Usputne bilješke

Ime Damira Karakaša ovom je čitatelju sinonim za dobru, rekao bih čak, jednu beskompromisnu književnost. Njegove knjige rado čitam i u pravilu u njima uživam. O najnovijem romanu „Sjećanje šume“, što ga je danas pred malobrojnom publikom promovirao u ivanićgradskoj knjižnici pisao sam ovdje na blogu. Čini mi se da je to bio moj prvi književni, blogerski osvrt. Karakaš je pojavno jedan pomalo netipičan predstavnik pisaca, ajmo reći srednje generacije. (51 god.) Da ga sretnete na ulici pomislili biste kako se radi o nekom bitniku, pankeru, što on po načinu pisanja i razmišljanja, na neki način i je.

Na samom početku, pomalo neskromno, ali opravdano, pohvalio se da je spomenuti roman doživio odlične kritike i peto izdanje, te je do sada prodano više od pet tisuća primjeraka. A to je kaže, u hrvatskim prilikama puno, kao da prodate u Americi pet milijuna. Na pitanje što pamti šuma, odgovara da su naša sjećanja zapravo vrlo nepouzdana. Mi od onog malo što se sjećamo, radimo konstrukte, uvjeravamo sebe u nešto. To osobito vrijedi za uspomene iz djetinjstva, koje tematizira. Ako neki književni tekst sadrži puno detalja, oni su u pravilu izmaštani, fikcionalni. Ljudi su jednostavno skloni izmišljanju, čak i kad su uvjereni kako izgovaraju istinu. Karakaš u razgovoru naglašava da su njegove knjige zapravo o slobodi i pravdi, motivi koji se prepliću samo su alat kojim krči put do čitatelja. Kod pisanja je kaže vrlo studiozan. Često sam sebi na glas čita napisani tekst, kako bi testirao njegovu melodiju i ritam.

Na konstataciju da je njegov književni tekst pitak, da se čita lako, izgovara znakovitu rečenicu: „Samo ono što se piše teško, čita se lako“. Sugerira pritom kako je pisanje zapravo vrlo težak posao, misleći na ono pravo pisanje, ono što je u stanju dotaknuti i potaknuti čitatelja, spoj talenta i upornosti. Dodaje još u rimi: „Može biti pitko, ali ne smije biti plitko“. Kaže da u mnogome krati izvorni tekst, odbacuje puno onog za što misli da je suvišno, što bi čitatelja moglo umarati. „Koš za smeće je nekad najbolji piščev prijatelj“. Ja bih još dodao da ono što ostane je čista esencija, kvaliteta nauštrb kvantitete. Naglašava da je za takav reducirani stil djelom zaslužan lički jezični ambijent u kojem odrastao. U Lici se ne govori puno, ali ipak u malo rečenica kaže se prilično toga značajnog i upečatljivog. Kao i drugi dobri pisci, kaže kako puno čita i kao mantru ponavlja: „Nema dobrog pisanja bez puno čitanja“.

Za knjigu kaže kako je zapravo privilegija i da ljudima koji ne čitaju fali jedna dimenzija življenja i poimanja okoline. Čitanje uspoređuje sa ronjenjem, kao da duboko udahnete i privremeno nestanete u jednom drugom svijetu, privlačnijem i intrigantnijem od onog iznad površine. Govori kako se u ovoj životnoj dobi često vraća knjigama, što ih je čitao u mladosti. Čita ih i gleda danas drugim očima. Dodaje još kako za potpun doživljaj književnosti nije nevažno gdje čitamo, doma, u vlaku, na plaži. Svako mjesto ima svoju energiju, koja utječe na aktivnost kojom se bavimo, pa tako i nas same. Na pitanje o svojim čitateljskim počecima priča pomalo nadrealnu priču. U selu u kojem je odrastao svi su koristili vanjske zahode. Netko poduzetan svoj je opremio rashodovanim knjigama iz knjižnice. Pribijeni velikim čavlom na zid zahoda ti listovi bili su zapravo toalet papir. Sam pisac se za klasike zainteresirao tako što je ponešto i pročitao prije uporabe.

Naglašava ipak u malo ozbiljnijem tonu da mu je Nabukov jedan od omiljenih pisca. Za njega kaže da je bio strastveni skupljač leptira. Ta aktivnost je navodno u Rusiji tog vremena bila vrlo popularna. Kad se njegov idol strastveno zaljubio stavio je po strani leptire, a zapisao znakovitu rečenicu. „Zbog te žene zapostavio sam leptire i propustio oktobarsku revoluciju“.

Damir Karakaš kreativac je kome književnost nije jedini poligon izražavanja. Uspješan je crtač i karikaturist, te od najranije mladosti svira harmoniku. Ispričao je zanimljivu anegdotu o nastanku harmonike. Prenosim je po sjećanju. Neki kineski car čuo je krasan pjev ptice. Poželio ga je slušati i kad je ptica odletjela. Zapovjedio je podanicima da osmisle način kako ga reproducirati. Uspjeli su iskonstruirati glazbalo od šupljih bambusovih štapova različite dužine. Kroz njih su upuhivali zrak i prstima stvarali melodiju. Car je navodno bio zadovoljan. Izum je došao i do Europe, odnosno Francuske. Netko spretan i kreativan nadogradio ga je praktičnijim mijehom. Istinita ili ne, legenda o nastanku harmonike, zvuči odlično.

Francuska i harmonika teme su još jedne Karakaševe knjige, koju sam za zanimanjem čitao. Naslovljena je: „Kako sam ušao u Europu“. U njoj opisuje nekoliko godina provedenih u Parizu, gdje je zarađivao svirajući na trgovima. Pokušao je tamo i pisati, ali kako danas u ivanićkoj knjižnici reče: „Nisam mogao sjediti u sobi i tipkati dok je oko mene živio Pariz“. Morao ga je doživjeti, osjetiti. Pisao je kasnije kad se vratio. Za proljeće u tom gradu kaže da je nešto najposebnije što je doživio. Izgovara tako na samom kraju jednu rečenicu koju ću dugo pamtiti: „Ako se vozite biciklom po Parizu u proljeće, to je kao da ste vidjeli čitav svijet“.



Originalna književna posveta u mojem primjerku Sjećanja šume



Damir Karakaš foto by Robert Gojević u tehnici ambrotipije