Zlatne žbice

29.10.2017., nedjelja

Drugi način - Zgubidan

U zadnjih nekoliko tjedana ili bolje reći mjeseci preslušavam jedan vrlo zanimljiv glazbeni uradak. Radi se o albumu Zgubidan, zagrebačkog rock sastava Drugi način, objavljenom prošle godine pod okriljem živahne izdavačke kuće Menart. Drugi način osnovan je daleke 1974. U dugoj karijeri izdali su pet albuma i nekoliko singlova, odsvirali mnoštvo koncerata i privukli brojne fanove. Kroz više od četrdeset godina bend je prošao različite faze, mijenjao se sastav, prodefilirali su razni glazbenici, nastupale su duže pauze u djelovanju, ali snimaju i nastupaju još uvijek. Iz izvorne postave danas je tu samo frontmen Branko Požgajec, jedan od osnivača, vokal i flautist. Vrhunac popularnosti doživjeli su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih kad su im turneje znale obuhvatiti i do sto pedeset koncerata širom bivše države i šire. Postavili su i svojevrsni rekord u svijetu rocka kad su u samo dvadeset i šest sati nastupili četiri puta u tri različita grada. Prvi na ovim prostorima u rock izričaj uvode flautu, po uzoru na svoje idole, britanski sastav Jethro Tull, kojima su bili predgrupa dvijetisućite na koncertu u zagrebačkom Domu sportova.

Stvaranju ovog albuma pristupaju vrlo studiozno. Snimanje i miksanje oduljilo se na čak pet godina, pri čemu se pazilo na svaki detalj. Krajnji produkt je ispeglan, zaokružen i cjelovit uradak i teško mu je naći zamjerku. Rekao bih da je namijenjen za zrelu, strpljivu i probranu publiku. Stihovi traže određeni emotivni i intelektualni angažman slušatelja, kako bi uživanje i razumijevanje bilo potpuno. Posvetili su ga pokojnom Damiru Senčaru, dugogodišnjem članu benda. Još prošle godine krenuli su s koncertnom promocijom. Čekam priliku kad će svirati u blizini, kako bi se iz prve ruke uvjerio u zanimljivost i zaraznu privlačnost tog jedinstvenog zvuka.

Album otvara Jedro za oluju, energični rock klasik bržeg ritma. Stihovi refrena Digni jedro za oluju / kad svi stanu kreni ti / I u tami hrabri snuju / novi svijet će jutro otkriti, kao da hrabre i potiču, praćeni gromoglasnim rifovima električne gitare. Slijedi potom svojevrsna ljubavna rock balada Ljubav je od porculana, upotpunjena akustičnom gitarom, čiji tekst u kojem se ponavlja ime Ana ostavlja sjetan dojam, a glazba donosi prigušen lagani sound. Treća naslovna pjesma Zgubidan, raskošan je poetski narativ koji donosi priču o junaku koji je, kao neka noćna ptica, pritajen danju, a svoj potencijal ostvaruje noću. To je slikoviti prikaz života rock glazbenika i oda noćnom provodu, buntu i slobodi. Stihove refrena izvodi Zdenka Kovačiček, koja svojim glasom donosi osvježenje i polet ovom nesumnjivom hitu. U nastavku slijedi Htio bih vratiti, prva skladba u kojoj u uvodu možemo čuti flautu, zaštitni znak ovog benda. Stihovi djeluju po malo elegijski. Aranžman je, rekao bih Floydovski, u maniri space rocka, a refren Svemira beskraj sagledati okom / uhvatiti jeku sa četiri strane / A u jednom času zajedno sa tobom / proživjeti prošlost u današnje dane, jednostavno plijeni pažnju. Odlazak je još jedan klasik žanra bržeg tempa i odrješitih izražajnih stihova prigušen opet flautom i laganijim pjevanjem u središnjem djelu. Ispod duge nudi ulazak u svijet ženske osobe koja sanjari i od života traži više, ali on je stalno opominje i vraća u realnost. Solo dionice električne gitare dobra su kulisa za njezinu odvažnu priču. Još jedna balada Odlazak nudi prepoznatljivi zvuk benda i raskošni flautistički performans, a stihovi kao da opominju slušatelja na reciprocitet međuljudskih odnosa u kojima dobijemo onoliko koliko uložimo. House of the king je instrumentalna obrada skladbe nizozemskog benda Focus. Vrlo dobar miks opet flaute i električne gitare koje se odlično nadopunjuju. U središnjem djelu je odličan gitar solo koji je tako dobro izveden da je prava šteta da ne traje duže. Nastavak nam donosi Svijet iluzije, upečatljiv i slikovit upliv u život usamljene mlade djevojke koja stvara ugodnu sliku svijeta kroz snove i iluzije. Glazbeno opet flauta dominira, stvara ugođaj i kao da navlači koprenu satkanu od sjete i melankolije. Trebao sam, ali nisam deseta je skladba na albumu, nenametljivo otvoreno progovara o ljubavi, o propuštenim prilikama. Kreće polagano, da bi u finalu ponudila krešendo u solaži koju treba pojačati i prepustiti se punim zvucima električne gitare, bez puno razmišljanja. Priču zatvara live izvedba legendarnog evergrina ovog benda, Prođe ovaj dan. Meni osobno to je prva asocijacija kad se spomene Drugi način. Ta svojevrsna himna sanjara, koja se uvuče pod kožu pa se svako malo sama od sebe zavrti potaknuta ko zna čime.

Ni jednu od nabrojanih stvari ne bih posebno istaknuo, iako je to moguće ovisno o prilici u kojoj se sluša ili senzibilitetu slušatelja. Zato sam ih ovdje nabrojao prema redoslijedu na albumu i svakoj posvetio par redaka šturog opisa. Puninu doživljaja može ponuditi samo predano slušanje ove skladne poezije, majstorski aranžirane i producirane. Možda ovim tekstom potaknem nekoga da posluša i izrazi svoje mišljenje. Čini mi se da sam ja nakon opetovanih preslušavanja postao subjektivan. Album kao cjelina funkcionira vrlo dobro i zato preporučam cjelovito uživanje u mirnoj i opuštenoj atmosferi. Zvuk je originalan, a izvedba na visokom nivou. Drugi način prkosi vremenu i stvara u raznim epohama što ih stavlja u red kultnih bendova.




- 14:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

25.10.2017., srijeda

Pisanje svjetlom

Već duže vrijeme, od kad se intenzivnije zanimam za fotografiju, u potrazi sam za nekom knjigom koja će znati proniknuti u tajne tog medija i dobro ga opisati. Ne mislim pri tom na foto-priručnike, kojih ima vrlo dobrih i mogu pomoći kad ste početnik, ali u njima su uglavnom savjeti i opisi koji se odnose na tehničke i estetske komponente fotografije, koje se uz povećani trud i interes mogu naučiti i savladati. Mene kod fotografije ponajviše intrigira treći aspekt, vjerujem najvažniji, onaj psihološki. U kakvim okolnostima je pojedina fotografija nastala? Koja je njezina namjena? Koliko spretno autor interpretira stvarnost? Kakvu impresiju gledatelju želi prenijeti? Kakav dojam na njega ostaviti? Uspijeva li pridobiti pozornost? Koja je njegova priča, pa ako hoćete i životna? Na takva pitanja možda može odgovore imati dobra književnost. Kad sam uzeo u ruke knjigu „Povijest svjetlosti“ mladog češkog pisca Jana Němeca, već letimičan pogled na naslovnicu na kojoj je stilizirano ljudsko oko, koje u sredini ima fotografsku blendu, dao mi je nasluti da sadržaj knjige krije zanimljivu foto priču. Dodatno me zainteresirao pomalo intrigantan i smio naslov. Kad sam otraga pročitao kratki opis definitivno sam odlučio da ću je posuditi i pročitati. To je obiman biografski roman u kojem autor na zanimljiv način, u formi u kojoj se pripovjedač obraća glavnom liku, ispisuje sagu o životu poznatog češkog fotografa Františeka Drtikola.

Němec nas uvodi u priču kronološki, prezentirajući na početku djetinjstvo glavnog junaka u češkom rudarskom gradiću Příbramu krajem devetnaestog stoljeća. Rano Frano pokazuje zanimanje za slikarstvo, želi upisati višu gimnaziju, sanjari o akademiji u Pragu, ali uspjeh u školi ne obećava takav ishod, pa otac pronalazi kompromisno rješenje i upisuje ga u školu za fotografa. Nadalje pratimo njegovo naukovanje u lokalnom foto-studiju, gdje se upoznaje sa osnovama zanimanja, ali nije u prilici pokazati kreaciju jer ga vlasnik koristi za pomoćne tehničke poslove, pa gotovo cijelo školovanje provede u tamnoj komori okružen kemikalijama. Pisac u pripovijest vrlo vješto komponira dijelove u kojima glavnu ulogu igra svjetlo i način na koji ga, sada već tinejdžer Franc, poima i postepeno razumijeva njegove zakonitosti. Autor tako kao da i sam piše svjetlom, a njegovi reci su kao negativ i obrnuta slika koju čitatelj treba razviti, fiksirati, osvijetliti, povećati i okrenuti radi lakšeg razumijevanja i potpunog doživljaja. Jedan od presudnih događaja, koji je dobrano odredio njegov umjetnički i životni put, je upisivanje na višu fotografsku umjetničku školu u Munchenu. Tu mladić Franzi otkriva čari velikog grada, upoznaje zanimljive ljude, posjećuje kavane i pivnice i širi vidike do neslućenih razmjera. Pohađa zanimljivu nastavu na kojoj kreativni predavači stavljaju naglasak na umjetnički potencijal fotografije i to predano prenose na polaznike. U prilici je stvarati vlastite radove i kreativno se izražavati. Do izražaja dolazi njegov talent i osobnost, pa na kraju školovanja biva proglašen najboljim u klasi i nagrađen medaljom i novčanom nagradom. Na zajedničkoj završnoj izložbi predstavlja se sa nekoliko portreta i pejzaža koji plijene pažnju posjetitelja.

Životni put mladog Františeka nastavlja se trogodišnjim služenjem u vojsci, nakon čega pokreće foto-studio u rodnom gradu. Posao mu baš ne ide pa je u prilici nadahnjivati se čitanjem i fotografiranjem okolice. U jednom unutarnjem monologu postavlja sebi jednostavno, ali znakovito pitanje: Kako nagovoriti objektiv da postane subjektiv? Němecova knjiga povremeno zatekne čitatelja s takvim minijaturama, koje plijene pažnju i potiču na razmišljanje. Nakon neuspješne poslovne epizode seli Prag, koji mu daje priliku primijeniti znanja sa studija i iz njega izvlači na površinu potencijal i kreaciju. Pokreće umjetnički atelje s partnerom koji spremno ulaže novac. U velikoj konkurenciji praških foto-studija nameće se kao poželjan portretist kojem hrle slavne osobe iz tadašnjeg javnog života. Prvi je češki fotograf koji se usudio izložiti, za to vrijeme, vrlo smjele, foto-aktove. Němec čitatelju kroz priču suptilno približava tu vrstu fotografije koja koketira s erotikom, ali uvijek kroz umjetničku formu, izbjegavajući pri tom banalnost. Drtikol je taj umjetnički izraz, sudeći prema napisanom, doveo na jednu vrlo visoku estetsku i izražajnu razinu.

Čini mi se da nema dobre priče, ako njeni protagonisti nisu smješteni u nekakav povijesni i sociološki kontekst. Tako osim osobnosti i međuodnosa s okolinom živote likova oblikuju i na njih neposredno djeluju društveni događaji. Jedan od važnijih, za Františeka Drtikola bio je prvi svjetski rat u kojem je aktivno sudjelovao od početka do kraja. Autor nam taj dio njegovog života predstavlja u središnjem djelu knjige kroz intermeco koji se sastoji od kratkih pisama koje je vojnik Frana slao djevojci u Prag. Čini to oskudno, ali dovoljno upečatljivo da nas podsjeti na te četiri mračne godine dvadesetog stoljeća, koje na najteži mogući način mladića pretvaraju u muškarca, tjerajući ga da praktički preko noći sazrje i počne svijet gledati drugim očima. U ratnim godinama Drtikol ne fotografira, ali se često vraća djetinjoj ljubavi, slikarstvu koje mu je utočište i bijeg od surove stvarnosti koja ga okružuje.

Nakon Velikog rata slijedi povratak u Prag i ponovno bavljenje fotografijom, oživljavanje studija, na neki način. Sada već renomirani stvaralac opet privlači pažnju svojim radovima, pa osim umjetnika, pred njegovu kameru staju mnoge poznate i važne osobe uključujući i predsjednika mlade Čehoslovačke republike Tomaša Masaryka. Eksperimentira s novim tehnikama, od kojih neke postaju uspješni patenti. Izlaže u inozemstvu i osvaja nagrade, što doprinosi tome da postaje međunarodno priznat i poznat. U to vrijeme započinje ljubavnu vezu, koja kasnije rezultira i brakom, s poznatom plesačicom Ervinom Kupferovom. Time postaje dio praške umjetničke elite, ali taj svijet s vremenom mu postaje isprazan i izlišan i sve lošije se osjeća unutar njega. Na jednom mjestu uspoređuje ga s ruletom u kojem kuglica lupka i poskakuje od broja do broja. Praćenje iste stvara nemir i tjeskobu, a svi protagonisti te igre klade se samo na jedno, svoj ego. Erva mu rađa kćer, ali brak dvaju umjetnika izrazite osobnosti, možda i zbog međusobne sujete i ljubomore, ne traje dugo. U vrijeme krize u vezi i nakon razvoda počinje njegov interes za spiritualno, pa u tom razdoblju nastaje nekoliko autoportreta prilikom meditacije. U tom djelu knjige Němec kroz priču o Drtikolu piše o unutarnjem svijetlu, koje je simboličke naravi, ali ga on u trenucima samospoznaje na neki način otkriva i to ga duhovno ispunjava. Svjetlo je vrlo upečatljiv motiv i kada ode u posjet majci, pješačeći iz Praga puna dva dana. Sudjeluje potom u tradicionalnoj Povorci svjetla, koloni hodočasnika, koja se sa svijećama u rukama u večernjim satima, uspinje stubama prema crkvici iznad grada.

S vremenom raste njegov interes za istočnjačka učenja i budizam. Provodi vrijeme meditirajući i promišljajući, a studio postaje mjesto za seanse na kojima debatira s ljudima sličnih interesa. To dovodi do postupnog prestanka fotografiranja i okretanja duhovnosti, pa ga okolina sve više percipira kao čudaka. Ima to i svoje financijske posljedice, pa je prisiljen prodati studio i opremu, oskudno životareći i oslanjajući se na staru slavu. Cijeli život inspirira se svjetlom, pa tako u knjizi, koju piše, teoretizira i radi paralele između svjetla i svijesti. Kompletan stvaralački foto-arhiv daruje muzeju i seli se iz Praga, da bi zadnjih dvadesetak godina života proveo uronjen u neki svoj svijet. Po treći put u životu okreće se slikarstvu i u miru provodi dane slikajući apstrakcije koje možda dobro ilustriraju njegov nemiran i smio unutarnji svijet.

Pisanje ove knjige zahtijevalo je opsežne pripreme i strpljivu pretragu raznih arhiva. Ispričati uvjerljivu priču o umjetniku koji je rođen još krajem devetnaestog stoljeća, a dobar dio života je proživio u turbulentnoj prvoj polovici dvadesetog, nije lak zadatak. Ipak to je romansirana biografija koja piscu da je slobodu utkati fikcionalne fragmente, što on sam u bilješci navodi. Mišljenja sam da nema potrebe detektivski na internetu istraživati što je fakt, a što plod piščeve mašte i imaginacije. Ovako prezentirano djeluje više nego uvjerljivo. Iako, priznajem da sam upisao František Drtikol u sveznajući Google i pročitao par natuknica i naravno razgledao dostupne fotografije među kojima prednjače aktovi i portreti. Jan Němec ovu knjigu piše nepretenciozno, a opet plijeni pažnju svojim rečenicama i originalnim stilom. Na prostranoj bjelini papira idealno eksponira, raspršeno i prigušeno osvjetljuje, dinamično kadrira i stvara tako portret umjetnika zagledanog u čitatelja, a iza njega slaže pozadinu koja je kontekst i kulisa. Nisam neki stručnjak, ali dojma sam da je i prijevod vrlo dobar i da od izvornika ne odstupa puno. Nije mi bio cilj sadržaj ovog djela prepričati. Ono što navodim su samo natuknice, dijelovi koji su me se dojmili. Tekst je puno opsežniji i sadrži mnoštvo događaja i detalja koji čine panoramu umjetnikova života i dobrano prenose duh epohe u kojoj je djelovao i koja ga je oblikovala. Ova knjiga može poslužiti kao poticaj svakome kome fotografija nije samo puko preslikavanje stvarnosti, zamrzavanje trenutka, beskrajni snapshotovi ili samodopadni selfiji. Ako se ovim medijem hoćete kreativnije izraziti, prenijeti neku poruku gledatelju, zadobiti njegovu punu pažnju, Němecova knjiga vas može u određenoj mjeri nadahnuti. Uživat će u njoj i ljubitelji pisane riječi, brodeći kroz tekst koji se lagano valja prema cilju, kao Vltava kad dospije u prostranu ravnicu.








- 20:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.10.2017., ponedjeljak

Košarka

Iako je ovo izvorno biciklistički blog, još jednom napravit ću iznimku i napisati par redaka o trenutačnoj preokupaciji, košarci. Tijekom ove godine, na određeni način otkrio sam loptanje ispod obruča, rekao bih ponovno, jer sam košarku aktivno igrao u srednjoj školi. U godinama nakon toga u više navrata sam joj se vraćao, ali samo rekreativno na nekom vanjskom igralištu u igri na jedan koš. Košarka mi je pomogla u socijalizaciji kada sam ranih devedesetih u tinejdžerskoj dobi stigao u maleni podravski gradić u kojem nisam poznavao gotovo nikoga. Važnu ulogu odigrala je i kasnije kad sam se doselio u mjesto u kojem danas živim. Prva poznanstva sam čini mi se stekao na haklu. Neka su se kasnije razvila u prava prijateljstva koja traju do danas. Košarci mogu zahvaliti i nadimak koji mi je u šali prišio jedan poznanik i koji se održao do danas. Oni koji me poznaju znaju da ne spadam u visoke ljude, što za košarku može biti otegotna okolnost, ali u određenim segmentima igre i situacijama je prednost, ako se iskoristi brzina i preciznost koju niži igrači u pravilu posjeduju.

Košarka je odličan timski sport i za igranje i za gledanje. Dinamična je, traži određenu razinu kondicije, snage, spretnosti, skočnosti i preciznosti. Usuđujem se reći i da je elegantna do neke mjere, jer su pokreti koje zahtjeva ujednačeni i skladni. U samoj igri ima kontakta, ali za razliku od recimo rukometa, on je minimalan i svaka iole grublja smetnja kažnjava se prekršajem. Gotovo svaki napad završava pokušajem pogotka koša, što dovodi do toga da ima vrlo malo praznog hoda, za razliku od primjerice nogometa. Trajanje napada je vremenski ograničeno, što smanjuje utjecaj suđenja na igru i tjera igrače da bez otezanja kombiniraju učinkovit napad. Kao i u drugim timskim sportovima pobjeđuje suradnja, pomaganje, kolektiv. Pojedinac može odskočiti, ali malo može napraviti sam. Igra je atraktivna i učinkovita onda kad je jednostavna, kad nema puno petljanja i soliranja, kad slobodni igrači ulaze u prazan prostor i brzim preciznim dodavanjima i šutevima stvaraju prednost.

U vrijeme kad sam se aktivno bavio ovim sportom, hrvatska košarka kotirala je visoko čak i u svjetskim okvirima. Imena kao što su Kukoč ili Rađa slovila su kao idoli za mnoge klince moje generacije, a osobito poštovanje i divljenje izazivao je neprikosnoveni Dražen Petrović košarkaški Mozzart. Legendarno srebro iz Barcelone, pod njegovim vodstvom, protiv pravoga Dreamteama, u kojem su igrali Jordan, Pippen ili simpatični Barkley, bilo je i ostalo neponovljivo. Draženovom pogibijom kao da je počela stagnacija i prosječnost koja traje do danas. U godinama koje su uslijedile reprezentacija se uglavnom mučila i vrlo rano ispadala na prvenstvima, a klubovi već dugo ne spadaju u europski vrh. Kod gledatelja i navijača to je izazivalo razočaranja i rezignaciju, pa košarka u Hrvatskoj danas ne uživa popularnost i pažnju kakvu bi mogla imati. Da stvari mogu drugačije i bolje izgledati pokazala nam je nedavno reprezentacija Slovenije koja se popela europski tron i izazvala divljenje sportskog svijeta. Ohrabruje činjenica da u mnogim sredinama mladi igrači vrijedno treniraju i to je, vjerujem, uz dobru organizaciju, zalog za bolju i uspješniju sportsku budućnost.

Povod za pisanje ovog teksta je činjenica da sam se nedavno priključio veteranskoj momčadi KK Ivanića. To mi omogućuje treniranje i igranje u opuštenoj i prijateljskoj atmosferi i uživanje u prednostima koje aktivno bavljenje sportom sa sobom nosi. Uzbuđenje i lagana trema preplavila me kad sam nakon dugo vremena obukao dres i zaigrao na službenoj utakmici. Za par minuta, koliko sam proveo na terenu, učinak je bio vrlo skroman, ali to me nije obeshrabrilo. Poseban poticaj dao mi je mi je stariji sin inače rukometaš, koji je gledao utakmicu. Obično ja njega hrabrim i bodrim s tribina. Ovaj put zamijenili smo uloge i to je za obojicu bilo jedno novo i zanimljivo iskustvo.




- 09:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2017 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Travanj 2018 (8)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se