molly u ulozi naratora teoretizira o sportu, nižu se dinamični kadrovi uvodnog intra, koji gledatelja na prvu zainteresira za njenu nimalo običnu priču. U tom uvodu ona je dvadesetogodišnja skijašica. Članica je američke reprezentacije u akrobatskom skijanju, vrlo zahtjevnoj i nimalo bezopasnoj sportskoj disciplini. Molly skija šesnaest godina, od djetinjstva, unatoč činjenici da je s dvanaest prošla tešku operaciju kralježnice zbog skolioze. Ključnu ulogu u njenom sportskom odrastanju igra otac (Kevin Coistner) profesionalni psiholog, terapeut, koji godinama pokušava istrenirati njenu izvrsnost. Koliko je u tome uspješan, pokazat će nastavak filma. Molly je u prilici ostvariti veliki pobjedu, ali u ključnom trenutku zapne za grančicu na stazi i doživljava težak pad. To je samo intro, od svega par minuta, prije uvodne špice. Tek nakon njega zapravo kreće Mollyna priča.

Dvanaest godina nakon završetka sportske karijere Molly biva uhićena. U njen stan upadaju agenti FBI-ja. Pritvorena je pod optužbom da je u razdoblju od osam godina organizirala ilegalne partije pokera. Sud joj daje mogućnost braniti se sa slobode, što ona koristi. Inzistira na tome da je zastupa odvjetnik Charlie Jaffey (Idris Elba). Jaffey u početku odbija prihvatiti komplicirani slučaj s malim izgledima za uspjeh, ali se ipak predomišlja. (pred sam kraj saznajemo tko je u toj odluci odigrao ključnu ulogu) Pripremajući obranu živopisni odvjetnik, između ostalog čita Mollynu knjigu u kojoj djelomično opisuje događaje i sudionike za koje se zainteresiralo pravosuđe. U priču je uključeno puno sumnjivih i nimalo bezazlenih likova. Najopasniji među njima su pripadnici ruske mafije, koju vlast želi privesti pravdi. Molly ima mogućnost izbjeći kazneni progon i nastupiti u ulozi svjedoka-pokajnika. Uz svesrdnu pomoć odvjetnika i članova obitelji, dugo važe i traži prihvatljiv izlaz iz teške situacije. Ipak konačnu odluku, što će joj presudno utjecati na ostatak života, na kraju donosi sama.

Dobar dio filma gledatelj kronološki prati put koji je Molly doveo do sudnice i Charliea Jaffeya. Započinje u Los Angelesu, gdje seli nakon završetka sportske karijere. Unatoč očevom protivljenju odgađa upis na pravni fakultet i počinje konobariti u jednom ekskluzivnom klubu. Tu upoznaje Deana Keitha partnera u investicijskoj kući, te postaje njegova osobna tajnica. Kako Keith organizira ilegalne partije pokera, potrebna mu je asistentica, koja će se brinuti za logistiku. Molly u ulozi domaćice poslužuje piće, brine za hranu, muziku, prima početne uloge i isplaćuje dobitke. Sudionici tih partija su glumci, redatelji, estradne zvijezde, poslovni ljudi i drugi pripadnici holivudske kreme. Molly o pokeru u početku ne zna gotovo ništa, ali je vrlo studiozna. Gugla nepoznate riječi kao što su blef, rijeka, četvrta ulica, tilt, hladnjak, brod, nuts i uči gledajući i slušajući. Kad njen poslodavac zapadne u financijske poteškoće, koristi priliku, spretno i odlučno pokreće vlastitu Mollynu igru, u kojoj ona određuje uloge i pravila.

Treći dio koji kompletira puzlu zvanu Molly Bloom su povremeni flasbackovi u djetinjstvo u Coloradu u zimu na skije. Molly je više od buntovne tinejdžerice, suprotstavlja se dominantnom ocu od kojeg na kraju bježi u Hollywood u svijet kocke, droge i nasilja. Ipak na samom kraju u jednoj vrlo upečatljivoj sceni kraj klizališta u New Yorku, ponovno na scenu stupa otac, koji joj želi pomoći da se iz teške situacije što bezbolnije izvuče. Pri tom postavlja neka važna životna pitanja i zajedno sa kćeri na njih traži jednostavne odgovore.

Ovaj film pruža jedan pomalo drugačiji uvid u svijet kocke, koja stvara izrazito jaku ovisnost. To je priča o muškoj igri iz ženske perspektive. Molly društvo okupljeno oko zelenog stola na naziva vučja jazbina puna sebičnih ego manijaka i ovisnika. Za sebe kaže da je anti-supruga, što potiče kockarske strasti. Uspoređuje se s grčkom boginjom Kirkom koja prema legendi muškarcima prvo poslužuje med i vino, da bi ih kasnije pretvorila u svinje. Njihova strast stalno je na granici da postane opsesivna bez obzira na posljedice, a one mogu biti fatalne. Tužno kad jedan bogati naftaš koji gubi milijune kaže da igra poker samo zato što nema prijatelja. Znakovita je i epizoda o Harlanu, vrlo studioznom igraču, koji je „igrao je poker, dok su ostali su samo kockali“. Ipak Harlan zbog samo jedne nelogične odluke protivnika gubi kontrolu, propada duboki nekontrolirani ambis i ostaje dužan 1, 2 milijuna dolara koje nema. Ne stiže na rođendansku zabavu supruge, koja dva dana kasnije traži razvod. Njegova priča inspirira Molly na znakovitu rečenicu: „Moram doći na nulu, to bi trebalo pisati na nadgrobnom spomeniku svakog kockara“. Mnogi od njih misle da su žrtve okolnosti, a zapravo su iste kreirali sami. Važnu ulogu u pokeraškoj priči o Molly ima mladi poznati glumac, koji kaže da je osvojeni novac duplo vrjedniji od zarađenog. Njemu međutim novac nije presudan, on uživa u uništavanju drugih.

Molly's games prilično je razvučen film, traje čak 140 minuta. Međutim u više od dva sata gotovo da nema praznog hoda, nema dijelova za koje bi mogli reći da su dosadni. To je višeslojna filmska štorija prezentirana u tri narativna toka koji se međusobno prepliću i nadopunjuju i tvore cjelinu. U središtu je Molly Bloom mlada, šarmantna, odlučna žena, koja uglavnom sama krči svoj put, oslanjajući se ponajviše na vlastiti intelekt i šarm, dok samouvjereno zaključuje da osjećaj poraza briše jedino pobjeda. Gledatelju preostaje samo uživjeti se u priču i pustiti da Molly određuje pravila i vodi igru.







- 13:41 - Komentari (13) - Isprintaj - #

28.05.2018., ponedjeljak

Posavina


- 11:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

27.05.2018., nedjelja

Wish you were here

Satima su sjedili u polupraznom kafiću i dugo razgovarali. Vrijeme kao da je stalo tog zimskog popodneva. Upoznavali su se, predavali jedno drugome. Vani je padao gusti snijeg, prvi i jedini te godine. Kroz veliku staklenu stijenu povremeno bi osmotrili kako bijeli zaborav polagano prekriva grad. Presudni trenutak zbio se kad mu je s ramena maknula mrvicu pamuka. Posegnula je rukom u njegov intimni prostor, zamišljeni cilindar u koji stranci nemaju pristup. Nakon te geste više nisu bili samo znanci koji piju kavu. Na ulazu u njenu zgradu prvi put su se poljubili i izbliza u oči zagledali. Samo nekoliko minuta nakon što mu je mahnula i ušla u haustor, poslala mu je sms poruku. Na malom zaslonu pisalo je: Wish you were here. Osmjehivao se dugo gledajući te četiri riječi. Tek kad je osjetio hladnoću u prstima, spremio je uređaj u džep. Bio je to njegov prvi mobitel, plava Nokia. Dugo ga je imao, čak dvije baterije je promijenio. Neki još i danas, u vrijeme pametnih telefona, koriste isti takav.

Početkom proljeća već su živjeli zajedno. Taj korak nastupio je nekako sam po sebi, kao jedan logičan i praktičan izbor. Unajmili su malu garsonijeru u centru grada i uredili je po svojem ukusu. On je pofarbao zidove i izvršio sitne popravke, a ona je mnoštvom sitnica ispunila prostor. Slobodno vrijeme provodili su uglavnom zajedno. Vanjski svijet uglavnom je primicao mimo njih. Tjednima su gledali filmove i serije, puno njih. Omilljena im je bila Život na sjeveru. Tu im je posudio prijatelj na VHS kazetama. Pogledali su pedesetak epizoda, od prve do posljednje. Zapostavili su knjige, jer čitati se ne može udvoje. Zapravo može, nekoliko puta joj je na glas čitao ulomke iz svoje omiljene knjige, kao uspavanku. Posebno je bio uživljen u dijaloge, kao da je na kazališnim daskama. Jedan glumac i jedan slušatelj u predstavi bliskosti. Svakodnevno su odlazili u duge šetnje, obično uz rijeku. U tome ih nije mogla omesti ni kiša. Baš tad je grad bio samo njihov, mokar i privlačno siv.

Početkom ljeta on se zaputio na Jadran na sezonski posao. Četiri duga mjeseca preplanulim turistima na stolove je donosio pizze i Coca-cole. Ona je najtoplije godišnje doba provela u sparnom gradiću, uglavnom učeći za jesenske rokove. U početku su se čuli telefonom svakodnevno. Jedno drugom su prepričavali dane i sate provedene u razdvojenosti. Najveća teškoća bila je, tko će prvi poklopiti. Kako je ljeto odmicalo razgovori su postajali sve kraći i sve rjeđi, da bi krajem rujna potpuno izostali. Kad se vratio odmah je uvidio da je drugačija, nekako tuđa. Nije trebao dugo nagađati uzroke promjene. Upoznala je nekoga, tako mu je rekla. Izgovorila je klišej, ali barem je bila iskrena. Kako bi joj olakšao, izmislio je priču o Mađarici s kojom se pobliže družio na moru. Kofere, što ih je donio, nije trebao ni raspakirati. Uzeo ih je u ruke i krenuo dalje. Na izlaznim vratima ju je zagrlio, srdačno. Nije bio ljut, možda malo žalostan, ali ne zadugo. Prespavao je kod prijatelja i drugi dan našao novi stan.

On je zapravo vrlo praktičan tip, ne voli vući za sobom puno prtljage, posebno ne sentimentalne. Mobilan je i odlučan, kao neki moderni nomad. U stanju je krenuti dalje u bilo kojem trenutku bez komplikacija. Ne drži ga mjesto. Svih suvišnih stvari na vrijeme se oslobodi. Neke proda, druge pokloni, a one neupotrebljive jednostavno baci. Plava Nokia jedna je od rijetkih koje je sačuvao, bez nekog opravdanog i logičnog razloga. Spremljena je u malu ladicu svaštaru, koja može i ne mora biti korisna. U njenoj digitalnoj memoriji još uvijek je jedna sms poruka, nikad nije pobrisana.

- 07:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

25.05.2018., petak

Amores perros

Poznanici i prijatelji zovu ga Macola, i ja ga znam pod tim imenom. Pomalo neobičan nadimak, ali pristaje mu. Visok je i jak , građevinski radnik, panker u slobodno vrijeme. Dobričina, nedavno smo pili skupa. Slučajno smo se sreli. Kroz buku i oblak duhanskog dima, negdje na pola četvrtog piva rekao mi je da je odselila. Klimnuo sam bez riječi, nisam baš neki tješitelj. Od mene se riječi ponekad odbijaju kao strelice pikada, kad im je savinut vrh. Susjedi smo, primijetio sam da nje više nema, kao ni njenog psa.

Ona je sitna, duge crne kose. Ima mali piercing na nosu. Ljekarnica, nikad ne propusti diskretno se osmjehnuti kad joj pružim karticu osiguranja. Doselila se polagano, neprimjetno. Činilo mi se da je oduvijek bila tu preko ograde. Ne znam kojeg je dana postala susjeda. Viđao sam ih kako vikendom na terasi ujutro piju kavu, dok im se oko nogu vrzmaju psi. Svatko je imao svojeg, slabo poznajem pasmine. Vodili su ih u šetnju svaki dan. Dok su ih energični ljubimci vukli svaki na svoju stranu, razgovarali su, smijali se. Mladi su, još se stignu zaljubljivati i smijati.

Već tjednima se obnavlja most, onaj kod crkve. Dobit će novu ogradu sa staklenim panelima. Ispred mosta je privremeni semafor, dugo se čeka na zeleno svijetlo. Vidio sam ih danas slučajno iz auta, dok je bilo crveno. Taman su se sreli i razmijenili nekoliko rečenica, nekako s nelagodom. Psi su bili oduševljeni ponovnim susretom. Međusobno su se njuškali i sretno poskakivali, kao da se žele zagrliti, stari znanaci. Kad su uočili reakciju ljubimaca nasmijali su se i pogledali.


Ma zapravo vam hoću preporučiti jedan film, meksički. Pasja ljubav, tako je kod nas preveden. Iz dvijetisućite je godine, punoljetan. Pogledajte ga ako vam se ukaže prilika. O psima je i ljudima.

- 20:16 - Komentari (12) - Isprintaj - #

21.05.2018., ponedjeljak

Terorist

Naiđoh nedavno u knjižnici na hrpicu tek pristiglih novih naslova, friško zavedenih u arhivu računala. Pitam usput knjižničarku ima li što novo od publicistike. Kaže mi ima: Kako sačuvati brak. Velim joj da mi je za tu knjugu malo kasno. Smije se, zna da sam razveden. Volim brati među naslovima što su „tek jučer“ izašli iz tiska. Miris koji dopire iz nove knjige teško je prispodobiv s običnim, obećavajući je. Saznanje da ću biti prvi koji će neku knjigu čitati veseli me, na neki neobičan način. Nekad pogledam dugi niz datuma na papiriću na zadnjoj stranici i pitam se, tko je sve prije mene u rukama držao uvezane stranice. Ovaj put moj datum bio je prvi i jedini, za sada.

Za izlazak knjige „Terorist“ bosanskohercegovačkog pisca sa šibenskom adresom Emira Imamovića Pirkea saznao sam zahvaljujući sveprisutnom internetu. Pročitao sam prethodno jedan ulomak, koji me dobrano zainteresirao. Kad sam je ugledao na spomenutoj hrpici, bez razmišljanja sam je posudio. Pripada žanru takozvane fikcijske publicistike, vrlo zanimljiv i originalan pripovjedački izričaj, hibridan, kako piše otraga na koricama. Autor u jednoj gotovo erudistskoj maniri stvara kompleksan mozaik koji motive i činove glavnog lika donekle objašnjava. Kroz opširnu pripovijest o Mirzi Kasumoviću, optuženiku za ratni zločin i pripadnost terorističkoj organizaciji, poznaniku iz djetinjstva, traži uzročno-posljedičnu vezu između događaja s kraja prošlog stoljeća i početka ovog, koje trenutno živimo.

Pripovjedač za sebe kaže da je novinar, zapravo ima status komentatora-kolumnista u jednom tjedniku. Za profesiju kojom se bavi tvrdi da je u dugotrajnoj stagnaciji, rasulu čak. Novinare naziva tek povremeno kreativnim daktilografima, a financijsku situaciju u redakciji otvorenim prvenstvom u minusu na tekućem računu. Kroz tu i takvu novinarsku optiku donosi priču o Mirzi, koji je uhićen u Austriji i izručen Bosni i Hercegovini. Autor poznaje Mirzu iz djetinjstva, pohađali su istu školu, stanovali u istoj ulici u Tuzli sedamdesetih godina. Mirzini roditelji nisu živi ili kako on, služeći se nekim svojim novogovorom kaže: Preselili su. Živjeli su skromno, otac m je bio rudar, a majka kućanica. Brat mu je poginuo u ratu i po njemu je nazvan park u Tuzli. Nakon što je upitan želi li da ga netko posjećuje u pritvoru, odabire novinara, autora koji donosi ovu priču. Nakon prve posjete nastavlja se niz razgovora na osnovu kojeg nastaje knjiga. Da je rat u BiH bio jedan veliki teško objašnjivi kaos, govori i podatak kako je Mirza na njegovom početku bio pripadnik HOS-a, vojne formacije osnovane od Hrvatske stranke prva. Djevojka s kojom je živio poginula je u ratu i zvala se Ana. Do jeseni 92. većina Bošnjaka prešla je u Armiju BiH, dok su Hrvati postali dio postrojbi HVO-a, pa su tako naredne godine mogli lijepo ratovati jedni protiv drugih. Autor navodi kako je u tom istom ratu sudjelovao čak sedam različitih vojski. Mirza tijekom rata u BiH i nakon njega usvaja ideje i učenja radikalnog Islama, postaje pripadnik vehabijskog pokreta. Prolazi kroz trening kampove, jedno vrijeme živi u Maloči, izoliranom selu, što je funkcioniralo kao svojevrsna komuna. Nakon arapskog proljeća, kad se dio bliskog istoka i sjeverne Afrike pretvorio u ratnu zonu, kao dragovoljac odlazi u Siriju. Tragični niz događaja njegovog življenja u Siriji samo dobiva nova poglavlja. Za sebe misli da nije igrao glavnu rolu u nastanku istih, pa često na postavljena pitanja jednostavno odgovara sa: Dragi je Allah dao da tako bude.

Na mnogim mjestima Imamovićeva knjiga prestaje biti fikcija i pretvara se u klasični publicistički uradak u kojem autor iznosi mišljenje o važnim društvenim i zbivanjima i pojavama u takozvanoj regiji. Sadržava cijele odlomke u kojima su citirani poznati novinari, književnici, teoretičari, čak i blogeri. Na kraju jednog mikro eseja, u kojem tematizira polagano umiranje bivše države, ispisuje znakovitu rečenicu: „S raspadom Jugoslavije nizali su se događaji koji bi bili samo karikaturalni da im posljedice nisu užasavajuće.“ Dok govori o novoj zgradi Pritvorske jedinice Tužilaštva Bosne i Hercegovine, koju su mediji prozvali bosanski Alcatraz navodi rečenicu koju također citiram: „Pritvor i zatvor, što je bio Alcatraz, ali onaj pravi, razlikuju se po količini nade u njima.“ Imamović u ovoj knjizi ističe jednu važnu komponentu rata u Bosni i Hercegovini, koja je ovom čitatelju u dobroj mjeri ostala nezapažena. Tvrdi naime, da su bosanski Muslimani obrambeni rat, jer se neminovno radilo o agresiji na suverenu državu, smišljeno prikazivali kao vjerski sukob, napad na islam. Time su do određene mjere izgubili potporu zapada i stvorili plodno tlo za pojavu vjerskog fanatizma, a posljedično i terorizma. Imamović kroz priču o Mirzi razlaže tu pojavu i njezine reperkusije na današnju Bosnu i Hercegovinu, koja formalno-pravno gledajući jedva funkcionira kao država. Ukazuje na činjenicu da je vjerski fanatizam i terorizam vrlo kompleksan, dok su zapadno-europska društva, koja su pogođena istim sklona pojednostavljivati problem. Imamović ovom knjigom ne opravdava fanatizam i nasilje, već pokušava prodrijeti u uzročno-posljedičnu vezu, koja je do njega dovela. Moj je dojam do je u dobroj mjeri u tome uspio.



- 15:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.05.2018., nedjelja

A je to - The walls

Tandem A je to, tako nas je u šali nazvao jedan poznanik kod kojeg smo radili. Pojavili smo se u rasklimanom autu, čija je unutrašnjost bila prekrcana alatom i kojekakvim drangulijama. To mu je bila prva asocijacija. Mora da smo ostavili uvjerljiv početni utisak, kad nas je poistovjetio s Patom i Matom. Montirali smo mu zidne obloge od knaufa u mali poslovni prostor. To nam je ajmo reći glavni biznis, taj knauf. Ostalo po potrebi, nekad gletanje, rjeđe krečenje. Krečim uglavnom ja, kao precizan sam i imam strpljenja, a zapravo nemaš kaj zeznuti. Valjak, penzl i rokaj. Drugi član tandema moj je dobar prijatelj M. On je zapravo nositelj i voditelj posla, on pogađa bauštele. Znaju ga u tri općine, super osoba. Suha gradnja se to stručno naziva, uređenje interijera, ako ćemo biti fini. Mene zove na ispomoć, kad treba. I jedan i drugi imamo stalni posao. Knaufamo poslije podne i vikendom, u fušu. Ako je netko od vas poreznik, onda je ova priča fikcija. Iako, ne inkasiramo mi veliki novac na tom poslu. Kad uračunamo sve troškove ostane nekoliko pristojnih dnevnica. Uglavnom su to sitni radovi, kakve privatnici izbjegavaju, jer imaju praznog hoda. Atmosfera na samom poslu je uglavnom dobra, rokerska. Slušamo radio 101 i tjeramo zafrkanciju, ja nekako prednjačim u tome.

Obično uređujemo potkrovlja ili podrume koje naši klijenti žele pretvorili u prostor za stanovanje. Tad nastupamo mi, tandem A je to. Prvo postavljamo metalnu konstrukciju, koja se sastoji od takozvanih profila. Ima ih raznih, CD, CV, UV i još poneki. Profili se fiksiraju i vežu spojnim materijalom, nosačima, sidrima, jahačima i koječim. Ta konstrukcija je ključni dio posla, mora biti čvrsta i ravna, u vagu. Između ide izolacija, a na profile velike ploče od kanufa, negdje kažu rigipsa. Po potrebi se skalpelom sijeku na mjeru i šarafe na konstrukciju. Električni uređaj kojim se vijci upucavaju kroz ploču u profile zovemo šrauber, a radnju koja se u beskraj ponavlja šraubanje. Spojevi između ploča se gletaju, pa bruse i na kraju kreče, ako je tako dogovoreno s vlasnikom. Ja ne znam gletati. Mislim, znam u teoriji, ali nemam takozvani grif, pa gubimo puno vremena. Mene zapadne brušenje, to je puno prašine. Imamo stroj za to, zove se žirafa. Spojen je na usisavač, ipak praši se puno. Kutevi i teško dostupna mjesta bruse se ručno. Nekad od silnog šmirglanja sam sebi izgledam kao duh. Krečenje je zapravo ok, volim to raditi. Posebno mi je po mjeri bijela, nekako je podatna, ostavlja dojam čistoće. Kad pogledaš prostoriju, koja je do jučer bila prašnjavi tavan ili vlažni podrum, a mi smo od nje načinili svjetlu, prostranu sobu, kao da smo joj udahnuli novi život.

Nekad poslovi znaju biti promašaj totalni. Kao prošle godine, kad smo nakon par dana pokupili alat i otišli jer nas je kućevlasnik izluđivao s prigovorima. Stalno nam je puhao za vratom i govorio kako bi trebali raditi, on je to vidio na internetu. Nije nam nikad platio, za dio koji smo odradili. Ništa strašno, nećemo propasti zbog parsto kuna, niti ćemo dopustiti da nas netko ponižava. Šljakeri smo, ali nismo očajni. Ipak takvi nazovi investitori su rijetki. Uglavnom radimo kod poznanika koji na kraju budu zadovoljni obavljenim poslom. Nekad malo probijemo dogovoreni rok. U stvari, uglavnom se oduži koji dan, ali završimo, napravimo kako je dogovoreno. Često nas isti ljudi zovu ponovno zbog nekog drugog posla, pa smo tako na mjestima neka vrsta kućnih majstora. Posao zapravo zahtjeva od nas fleksibilnost. Svaki novi prostor u koji dođemo specifičan je i često je potrebno improvizirati, kako bi dobili optimalno i prihvatljivo rješenje.

Nekad treba rušiti prije gradnje, neku pregradu i slično. Tad u ruke uzimamo štemericu, takozvanu hiltijevku, koja vibracijom razbija beton, ciglu ili žbuku. Dobro dođe i teški čekić, macola i udri. To zna biti fizički naporno, čak i opasno, ali nakon takvog posla osjećam se dobro. Dođem doma iscrpljen, ali zadovoljan. Nakon tuširanja i večere, legnem i u mislima prebirem protekli dan, dok mi cijelo tijelo trne od priuštenog mu napora. Prije nego umoran zaspim jedva stignem na blog zirnuti. Ponekad izgradimo sasvim novi zid od knaufa. Kao Roger Waters na pozornici, samo što on prvo gradi pa u finalnom krešendu ruši i sve skupa je simbolične naravi. Kod nas je obratno, vrijednost naših zidova ogleda se u uporabnosti i praktičnosti. Postavimo konstrukciju, pa izolaciju, zatvorimo obostrano pločama, provedemo električne instalacije, postavimo vrata. Kad je takav posao završen učini mi se da smo graditelji, da ostavljamo iza sebe neku vrijednost, opipljivu. Montirali smo ljudima nešto što će koristiti, gdje će živjeti. Netko će između tih zidova spavati, sanjariti, voditi ljubav, slušati muziku, čitati, možda pisati. Živopisni poznanik s početka priče, što nam je prišio nadimak iz naslova, bio je vrlo zadovoljan kad smo zgotovili posao. Rekao je na kraju uz pivo da će o nama pričati unucima, kad ih bude imao.


- 07:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #

18.05.2018., petak

Cafe de Flore

Već duže vrijeme nisam gledao neki dobar film. Onaj kojeg sam noćas zavrtio na računalu prilično me se dojmio. Planirao sam zapravo gledati drugi, ali na tom prijevod nije radio. Kliknuo sam tako na kanadski Cafe de Flore, za koji prethodni nisam niti čuo. Zainteresirao me na prvu. Naime u jednoj od prvih scena čuje se Breathe od Pink Floyda. Razmišljam, ako netko stavi Floyde u film, to mora biti nešto dobro.

Vrijeme ove filmske priče je 2011. godina, a glavni protagonist je Antonie, četrdesetogodišnjak otprilike. Poznati je DJ i živi u Montrealu sa djevojkom, privlačnom Rose. Posjećuju ga povremeno dvije kćeri, koje žive s majkom, njegovom bivšom suprugom Carole. Antoine i Carole rastali su se nakon dvadeset godina zajedničkog života, koji je započeo još u tinejdžerskoj dobi i sadrži bezbroj zajedničkih trenutaka i uspomena. Ta rastava osobito teško pada njegovim kćerima, posebno starijoj Juliet, koja se ne miri s novom situacijom. Carole intenzivno sanja, misli da ti snovi imaju neko dublje značenje i želi ih protumačiti. Između Antoniea i Rose ništa se ne može ispriječiti. Njihova privlačnost je gotovo fatalna. Romantična do patetike, kako na jednom mjestu ustvrdi sama Rose.

Uz ovaj montrealski, film sadrži još jedan jednako važan narativni tok, koji teče paralelno . Smješten je u Pariz, a godina je 1969. Junaci te priče su Laurant sedmogodišnjak s downovim sindromom i njegova majka. Ona sama, nakon što ju je napustio muž, odgaja i podiže dječaka. Pruža mu pri tom neizmjernu količinu ljubavi, sve praćeno jednom gotovo nadljudskom požrtvovnošću. Dječak obožava slušati gramofonsku ploču, koja sadržava kompilaciju balada pod nazivom Cafe de Flore. Kad jedan dan u školi ugleda djevojčicu Vero, također s downovim sindromom, zaljubljuje se. Majka mu pokušava objasniti da je za takvo što rano, da ima tek sedam godina, međutim emotivna veza između dvoje simpatičnih klinaca, toliko je jaka da ih roditelji moraju doslovno razdvajati iz zagrljaja.

Očekivano, kako film odmiče, ove dvije priče se spajaju i postaju jedna. Međutim, način na koji se prožmu teško je predvidiv. Povezanost likova iz one kanadske sa onima iz francuske priče frapantna je. Ne smijem ovdje o tome napisati više ni slova, kako ne bih nekom budućem gledatelju pokvario užitak iščekivanja i otkrivanja.

Cafe de flore izrazito je atmosferičan film. Naizgled je spor ali i vrlo dinamičan zbog povremeno neobično isjeckane montaže. U takvim izmjenama kadrova prepliću se prizori iz različitih razdoblja. Ti povremeni „stroboskopi“ efektno zaokružuju priču i čine je kronološki kompletiranom. Glazba igra važnu ulogu, posebno kod Antoniea i Lauranta. Spomenuta Breathe čuje se više puta uz kadrove koji su sami po sebi izražajni. Tu su još balade iz naslovne kompilacije, koje efektno prate parišku priču i ne ostavljaju mjesta za ravnodušnost. Sve u svemu vrlo originalan i pažnje vrijedan film.










- 00:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

15.05.2018., utorak

Damir Karakaš

Ime Damira Karakaša ovom je čitatelju sinonim za dobru, rekao bih čak, jednu beskompromisnu književnost. Njegove knjige rado čitam i u pravilu u njima uživam. O najnovijem romanu „Sjećanje šume“, što ga je danas pred malobrojnom publikom promovirao u ivanićgradskoj knjižnici pisao sam ovdje na blogu. Čini mi se da je to bio moj prvi književni, blogerski osvrt. Karakaš je pojavno jedan pomalo netipičan predstavnik pisaca, ajmo reći srednje generacije. (51 god.) Da ga sretnete na ulici pomislili biste kako se radi o nekom bitniku, pankeru, što on po načinu pisanja i razmišljanja, na neki način i je.

Na samom početku, pomalo neskromno, ali opravdano, pohvalio se da je spomenuti roman doživio odlične kritike i peto izdanje, te je do sada prodano više od pet tisuća primjeraka. A to je kaže, u hrvatskim prilikama puno, kao da prodate u Americi pet milijuna. Na pitanje što pamti šuma, odgovara da su naša sjećanja zapravo vrlo nepouzdana. Mi od onog malo što se sjećamo, radimo konstrukte, uvjeravamo sebe u nešto. To osobito vrijedi za uspomene iz djetinjstva, koje tematizira. Ako neki književni tekst sadrži puno detalja, oni su u pravilu izmaštani, fikcionalni. Ljudi su jednostavno skloni izmišljanju, čak i kad su uvjereni kako izgovaraju istinu. Karakaš u razgovoru naglašava da su njegove knjige zapravo o slobodi i pravdi, motivi koji se prepliću samo su alat kojim krči put do čitatelja. Kod pisanja je kaže vrlo studiozan. Često sam sebi na glas čita napisani tekst, kako bi testirao njegovu melodiju i ritam.

Na konstataciju da je njegov književni tekst pitak, da se čita lako, izgovara znakovitu rečenicu: „Samo ono što se piše teško, čita se lako“. Sugerira pritom kako je pisanje zapravo vrlo težak posao, misleći na ono pravo pisanje, ono što je u stanju dotaknuti i potaknuti čitatelja, spoj talenta i upornosti. Dodaje još u rimi: „Može biti pitko, ali ne smije biti plitko“. Kaže da u mnogome krati izvorni tekst, odbacuje puno onog za što misli da je suvišno, što bi čitatelja moglo umarati. „Koš za smeće je nekad najbolji piščev prijatelj“. Ja bih još dodao da ono što ostane je čista esencija, kvaliteta nauštrb kvantitete. Naglašava da je za takav reducirani stil djelom zaslužan lički jezični ambijent u kojem odrastao. U Lici se ne govori puno, ali ipak u malo rečenica kaže se prilično toga značajnog i upečatljivog. Kao i drugi dobri pisci, kaže kako puno čita i kao mantru ponavlja: „Nema dobrog pisanja bez puno čitanja“.

Za knjigu kaže kako je zapravo privilegija i da ljudima koji ne čitaju fali jedna dimenzija življenja i poimanja okoline. Čitanje uspoređuje sa ronjenjem, kao da duboko udahnete i privremeno nestanete u jednom drugom svijetu, privlačnijem i intrigantnijem od onog iznad površine. Govori kako se u ovoj životnoj dobi često vraća knjigama, što ih je čitao u mladosti. Čita ih i gleda danas drugim očima. Dodaje još kako za potpun doživljaj književnosti nije nevažno gdje čitamo, doma, u vlaku, na plaži. Svako mjesto ima svoju energiju, koja utječe na aktivnost kojom se bavimo, pa tako i nas same. Na pitanje o svojim čitateljskim počecima priča pomalo nadrealnu priču. U selu u kojem je odrastao svi su koristili vanjske zahode. Netko poduzetan svoj je opremio rashodovanim knjigama iz knjižnice. Pribijeni velikim čavlom na zid zahoda ti listovi bili su zapravo toalet papir. Sam pisac se za klasike zainteresirao tako što je ponešto i pročitao prije uporabe.

Naglašava ipak u malo ozbiljnijem tonu da mu je Nabukov jedan od omiljenih pisca. Za njega kaže da je bio strastveni skupljač leptira. Ta aktivnost je navodno u Rusiji tog vremena bila vrlo popularna. Kad se njegov idol strastveno zaljubio stavio je po strani leptire, a zapisao znakovitu rečenicu. „Zbog te žene zapostavio sam leptire i propustio oktobarsku revoluciju“.

Damir Karakaš kreativac je kome književnost nije jedini poligon izražavanja. Uspješan je crtač i karikaturist, te od najranije mladosti svira harmoniku. Ispričao je zanimljivu anegdotu o nastanku harmonike. Prenosim je po sjećanju. Neki kineski car čuo je krasan pjev ptice. Poželio ga je slušati i kad je ptica odletjela. Zapovjedio je podanicima da osmisle način kako ga reproducirati. Uspjeli su iskonstruirati glazbalo od šupljih bambusovih štapova različite dužine. Kroz njih su upuhivali zrak i prstima stvarali melodiju. Car je navodno bio zadovoljan. Izum je došao i do Europe, odnosno Francuske. Netko spretan i kreativan nadogradio ga je praktičnijim mijehom. Istinita ili ne, legenda o nastanku harmonike, zvuči odlično.

Francuska i harmonika teme su još jedne Karakaševe knjige, koju sam za zanimanjem čitao. Naslovljena je: „Kako sam ušao u Europu“. U njoj opisuje nekoliko godina provedenih u Parizu, gdje je zarađivao svirajući na trgovima. Pokušao je tamo i pisati, ali kako danas u ivanićkoj knjižnici reče: „Nisam mogao sjediti u sobi i tipkati dok je oko mene živio Pariz“. Morao ga je doživjeti, osjetiti. Pisao je kasnije kad se vratio. Za proljeće u tom gradu kaže da je nešto najposebnije što je doživio. Izgovara tako na samom kraju jednu rečenicu koju ću dugo pamtiti: „Ako se vozite biciklom po Parizu u proljeće, to je kao da ste vidjeli čitav svijet“.



Originalna književna posveta u mojem primjerku Sjećanja šume



Damir Karakaš foto by Robert Gojević u tehnici ambrotipije




- 22:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #

13.05.2018., nedjelja

The Godfather

Malo glazbe na Zlatnim žbicama. Improvizacija na temu iz, meni vrlo posebne, filmske trilogije Kum u izvedbi mog dobrog prijatelja Daisy Jazza.

The Godfather




- 23:24 - Komentari (12) - Isprintaj - #

11.05.2018., petak

Slast meda

Danas sam bio na sprovodu, u Kutini. Umro je otac od jedne kolegice s posla. Ravnatelj našeg malog poduzeća osigurao nam je autobus, kako bi mogli nesmetano do Kutine. Ja sam napisao narudžbenicu, platit ćemo kasnije, virmanom. Skoro svi smo išli. Ne mogu se sjetiti da sam ikad prije na sprovod išao autobusom.

Poznavao sam pokojnika, nekoliko puta skupa smo popili kavu. Svašta zanimljivog od njega sam mogao čuti. Bio je vrlo svestran i osebujan. Puno različitih interesa je imao. Zbog problema sa zdravljem rano je umirovljen. To mu je omogućilo bavljenje raznim hobijima i poslovima. Jedan od najvažnijih bilo je pčelarstvo.

Posjedovao je malo imanje u jednom selu podno Moslavačke gore. Odlazio je tamo gotovo svakodnevno, ponajviše radi pčela. Zvao me više puta da ga posjetim, da mi pokaže imanje i košnice. Nisam nikad otišao, sve misleći stignem.

Kutinsko groblje je na brijegu. S njega se pruža lijepi pogled na cesticu što vodi u selo gdje je pokojnik uzgajao pčele. Otići ću jednom tamo, biciklom. Kolegica mi nedavno govori da zbog narušenog zdravlja zadnjih mjeseci njen otac nije mogao do pčela. Ona i njena majka prisiljene su prodati košnice. Slab je interes. Ne isplati se kažu pčelari. Puno je troškova, a mala zarada.

Današnji dan obilovao je čudljivim oblacima. Kao da će svaki čas pljusnuti, a opet bilo je vruće, sparno. Taman kad su se ljudi razišli s groblja, počela je padati kiša. Krupne kapi kao male lokvice udarale su o veliko staklo autobusa i slijevale se niz njega u potocima. Kroz prozor smo na odlasku vidjeli još jednu dostojanstvenu povorku, pod kišobranima.

Imam jednu staklenku tog meda iz sela. To mi je kolegica dala nedavno u znak zahvale. Popravljao sam joj nešto u stanu. Dodirnuo sam neoprezno tom prilikom električne vodove pod naponom, što su stršali iz zida. Skočio sam kao oparen. Zabrinula se, kasnije smo se tome smijali.

Čim stavim zadnju točku ovog teksta, počastit ću se žlicom tog meda. Pustit ću da mi se slatka zlatna masa dugo topi u ustima i uživati u okusu.


- 23:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #

10.05.2018., četvrtak

La Linea

Imam jednu majicu kratkih rukava, vrlo jednostavnu zapravo. Crna je potpuno, osim tanke, bijele linije naprijed. Ta linija oblikuje prepoznatljivi lik iz poznatog talijanskog crtića La Linea, autora Osvalda Cavandolija. To je vrlo jednostavan, a upečatljiv grafički i kreativni izričaj. Bijela beskonačna linija na tamnoj pozadini. Linija koja se kreće, ima ljudsko obličje, emocije. Veseli se ili žalosti ovisno o situaciji. Lik na mojoj majici pokazuje rukom rupu na podlozi i pri tom je zabrinut, ljutit pomalo. Kao da se žali nekome. Skoro svaki put kad ju obučem, dobijem kompliment: Super majica. Jučer mi je to rekla jedna mlada doktorica u Klaićevoj, u prolazu na hodniku.

Dobio sam je na poklon, stigla je čak sa Islanda. Jedna prijateljica htjela mi se odužiti za uslugu koju sam joj napravio, pa mi je poslala tu majicu. Ugodno me iznenadila. Prije nego je otišla raditi na Island, prijavila se u kviz Potjera. Kad je krenula na snimanje, pokvario joj se auto na autoputu prema Zagrebu. Nazvala me i zamolila da joj posudim auto da može na kviz. Dojurio sam po kiši, posudio joj auto i pričekao vučnu službu da dođe po njezin. Stigla je na Prisavlje u zadnji čas.

Potjera je prošla više nego uspješno. Ekipa je pokazala solidno znanje, lovac nije bio na visini zadatka, pa se na kraju na njenom računu našla pristojna svota za avionsku kartu i novi početak na Islandu. Tamo se brzo snašla, počela raditi i čini mi se da je zadovoljna. Iz objava na facebooku vidim ipak da je malo nostalgična za gradom i ljudima s kojima je odrasla. Krasan je taj Island, ali 'ladno brate i pusto, takav je moj dojam na osnovu njenih postova na plavoj društvenoj mreži.

Samo jednom je bila doma u otprilike godinu dana, otkad je otišla. Nisam znao da je doputovala, kad sam jednu večer izašao u grad. Slučajno smo se sreli u jednom kafiću. Nakon što mi je stigla majica, oprao sam je i spremio u ormar i bez nekog posebnog razloga nisam je nosio mjesecima. Obukao sam je baš tu večer, ispod veste, zima je bila. Kad smo se sreli srdačno smo se pozdravili. Nakon par minuta pitala me kakva ti je majica. Rekao sam da je odlična, da je baš imam na sebi i da je nosim prvi put. Samo se nasmijala se na to.




- 20:20 - Komentari (22) - Isprintaj - #

08.05.2018., utorak

Noćni vlak

S vremena na vrijeme vidio bi ju u kafiću u koji su oboje navraćali. Obično bi se našla u društvu glasnih prijateljica, od kojih se izdvajala nekom diskretnom nenametljivošću. On je obično navraćao sam, pa uz kavu i novine sa sebi sličnima komentirao ono što se može nazvati aktualnostima. Povremeno bi pogledala u njegovom smjeru i tad bi im se samo za kratko pogledi sreli. Ti bljeskovi mogli su biti slučajni, ali znao je da se slučajnosti ne događaju tako učestalo. Na odlasku bi jedva primjetno promijenila izraz lica, a on bi kao slučajno podignuo pogled s novina ili zastao usred rečenice kad je prolazila.

Kratka željeznička kompozicija, od svega nekoliko vagona, uz trzaj se lijeno pokrenula sa perona glavnog kolodvora. Pronašla je izlaz iz spleta natiskanih kolosijeka, te lupkajući preko skretnica odabrala onaj što vodi u noć. Malobrojni putnici u staklu su odsutno promatrali svoje odraze i grad koji se bljeskao u ljetnoj večeri. Povremeno su se mogli vidjeti stanovnici urbane košnice, kako privode kraju još jedno poglavlje ustaljene kolotečine. Kad je vlak ubrzao preko nadvožnjaka i po nasipu, nazirale su se još samo rijetke siluete, što su gazile izlizane pločnike.

U više navrta pokušavao se sjetiti kad je nastupilo vrijeme za koje može reći da se poznaju, iz viđenja. Nisu se zapravo nikad upoznali niti razgovarali. Nije znao niti njeno ime. Mogao ga je saznati da je upitao nekog zajedničkog poznanika, ali nadao se da će ga čuti od nje. Nagađao je kako bi se mogla zvati, Mirna možda, to ime bi joj pristajalo. Pozdravili bi se u gradu, u prolazu kad bi se slučajno sreli na ulici. U početku je to bilo jedva primjetno kimanje, kao da međusobno ispituju reakciju onog drugog. Vremenom se to prometnulo u tiho, pa sve glasnije Bok, uz pokoji stidljiv smiješak, diskretan nadasve.

Kloparajuće vozilo paralo je tminu svojim probojnim svjetlom, hukom i beskrajnim zujanjem. Klizilo je po šinama i promicalo kroz svijet niskih prigradskih kućica, što su čučale u mraku. Iz tih skromnih građevina žmirkala su svjetla, kao udaljene zvijezde, daleke i strane putniku promatraču, što neodređeno snatri o cilju putovanja. Bujala je uzduž pruge džungla divljeg raslinja, koje se nije moglo vidjeti, pokrio ga je mrak i zaborav. Nad prostranom ravnicom nazirale su se prve krpe magle, što će se do jutra pretvoriti u mlijeko.

Hodao je dugo te večeri, nije šetao. Htio je hitrim, ujednačenim pokretima istisnuti tjeskobne misli u melankoliju ljeta. Zaustavio se na pružnom prijelazu, na kojem je zvoncanje nervoznog zvona bilo praćeno žmirkanjem polegnute rampe. Ugledao ju je kako strpljivo čeka prolazak vlaka, te prišao dovoljno blizu da može nešto reći. Kad ga je uočila, okrenula se i pozdravila ga, ljubazno kao i obično. Trebao je osim Bok, reći još nešto, bilo što, o vlaku, o vremenu o noći, bilo što. Nije rekao ništa. Na trenutak je izgledala kao da će progovoriti, a onda se okrenula i zagledala u kolonu vozila s druge strane pruge.

Vlak je uz glasan huk i zujanje dojurio iz tmine, kao da iz nje pokušava pobjeći. Od podrhtavanja koje je uzrokovao i zvukova što ih je nemilosrdno rasipao uokolo, nisu se mogle čuti ni vlastite misli. Nije bilo moguće fiksirati pogled na jurećem vozilu, koje je izgledalo kao neprekinuti obris. Nestao je brzo, kako je i došao. Kad se rampa podignula, laganim korakom krenula je preko pruge. Pomislio je ubrzati korak, sustići ju i nešto reći, ali bilo je kasno. Skrenuo je pogled prema beskrajnoj pruzi, na kojoj su se u daljini vidjela još samo dva crvena svjetla što odlaze na istok, u potragu za nekom novom zorom.



- 20:42 - Komentari (10) - Isprintaj - #

06.05.2018., nedjelja

Biciklom do Save

U ovom postu bit ćete pošteđeni maratonskih mudroslovija. To možete zahvaliti mojem mlađem klincu drugašiću, koji je ovdje otprije poznat kao bloger Tigar. Danas smo zajedno biciklirali od Ivanića do Save, oko 20 km. Bila je to prva duža vožnja za njega. Kako je prošlo pročitajte u njegovom specijalnom izvješću. Ja u tekst nisam intervenirao, naslov je on odabrao :-)


Na početku sam mislio da će bit lagano ali je zapravo bilo dost teško.

Prošli smo kroz Posavske Brege i Topolje i Dubrovčak Ljevi.

Vozili smo se 2 do 3 sata.

Išli smo na skelu s kojom se može preći preko Save ali nije radila.

Bili smo na skeli a nismo baš smjeli. :-)

Išli smo na pješčanu obalu. Skino sam tenisice i čarape i hodao po pjesku.

Potjerala nas je kiša i bili smo ispod dasaka.

Vozili smo po kiši.

Mahali smo kamiondžijama sa nadvožnjaka i oni su nama mahali i trubili.


Tigar

- 17:38 - Komentari (14) - Isprintaj - #

A onda je Božo krenuo ispočetka

Jeste li nekad poželjeli trenutno se izmjestiti iz ustaljenog načina življenja, prekinuti sve spone sa svakodnevicom i započeti jedan novi život, koji će biti potpuno drugačiji od dotadašnjeg? Upravo za takav radikalan čin, odlučio se glavni junak romana „A onda je Božo krenuo iz početka“ književnice Marine Vujčić. Jednog jesenskog jutra Božo Belamarić parkirao je auto negdje u Splitu, ključeve ostavio ispod sjedišta i bez komadića prtljage sjeo na vlak za Zagreb. U Splitu je zatečena ostala njegova supruga Klara, kojoj prethodno nije ponudio ni najmanju konkretnu naznaku tog ishitrenog postupka. Ušao je u željezničku kompoziciju koja će ga, mislio je tako, odvesti u novi drukčiji život, jer s postojećim nije bio zadovoljan.

Već na prvih pedesetak stranica, dok Božo putuje vlakom, Marina Vujčić postepeno kroz njegove unutarnje monologe, daje čitatelju na uvid brojne razloge, što su doveli do odluke da krene iz početka. Život kojeg je glavni junak do tad vodio bio je, promatran izvana, sasvim prosječan, običan. Ipak protagonist ove priče u njemu se osjećao sputano, zarobljeno. Paralelno s trenutnom fabulom, autorica komponira crtice iz prošlosti, što čini širu sliku osobne i obiteljske povijesti i tako priču o Boži čini kompletnijom, uvjerljivijom.

Za književni jezik Marine Vujčić može se reći da je ekonomičan, optimalan, ali ne i minimalistički. Tome možda pridonosi činjenica da se bavi uredničkim poslom, Njezin tekst promišljeno je oslobođen suvišnih opisa, koji bi ga činili teže prohodnim i manje konkretnim. Dojma sam da je svaka rečenica na svom mjestu. Ne treba ništa dodati, niti oduzeti. Pojedini pasusi mali su teoretsko-filozofski eseji, lišeni moraliziranja, dok je patetika sasvim stran pojam. Ta filozofska stremljenja spretno su utkana u razmišljanja i postupke glavnog lika, koji je diplomirao filozofiju i naučeno je kroz život ustrajno promišljao i pokušavao živjeti.

Nakon što stigne u Zagreb Božo unajmljuje sobu u hotelu, na periferiji Zagreba. Nekoliko dana hoda gradom, ugađajući pri tom sebi i svojim dugo zatomljenim željama i hirovima. Poseže za cigaretama nakon dugogodišnje apstinencije. Kupuje novi kofer, odjeću i obuću, različitu od one koju mu je godinama kupovala supruga. Šeće gradom, dugo pije kavu na terasi i promatra ljude, ljude koje ne poznaje i koji ga na ništa ne obvezuju. Takav način življenja omogućuje mu novac koji je donio sa sobom, naslijeđe od štedljivih roditelja.

Jedan dan poželi objedovati u restoranu. Dugo hoda ulicama Zagreba, da bi nakon što počne iznenadni pljusak ušao mali restoran u Mesničkoj. Osim njega tu je još samo jedna gošća, privlačna žena, koja mu se diskretno osmjehne preko stola i podigne čašu. Upoznavanje Silvije nešto je nabolje što se Boži u toj fazi moglo dogoditi. Silvija ne pita za prošlost, ne planira budućnost, želi živjeti ovdje i sada. Rapsodija strasti i osjećaja koja im se u danima nakon upoznavanja događa teško se može prepričati. Autorica tankoćutnim rečenicama i maznim dijalozima uvlači čitatelja u jedan vrli svijet dvoje ljudi, što su iznenada doživjeli jaku međusobnu privlačnost, koja Božu potpuno opčini. O fatalnoj Silviji i Božo, a posljedično tome i čitatelj žele doznati više, ali ona o sebi ne otkriva puno, gotovo ništa, osim da ne voli planirati i davati obećanja.

Nakon što mu Silvija usputno napomene kako joj se ne sviđa hotel u kojem je odsjeo, Božo odlučuje potražiti stan. Pronalazi jedan prostrani, uređeni i preskupi u Primorskoj ulici, na broju 11 Unajmljuje ga samo zato što misli da će se njoj svidjeti. Življenje u tom stanu svede se na iščekivanje žene o kojoj zna vrlo malo, gotovo ništa. Nakon nekog vremena nije siguran čak niti da je stvarna. Možda je sve skupa u svojem, filozofiranju i beskrajnim razmišljanjima sklonom umu, umislio. U završnim poglavljima romana autorica ispisuje egzistencijalnu dramu pojedinca ulovljenog u koloplet vlastitih misli. Božo Belamarić osjetio se kao zatočenik slobode u kojoj se zatekao, koju je svjesno izabrao. Mogao je raditi sve što poželi, a baš to nije želio raditi. Autorica kroz njegove postupke postavlja krucijalno pitanje: Ima li naše postojanje smisla ako se ne ostvaruje u koegzistenciji s drugima. Drugima što će nam poslužiti kao ogledalo, kao lakmus papir, kako bi osvijestili vlastito ja i postavili ga u realan kontekst stvarnosti.


Bilješka o autorici: Imao sam priliku nedavno Marinu Vujčić slušati uživo, kad je bila gost književne večeri. Ostavila je na mene vrlo pozitivan, rekao bih čak blag utisak. Govori tiho nenametljivo jednim preciznim književnim govorom, s tek blagom patinom primorskog jezičnog okruženja u kojem je odrasla. U nešto više od jednog sata izrekla je puno toga zanimljivog, od toga kako je naporno pročitati i doraditi hrpu tekstova nadobudnih pisaca, koji malo ili ništa čitaju, do zanimljivih priča o kazalištu Ulisys, u kojem je neko vrijeme radila kao glasnogovornik. Malobrojnim posjetiteljima približila je svoj autorski svijet i svjetonazor. Kaže da je samoća zaslužna da je postala književnica. Nakon što joj je preminuo suprug, počela je ozbiljnije pisati. Pisanje kao svojevrsna terapija. Njen prvi rukopis čekao je u ladici punih dvadeset godina na objavljivanje, toliko mu je trebalo da sazrije. Zapravo tek nakon dva desetljeća ponudila ga je izdavaču, koji ga je u konačnici objavio. Za pisanje romana kaže da traži predani svakodnevni rad, barem nekoliko kartica dnevno, takav je njezin recept. Tvrdi da ne postoji takozvana ženska proza. Ako nema muške proze, onda ne može biti ni ženske. Prema njenim riječima pisana riječ može biti dobra ili loša. Dojam ovog čitatelja je da trkstovi koje producira Marina Vujčić svakako spadaju u prvu kategoriju.



- 07:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #

04.05.2018., petak

Unutarnja ekspozicija

Za fotografski medij zainteresirao se igrom slučaja, kad je u djedovom stanu, što ga je naslijedio njegov otac, pronašao fotoaparat. Pitao je oca treba li mu, na što je dobio odgovor: Uzmi slobodno, samo ne znam kaj ćeš s tim. Kad je otvorio kartonsku kutiju od cipela, što je dugo stajala u ormaru, zapuhnuo ga je ustajali miris nekih minulih vremena. Sadržavala je stari, analogni fotoaparat, tri objektiva, bljeskalicu i mali stativ. Pomno je razgledao nepoznate mu naprave i zaključio da na sebi sadržavaju puno prekidača, poluga i prstena, kojima ne može odrediti svrhu i namjenu. Sve skupa obilježeno je bilo mnoštvom brojeva i oznaka, koji su neupućenom promatraču izgledali kao velika jednadžba s puno nepoznanica. Donio je aparat doma i odlučio da će ga koristiti, umetnut će film i udahnuti mu život.

Pokazao ga je jednom poznaniku, koji se amaterski bavio fotografijom. Pokušao je od njega doznati čemu služe silni gumbi i što znače oznake uz njih. Sugovornik mu je strpljivo objašnjavao namjenu i osnovne principe funkcioniranja uređaja. Bilo je to puno informacija odjednom, koje nije lako apsolvirati i u potpunosti razumjeti. Savjetovao mu je na kraju da ode u knjižnicu, posudi neki dobar foto-priručnik te se tako upozna sa osnovama medija za koji se počeo interesirati. Učinio je to, pitajući se kao se ranije nije sjetio te mogućnosti.

U knjizi koju je posudio detaljno je bilo objašnjeno sve što prosječnog zaljubljenika u fotografiju može interesirati. U prvom djelu opisane su bile sve tehničke komponente fotografije: duljina ekspozicije, otvor blende, žarišna udaljenost, dubinska oštrina, ISO osjetljivost filma i mnoge druge. Nakon što je apsolvirao početne lekcije, gotovo svim do tada nepoznatim dijelovima nove igračke, mogao je odrediti namjenu. Osjetio je zadovoljstvo, kao kad bi u školi riješio komplicirani matematički zadatak. Druga cjelina knjige nudila je savjete estetske naravi i u velikoj mjeri oslanjala se na znanja i umijeća proizašla iz slikarstva. Kako kadrirati fotografije da budu vizualno dopadljive? Na koji način ostvariti prikladnu kompoziciju? Što je i kako se postiže atmosfera? Koje sve vrste fotografije postoje? Ponajviše pažnje posvećeno je bilo svjetlu: dnevno, prigušeno, raspršeno, razne vrste umjetnog. Listajući otkrivao je jedan vrli, novi svijet svjetlosti, što se prelama kroz optiku i utapa u kemijsku emulziju . Tek tad je u doslovnom smislu razumio onaj termin pisati svjetlom. Treći dio knjige bio je najkraći, ali vrlo upečatljiv. Odnosio se na segment, koji se teško može naučiti, a moguće je najvažniji u cijelom procesu nastajanja dobre slike. To je psihološki element. Kako i zašto je pojedina fotografija nastala? Koja je njena namjena i svrha? Što fotograf želi prenijeti i poručiti promatraču? Uspijeva li zadobiti njegovu pažnju? Zašto je, u krajnjoj liniji, uopće uzeo aparat u ruke? Na ta pitanja knjiga nije davala odgovore, morao ih je potražiti sam, isprobavajući.

Kupio je nekoliko filmova i krenuo u akciju. Prvi nemušti pokušaji bili su osrednji, moglo bi se čak reći loši. Negdje je krivo eksponirao, neke slike nisu bile oštre, a prizori su se uglavnom svodili na često ponavljane klišeje, kao što su zalasci sunca ili slike cvijeća. S vremenom je usavršio tehnički dio, pa se mogao više koncentrirati na sadržaj kadra, estetiku i kompoziciju. Nastale su tako razne ulične fotografije i slike krajolika, na kojima se oko promatrača znalo duže zadržati i pomnije ih promotriti. Kad mu je samopouzdanje dovoljno naraslo da može za sebe reći kako je hobi-fotograf, počeo je slikati ono što ga najviše interesiralo i intrigiralo, ljude. U tamnoj komori lokalnog foto-kluba u koji se učlanio, osvijetljeni su tako njegovi crno-bijeli portreti prijatelja i poznanika. Pojedini su bilo vrlo originalni i dopadljivi. Kad je otkrio neku unutarnju poveznicu s portretiranima, do izražaja je došla i ona najvažnija komponenta, ona iz trećeg djela priručnika. Ljudi na tim fotografijama obično bi gledali ravno u objektiv, što je značilo da su opušteni i da je zadobio njihovo povjerenje. Nijemo su pričali neku svoju, osobnu priču, ponajviše očima ili tek ponekim stidljivim osmjehom.

Najupečatljiviji portret nastao je visoko na planini, daleko od užurbane gradske svakodnevice. Hodali su dugo, planinarili cijeli dan i na kraju na malom platou postavili šator. U polutami privremene nastambe, dok su se prigušene i raspršene zrake sunca probijale kroz platno, okrenula se prema njemu. Poluprofil, blagi osmjeh, crna duga kosa, oči kao gorsko jezero, savršen portret. Na trenutak je pomislio posegnuti za aparatom, ali brzo je od te ideje odustao. Umjesto toga prišao joj je bliže i privio je k sebi. Dugo su se ljubili, bili su mladi sretni, zaljubljeni. Prošlo je od tad puno godina, sad žive neke druge živote. Taj negativ nikad nije ugledao svjetlo, osim onog unutarnjeg. Spremljen je u zakučastom arhivu sive tvari. Posjeduje četvrtu dimenziju, onu emotivnu. Najbolje fotografije nastanu i ostanu u mislima.



- 17:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

01.05.2018., utorak

Lonjsko polje - Jasenovac - Novska

Današnja biciklistička vožnja, ili možda bolje reći putovanje, svojevrstan je popravni ispit, nadoknađivanje propuštenog. Naime, prije tri i pol godine trebao sam krenuti s dva dobra prijatelja, biciklista na put za Jasenovac, odnosno Novsku. Sve je bilo dogovoreno i spremnoi, a onda sam ja zbog samo jedne puknute žbice i nekih samonametnutih ograničenja od tog puta odustao. Oni su nerado otišli bez mene, vozili prvi dan uz Savu do Jasenovca, potom kampirali i drugi dan lokalnim cestama se kroz Moslavinu vratili u Ivanić-Grad. Kad su stigli prvo su došli k meni doma, iscrpljeni ali vidno zadovoljni. To dvodnevno pedaliranje toliko ih se dojmilo da nisu znali što bi mi prvo ispričali, jedan drugom upadali su u riječ, u nastojanju da mi prenesu utiske s puta. Bilo mi je naravno žao što nisam išao, još dok sa ih slušao, odlučio sam morat ću jednom taj put i sam proći na biciklu.

Dobre želje otporne su na protok vremena. Ako nešto vrijedi i znači nekome, onda će naći način i pričekati pogodno vrijeme da to ostvari. Strpljen-spašen, kako zna ponekad reći moj otac. Tako sam ja putovanje biciklom uz Savu do Jasenovca i Novske dugo odgađao, ali nikad o njega nisam odustao. Krenuo sam konačno danas, rano ujutro na Praznik rada. Još se poklopilo da je i obljetnica Bljeska, što mi je bilo posebno drago.


Kroz jutarnju svježinu pedaliram za zagrijavanje početnih desetak kilometara od Ivanić-Grada do Dubrovčaka Lijevog, gdje samo kratko zastanem i bacim pogled na skelu i Savu. Vozim dalje po poznatoj cestici uz nasip do Martinske Vesi, gdje prelazim na desnu obalu preko velikog visećeg mosta. To je punkt na kojem obavezno zastanem, svaki put kad se tamo zateknem. Protegnem noge, popijem vode i osmotrim skladnu građevinu i rijeku, što se ispod lijeno valja. Volim mostove, osobito viseće. Ima nečeg privlačnog u spajanju dviju obala, a nije samo praktične naravi. Vozim dalje po desnoj obali do Siska, kroz koji prolazim samo rubno, po obilaznici. Ponovno prelazim Savu i u mjestu Topolovac, na otprilike četrdesetom kilometru radim prvu dužu pauzu uz Radler u jednom kafiću uz put.

Nakon tog odmora zapravo tek kreće pravo putovanje, jer sve do tada vozio sam po relativno poznatom terenu. Poslije Topolovca slabo prometna lokalna cesta prolazi kroz brojna sela, prateći Savu ili njene mrtve rukavce, koji su nekad bili glavni tok. Primjećujem već u Preloščici da je moja najdraža rijeka, šira i moćnija na tom djelu, nego što sam ju navikao vidjeti u bližoj okolici. To je zato što je u sebe u Sisku velikodušno primila Odru i Kupu, pa tako obogaćena i ojačana nastavlja put prema Slavoniji. Nešto niže u Lonjskom polju, u nju se ulijeva i Lonja, rječica koja vijuga kroz Ivanić-Grad.

Prolazim dalje kroz Lukavec Posavski i Gušće, nakon čega ulazim u područje parka prirode Lonjsko polje. Prvo naselje na koje nailazim u tom parku je Čigoč, poznat kao selo roda. Zaista ima puno gnijezda na drvenim kućama uz cestu. Uspijevam čak i fotografirati jednu, što se našla na sljemenu krova. Primjećujem u Čigoču stidljive naznake ruralnog turizma, kojem odmaže prilično loša cesta na dijelovima. Vozim dalje kroz poluprazna sela Kratečko, Mužilovčica i Suvoj. Tu već osjećam priličan umor i podnevno sunce što nemilosrdno prži. Tražeći pogodno mjesto za odmor i osvježenje, prolazim još Lonju, Trebež i Bukovicu da bi se zaustavio u jednom lijepo uređenom parku ispred škole u mjestu Puska. Tu vadim iz bisaga hranu što sam ju vozio iz Ivanića, jer sam ispravno pretpostavio da malobrojni dućani uz put na praznik neće raditi.

Nakon odmora i ručka, dolazim u Krapje, mjesto poznato po tradicijskoj drvenoj arhitekturi. Brojne uređene kuće uz put svjedoče o zavidnom graditeljskom umjeću negdašnjih stanovnika. U jednom obnovljenom hrastovom čardaku smještena je i uprava spomenutog parka prirode. Nakon mjesta Drenov Bok slijedi jedan duži nenaseljeni dio široke ravne ceste, nakon kojeg napokon dolazim u lijepo uređeni centar Jasenovca, gdje lokani stanovnici slave obljetnicu Bljeska i dan općine. Veseli žamor dopire iz mnoštva, dok se uokolo vijore brojne trobojnice sa šahovnicom. Na izlazu iz Jasenovca zastajem kratko kraj memorijalnog centra i spomenka žrtvama koncentracijskog logora, što je bio na tom mjestu.

Po prometnoj magistralnoj cesti, već prilično iscrpljen vozim do Novske. Svraćam odmah na željeznički kolodvor upitati za vlak u koji mogu s biciklom. Ljubazna blagajnica kaže mi da svaki brzi vlak ima mali odjeljak za bicikle. Kako je do prvog takvog ostalo još više od sata, odlazim još razgledati centar Novske i nagraditi se kavom. U samom središtu nailazim na veliki željezni bicikl, visok gotovo pet metara, kraj kojeg onaj na kojem sam došao izgleda kao igračka. Oduševljeno ga razgledavam i fotografiram. Nakon kave vraćam se na kolodvor, ukrcavam bicikl u prepuni vlak i u predvečerje dolazim doma. Ciklo-kompjuter mi na kraju pokazuje punih sto dvadeset kilometara vožnje biciklom, a zadovoljstvo dok ovo pišem, obećava da sam možda i prošao popravni ispit.




- 21:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2018 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Lipanj 2018 (8)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.