Zlatne žbice

18.09.2017., ponedjeljak

Dugo Selo

Plan za današnju vožnju biciklom bio je krenuti iz Ivanić-Grada, prijeći Savu u Oborovu, voziti desnom stranom do Martinske Vesi i natrag po lijevoj obali, ali već na samom početku razmišljam kako sam taj put više puta prošao i da bi bilo dobro otići negdje gdje još nisam bio, barem ne biciklom. Vrtim po glavi mjesta i ceste u široj okolici i sjetim se kako na svojoj imaginarnoj biciklističkoj karti, nemam kvačicu kraj koje piše Dugo Selo, a taj gradić udaljen je od Ivanić-Grada svega dvadesetak kilometara. Odluku donosim u hodu, zapravo u vožnji, ali nakon što sam prošao križanje u Posavskim Bregima, pa mi preostaje nešto duža varijanta preko Oborova i Rugvice.

Prvi check point na tom putu mi je, kao i obično, Dubrovčak Lijevi, gdje zastanem protegnuti noge, osvježiti se i baciti pogled na Savu. Ovaj put dočekuje me nesvakidašnji prizor, vrlo visoki vodostaj i ogromna količina brze muljevite smečkaste vode koja djeluje pomalo prijeteće. Skela kojom se lokalno stanovništvo prebacuje s jedne na drugu obalu nalazi se na rubu vodene površine, svega nekoliko metara od nasipa, odnosno ceste. Očekivao sam da neće prometovati, što je obično slučaj kad je Sava tako visoka, ali skelar koji se tu našao pita me idem li preko. Odgovaram da ne, na što on ukrcava jednu bakicu s biciklom, odguruje i pokreće svoje plovilo, koje se lijeno okreće na zapjenjenoj vodenoj površini, udaljavajući se, kao po nekom jezeru, prema drugoj obali. Veseli stariji gospodin, koji skupa sa mnom ostaje na ovoj strani, dobacuje mu da izgleda kao gondolijer u Veneciji, nakon čega ozbiljno dodaje kao se očekuje još kiše i daljnji rast vodostaja je vrlo izvjestan, što ljudima koji žive u blizini zadaje brige svaki put kada se to događa.

Nastavljam dalje u dobrom ritmu prolazeći kroz manja naselja i nakon desetak kilometara, kratko odmaram u Oborovu, opet pokraj skele, koja za razliku od one nizvodno, ne prometuje. Tu je očito opasnost veća, pa zamjena za most, miruje privezana uz obalu. Nekoliko vozača zastaje zabrinuto promatrajući situaciju, bez mogućnosti prelaska na drugu stranu. Čini mi se da je na tom djelu promet veći nego u Dubrovčaku i most bi itekako olakšao život lokalnom stanovništvu. Porazna je činjenica da na potezu od Martinske Vesi do Zagreba, što je gotovo šezdeset kilometara, nema niti jednog mosta preko Save, pa su stanovnici mjesta uz nju ovisni o skelama, koje djeluju pomalo simpatično i romantično nama izletnicima i rekreativcima, ali nisu, čini mi se, pouzdano ni trajno rješenje za one koji tu žive i rade.

Grabim dalje prema Rugvici, boreći se s jakim vjetrom u prsa koji me dobrano usporava i tjera na pojačano pedaliranje uz slab učinak. Razmišljam, vozeći se tako, kako u pravilu nema lagane vožnje na biciklu. Ako se vozite po ravnici tu je gotovo uvijek prisutan neki vjetar jer nema prirodnih prepreka koje bi ga usmjeravale i usporavale, samo mu se smjer i jačina mijenja. S druge strane u brdovitim predjelima vjetra je puno manje, ali je teren zahtjevan sam po sebi što opet traži pojačani napor da bi se prevalio određeni put i dostigao neki cilj. Jednako tako, ako je cesta dobra, to je obično neki vrlo prometan pravac na kojem se morate gurati s automobilima koji kvare užitak bicikliranja. Ako izaberete neku lokalnu cestu na kojoj je promet rijedak, podloga po kojoj vozite često zna biti vrlo neravna i slabo održavana. Netko će možda reći, pa sjedi doma, ko te tjera na bicikl. E baš ti, ajmo reći izazovi, čine vožnju biciklom zanimljivom i stvaraju dobar osjećaj kad prevalite udaljenost, koju većina ljudi prolazi u automobilu, a vi ste je savladali snagom i energijom koju generira vaše vlastito tijelo.

U Rugvici skrećem prema Dugom Selu, nakon čega vjetar slabi, ali se promet drastično povećava. Deseci automobila obilaze me jureći, da bi nešto kasnije dugo čekali u dugačkoj koloni ispred spuštene rampe blizu željezničkog kolodvora u Dugom Selu. To mjesto nasušno treba podvožnjak, ali čini mi se da, kao i slučaju mosta u Oborovu, neće tako skoro doći na red. Obilazim cijelu kolonu i prije svih automobila prelazim prugu, što mi je određena satisfakcija za buku i nelagodu koji su mi prethodno priuštili. Kratko zastajem u centru mojeg današnjeg odredišta. To je zanimljivo i specifično mjesto. Ima status grada, a u nazivu imenicu selo. Kroz samo središte prolazi vrlo prometna magistralna cesta s koje dopire poprilična buka. Nema centralnog trga, osim jednog otočića kraj ceste na kojem je sat, po kojem je mjesto mnogima koji u njega dolaze, prepoznatljivo. U obližnjem kafiću pijem kavu kako bi malo obnovio energiju i upio dojmove, ali zadržavam se kratko jer se skupljaju oblaci. Žurim doma jer me očekuje par kilometara prometne magistralne ceste, pa još ako će biti mokra dok karaj mene projuri neki šleper sreći neće biti kraja.

Kiša ipak izostaje, a vjetar mi puše u leđa pa hvatam vrlo dobar tempo dostižući na dijelovima i brzinu od trideset kilometara na sat, što je za moje rekreativne apetite iznad prosjeka. Skrećem s magistrale i preko Lupoglava i Prečeca dolazim u Kloštar Ivanić, gdje prepoznajem i pozdravljam biciklista kojeg sam prethodno sreo na dijelu između Oborova i Rugvice. On je očito danas vozio sličnu ili čak istu rutu, ali u suprotnom smjeru. Radujem me taj kratki susret, koji mi pokazuje da nisam jedini koji upražnjava ovakav vid rekreacije, pa u tim trenucima sam sebi izgledam manje čudan. Dolazim doma prilično umoran, zadovoljan vožnjom, iako sama ruta ne nudi ništa spektakularno.

Pojedini čitatelji ovog bloga komentirali su kako su vožnje koje opisujem zanimljive, ali je šteta da ne pridružujem više slika koje bi upotpunile cijelu stvar. Blog sam zamislio i koncipirao tako da je tekst primaran i u pravilu ga popratim jednom fotografijom koja obično ilustrira cilj te vožnje. Pokušavam pisanjem prenijeti neke svoje impresije i viđenja i nastojim se riječima kreativno izraziti. To je nekakva osnovna ideja. Koliko je to uspješno i zanimljivo potencijalni čitatelj će znati procijeniti. Vožnja biciklom daje mi materijal za pisanje, kojim ću nastojati u budućnosti obuhvatiti i neki širi spektar izvan samog biciklizma. Fotografiranje mi je također strast i na tim vožnjama nastane više fotografija, ali ih obično objavljujem na facebooku, gdje su tematski razvrstane i kronološki posložene u albumima, pa ako nekoga zanima prilažem link.
JosipInjicFoto




- 22:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.09.2017., petak

Dubrava Vrbovečka

Proteklih mjeseci u nekoliko navrata planirao sam biciklom posjetiti Dubravu Vrbovečku ili barem proći kroz to neveliko mjesto, od svega nekoliko tisuća stanovnika, udaljeno otprilike dvadeset kilometara od Ivanić-Grada u smjeru Vrbovca. Planovi su se obično mijenjali u zadnji čas, pa bih tako otišao u nekom drugom smjeru ili bih rutu prikratio i prošao nedaleko odatle lokalnim putovima kroz manja mjesta. Dubrava ne nudi ništa spektakularno. U centru je crkva, škola, park, pošta, ambulanta, nekoliko kafića i trgovina. Nije to neka razvikana turistička destinacija, kao u ostalom ni većina mjesta koja posjećujem vozeći bicikl, ali mi je zanimljiva zato što je na svojevrsnom raskrižju cesta, pa tako omogućuje planiranje neke kružne rute kakve većina biciklista voli. U samom središtu mjesta je kružni tok u koji se ulijevaju putovi iz Ivanić-Grada, Čazme, Sveti Ivan Žabnog i Vrbovca. Ovaj potonji još nudi slabo prometan odvojak kojim se može stići u Križevce.

Obično u Dubravu dolazim najkraćim putem iz Ivanić-Grada, zatim skrećem desno prema Čazmi, pa ovisno o raspoloživom vremenu, kondiciji i raspoloženju kombiniram kraći ili duži put doma. Ovaj put odlučio sam doći iz suprotnog smjera pomalo obilazno. Krenuo sam tako kroz šumu Žuticu, koja još nije poprimila jesenska obilježja, ali nekoliko suhih listića nošenih povjetarcem kao da sprema uvertiru u godišnje doba koje nadolazi. Put me dalje vodio kroz manja mjesta do Križa u kojem je valjalo savladati uspon, koji gotovo uvijek na vrhu nudi nagradu u vidu kave u živopisnom kafiću na rubu parka. Osokoljen kofeinskom dozom pedaliram dalje izbjegavajući prometne pravce , pa tako magistralnu cestu za Bjelovar samo presijecam na samoj granici Zagrebačke i Bjelovarsko-Bilogorske županije i nastavljam dalje kroz Sovare i Marčane. Dio puta, koji je zapravo šira okolica Čazme, nudi nekoliko lijepih vidika, ali istovremeno me i deprimira do određene mjere. Razlog tomu su pusta sela u kojima je rijetkost sresti nekoga. Čini mi se da je svaka druga kuća napuštena, a imanja oko njih zarasla i obrasla u korov. Ljudi nema, ali zato ima pasa, koji bijesno laju i zalijeću se prema meni. Na jednoga sam gotovo naletio pri povećoj brzini. Da se to dogodilo ni jedan ni drugi ne bismo prošli dobro.

Dolaskom u mjesto Cerina, ispred jedne skladno uređene kuće zamjećujem jedan poznati auto, zeleni terenac kojeg sam znao vidjeti vozeći se kroz šumu Marču. Usporavam i gledam prema dvorištu u kojem prepoznajem lovočuvara, vitalnog sedamdesetogodišnjaka otprilike, koji me znao više puta upozoriti kako dolaze lovci na svoje čeke i da bi bilo dobro napustiti šumu. Odlučujem stati i pozdraviti ga. U prvi čas me ne prepoznaje, ali ga podsjećam na naše susrete po šumskim puteljcima, kazujući mu kako sada uglavnom preferiram cestu, a u šumi nisam bio već duže vrijeme. Ljubazno me poziva na čašu vina, ali zahvaljujem mu se i odbijam do neke druge prilike, pravdajući se da me očekuje još dosta kilometara.

Dalje vozim po djelu ceste Čazma-Dubrava kroz nekoliko manjih mjesta i nakon otprilike pola sata stižem na cilj današnje vožnje. U malenom parku u centru Dubrave radim pauzu koja uključuje osvježenje i kraći odmor, kako bi malo obnovio zalihe energije za posljednju dionicu. Tu je i neizostavno slikanje mobitelom, koje pogledom prati pomalo nezainteresirani par umirovljenika s klupice. Iz društva koje ispija kavu u obližnjem kafiću izdvajaju se dva malena dječaka i približavaju mi se, pa komentiraju kao na glavi imam kacigu i smiju se tome. Njihovu zainteresiranost nagrađujem jednom preostalom čokoladicom, što ih iznenađuje, kao i njihove roditelje, ali spremno prihvaćaju dar i zahvaljuju se.

Zadnjih dvadeset kilometara dočekujeme uglavnom dobro poznata cesta, koja je na dijelovima presvučena novim slojem asfalta, što me naravno veseli. Nakon mjesta Mostari, prolazim nekoliko manjih uspona, ali čini mi se da u nogama ne manjka snage, unatoč prethodno nakupljenim kilometrima. Dolazim doma prilično zadovoljan današnjom putešestijom, da se malo slobodnije izrazim.

Ovo je bila prva vožnja mjerena novim bežičnim ciklo-kompjuterom, nedavno kupljenim u Lidlu za samo 65 kn, pa za kraj nekoliko brojki. Prijeđena udaljenost: 65,508 km. Makismalna brzina: 48.8 km/h. Prosječna brzina: 22,6 km/h. Vrijeme same vožnje, bez pauza: 2,51 h.








- 20:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2017 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Travanj 2018 (8)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se