Usputne bilješke

Obećah sebi da neću tijekom ili nakon svake pročitane knjige odmah o istoj pisati na blogu i tako vama koji me čitate na neki način nametati svoj književni izbor i mišljenje, koje ste naravno u stanju formirati i sami. S druge strane većina naslova koje pročitam toliko me se dojmi da poželim ipak natipkati ponešto o svakom od njih i tako nadograditi svoje i možda proširiti još nečije čitateljsko iskustvo. Tako je bilo i ovaj put s knjigom „Lutka“ albanskog pisca s pariškom adresom Ismaila Kadarea.

To je vrlo iskrena, intimna, nonfikcionalna, priča u kojoj glavnu ulogu ima piščeva pokojna majka. Prema njegovim riječima to je bila žena nižeg rasta, sitne građe, svjetlije puti, koju on uspoređuje s papirnatom lutkom, tako glavni lik nosi ime Lutka, na kojem autor inzistira kroz cijeli tekst. Obiteljska saga započinje u Đirokastri, albanskom gradu u kojem je Kadare rođen i odrastao. Na samom početku vraća se u godine prije svog rođenja kad je njegova majka, s jedva navršenih sedamnaest, došla živjeti u veliku kuću obitelji njegova oca, s kojim se tek nakon realizacije unaprijed ugovorenog vjenčanja upoznala. Za tu ogromnu kuću, punu soba reći će kasnije u više navrata kako je proždire. Osim kuće, na koju se čini se nikad nije do kraja navikla, ulazi u latentni dugotrajni sukob sa svekrvom, inteligentnom ženom teške naravi, koja snahu od samog početka važe, procjenjuje i drži na odstojanju. Iako je albansko društvo tog vremena u osnovi patrijarhalno, iz Kadareovih redaka da se iščitati i jedna primjesa specifičnog matrijarhata, osobito kad su u pitanju odnosi unutar kuće, gdje žene imaju glavnu riječ i njihovo mišljenje i odluke mogu biti presudne za članove obitelji.

Kad s vremenske distance govorimo ili pišemo o svojim roditeljima, osobito majci, emotivni smo i skloni idealiziranju. Nesvjesno fraziramo i ponavljamo se, izgovarajući ili ispisujući slične klišeje i zalazeći pri tom u patetiku, što je sve normalno i ljudski. Kadare vrlo spretno u maniri iskusnog i vrsnog prozaika uglavnom izbjegava taj rašireni pristup. Njegova Lutka puno je originalnije prikazana, što knjigu i autora svrstava u red posebnih, čak neobičnih. Čitatelj ima tako priliku svjedočiti i nekim njezinim naglašenim karakternim manama. Autor za svoju majku tvrdi da je psihološki i emotivno zauvijek ostala sedamnaestogodišnja djevojka, koja je pribjegla nekonvencionalnom odgoju i sinu svjesno dala slobodu kako bi se mogao razvijati u umjetničkom smislu. To je rano dalo rezultate, pa je autor brzo počeo pisati i objavljivati i u okviru izolirane komunističke Albanije već u mladosti privući pažnju i steći određenu slavu. U izrazito zatvorenoj diktaturi, u kojoj se važe svaki pokret i svaka izgovorena riječ, raznim, lucidnim, književnim tehnikama uspijevao je nekako nadmudriti cenzore i doći do čitatelja. Kao da je svojim javnim djelovanjem dugo trasirao sebi put u egzil, kojem je krajem osamdesetih godina, zbog sve otvorenijih kritika vlasti, pribjegao.

Iz Đirokastre i velike kuće obitelj se kasnije seli u Tiranu, u mali stan. Onako kako je velika kuća proždirala Lutku, skučeni stan je guši, pa cinik u pripovjedaču konstatira da je stalno progonjena. Sam pisac u to vrijeme studira u dalekoj Moskvi i u složenim, olovnim Staljinovim godinama pokušava napisati prvi roman. Kao pozornicu izabire rodni grad, s kojim tek nakon što se fizički iz njega daleko izmjestio, uspostavlja pravu emotivnu vezu i razumijevanje. Pisanje je u tim složenim vremenima ples po žici, i može praktički preko noći od autora učini heroja, kao što mu zbog jedne krivo protumačene rečenice može priskrbiti dugogodišnji zatvor. Kadare ipak u tim mutnim i opasnim vodama, punim doušnika i špijuna, dobro pliva i objavljuje zapažene knjige koje ga čine poznatim i slavnim.

Ovaj kratki roman nema čvrstu kronološku ni tematsku strukturu. Autor često zalazi u kratke esejističke rukavce u kojima portretira sebe, suprugu, oca i specifično albansko društvo unutar kojega je nastajao njegov književni rad. Jedan od tih pomalo filozofskih mikro-eseja je onaj u kojem kazuje kako su najbolji romani oni neispisani, koji su nastali i odigrali se u samo u piščevoj imaginaciji, ali su kao takvi vrlo živi i za njega osobno možda i značajniji od onih koje imamo priliku čitati. Ipak dva su motiva kojima se u knjizi stalno vraća, britak i slikovit portret majke i upečatljiva slika rodne kuće koja se na kraju tijekom adaptacije, pod teretom kamenog krova, urušava u požaru. Prije toga autor opisuje jednu pomalo nadrealnu scenu kad u kuću dolazi njegova supruga, i tamo je dočekuje iznenađenje, muški tradicionalni zbor njoj u čast pjeva staru albansku svadbenu pjesmu, ironično aludirajući na činjenicu da par nije imao ugovoreno vjenčanje, te je time na neki način dokinuo tradiciju i pokrenuo neminovni val modernizacije i napretka. Tako zadnja zabilježena tradicionalna svadba, u bogatoj tristogodišnjoj povijesti kuće i obitelji ostaje ona njegova oca i Lutke, kako je pisac uporno oslovljava.

Prema podacima iz biografije, ovo je posljednji iz bogatog opusa Kadareovih književnih uradaka, koje je tijekom duge spisateljske karijere objavio. Meni je to prvi susret s njegovim stvaralaštvom. Knjigu sam posudio slučajno, bez prethodnog znanja o autoru. Dobro, priznajem naišao sam nedavno Jergovićevu kolumnu u kojoj piše o njoj, ali to je bilo sve. Bilo bi zanimljivo pročitati i neki raniji naslov, ukoliko su objavljeni prijevodi, i tako ovaj pozicionirati unutar brojnog raznolikog opusa. Ne bi bilo prvi put da se radom nekog umjetnika upoznajem retrospektivno. „Lutka“ je primamljiva pozivnica na to možebitno čitateljsko putovanje.