Zlatne žbice

30.03.2018., petak

Mostovi skele žbice i ribice

Danas ujutro uz kavu razmišljam kako bi valjalo sunčano popodne iskoristiti za boravak na otvorenom, na biciklu naravno. Pokušavam se sjetiti gdje već dugo nisam bio, pa izbor pada na Posavinu, odnosno desnu obalu Save na dio oko mjesta Veleševac. Nakon posnog ručka, koji se sastojao od sitnih ribica, sjedam na bicikl i za zagrijavanje otpeljam deset kilometara do Dubrovčaka Lijevog. Tu se odmah hitim na skelu, na kojoj skelar nekome nešto živo objašnjava na mobitel. Pokreće plovilo ne prekidajući razgovor, pa komuniciramo mimikom dok mu predajem simbolične tri kune, što je naknada za kratku plovidbu. Kako imam aparat u torbi na biciklu, koristim priliku i okinem par fotki, nemam često priliku vidjeti i doživjeti rijeku iz tako izravne perspektive.

Okviran plan bio je doći do rječice Odre, koja od Velike Gorice vijuga ravnicom i u Sisku se spaja s Kupom. Zapravo htjedoh vidjeti stari drveni most na Odri u blizini Veleševca. Čini se da u mojim biciklističkim putopisima svaki iole posebniji most ima neku priču, pa je tako ima i ovaj. Prije tri godine otprilike čuo sam za taj most, pa sam ga u društvu prijatelja E. odlučio potražiti, na bajku naravno. Krenuli smo po promjenjivom vremenu, koje se pretvorilo u upornu kišu, nakon što smo prešli Savu. Dobar sat sjedili smo na jednoj autobusnoj satnici i čekali da kiša stane, da bi na kraju odustali od potrage i po pljusku se vratili doma mokri k'o miševi. Drugi, uspješan pokušaj uslijedio je par mjeseci kasnije, kad smo u ulozi vodića do mosta doveli Dražena Breitenfilda, novinara i blogera, koji je o tome pisao na svojem blogu. U trećem pohodu tu smo drvenu građevinu čak i prehodali, gurajući bicikle. Kažem čak jer most nije baš u siguran prijelaz, odnosno zatvoren je za promet zbog dotrajalosti. Nakon što smo ga prešli, nastavili smo kroz šumu Varoški lug i izbili na magistralnu cestu Sisak-Velika Gorica. Planirali smo po njoj voziti samo nekoliko kilometara i u mjestu Greda, skrenuti prema Odransnkom polju i na lijevu obalu Odre doći preko drugog drvenog mosta, što je stajao nizvodno. Kad smo u Gredi stali i pitali za put, mještani su se počeli smijati, rekavši da tog mosta više nema, netko je zapalio gnijezdo stršljena, a s njime nažalost i cijeli most. To nas je primoralo da po magistrali vozimo do Siska, dok su uz nas brujali brojni automobili i kamioni. Četvrti pokušaj dolaska do mosta dogodio se danas.

Prelazim dakle Savu i po dosta lošem asfaltu prolazim kroz sela Jezero Posavsko, Suša i Ruča. U tim mjestima živi malo ljudi, čini mi se da je svaka druga kuća prazna, pa ponekad djeluju pomalo otužno. Međutim, danas vrlo živa slika. Lijepo je vrijeme, pa klinci napucavaju loptu na igralištu, ljudi sjede u dvorištima, a ribići strpljivo meditiraju kraj Save ili njenih mrtvica i rukavaca. Brzo dolazim u Veleševac i stajem kraj crkve. Naslonim bicikl na jedno veliko stablo i fotografiram crkvu i simpatičnu pokrajnju zgradu u kojoj je župni ured. Dok tako obilazim crkvu, prilazi mi jedan mještanin i zanima se za moju vožnju i fotografiranje. U kratkom razgovoru shvatimo da imamo čak i neke zajedničke poznanike, iako on živi u Veleševcu, koji je dobrih dvadeset kilometara od udaljen od Ivanića. Pozdravljam ga i skrećem na makadamski put što vodi prema Odri. Nakon desetak minuta vožnje dolazim do betonskog mosta, koji prethodi ovom starom, kojeg želim vidjeti. Preko njega prelijeva se voda iz nabujalog kanala. Procjenjujem da nije duboka i pedaliram posred te vode. Zvuči pomalo nestvarno, ali vjerujete, dok se vozim kroz petnaestak centimetra duboku vodu, kraj kotača mi prođe jedna ribica, gotovo kroz same žbice, pa vi recite da biciklizam nije vodeni sport. Nakon tog plivanja za koje ne trebaju peraje, već pedale, prelazim jedan nasip iza kojeg me čeka drugi, puno širi i dublji kanal, koji je potpuno potopio put kojim trebam proći. Dubinu tog potopa ne mogu procijeniti, prolazak kroz muljevitu brzu vodu bio bi ludost, pa pomalo razočarano shvaćam da se moram okrenuti nazad. Drveni most opet mi je izmigoljio, iako je tu nadomak, odmah iza zavoja

Vraćam se na cestu i nakon par kilometara ponovno nakratko plovim Savom, ovaj put skelom u Oborovu. Komentiram sa skelarom kako je koma da nema mosta na Savi od Martinske Vesi do zagrebačke obilaznice, što je oko šezdeset kilometara, na što on samo odmahuje rukom, naviknut na nimalo laganu svakodnevicu na rijeci. Vozim natrag po desnoj obali cestom što vijuga uz nasip li po njemu. Dok pedaliram doma i gledam prostranu posavsku ravnicu, razmišljam kako se već dugo nisam tako dobro osjećao vozeći bicikl, unatoč tome što nisam vidio Odru i most. Bilo je to ravno pedeset kilometara čiste uživancije, pogonjene proljetnim suncem, od mosta do mosta, od skele do skele, od pedale do priče.




- 21:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2018 (3)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.