Zlatne žbice

31.01.2018., srijeda

Kako nisam pronašao most na Česmi

U naslov nije stalo, ali moram biti pošten i odmah na početku dodati, iz četvrtog pokušaja. Naime rječica Česma, koja vrluda Moslavinom, nadsvođena je, osim onih u Čazmi i Novoselcu, kojima prolazi državna i županijska cesta, još jednim mostom. On se nalazi na rubu šume Žutice blizu mjesta Okoli, koje je poznato po najvećem podzemnom spremniku plina u Hrvatskoj. To je mali pješački most, zapravo pokrov cijevima, kroz koje prolazi nafta i plin iz mnogobrojnih bušotina. Znam da postoji taj mostić, vidio sam fotografiju na faceboku kod jedne planinarke, koja mi je objasnila gdje se po prilici nalazi. Zainatio sam se pronaći ga i prijeći, te doći iz Ivanić-Grada u Okole biciklom kroz Žuticu.

Prvi pokušaj, u proljeće prošle godine, osujetila je kiša, pravi obilni pljusak, koji se dobrano sručio i smočio me, toliko da sam se pobojao kako će mi mobitel i fotoaparat stradati. U narednom pokušaju, krajem ljeta, društvo mi je činio prijatelj E. Sreli smo jednog ribolovca koji nas je uputio, ali nismo ga slušali pa smo dugo lutali i na kraju odustali. Treći neuspješan pokušaj uslijedio je u jesen, kad sam dospio u žitko blato, koje se toliko lijepilo na cipele i kotače, da na kraju bicikl nisam mogao ni gurati.

I konačno četvrti pokušaj danas. Prethodno sam na google mapsu detaljno proučio sve šumske staze i puteljke. Poučen prethodnim iskustvom u maloj torbi na pktregeru vozio sam gumene čizme, kako bi lakše prošao kroz vodu i blato. Odlučio sam krenuti kroz prosjeku ispod dalekovoda, koja vodi do mosta, ali opet nisam uspio. Na karti taj pojas izgleda kao široki auto-put, a u stvarnosti je to džungla, kroz koju je nemoguće gurati ili nositi bicikl. Nekad prije, taj prolaz je bivao pokošen ili barem tarupiran jednom godišnje, ali čini se da to više nije slučaj, pa priroda polako preuzima ono što su ljudi kultivirali prije, ali sad ne održavaju.

Mislim da neću odustati, potražit ću ga opet. Mora postojati način i staza. Ako je izgrađen i ako su drugi bili na njemu, moram ga pronaći. Ali u petom jubilarnom pokušaju krenut ću bez bicikla. Doći ću autom do kuda je to moguće, pa dalje pješice. Nema smisla gurati ili nositi bicikl po zaraslim šumskim stazama po kojima jedva pješak prolazi. Kad jednom kročim na taj mostić, koji se dobro skriva na rubu šume, fotografirat ću ga i ovdje mu posvetiti još jedan post, kako bi i vas i sebe uvjerio da sve skupa nisam umislio. To je samo jedan mali željezni pješački most, naći ću ga.




- 18:45 - Komentari (20) - Isprintaj - #

28.01.2018., nedjelja

Bloger Tigar u Varoškom lugu

Slobodnu siječanjsku nedjelju provedoh uglavnom na otvorenom sa svojim mlađim klincem i članovima Društva prijatelja prirode Ivanić-Grad. Odredište nam je bio Varoški lug, nevelika ravničarska šuma blizu mjesta Mostari.

Okupilo nas se dvadesetak ujutro u na imanju srdačne predsjednice DPP-a, odakle krećemo po nasipu uz rječicu Glogovnicu, paralelno uz spomenutu šumu. Nakon pola sata vesela formacija stupa na šumski put, da bi potom zašla dublje, pa nakon otprilike sat i pol hodanja, vrludajući među visokim hrastovim stablima, stigla do nadstrešnice u kojoj nas je čekala velika vatra. Tu se grijemo, pečemo kobasice i krijepimo uz obilje hrane. Nakon okrijepe krećemo natrag kroz močvarni dio, na kojem smo čak prisiljeni improvizirati jedan prijelaz. Na kraju iscrpljeni, ali zadovoljni dolazimo doma puni dojmova i planova za nove izlete i druženja.

Obično nakon ovakvih izleta u prirodu moj mali planinar, osmogodišnjak napiše par redaka o našim putešestijama, koje sprema u folder Izleti i putovanja. Ovaj put, uz njegovo dopuštenje objavljujem ih ovdje, bez uređivanja, onako kao ih je sam napisao. Svoju malu reportažu opremio je mojim fotografijama, kako biste stekli bolji uvid. Rekoh mu da kao bloger može za sebe izabrati nick. U nastavku o izletu u Varoški lug specijalno za Zlatne žbice piše Tigar:



VAROŠKI LUG

Danas sam bio s DPP u Varoškom lugu.

Tamo smo bili oko 5 sati a od tih 5 sati oduzeli smo oko 4 na hodanje.



Prelazili smo preko debla.



I preko jedno drvenog mosta koji smo napravili mi.



Hodali smo po nekakvom malom brdu.



Oštrili smo štapove pa pekli kobase na vatri.



Hodali smo po planinarskoj stazi među drveće.



Išli smo preko vode



Po putu sam se zezao s prijateljem.

Bilo je jako zabavno :)

Osjećao sam se živo.

Volite li vi izazove?

I KRAJ

Tigar

- 19:45 - Komentari (11) - Isprintaj - #

27.01.2018., subota

Svjedok Grada

Stupio je na izlizani mramor zagrebačkog glavnog kolodvora i utopio se u rijeci ljudi, što je tekla prema tramvajskom stajalištu. U ruci je držao malu putnu torbu ispunjenu osobnim stvarima. Sadržavala je nešto odjeće, toaletnu torbicu, par knjiga, zavežljaj hrane koji mu je majka brižno spakirala i stari istočnonjemački foto-aparat Praktica, kojeg mu je darovao otac, kad se još kao klinac zainteresirao za fotografiju. Čekao je tramvaj, skenirajući zainteresirano pogledom Tomislavac i okolne zgrade, vozila što su milila kroz popodnevnu gužvu i mnoštvo užurbanih ljudi, zaokupljenih vlastitim mislima. Ušao je u dupkom punu četvorku, kojom se pun strepnje i nadanja dovezao do studentskog doma na Savi.

Iza sebe ostavio je roditelje i rodni Osijek, koji se žilavo opirao ratnom plamenu što se nad njim nadvio. Otac i majka zdušno su ga bodrili da na pragu punoljetnosti uzmakne od ratnog vihora i sigurno utočište potraži na fakultetu u Zagrebu. Upisao je strojarstvo, što se nametnulo kao logičan izbor jednog, matematici i tehnici sklonog mladog čovjeka, koji svijet oko sebe promatra kao zbroj uzročno-posljedičnih veza.


Predano se posvetio fakultetskim obavezama, pa je sve ispite na prvoj godini položio u roku. Kako mu skromni džeparac, koji su mu roditelji slali, nije bio dostatan za sve potrebe, počeo se interesirati za neki posao. Cimer, student politologije spomenuo mu je da redakcija jednog dnevnog lista traži honorarnog, fotografa za povremene angažmane. Kako se njegovo dotadašnje fotografiranje ostvarivalo isključivo kao hobi, dugo se dvoumio, da bi na kraju ipak otišao na razgovor. Iskusni glavni urednik odmah je shvatio da ima posla sa zaljubljenikom bez iskustva u novinarskom poslu i već ga je skoro otpravio, ali kad mu je pokazao nekoliko svojih slika, što ih je još kao srednjoškolac producirao, predomislio se. Odlučio mu je dati priliku jer je u tim slikama vidio sposobnost mladića da svijet, koji ga okružuje prikaže na originalan i oku ugodan način, i tako spretno i nenametljivo zainteresira gledatelja.

U početku su njegove usluge bile potrebne uglavnom u sklopu gradske rubrike, pa je tako obično s nekom mladom novinarkom, studenticom obilazio zagrebačke ulice i trgove u potrazi za nekom pričom vrijednom objavljivanja u novinama. Shvatio je zadatke ozbiljno i svakoj situaciji na terenu se koncentrirano posvećivao, stavljajući uglavnom naglasak na ljude, koji su gestama, izrazima lica ili samom svojom pojavom pričali neku svoju priču. Kulisa tih, uvjetno rečeno pripovjedača, bio je grad kojeg je vještim kadriranjem komponirao u slike. U uredništvu su to prepoznali, pa se dijapazon zadataka počeo širiti, što je opet otvaralo nove mogućnosti kreativnog izražavanja u sklopu donekle zadane novinske forme. Ako bi mu nakon obavljenog posla ostao koji neiskorišten snimak na filmu, po povratku u redakciju bi snimio u prolazu neki samo njemu vidljiv i zanimljiv gradski prizor, koji se prilikom razvijanja nije povećavao, ali je ostao zabilježen na filmu. Te dijelove negativa je, dobrom voljom tehničara, spremao u privatnu arhivu.


Na trećoj godini obznanio je pomalo zabrinutim roditeljima da napušta fakultet, kako bi se u potpunosti posvetio fotografiji, nakon što je postao stalni član redakcije visoko-tiražnih dnevnih novina. Fotografija je postala njegova profesija, pa je svakodnevno, uglavnom u Zagrebu aparatom bilježio važna događanja i protagoniste, koji su ih oblikovali. Ispred njegovog objektiva stajali su mnogi znameniti akteri političkih zbivanja, umjetnici, sportaši, estradne zvijezde. Svakoga od njih pokušao je prikazati drugačije, diskretno sugerirajući kako je svaki pojedinac jedinstven i poseban. S iskusnim novinarima povremeno je putovao po Hrvatskoj, kako bi za tjedni prilog upriličili reportažu o nekoj aktualnoj društvenoj temi, koja se uz subotnju kavu predano čitala i razgledala. Takvi analitički članci, dali su mu više umjetničke slobode, pa su odbrane fotografije kvalitetom nadmašivale formu dnevnih novina, gdje su prezentirane.

Krajem devedesetih, sa još nekoliko kolega počinje fotografirati za novopokrenuti dnevni list. To je vrijeme kad na mala vrata, pomalo stidljivo i u redakcije ulazi digitalna fotografija. Dok stariji kolege u početku odmahuju rukom, smatrajući novotariju nedostojnom zamjenom film, on se spremno među prvima prihvaća novog medija. Uviđa brzo praktične prednosti nove tehnlogije i načina obrade, pa dobiva priliku raditi dinamične zadatke, kao što su sportska zbivanja, od kuda digitalni zapisi oblikovani svijetlom munjevitom brzinom stižu u redakciju, pa brzo zatim i na monitore sve raširenijih računala. Tom poratnom, dinamičnom vremenu, punom optimizma i nade, daje svoj obol fotografirajući svakodnevnicu inovativno i originalno, etablirajući se pri tom zanatski i umjetnički.


Početkom novog milenija kao priznanje za svoj rad dobiva priliku stvarati u uglednoj međunarodnoj fotografskoj agenciji. Nakon kraćeg razmišljanja prihvaća ponudu koja uključuje i selidbu iz Zagreba, kojem je u znak zahvale poklonio prvu izložbu svojih fotografija. U maloj galeriji na Gornjem gradu izložio je crno-bijele fotografije gradskih prizora, izabravši iz ostataka negativa, koje je pažljivo čuvao. Mnogobrojna zainteresirana publika upijala je slike kojima je, na sebi svojstven, hvale vrijedan način, ispričao priču o ljudima u jednom gradu u jednom vremenu. Pokazao je prizore svakodnevnog života, koji brzo minu, ali ovako spretno ulovljeni pažljivim okom fotografa, kao da se otimaju zaboravu. Među oduševljenom publikom našli su se i njegovi roditelji, koji su s neskrivenim ponosom i zadovoljstvom pogledavali čas sina, čas njegove hvale vrijedne uratke. Na rastanku, kad se pozdravljao s ocem, predao mu je staru Prakticu, rekavši kako mu više neće trebati i neka je čuva, nakon čega mu je pao u zagrljaj.

- 08:55 - Komentari (12) - Isprintaj - #

25.01.2018., četvrtak

Od sata do zdenca i natrag

Kratki, hladni, zimski dani s puno raznih obaveza i poslova učinili su da sam bicikl ostavio malo po strani. Zadnji put pedalirao sam na staru godinu od doma do Save, dvadesetak kilometara. U svim godišnjim dobima vozim se biciklom po gradu, ali malo mi nedostaju one prave duge vožnje, od pedesetak kilometara i više, koje onda daju dobar osjećaj da sam, zahvaljujući energiji koju generira samo moje tijelo, otputovao negdje. Moguće je naravno voziti bicikl dobar dio dana i u zimskim uvjetima, ali potrebna je odlučna volja, dobra organizacija, slojevita topla odjeća i kondicija. Taj prisilni zimski deficit bicikliranja nadoknađujem povremeno dugim hodnjama, ne šetnjama, koje su mi prespore. Obično u večernjim satima, ako nema puno akumuliranog umora, kad se ispunjeni dan bliži kraju, upriličim neku hodnju, koja učini da sumiram u mislima protekli dan, utrošim ponešto energije, naužim se svježeg zraka ili kako u šali volim reći, izbacim toksine iz tijela i istjeram demone iz uma.

Ovaj termin hodnja pokupio sam s bloga zagrepčanina Nikole Horvata, koji je u pet mjeseci 2016. Uspješno prehodao Crest Pacific Trail. To je 4300 km duga označena planinarska staza, koja prolazi planinama u blizini zapadne obale SAD-a, kreće na meksičkoj, a završava na kanadskoj granici ili obratno. Sudeći po njegovom pisanju, radi se o iznimnom iskustvu, ali i velikom fizičkom i mentalnom naporu. Na internetu pratim još neke hodače i bicikliste, čije me putešetije inspiriraju i potiču na slična iskustva, ali moram naravno oprezno sanjariti i sve skupa staviti u neke realne, obiteljske, poslovne i financijske okvire. Pratim tako umažanina Gorana Blaževića, koji je prošle godine nekoliko u zimskih mjeseci pješačio od Jordana do rodnog Umaga. Tim projektom, kojeg je nazvao „Solidarity walk“ htio je skrenuti pažnju na problem izbjeglica i pokazati drukčije lice Islama, ono gostoljubivo. Čitajući njegov blog stekao sam dojam da je u dobroj mjeri uspio u svojoj nakani. Zahvaljujući Blaževiću, u moru interneta otkrivam i njegovu djevojku i povremenu suputnicu, puto-pjesnikinju, šibenčanku Maju Klarić, s kojom uskoro kreće na zajedničku pedesetodnevnu pješačku turu po Japanu. Još je jedna putnica, čiji blog rado posjećujem, beograđanka Snežana Radojičić, koja se prije sedam godina zaputila biciklom na put oko svijeta. Napravila je od tada tisuće kilometara, susrela mnoštvo ljudi prikupila ogroman broj isksutava, koja dijeli na svojem blogu. Svi navedeni putnici, osim bloga pišu i knjige osvojim iskustvima, pa iz toga zaključujem kako su ona vrlo upečatljiva i inspirativna.

Moje hodačke i biciklističke ture puno su skromnije, pa ih i ne uspoređujem s gore spomenutima, ali možda su samo priprema za neke duže, višednevne, koje su u dugoročnim planovima. Noćas sam tako u nekih sat i pol otprilike hodao od centra Ivanić-Grada, kojeg simbolizira gradski sat, do središta mjesta Kloštar Ivanić, koje se diči starim natkrivenim zdencom i natrag, što je oko devet kilometara. To je duga ravna cesta, koja povezuje ta dva naselja, koja se praktično nastavljaju jedno na drugo. Takve hodačke seanse čine da se osjećam pozitivno iscrpljeno. Dobro djeluju na raspoloženje i uvertira su u kvalitetan san. Omogućuju mi dugo prebirati po mislima, trezveno rezimirati i rezonirati, kovati planove, sanjariti i još puno toga. Ta naizgled monotona aktivnost, zapravo je jedan dinamični, ali odmjereni tjelesni i mentalni trening, koji pospješuje ukupni pozitivni osjećaj i doživljaj samoga sebe i okoline, koje smo dio.


Ivanić-Grad


Kloštar Ivanić

- 23:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Primavera

S književnim radom splitskog novinara i pisca Ivice Ivaniševića susreo sam se jednom do sada, čitajući nedavno epistolarni roman „Otpusno pismo,“ napisan u koautorstvu sa Marinom Vujčić. Nije mi potpuno nepoznato njegovo ime, ali priznajem da o njemu znam vrlo malo. Mogao bi na internetu potražiti podatke i ovdje ih prepisati, ali za to nema potrebe. Niti sam ja književni kritičar niti je moje pisanje o knjigama ozbiljna književna kritika. To su samo osvrti na pročitano, bilješke koje će mi u budućnosti služiti kao podsjetnik, a čitateljima ovog bloga mogu biti preporuka i skretanje pažnje na naslov i autora.

Spomenuti pisac s knjigom „Primavera,“ koja je tema ovog posta, nema ambiciju sebi tražiti mjesto na pozornici takozvanih klasika, to mi je bio prvi utisak. To je relativno kratak roman, svega dvjestotinjak stranica rijetko tiskanog teksta. Pisan je pomalo ležernim stilom, s puno lokalnih izraza, koji mu daju na autentičnosti i svježini. Baš takve knjige koje ne ciljaju biti takozvana ozbiljna literatura su mi zanimljive. Obično ostave na mene dobar utisak jer su životne i bliske čitatelju.

Na samom početku Ivanišević nas bez opširnog uvoda i objašnjavanja uvodi u priču i upoznaje s likovima. Glavni protagonisti štorije tri su brata Fabjan, Šanto i Duje, koje njihova samohrana požrtvovna majka Mandina pojedinačno poziva na razgovor i priopćava im kao je odlučila svakome dodijeliti životnu ulogu, shodno sposobnostima i afinitetima, i tako im osigurati egzistenciju u budućnosti. Starijim blizancima Fabjanu i Šantu namijenila je sjemenište, odnosno vojnu školu, a mlađega Duju odlučuje ostaviti doma uz sebe u Splitu i upisati ga na zanat za krojača. Vrijeme te odluke, koja je dobrano potaknuta siromaštvom, je poratna 1919. godina. Dvadeset godina kasnije bolesna majka starijoj braći šalje pisma i poziva ih doma u Split, kako bi se obitelj okupila nakon dugo vremena. Oni su u međuvremenu završili odabrane im škole i etablirali se u zvanjima, posebno inteligentni i oštroumni Fabjan, koji je već ostvario znanstvenu karijeru unutar crkvenog učenja i predavač je na Papinskom bogoslovnom sveučilištu u Rimu. Šanto je kapetan prve klase u kraljevskoj vojsci s namještenjem u Kruševcu, jedni je oženjen, bogatom jedinicom, kćeri jednog beogradskog bankara, koji svojim vezama pomaže zetovu vojnu karijeru. Mlađi brat Duje spretan je i vrijedan krojač, a njegova glavna misija je biti uz majku, pomagati je i brinuti se za nju.

Nakon poziva Fabjan i Šanto bez puno razmišljanja odlučuju udovoljiti majci i zapućuju se u Split, prvi parobrodom, a drugi vlakom u društvu supruge Ljubinke. Duje preuzima ulogu domaćina, nabavlja i priprema najbolju spizu, pa se obitelj nakon dugo vremena okuplja za stolom. Autor tu već dobrano psihološki karakterizira likove i njihove međusobne odnose. Čitatelj tako saznaje da je ugledni svećenik i profesor zapravo ateist, ali to uvjerenje vješto prikriva, istovremeno je i časnik kraljevske vojske razočaran pozivom kojeg obavlja, a brak mu je samo naizgled skladan. Krojač je prostodušan i iskren, ali do određene mjere zavidan braći koji su se otisnuli u svijet i ostvarili karijere, dok je njemu preostalo obavljati jednostavan posao i provesti život uz majku u mjestu rođenja. Majka je jedina ispunjena istinskom radošću kad zadovoljna pogleda sve sinove okupljene nakon dugo vremena. Ivanišević vješto obiteljsku priču smješta u povijesni i socijalni kontekst onovremenog Splita, usputno opisujući poznate toponime i prilike, ubacujući pri tom lokalne izraze i fraze, koji upotpunjuju autentični ambijent.

U večeri nakon dolaska braće stvari poprimaju pomalo dramatičan zaplet. U dvor iznenada upada susjed Ćićo, mladi anarhist koji je prethodno razbio izlog i zapalio dućan i tiskaru jednog lokalnog bogataša bliskog vlastima. Duje mu odlučuje pomoći, te ga skriva od žandarske potjere, koja mu je za petama. Kako je mladić ranjen, potrebno ga je inkognito odvesti jedinom liječniku koji je spreman pomoći takvim revolucionarima. Šanto predlaže Fabjanu da njemu, nesretnom Čići i mlađem bratu za taj manevar posudi tri habita kako bi maskirani u svećenike prošli kraj policijskih patrola i došli do liječnika. Profesor Papinskog sveučilišta prvo rezignirano odbija taj prijedlog, da bi nakon inzistiranja majke ipak pristao na rizičan plan pomaganja ranjeniku. Stavlja na raspolaganje dvije halje iz kofera i treću u kojoj je došao, dok on sam privremeno oblači bratovu uniformu i ostaje nasamo s njegovom suprugom Ljubinkom, dok majka odlazi u susjedstvo javiti i objasniti bratu ranjenog kakvu je kašu skuhao mladi revolucionar. Od obiteljske drame s početka, priča se polako pretvara u svojevrsni triler, ali autor ne zaoštrava retoriku, čak štoviše ispisujući napete retke nerijetko poseže za ironijskim elementima, slikovito približavajući likove i njihove temperamente u novonastalim okolnostima.

U noći koja uslijedi odvije se mnoštvo događaja. Gotovo svi upleteni protagonisti riskiraju vlastitu sigurnost i egzistenciju pomažući ranjenom mladiću. Pri tome na vidjelo polako isplivavaju njihove istinske osobine i narav. Dvojica braće mijenjajući opravu koju nose, na neki način zamjenjuju i uloge, što će dovesti do dalekosežnih konzekvenci. Ali da ne otkrivam previše, samo ću reći da se ovaj, lagan i lepršav roman čita gotovo u dahu. Light motiv sadržan je u naslovu, primavera, proljeće, buđenje, nagon, pokretanje što se očituje kroz živopisne likove doslovno, ali i simbolično. Tekst obiluje originalnim stilskim i jezičnim figurama, posebice onim lokalnim, splitskim, čakavskim, što ga čini vrlo uvjerljivim. Autor se obilato služi ironijom, kojom mekša osjetljive teme i situacije, pa nije neobično da čitatelja pri tom i nasmije. Može se činiti na prvu da ne traži veliki emotivni i intelektualni angažman, ali taj dojam brzo nestaje jer priča pogađa bit ljudskih odnosa, potencira ono dobro u ljudima i zapravo je vrlo inteligentno napisana.




- 08:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.01.2018., utorak

Kalendar

Ove godine na poslu nisam dobio niti jedan zidni kalendar, onaj pravi tromjesečni, koji omogućuje planiranje više tjedana unaprijed. U sličnoj situaciji bila je još jedna kolegica, pa smo u jednoj knjižari kupili kalendare. Kako na zaglavlju nisu imali nikakav tisak, odlučio sam svoj danas donijeti doma i svojeg mlađeg klinca, drugašića zamoliti da prazni bijeli dio ispuni nekim svojim crtežom. Imao je slobodu crtati bilo što, a on je odlučio nacrtati mene na biciklu kako dolazim u neki nepoznat grad. Prilično me dirnuo svojom gestom i izvedbom, pa dijelim s vama ovako virtualno. Sutra kalendar vraćam na posao, kao bi mi radni dani bili vedriji, svaki put kad na njega skrenem pogled.



- 22:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #

19.01.2018., petak

50 LJUDI otkriva Hrvatsku

Zašto volim čitati intervjue? Zato što mislim da je svaki čovjek jedinstven u načinu razmišljanja i djelovanja i kao takav ima puno toga za reći. Intervjue obično daju ljudi koji su kreativni, svestrani i dobri u poslu kojim se bave. To su najčešće umjetnici, glumci, redatelji, pisci, glazbenici, sportaši, svećenici, liječnici i mnogi drugi. Daju ih i političari, ali ih ne čitam, zato što taktiziraju i obično ono bitno prešućuju, pa morate biti detektiv i čitati između redaka, ako želite nešto saznati. U intervjuima ljudi obično o sebi kažu puno više, nego što se to na prvu čini. Skloni su otvoriti se i prenijeti čitatelju svoja znanja i iskustva, koja znaju biti vrlo dojmljiva.

Kad sam u gradskoj knjižnici uzeo u ruke knjigu „50 Ljudi otkriva Hrvatsku“ Dobroslava Silobrčića, znao sam da me očekuje iznimno čitateljsko iskustvo. Kao uvod, prije nekoliko tjedana, pročitao sam intervju, koji je sam autor dao povodom izlaska knjige, novinarki Mirjani Dugandžiji, koja ga je naslijedila u Jutranjem listu, gdje su intervjui sadržani u knjizi, izvorno objavljeni. To je prava mala poslastica za ljubitelje takve novinske forme. Silobrčić tako odgovara, na pitanja novinarke, ali istovremeno i pita, pa se živahni razgovor prepliće, dok protagonisti mijenjaju uloge. Knjiga je vrlo opsežno djelo, na šestosedamdeset stranica, u kojem autor u maniri iskusnog, dobro pripremljenog novinara, od poznatih osoba iz javnog života, dobiva odgovore na vrlo zanimljiva, ponekad intrigantna, životna pitanja. To je pedeset probranih i svaki od njih ima za reći puno toga posebnog i originalnog, ponekad i životno važnog.

Razmišljajući kako ovu knjigu predstaviti malobrojnim, ali vjernim čitateljima svojeg tematski i izražajno šarenog bloga, odlučio sam prigodno ispisati intervju. Postavljam tako u nastavku sam sebi po jedno pitanje o svakom pročitanom intervjuu i odgovaram na njega. Nadam se da ću na taj način zanteresiranima približiti knjigu i njezine nadasve zanimljive protagoniste i prenijeti ukratko svoje viđenje pročitanog. Ispala je na kraju poprilična plahta teksta, možda preduga za blog, ali mislim da vrijedi probiti se kroz te retke, ne zbog mene, nego upiti dio osobnih i životnih mudrosti i iskustava, koje zanimljivi sugovornici nude. Za one koji žele više, preporučam naravno samu knjigu.



Što je dojmljivo iz intervjua Josipa Vanište?

O Vaništi ne znam puno, pa mi je ovim intervjuom približio svoj rad i javno djelovanje. Najdojmljivija mi je njegova priča o prijateljstvu s Krležom, kojeg je u mladosti posjećivao, razgovarao s poznatim piscem, bilježio te razgovore i prenio ih kasnije u knjizi, koju je napisao.

Što ima zanimljivog za reći Pero Kvrgić?

Poznati glumac je skroman, tih, nenametljiv, ali iz njega zrači osobnost i ustrajnost. Fascinantan je podatak da njegova legendarna predstava „Stilske vježbe“ igra već pedeset godina s nepromijenjenom glumačkom postavom, i po tome je fenomen u svjetskim okvirima

Kako si se osjećao čitajući intervju s Josipom Paladinom?

Uh! Prolazili su me sitni trnci i osjećao sam uzbuđenje. To je čovjek, koji je uz podršku svog tima i uz pomoć suvremenih instrumenta doslovno ušao u moju glavu, odstranio jednu nezgodnu tvorbu, koja je krvarila i prijetila mojem zdravlju i životu. Iako je to njegov posao, osjećam prema tom čovjeku ogromnu zahvalnost.

Kakav dojam ostavlja Igor Zidić?

Njegovi odgovori su pomalo šturi, odrješiti. Ostavlja dojam ozbiljnog, stručnog poznavatelja umjetnosti u Hrvatskoj. Iznenadio me podatak da ima šestoro djece iz četiri braka i da je napisao čak četrdesetak knjiga.

Kakav je Arsen Dedić u ulozi ispitanika?

Arsen je umjetnička i ljudska veličina, njegove pjesme govore puno. Znam da nerado daje intervjue, pa je ovo kuriozitet koji vrijedi zapamtiti, osobito sada kad više nije s nama. Vrlo je sjetan i poetičan kada govori o svojoj glazbi, obitelji, majci i rodnom gradu.

Koja je najupečatljivija slika iz riječi Juraja Kolarića?

Na pitanje, kako ga je Bog pozvao k sebi, Kolarić priča anegdotu: Htio se vrtiti na ringišpilu, tražio je od župnika dinar, ovaj mu daje punu šaku za njega i prijatelje. U tom trenutku on poželi biti svećenik kad odraste, kako bi drugima omogućio „vožnje na ringišpilu.“ Krasno!

Kako govori Boris Labar?

Za tog doktora hematologa, očito stručnjaka, priznajem nisam do sada čuo. To je razlog više da pročitam intervju s njim, baš takvi redci znaju biti vrlo zanimljivi. Ostavlja dojam stručnog i predanog liječnika usmjerenog na dobrobit onih kojima je potrebno njegovo znanje i pomoć.

Kako rečenice projektira Branko Silađin?

Priznajem da je to još jedno ime za koje prvi put čujem. Zanimljiv je njegov odnos prema Zagrebu i viđenje grada iz pozicije arhitekta. Tvrdi da su donji i gornji grad jedna cjelina koju treba očuvati i smišljeno obnavljati.

Na koji način misli u odgovore oblikuje Marija Ujević?

Prva žena u ovoj knjizi, kiparica, misli u odgovore transformira pažljivo smisleno i vrlo precizno, ostavljajući tako čitatelju opipljive, gotovo oble retke, kao što predano izrađuje dojmljive skulpture poznatih umjetnika, produžavajući tako sjećanje na te velikane i utirući sebi put među iste.

Možeš li prenijeti poruke koje u razgovoru šalje fra Bonaventura Duda?

To nije lako, on je veliki svećenik, propovjednik, teolog i njegove riječi imaju težinu, osobito nakon što je napustio ovaj svijet. Njegova posvećenost Bogu, crkvi i ljudima je fascinantna i zrači iz svake izgovorene riječi.

Ja li Rade Šerbedžija u stanju novinski papir pretvoriti u pozornicu?

O da, itekako. On je svestran umjetnik i u stanju je i puno više. Njegov intervju je mali isječak iz igrokaza života u kojem se dotiče, rata, politike i drugih teških tema, ali se uporno vraća glumi, kazalištu, filmu onome u čemu je nenadmašan.

Kako razmišlja Zlatko Bourek?

Za sebe kaže da je rodoljub i još dodaje da su Slavonci tvrdoglavi, ali vrijedni. U stanju je otpjevati stotine bećaraca, a zapravo je kipar, strip crtač i još puno toga. Do ovog intervjua nisam znao za tog čovjeka.

Koja je najzanimljivija priča Stipislava Jadrijevića?

Taj doktor je vrlo hrabar i spretan. U stanju je izdvojiti jetru iz tijela pacijenta, odstraniti iz nje tumore, izvaditi oštećenu, glavnu, krvnu žilu, nadomjestiti ju zdravom, vratiti jetru na mjesto i dovesti organizam pacijenta u zdravo stanje, spasiti mu život. Fascinantno!

Kaj veli Drago Trumbetaš?

To je sugovornik koji je na sva pitanja odgovorio po domaći na kajkavskom. Vrlo zanimljiv i osebujan čovjek, samouki slikar, koji je slikao gastarbajtersku svakodnevicu. Poznat je po opusu slika i pisma Van Goghu, na kojeg i fizički sliči.

Zašto je Mani Gotovac tako intrigantna?

Zato što je energična, elokventna i uvjerena u ispravnost onoga što radi. Svojim odgovorima skreće pažnju na pomalo podređeni položaj žena u našem društvu. O kazalištu ima puno toga za reći, a valjalo bi zaviriti i u njene autobiografske romane, o kojima zaneseno pripovijeda.

Kakve asocijacije ti izaziva spomen imena Relja Bašić?

Odmah mi padne na pamet Zagreb, onaj pravi građanski, kulturni, razvijeni. Legendarni glumac govori pomalo rezignirano, nostalgično, ponosno evocirajući uspomene iz prebogate karijere. Kazalište i film to je bio njegov život u doslovnom smislu.

Kako svijet oko sebe opisuje Viktor Žmegač?

Radi se o vrlom intelektualcu i Europljaninu u pravom smislu riječi. Efektno u svojim izjavama i knjigama približava germanistiku i klasičnu glazbu, dvije grane kojima se cijeli život bavi. Jedan je od vodećih mislilaca u Hrvatskoj i šire.

Čini li Ivan Đikić ova svijet boljim mjestom?

Definitivno da! Njegova istraživanja usmjerena su na shvaćanje mehanizama funkcioniranja složenog i fascinantnog ljudskog organizma, a rezultati koje u njima postiže mogu potencijalno produžiti i spasiti milijune života. On je zaista posebna osoba.

Jeli Silobrčić uspio izvući koji zanimljiv odgovor od Marije Kohn?

Itekako! Rečenice koje izgovara glumica obiluju zanimljivostima, od podsjećanja na rodni Lopud i nezaboravni Dubrovnik, do spomena plodne karijere u kazalištu i na filmu. Saznah tako, između ostalog, da je pročitala i snimila mnoštvo audio knjiga za slijepe i slabovidne osobe, što je hvale vrijedan posao.

Na što u svojim odgovorima poziva Zvonko Kusić?

Predsjednik HAZU-a podsjeća na nužnost nacionalnog jedinstva. Po njemu, to je jednini izlaz iz dugotrajne krize u kojoj se našlo cjelokupno naše društvo. Instituciju kojom predsjeda vidi kao korektiv i kao moralnu vertikalu, koja će suptilno, ne bombastično usmjeravati važne društvene aktere ka tom cilju.

Kako sebe vidi i opisuje Davor Štern?

Smatra se prvenstveno biznismenom, ja bih još dodao i vrlo uspješnim, sudeći prema njegovim riječima. Iza sebe ima bogatu i raznovrsnu karijeru koja se najviše ostvarila u svijetu naftnog biznisa, koji dobrano diktira trendove u svjetskoj ekonomiji. Postavlja jednu zanimljivu tezu, da je nafta obnovljivi izvor energije.

Kako razmišlja i na koji način djeluje Slavoj Žižek?

Slovenski filozof je britak, oštrouman, originalan. Ponekad se čini da je provokativan, ali to za jednog mislioca i nije loša osobina. U ovom intervjuu iznosi puno zanimljivih tvrdnji i potkrjepljuje ih primjerima, kao što je da svijetom upravljaju tajni centri moći, a dio su javnih vlasti.

Polazi li za rukom Paulu Magelliju režirati zanimljive odgovore?

Taj talijanski, hrvatski, pa i svjetski redatelj režira odlično, pa su odgovori više nego zanimljivi. Nije vezan za jedno mjesto, radi razne predstave, na više mjesta, s različitim glumcima i na više jezika. Za sebe kaže da nije ukorijenjen, pa tako i drugima savjetuje da uče strane jezike i cijeli svijet učine svojom pozornicom.

Da je živ što bi na spor oko morske granice rekao Vladimir Ibler?

Vjerujem da bi stručno i argumentirano izložio svoje mišljenje. Međunarodno pravo mora bilo je njegovo područje učenja i djelovanja. Iako je u vrijeme intervjua imao sto dvije godine, govori pametno, koncizno i živahno kao mladić. Ljudski duh je čudo!

Pristaje li Ivi Gregureviću nadimak mrgud?

Čini mi se da, da. Najšturiji intervju u cijeloj knjizi. Daje kratke odriješite odgovore, bez spremnosti objasniti ih i više se otvoriti. Silobrčić nije siguran kad misli ozbiljno, kad se šali, pa tako nje ni čitatelj. Ipak treba mu se priznati veliki je glumac, snimio je oko sto filmova i odigrao puno kazališnih uloga.

Uspijeva li čitateljsku pažnju zadobiti Ivan Kožarić?

Sam za sebe kaže da je manje govorni, a više vizualni tip, kiparstvo i slikarstvo njegovi su mediji izražavanja. Umirovljeničke dane provodi gledajući televiziju, između ostalog i zbog toga što je vizualni medij. Ne smeta mu kad netko sjedi na njegovoj skulpturi ili piše po njoj, veseli ga ta interakcija.

Kakve poslovne poteze, odnosno odgovore vuče Branko Roglić?

Ostavlja dojam uspješnog poslovnog čovjeka. Za sebe kaže da je sve stekao predanim radom. Vlasnik je osamnaest tvrtki širom europe, koje uspješno posluju. Ljubitelj je umjetnosti, pa tako posjeduje veliku privatnu zbirku umjetnina. Precizan je, samouvjeren i odlučan dok odgovara na postavljena pitanja.

Još jedan filmaš, Rajko Grlić?

Da, ima ih u ovoj knjizi. Grlić je iskusan redatelj, školovan u Pragu, režirao puno zanimljivih filmova. Dobar je govornik, smiren, staložen. O filmu može pričati danima, a da mu ne ponestane materijala. Očito je i stručan predavač, u Americi prenosi bogato znanje mladim zainteresiranim redateljima.

Kakvu je scenu u razgovoru postavio Željko Senečić?

Dojmljivu, kao što je skladno uredio mali stan-atelje u kojem živi. On je možda i najbolji naš scenograf, ali ne samo to, nego i slikar, redatelj i pisac. Zapravo bio je, nedavno je umro i to je u razgovoru naslutio. Iznosi nekoliko zanimljivih tvrdnji, meni najdojmljivija je da je umjetnost zapravo umješnost i kao takva nastaje slučajno.

Kako odgovore sklada Alfonso Kabiljo?

Kao i glazbu, izvrsno. Elokventan i razgovorljiv. Objašnjava svoje sefardsko porijeklo, podsjeća na teške ratne godine. Ipak najviše rečenica posvećuje glazbi, koja ga je privatno i profesionalno oblikovala, pa je tako i mnogim slušateljima učinio duhovni svijet ugodnijim i bogatijim.

Može li Bekim Sejranović opisati svijet?

Ne može nitko opisati sve, ali Bekim se u tom nastojanju ne štedi, potpuno se daje i zato su mi njegove knjige dobre. Takvi su mu i odgovori na pitanja. Dotiče se svega po malo, pisanja, obitelji, država, naroda, ali najviše govori o svom bogatom iskustvu i knjigama koje u kojima je sadržano bogatstvo ljudskog duha.

Boris Bućan proslavio se plakatima, jeli to umjetnost?

Sudeći po njegovim riječima, prava umjetnost je slikanje, a ono može naći svoju primjenu na plakatu. Iako je po plakatima poznat, zadnjih godina vratio se slikarstvu, za koje tvrdi da je rezervirano za one uporne i talentirane. Čini se da je potpuno posvećen onome što radi, u razgovoru jedva da se dotiče drugih tema.

Kakav dojam ostavljaju riječi Katarine Livljanić?

Krasan! Pravo otkriće i uživanje. Pažnju mi je prvo privukao njezin portret, zrači jednom senzualnom ljepotom. Impresioniran sam predmetom njezinih interesa, srednjovjekovna glazba, koju otkriva, proučava, sklada i izvodi na pozornici. Način na koji sve skupa prezentira u intervjuu vrlo ostavlja ugodan, snažan dojam.

Jesu li odgovori koje daje Idis Turato trodimenzionalni?

Ako ih malo slobodnije shvatimo, da. Taj arhitekt, dizajner zaneseno približava čitatelju svoj posao, svoju strast. Doslovno oblikuje svakodnevicu ljudi koji koriste objekte i prostore, koje je promišljeno dizajnirao. Piše blog o sebi, putem kojeg ga zainteresirani čitatelji mogu bolje upoznati.

Govori li Milka Podrug Kokotović o sebi bez zadrške?

Iako u uvodu kaže da čuva privatni život od medija, u ovom intervjuu se maksimalno otvara. Vraća se u djetinjstvo, mladost, evocira bogate glumačke uspomene i upoznaje nas sa svojom dubrovačkom svakodnevicom. Čini mi se da su je profesionalno obilježile Dubrovačke ljetne igre, kojima je možda i zaštitni znak.

Kakvu zavrkanciju tera stari fakin Stjepan Jimmy Stanić?

Odličnu! Nasmijao me kao nitko u knjizi. Za sebe kaže da je pjevač, ali i zabavljač. Njegovi koncerti su veseli, začinjeni šalama, koje publiku nasmijavaju. Iza njega je bogata karijera i stotine nastupa širom Europe. Omakne mu se pokoja psovka i to baš dobro zvuči, dok izgovara svoj stari, urbani, šmekerski, zagrebački Kaj.

Što se krije iza blagog pogleda i izraza lica Otta Resingera?

Krije se veliko životno i umjetničko iskustvo i umijeće. To je legendarni karikaturist, koji je nacrtao oko pedeset tisuća objavljenih karikatura, uglavnom u Vjesnku. Nema više Vjenika, nema više ni Otta, ali ostale su te karikature kao svjedok jednog vremena, podsjetnik da su novine prije bile drugačije, humanije rekao bih.

Jeli svoj uvježbani glas pustila Ruža Pospiš Baldani?

Nije kao na sceni, ali rekla je o sebi puno, pa nakon ovog intervjua o njoj znam više. Operna pjevačica svjetskog glasa, nastupala po cijelom svijetu. Pri tom uspješno vodila obiteljski život i odgojila dva sina. Bila dobra prijateljica s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. Ne daje intervjue, pa ovo vrijedi zapamtiti.

Kako Nikola Bašić oblikuje odgovore?

Plijeni pažnju originalnošću, kao i svojim arhitektonskim projektima. Tvorac Morskih orgulja i Pozdrava suncu, oblikuje morsku obalu inovativnim idejama, pazeći pri tom da taj razvoj bude dio kontinuiteta, koji primorski gradovi i mjesta posjeduju. Čini mi se da radi fantastičan posao i da će iza njega ostati trajni spomen.

Kakav je sugovornik Josipa Lisac?

Vrlo ugodan, pridaje punu pažnju postavljenim pitanjima, strpljivo i predano odgovara na njih. Nema ni traga nekoj ekscentričnosti, koja je možda prisutna na sceni, ali više kao smišljeni vizual, predstava. Glazba je obilježila njen život i za glazbu živi. Po svojim pjesmama bit će upamćena.

Što zanimljivog ima reći Flora Turner?

Za tu povjesničarsku umjetnosti, sakupljačicu naših umjetnina, nisam do sada čuo. Čini se da je ustrajna i predana u tom poslu, pa uspijeva u Hrvatsku vratiti neke vrijedne slike i predmete iz Engleske, gdje godinama živi. Napisala je zanimljivu knjigu recepata, koje joj je ostavila nona i ljubavnih pisama svojeg djeda.

Vinko Vidjak liječnik i rekreativni MMA borac istovremeno?

Čini se da, da. Radiolog, koji operira ujutro,a poslije podne se bori u kavezu. Za njega je to savršeno normalno, na poslu liječi ljude, pomaže im. U borbama se rješava stresa i pri tom se osjeća dobro. Pomalo neobičan spoj, ali očito doro funkcionira.

Ima li dramatike u odgovorima Tene Štivičić?

U odgovorima nema, prilično su racionalni i smisleni. Vjerujem da je ima u dramskim tekstovima koje piše na Engleskom i Hrvatskom. Ta mlada dramska spisateljica postigla je već priličan uspjeh, priznata je i poznata kulturna djelatnica, ali unatoč tome doima se skromna i samozatajna. Englezi se muče dok pokušavaju izgovoriti njeno prezime.

Kako se po bjelini papira kreću riječi Milka Šparembleka?

Radi se o baletanu i koreografu s dugogodišnjim iskustvom plesa i osmišljavanja koreografije, pa mogu slobodno reći da se u tim riječima ima gracioznosti. On zaneseno govori o tome kako jedinstveni i bogati mogu biti ljudski pokreti i kao takvi mogu odaslati poruku gledatelju i na njega ostaviti snažan dojam.

Polazili za rukom Nenadu Fabijaniću projektirati ugodan razgovor?

Elokventan je i oštrouman, pa svakako, da. Puno je bolji u stvarnom projektiranju. Iza njega su brojni, javni i privatnim prostori, koje je svojim znanjem oplemenio. Vezan je uz Zagreb, za koji tvrdi da je neprirodno presječen željeznicom i zdušno se zalaže da se ona smjesti pod zemlju.

Može li se intervju Olivera Frljića okarakterizirati kako kontroverzan?

Nema u njegovim izjavama nema puno kontroverznog, po meni. On čak tvrdi na niti njegovo javno djelovanje nije takvo, ali ga njegovi protivnici uporno tako prikazuju. Vrlo je odlučan u nastojanju prikazivanja osjetljivih tema iz novije povijesti u svojim predstavama. Nisam do sada znao da je iz Travnika, kao i ja.

Streme li ka visinama odgovori Stipe Božića?

Ja ih tako vidim. Stipe je iznimna osoba, veliki alpinist s prebogatim iskustvom. Popeo se na sve velike i važne planine svijeta, snimao i fotografirao pri tome i tako mnogima približio teško dostupne, jedinstvene kutke našega planeta. Tvrdi da dobar penjač mora dobro planirati i silazak s planine, inače zauvijek ostaje na njoj, vrijedi zapamtiti.

Koliko brzo jure po bjelini papira riječi Janice Kostelić?

Ne tako brzo kao svojevremeno po snijegu njene skije. Janica ostavlja dojam vrlo skromne i pristojne djevojke. Jednostavna je , nesklona kompliciranju. Ne mistificira svoje uspjehe, smatra se običnom, ali odlučnom osobom. Veli za sebe da je uporna, što i drugima savjetuje, kao sredstvo ostvarivanja ciljeva.

Još jedan glumac Ozren Grabarić?

Da, i to glumac u pravom smislu te riječi. Vrlo zaneseno priča o svom poslu, zapravo pozivu, umjetnosti, samo ovlaš dotiče druge teme. Kaže za sebe da je u mladosti bio povučen, samozatajan, ali u odrasloj dobi u prilici je na sceni, u kazalištu ispoljavati umjetničku energiju i strast i to ga čini zadovoljnim i sretnim.

Što za kraj poručuje Jagoda Nuić?

Otkriva svijet svoje osobnosti i umjetnosti, kostimografije, crtanja i izrade velikih dojmljivih tapiserija. „Bila sam avangarda, sada sam klasika.“ To su njene riječi, a mogu se primijeniti na većinu protagonista ove opsežne knjige u kojoj svatko ima nešto za reći, a ja sam čitajući, osluškivao i upijao ta bogata iskustva.




- 17:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #

14.01.2018., nedjelja

Velebit - Zavižan

Moje prvo planinarenje na Velebit, odnosno Zavižan i još k tome zimsko, prošlo je uspješno. Vrijeme nije bilo baš idealno, gusta magla na samom vrhu, ali unatoč tome, ekipa planinara iz Ivanić-Grada uživala je u prirodi i provela se dobro. U nastavku su fotografije.































- 19:35 - Komentari (11) - Isprintaj - #

10.01.2018., srijeda

Nema zime u Marči

Proteklih godina, ako bih se u šumi Marči nedaleko od Kloštar Ivanića zatekao u siječnju, onda bi ona obično bila pod snijegom. Ako bi izostao snijeg, ipak temperatura bi bila oko nule ili svega par stupnjeva iznad, pa je šuma spavala neki svoj zimski san. Danas gotovo proljetni ugođaj. Nakon obilne kiše, u noći i ujutro, koja je natopila trulo lišće i šumske puteljke, poslije podne ukazalo se sunce, koje se probijalo duboko između golih stabala. Gazeći po žitkom blatu, osluškujem ritam svojih koraka, dok pokušavam upiti ambijent visokih, uglavnom bukovih i hrastovih stabala, okruženih debelim žuto-smeđim-pokrovom. Obično tuda prolazim od proljeća do jeseni na biciklu, dok olistala stabla priječe pristup dnevnoj svjetlosti, pa je uvijek prisutan polumrak i hlad. Ovaj put hodam pješice, imam više vremena razgledati oko sebe, dok raskošno zimsko sunce osvjetljava i najdublje zakutke i tako mi otkriva nove vidike, koji su mi do sada obično promicali.

Na samom početku duboko u šumi čujem pucnjeve, što znači da su lovci zaposjeli svoje položaje s puškama na gotovs. Razmišljam prikratiti planiranu rutu i radi sigurnosti izbjeći dio u kojem su njihove čeke. Dolazim do takozvane lugarske kuće, gdje si priuštim kratki odmor i okrjepu. Nastavljam ipak planiranu kružnu rutu, procjenjujući da upozoravajući plotuni, koji potmulo odjekuju šumom, dolaze s druge strane. Nakon otprilike pola sata ulazim u najniži središnji dio Marče, kojim žubore i krivudaju, od kiše nadošli potočići. Oprezno prilazim lovačkim čekama na kojima ipak nema nikoga, pa se mogu koncentrirati na hodanje, pustiti misli da nasumično vrludaju i prepustiti se šumskom ugođaju daleko od utjecaja i prisustva ljudi. U najdubljem, najudaljenijem djelu, počnem se brinuti, kako nisam na vrijeme krenuo, jer se sunce skrilo, pa se činilo da je mrak na pomolu. Ubrzavam korak i bez odmora hitam prema izlazu, osjećajući manje strah, a više strahopoštovanje prema okolišu i prirodi u koju sam zašao. Hvatam dobar ritam i izlazim na čistinu, kad je sunce zasjelo na obzor grijući ga crvenkastim tonovima, tvoreći tako izdužene sjene, koje se brzo gase. Zadovoljan i ugodno iscrpljen iza sebe ostavljam šumski mikro kozmos, u koji se lagano, gotovo neprimjetno počeo uvlačiti rani zimski mrak.













- 17:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.01.2018., nedjelja

Planinarenje

Posljednjeg dana boravka na Vlašiću krenuh na mali planinarski pohod prema Paljeniku, vrhu te planine na 1943 mnv. Društvo i podrška bio mi je moj mlađi klinac, osmogodišnjak, drugašić. Stariji je procijenio da bi za njega to možda predstavljalo veliki napor, pa je u startu odustao. Početak našeg otprilike trosatnog hodanja bio je na oko 1500 mnv. Odlučno krećemo i pratimo označenu stazu koja se na dijelovima vrlo strmo uspinje. Krajolik se brzo mijenja i od pašnjaka prošaranih pokojim stablom, pretvara se u škrti kamenjar ispunjen suhom, polegnutom, planinskom travom. Na sjenovitim dijelovima dočekuje nas duboki snijeg kroz koji propadamo, ponekad i do koljena. Kako napredujemo, pucaju su sve bolji vidici, ali izazov koji smo si postavili, čini se sve većim. Kad prilikom jednog kraćeg odmora vidimo ptice u letu duboko ispod nas, zadovoljno konstatiramo kako smo visoko dobacili. Osim, okoliša intenzivno se mijenjaju i vremenske prilike, pa se tako odjednom nađemo ispod oblaka, koji se prijeteći nadvija nad našim glavama, dok istovremeno počinje puhati neugodan vjetar. Na otprilike 1700 mnv, na pola planiranog puta, slušamo savjete iskusnih planinara i odlučujemo se za nimalo lagan povratak. Oprezno se spuštamo niz strme krševite padine, osobito pazeći na varljivi, mekani snijeg, ispod kojeg se krije ošro kamenje. Ipak brže napredujemo u povratku, pa na vrijeme zadovoljni dolazimo na sigurnu startnu poziciju, gdje se nagrađujemo obilnim ručkom i odmorom. Na toplom rezimiramo dojmove i pregledavamo fotografije, praveći već plan za neko naredno slično iskustvo.


















- 23:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

05.01.2018., petak

Vlašić

Za Vlašić mogu slobodno reći da je to moja planina, uz koju sam emotivno vezan. Podno njega prohujale su mi godine ranog djetinjstva i urezale se u trajna lijepa sjećanja. Nakon dugo vremena pohodio sam ga i fotografirao u zimi. U nastavku su fotke uglavnom sa lokacije Galica.


Ostatci takozvane kolibe mojeg djeda. Sredinom osamdesetih znali smo ovdje prespavati prilikom košnje i kupljenja sijena. U ratu je stradao gornji dio. Ostali su ovi prkosni temelji, kao podsjetnik na ta vremena.


Ispod ove magle skriva se Travnik, moj rodni grad.


Vlašić


Vlašić


Vlašić


Vlašić


Vlašić


Vlašić


Vlašić


Vlašić


Vlašić



- 16:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.01.2018., srijeda

Lutka

Obećah sebi da neću tijekom ili nakon svake pročitane knjige odmah o istoj pisati na blogu i tako vama koji me čitate na neki način nametati svoj književni izbor i mišljenje, koje ste naravno u stanju formirati i sami. S druge strane većina naslova koje pročitam toliko me se dojmi da poželim ipak natipkati ponešto o svakom od njih i tako nadograditi svoje i možda proširiti još nečije čitateljsko iskustvo. Tako je bilo i ovaj put s knjigom „Lutka“ albanskog pisca s pariškom adresom Ismaila Kadarea.

To je vrlo iskrena, intimna, nonfikcionalna, priča u kojoj glavnu ulogu ima piščeva pokojna majka. Prema njegovim riječima to je bila žena nižeg rasta, sitne građe, svjetlije puti, koju on uspoređuje s papirnatom lutkom, tako glavni lik nosi ime Lutka, na kojem autor inzistira kroz cijeli tekst. Obiteljska saga započinje u Đirokastri, albanskom gradu u kojem je Kadare rođen i odrastao. Na samom početku vraća se u godine prije svog rođenja kad je njegova majka, s jedva navršenih sedamnaest, došla živjeti u veliku kuću obitelji njegova oca, s kojim se tek nakon realizacije unaprijed ugovorenog vjenčanja upoznala. Za tu ogromnu kuću, punu soba reći će kasnije u više navrata kako je proždire. Osim kuće, na koju se čini se nikad nije do kraja navikla, ulazi u latentni dugotrajni sukob sa svekrvom, inteligentnom ženom teške naravi, koja snahu od samog početka važe, procjenjuje i drži na odstojanju. Iako je albansko društvo tog vremena u osnovi patrijarhalno, iz Kadareovih redaka da se iščitati i jedna primjesa specifičnog matrijarhata, osobito kad su u pitanju odnosi unutar kuće, gdje žene imaju glavnu riječ i njihovo mišljenje i odluke mogu biti presudne za članove obitelji.

Kad s vremenske distance govorimo ili pišemo o svojim roditeljima, osobito majci, emotivni smo i skloni idealiziranju. Nesvjesno fraziramo i ponavljamo se, izgovarajući ili ispisujući slične klišeje i zalazeći pri tom u patetiku, što je sve normalno i ljudski. Kadare vrlo spretno u maniri iskusnog i vrsnog prozaika uglavnom izbjegava taj rašireni pristup. Njegova Lutka puno je originalnije prikazana, što knjigu i autora svrstava u red posebnih, čak neobičnih. Čitatelj ima tako priliku svjedočiti i nekim njezinim naglašenim karakternim manama. Autor za svoju majku tvrdi da je psihološki i emotivno zauvijek ostala sedamnaestogodišnja djevojka, koja je pribjegla nekonvencionalnom odgoju i sinu svjesno dala slobodu kako bi se mogao razvijati u umjetničkom smislu. To je rano dalo rezultate, pa je autor brzo počeo pisati i objavljivati i u okviru izolirane komunističke Albanije već u mladosti privući pažnju i steći određenu slavu. U izrazito zatvorenoj diktaturi, u kojoj se važe svaki pokret i svaka izgovorena riječ, raznim, lucidnim, književnim tehnikama uspijevao je nekako nadmudriti cenzore i doći do čitatelja. Kao da je svojim javnim djelovanjem dugo trasirao sebi put u egzil, kojem je krajem osamdesetih godina, zbog sve otvorenijih kritika vlasti, pribjegao.

Iz Đirokastre i velike kuće obitelj se kasnije seli u Tiranu, u mali stan. Onako kako je velika kuća proždirala Lutku, skučeni stan je guši, pa cinik u pripovjedaču konstatira da je stalno progonjena. Sam pisac u to vrijeme studira u dalekoj Moskvi i u složenim, olovnim Staljinovim godinama pokušava napisati prvi roman. Kao pozornicu izabire rodni grad, s kojim tek nakon što se fizički iz njega daleko izmjestio, uspostavlja pravu emotivnu vezu i razumijevanje. Pisanje je u tim složenim vremenima ples po žici, i može praktički preko noći od autora učini heroja, kao što mu zbog jedne krivo protumačene rečenice može priskrbiti dugogodišnji zatvor. Kadare ipak u tim mutnim i opasnim vodama, punim doušnika i špijuna, dobro pliva i objavljuje zapažene knjige koje ga čine poznatim i slavnim.

Ovaj kratki roman nema čvrstu kronološku ni tematsku strukturu. Autor često zalazi u kratke esejističke rukavce u kojima portretira sebe, suprugu, oca i specifično albansko društvo unutar kojega je nastajao njegov književni rad. Jedan od tih pomalo filozofskih mikro-eseja je onaj u kojem kazuje kako su najbolji romani oni neispisani, koji su nastali i odigrali se u samo u piščevoj imaginaciji, ali su kao takvi vrlo živi i za njega osobno možda i značajniji od onih koje imamo priliku čitati. Ipak dva su motiva kojima se u knjizi stalno vraća, britak i slikovit portret majke i upečatljiva slika rodne kuće koja se na kraju tijekom adaptacije, pod teretom kamenog krova, urušava u požaru. Prije toga autor opisuje jednu pomalo nadrealnu scenu kad u kuću dolazi njegova supruga, i tamo je dočekuje iznenađenje, muški tradicionalni zbor njoj u čast pjeva staru albansku svadbenu pjesmu, ironično aludirajući na činjenicu da par nije imao ugovoreno vjenčanje, te je time na neki način dokinuo tradiciju i pokrenuo neminovni val modernizacije i napretka. Tako zadnja zabilježena tradicionalna svadba, u bogatoj tristogodišnjoj povijesti kuće i obitelji ostaje ona njegova oca i Lutke, kako je pisac uporno oslovljava.

Prema podacima iz biografije, ovo je posljednji iz bogatog opusa Kadareovih književnih uradaka, koje je tijekom duge spisateljske karijere objavio. Meni je to prvi susret s njegovim stvaralaštvom. Knjigu sam posudio slučajno, bez prethodnog znanja o autoru. Dobro, priznajem naišao sam nedavno Jergovićevu kolumnu u kojoj piše o njoj, ali to je bilo sve. Bilo bi zanimljivo pročitati i neki raniji naslov, ukoliko su objavljeni prijevodi, i tako ovaj pozicionirati unutar brojnog raznolikog opusa. Ne bi bilo prvi put da se radom nekog umjetnika upoznajem retrospektivno. „Lutka“ je primamljiva pozivnica na to možebitno čitateljsko putovanje.







- 08:54 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.01.2018., utorak

Povrtno varivo

Kako su proteklih blagdanskih dana obroci bili obilni, česti i uglavnom s puno mesa, kolača i ponešto prateće kapljice, odlučih danas pripremiti jedno lagano povrtno varivo, kako bi malo rasteretio organizam i poštedio ga probavljanja velikih količina hrane. Dio namirnica bio je svjež, mladi luk i dvije vrste paprike, a drugi dio smrznuti, mješavina za francusku salatu. Nešto je bilo i konzervirano, koncentrat rajčice i kocka za juhu. U nastavku je relativno jednostavni recept za ovo povrtno „postblagdansko“ varivo.

U veliku duboku tavu ma vrućem maslinovom ulju popirjati, na kolutiće narezani mladi luk i začiniti ga šarenim paprom. U otprilike litru vode rastopiti jednu povrtnu kocku za juhu, što je temeljac, kojeg kasnije treba pomalo dolijevati. Kad luk poprimi zlatno-smeđu boju dodati tri sitno narezane očišćene paprike i začiniti ih solju, crvenom paprikom i mješavinom mediteranskih začina. Pirjati na laganoj vatri, uz povremeno dodavanje temeljca, dok paprike ne omekšaju. Dodati malo koncentrata rajčice i žlicu ajvara. Nakon kraćeg pirjanja dodati oko pola kilograma mješavine za francusku salatu, koja uključuje grašak, mrkvu i krumpir. Začiniti sa još malo soli i vrlo malo kurkume. Uliti ostatak temeljca i još vode po potrebi. Kuhati oko pola sata. Pred kraj dodati jednu žlicu oštrog brašna, kako bi jelo dobilo na gustoći. Nakon kuhanja pričekati dvadesetak minuta kako bi namirnice prilikom hlađenja dodatno otpustile aromu. Uz šnitu-dvije kruha uživati u aromatičnom povrtnom osvježenju, nakon konkretne, prigodne, blagdanske hrane.

Vjerujem da ovdje na blogu ima puno boljih kuharica i kuhara, koji će ovom jelu možda naći i poneku zamjerku. To je samo još jedan moj pokušaj kuhanja, u kojem sam kao i u bloganju relativno nov i tek ga otkrivam. Znam spremiti svega nekoliko jednostavnijih jela, priprema kojih mi uglavnom predstavlja zadovoljstvo, kao i konzumacija istih i pisanje o njima. Dobar tek!



- 11:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2018 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2018 (8)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se